Truba — od bojnog polja do koncertne dvorane
U DOBA kralja Abije ratnici Jude upali su u zasjedu. Okruženi s 800 000 neprijateljskih vojnika, bili su nadmašeni brojem u odnosu dva prema jedan. Izgledalo je da je nemoguće pobjeći. Iznenada, zvuk truba zaparao je zrak! Dok im je adrenalin kolao žilama, Judejci su uzvikivali gromki ratni poklič i jurnuli u bitku. Unatoč tome što nisu imali izgleda, Judejci su porazili neprijatelja (2. Dnevnika 13:1-20).
Kako je samo moralo biti uzbudljivo čuti te trube! To je Judejce nesumnjivo podsjetilo na Jehovino obećanje: “I kad podjete na vojsku u zemlji svojoj na neprijatelja koji udari na vas, trubite u trube potresajući; i Gospodin Bog vaš opomenuće vas se, i sačuvaćete se od neprijatelja svojih” (4. Mojsijeva 10:9). Oglašavanje truba pokazalo je Judino pouzdanje u Jehovu i to je pouzdanje bilo nagrađeno.
Povijest trube seže mnogo dalje od ovog biblijskog događaja. Limenu trubu može se naći još u Egiptu oko 2 000 godina prije Krista. Ove su drevne trube bile dosta različite od onih koje danas poznajemo. Razmotrite razvoj ovog fascinantnog instrumenta.
Rana razdoblja
Hrvatska riječ “truba” izvedenica je od starofrancuske riječi trompe kojom se označava slonova surla. Primitivne trube očito su izgledale kao slonova surla. Grčki dramatičar Eshil (525-456. pr. n. e.) nazvao je zvuk trube “razornim”. Upotrebljavala se samo za ratne signale, kod pogreba ili svečanih prilika, atletskih natjecanja i drugih javnih događanja.
Mada su se u Izraelu trube koristile za davanje vojnih znakova, na njima se također sviralo u hramu. Zaposlilo se vješte majstore kako bi proizveli srebrne instrumente visoke kvalitete. Trubači u hramu tako su skladno svirali da je to opisano kao “složno jednijem glasom [u savršenoj harmoniji, Today’s English Version]” (2. Dnevnika 5:13).
Dakle, izraelske trube nisu nipošto bile opore bilo za oči ili za uši. Međutim, kao i trube okolnih naroda, mogle su proizvoditi samo ograničen broj tonova. Protekla su stoljeća prije no što su unaprijeđene mogućnosti trube.
Razvoj suvremene trube
Da bi se povećao tonski opseg trube, trebalo je preinačiti njen izgled. Najprije joj je povećana dužina. Duži će instrument, mislilo se, imati veći raspon tonova. Srednjovjekovna je truba (po imenu pozauna) zapravo bila duga 1,8 metara! Kao što se može pretpostaviti, na njoj je bilo nespretno svirati. Stoga se u 14. stoljeću trubu savinulo u S-oblik radi lakšeg rukovanja. Stoljeće kasnije dobila je obli korpus s tri paralelna umetka.
Nova je truba mogla proizvesti više tonova, ali samo u višem registru. Te je note bilo teško postići. No neki su ipak počeli pisati muziku za clarino koja je prikladna za više dijelove registra. Poznati kompozitor tog vremena bio je Johann Sebastian Bach (1685-1750).
Kasnije se trubi dodalo posebne zavojite cijevi koje se nazivaju svijene cijevi. Zamisao je bila jednostavna: dodatna cijev povećava duljinu glavnog zračnog stupa, stvarajući na taj način širi raspon tonova. Svijene su cijevi snizile osnovni tonalitet te trube sa tona F čak na sniženi ton B.
Tako se do vremena Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), izgubilo sviranje na clarinu s visokim tonovima. Klarinet je s relativnom lakoćom vladao višim registrom, dok je truba sad pokrivala srednji registar.
Ova je nova truba bila svestrana. No još je uvijek na njoj bilo nespretno svirati zato što je podešavanje zavoja zahtijevalo korištenje obje ruke. Stoga su bile poželjne daljnje promjene.
Truba s tipkama
Oko 1760. ruski je muzičar po imenu Köbell došao do revolucionarnog otkrića. Blizu trubine zvučnice postavio je otvor i prekrio ga poklopčićem koji je služio za promjenu intonacije. Otvaranje tog poklopčića povisivalo je intonaciju trube jedan polustepen za svaki ton. Godine 1801. trubač iz Beča Anton Weidinger usavršio je Köbellovu izvedbu izradivši trubu s pet tipki. Konačno je nastala truba koja je mogla proizvoditi sve tonove ljestvice a da ne bude nespretna za sviranje.
Međutim, čak je i Weidingerova truba imala značajan nedostatak. Otvaranje tipki smetalo je rezonanci instrumenta, ugrožavajući na taj način karakterističan zvuk trube. Stoga se takva truba s tipkama nije dugo zadržala. Uskoro je se napustilo u korist potpuno novog pristupa izvedbi trube.
Prva truba s ventilima
Godine 1815. Heinrich Stölzel iz Šleske otkupio je patent za izum kojim se trubi dodalo pistone, ili ventile. Pomoću svojih vješto postavljenih otvora, svaki je ventil skretao zračni stup iz glavne cijevi u pridodanu svijenu cijev. Na taj se način istovremeno moglo upotrebljavati nekoliko svinutih cijevi različitih dužina u bilo kojoj kombinaciji. Pored toga, budući da su ventili nabijeni zrakom, omogućena je trenutačna reakcija.
Ova je truba u početku imala problema s točnom intonacijom. Međutim, s vremenom su otklonjeni ovi nedostaci, a truba s ventilima zadržala se do današnjih dana.
Glasovita po svestranosti
Truba ima svoje mjesto u praktički svim vrstama muzike. Dobro se slaže s glasom i s drugim instrumentima. Njen je odvažan, muževan zvuk čini prikladnom za vojničku glazbu i marševe. Istovremeno posjeduje svijetlu titrajuću rezonancu koja odlično odgovara koncertima, operama i suvremenom jazzu. Pored toga, radi svojih mnogih lirskih karakteristika, truba se krasno uklapa u balade i često se pojavljuje u solističkim dionicama.
Doista, truba je prošla dugačak put. Ona više nije samo instrument za davanje znakova u rukama vojnika. Danas može stvarati pravu muzičku umjetnost — barem u rukama virtuoza. Nesumnjivo vam je pružila užitak u slušanju muzike, bez obzira na vaš muzički ukus. Kako samo možemo biti zahvalni našem Stvoritelju što je ljudima dao sposobnost da izume muzički instrument kao što je truba!
[Zahvala na stranici 17]
Keyed Trumpet and Slide Trumpet: Encyclopædia Britannica/ 11th Edition (1911)