Zašto su djeca dobri ratnici
JESI LI KOGA UBIO? “Nisam.”
JESI LI IMAO PUŠKU? “Jesam.”
JESI LI NIŠANIO IZ PUŠKE? “Jesam.”
JESI LI PUCAO? “Jesam.”
ŠTO SE DOGODILO? “Samo su pali” (World Press Review od siječnja 1996).
OVAJ stravičan razgovor između socijalnog radnika i djeteta koje je bilo vojnik u Africi otkriva konfuziju u umu mlade osobe koja se bori da se pomiri s prošlošću.
Posljednjih su godina u 25 zemalja djeca mlađa od 16 godina sudjelovala u borbama. Samo je tijekom 1988. nekih 200 000 djece aktivno sudjelovalo u ratu. Budući da njima manipuliraju odrasli, djeca ratnici i sama su žrtve.
Njihova vrijednost kao vojnika
U prošlosti, kad su se vojske borile kopljima i mačevima, dijete je imalo slabe šanse da izvuče živu glavu u borbi protiv odrasle osobe koja je rukovala nekim takvim oružjem. No danas živimo u eri lakog oružja. Danas se dijete opremljeno jurišnom puškom — AK-47 sovjetske proizvodnje ili M16 američke proizvodnje — može slobodno suprotstaviti odrasloj osobi.
Ovo oružje ne samo da je lagano već je i lako njime rukovati i održavati ga. AK-47 može rastaviti i sastaviti jedan desetogodišnjak. Tih pušaka k tomu ima u izobilju. Prodano je nekih 55 milijuna pušaka tipa AK-47. U jednoj afričkoj zemlji prodaju ih za svega šest (američkih) dolara. Pušaka M16 također ima u izobilju i jeftine su.
Osim što su sposobna rukovati jurišnim puškama, djeca su i iz drugih razloga dragocjeni vojnici. Ne traže plaću i rijetko kad dezertiraju. Osim toga, djeca jako čeznu za tim da udovolje starijima. Njihov osjećaj za ispravno i pogrešno nadjačava želja da budu prihvaćena u bilo kojoj oslobodilačkoj grupi ili gerilskoj vojsci koja je postala njihova “obitelj”.
Mnoga od njih također su sklona neustrašivosti. Jedan je vojni promatrač u zapadnoj Africi pružio sljedeće objašnjenje: “Budući da djeca izgleda ne poimaju smrt jednako kao stariji vojnici, manja je vjerojatnost da će se u bezizlaznim situacijama predati.” Jedan se liberijski dječak, koji je imao nadimak Kapetan Ubilački Stroj, hvalio: “Kad su se odrasli okrenuli i pobjegli, mi mali dječaci ostali smo i borili se.”
Ironično je da unatoč tome što su dječaci dobri vojnici, njih se obično smatra vojnicima koje treba najprije žrtvovati. Tijekom jednog rata na Srednjem istoku, četama djece-vojnika bilo je naređeno da idu prve kroz minska polja.
Regrutiranje i obučavanje
Neka se djeca pridružuju vojskama ili pobunjeničkim pokretima zato što su željna avanture. Kada prijeti opasnost, a obitelj se nalazi u rasulu, vojna jedinica također pruža osjećaj sigurnosti te postaje surogat obitelji. Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci kaže sljedeće: “Djeca koja su odrasla okružena nasiljem doživljavaju to kao nepromjenjiv način života. Sama, bez roditelja, uplašena, osjećajući dosadu i frustriranost, na koncu će često odlučiti da postanu vojnici.”
Druga djeca odlaze u vojsku zato što im to možda izgleda kao najbolji izbor. Ponekad kad vlada nestašica hrane i prijeti opasnost može se činiti da je odlazak u vojsku jedini način da se preživi.
Djeca ponekad mogu doživljavati sebe kao borce za socijalnu pravdu, vjerska uvjerenja ili kulturni identitet. U Peruu, naprimjer, djeca koja su prisiljena da se priključe gerilskim bandama moraju proći dugi period političke indoktrinacije. Međutim, to često nije potrebno. Brian Milne, socijalni antropolog koji je proučavao djecu-vojnike u jugoistočnoj Aziji, kaže sljedeće: “Djeca nemaju neku doktrinu ili ideologiju. Njih jednostavno preuzme jedna ili druga strana i stavi u pogon.”
Drugu se pak djecu prisiljava da stupe u vojsku. U nekim afričkim ratovima pojedine frakcije upadaju u sela i zarobljavaju djecu, koju potom sile da promatraju kako muče ili ubijaju njihove obitelji ili ih pak sile da sudjeluju u tome. Ponekad ih se prisiljava da ustrijele svoje roditelje ili da ih zakolju. Takav teror, kakvom bivaju izloženi, navodi dječake da teroriziraju druge. Ti brutalno zlostavljani mladi često počine takva okrutna djela pred kojima bi ustuknuli čak i prekaljeni odrasli vojnici.
Povratak normalnom životu
Nije lako takvoj djeci da se prilagode životu bez nasilja. Direktor dječjeg centra u jednoj zapadnoafričkoj zemlji rekao je sljedeće: “Sva djeca koju liječimo imaju traume izražene u različitom stupnju. Silovala su, ubijala i mučila druge. Većini njih davao se alkohol ili droga, većinom marihuana, no ponekad i heroin. (...) Možete zamisliti kakve užasne posljedice ostavljaju takve stvari na um djece, od koje neka imaju svega osam ili devet godina.”
Slična situacija vlada i u susjednoj Liberiji, gdje su deseci tisuća djece proveli svoje djetinjstvo terorizirajući svoju okolinu. Nije lako tinejdžerskim majorima i generalima izgubiti status i moć koju im je pružao AK-47. Jedan je stanovnik Somalije rekao: “Ako imate pušku, imate život. Bez puške nema života.”
Često se djeca ratnici ne mogu vratiti kući zbog odmazde ili zbog toga što ih obitelj odbacuje. Jedan savjetnik za djecu iz Liberije rekao je sljedeće: “Majke nam znaju reći: ‘Zadržite ga. Ne želimo to čudovište u kući.’”
Iako su se mnoga djeca prilagodila tome da žive mirnim životom, prilagodba ipak zahtijeva veliku ljubav, podršku i razumijevanje njihovih bližnjih. Sve to nije lako ni djeci ni njihovim obiteljima. Jedan socijalni radnik iz Mozambika pruža sljedeće objašnjenje: “Usporedite kako izgleda vaš život kad možete uzeti sve što želite i naređivati drugima u odnosu na život kad se vratite u svoje selo. I to pogotovo ako ste 17-godišnjak i ne znate čitati te nemate nikakav zanat. Osuđeni ste na dosadan život. Vrlo je teško kad se morate vratiti da bi vam drugi ljudi naređivali te da biste ponovno krenuli u prvi razred osnovne škole.”
[Okvir/slika na stranici 5]
Trinaestogodišnji Anwar živi u Afganistanu. Kao iskusan vojnik koji je prošao šest bitaka, prvi je put ubio u sedmoj bici. Ustrijelio je dva vojnika iz neposredne blizine i probo ih bajunetom kako bi se uvjerio da su mrtvi. Kad su ga upitali što je osjećao u vezi s tim događajem, Anwar je djelovao zbunjen samim pitanjem. “Bio sam sretan jer sam ih ubio”, rekao je.
U toj istoj bici Anwarovi su suborci zarobili četiri neprijateljska vojnika. Zarobljenike su potom svezali, zavezali im oči i ustrijelili ih. Što je Anwar u vezi s tim osjećao? Mladi je ratnik podigao obrvu i, kao da se obraća nekoj maloumnoj osobi, polako i sigurno odgovorio: “Bio sam sretan.”
[Okvir/slika na stranici 6]
Neki zarobljenik u zapadnoj Africi koji je uskoro trebao biti oslobođen imao je lisice na rukama, međutim, vojni je zapovjednik izgubio ključeve. Zapovjednik je riješio problem naredivši jednom dječaku-vojniku da zatvoreniku odsječe ruke. “U snu još uvijek čujem krikove tog čovjeka”, kaže dječak. “Svaki put kad pomislim na njega, bude mi žao zbog toga.”