Kad je djetinjstvo noćna mora
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ŠPANJOLSKE
Danas — jednog tipičnog dana u 1990-im — 200 tisuća djece borit će se u gerilskim ratovima, 100 milijuna djece školske dobi neće biti u školi, 150 milijuna djece otići će u krevet gladno, 30 milijuna djece spavat će na ulicama, a 40 tisuća djece će umrijeti.
AKO gornje brojke djeluju zastrašujuće, lica iza tih brojki paraju srce. Slijede kratke priče o petero djece čije nam očajne situacije pomažu da razumijemo značenje tih nemilosrdnih statističkih podataka.
Dijete vojnik. Mohammad ima samo 13 godina, ali je već prekaljeni vojnik u jugozapadnoj Aziji, veteran iz sedam bitaka. Prije nego je otišao u rat — sa deset godina — čuvao je koze. Sada Mohammad barata lakom jurišnom puškom “kalašnjikov”, koju ne oklijeva upotrijebiti. U jednom okršaju ubio je dva neprijateljska vojnika s male udaljenosti. Kad su ga pitali što misli o ubijanju, odgovorio je: “Bio sam sretan jer sam ih ubio.” Djeca su bolji vojnici, objašnjava njegov oficir, “jer se ne boje”.
Dijete radnik. Četverogodišnji Woodcaby živi u kući od blokova od klinkera na jednom karipskom otoku. Ustaje u 6 sati ujutro kako bi obavio svoje svakodnevne kućanske poslove: kuhanje, donošenje vode i čišćenje kuće svog gazde. Ne prima plaću i vjerojatno nikada neće ići u školu. Woodcaby kaže da mu nedostaju roditelji, ali ne zna gdje su. Dan mu završava u 21.30, i ako sve bude u redu, u krevet neće otići gladan.
Gladno dijete. U afričkom selu Comosawha, jedanaestogodišnja djevojčica čitave dane provede u traženju korova. Lukovice ovsenice (pahovke) — praktički sve što može rasti na sprženom tlu — služe joj da sebe i svoju obitelj održi na životu. Lukovice se ili kuhaju ili gnječe i prže. Smrtonosna kombinacija suše i građanskog rata dovela je stanovnike sela na rub smrti od gladi.
Dijete s ulice. Edison je tek jedno od tisuća ulične djece u jednom velikom južnoameričkom gradu. Zarađuje malu svotu novca čisteći cipele, a spava na pločniku blizu autobusne stanice, zajedno s drugom djecom koja se tokom hladnih noći stiskaju jedno uz drugo. Ponekad pribjegava sitnim krađama da bi podupro svoje prihode kao čistač cipela. Dva puta ga je istukla policija i proveo je tri mjeseca u zatvoru. Edison uporno tvrdi da je sada “skoro” prekinuo s drogom i udisanjem ljepila. Mašta da bude mehaničar, da izuči zanat.
Smrt djeteta. Hladno, kišovito jutro na planini Dugen na Srednjem istoku. Dojenče je umotano u ukopno platno i položeno u plitki grob. Beba je umrla od dijareje — čestog uzroka smrtnosti dojenčadi. Majka je izbjeglica i izgubila je mlijeko za vrijeme iscrpljujućeg putovanja do sigurnosti. U očaju je hranila svoje dijete šećerom i vodom, ali je voda bila zaražena i beba je umrla. Poput 25 000 druge djece koja su pokopana tog istog dana, ni ovo nije uspjelo doživjeti svoj prvi rođendan.
Ovi tragični izvještaji, pomnoženi tisućama puta, ilustriraju kakav je život mnoge djece u svijetu. Djetinjstvo, vrijeme za učenje i sazrijevanje u zaklonu obitelji pune ljubavi, za ovu je djecu postalo noćna mora iz koje se mnoga nikada neće probuditi.
Peter Adamson, urednik izvještaja The State of the World’s Children, naveo je 1990: “Smrt i patnje u ovom razmjeru jednostavno više nisu potrebni; zato više nisu prihvatljivi. Moral mora ići zajedno sa sposobnošću da se nešto napravi.”
[Zahvala na stranici 3]
Fotografija: Godo-Foto