Kakav je svijet bio prije 50 godina?
IMATE li dovoljno godina da biste se sjećali kako je svijet izgledao 1945? Upravo se počeo oporavljati od drugog svjetskog rata, koji je započeo 1939. kada su zbog nacističke invazije na Poljsku Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj. Ako ste premladi da biste se toga sjećali, sjećate li se onda rata u Koreji koji je izbio 1950? Ili rata u Vijetnamu koji je trajao od 1950-ih do 1975? Ili rata u Kuvajtu koji je Irak izazvao 1990?
Nije li vam neobično da se, razmatrajući povijest od drugog svjetskog rata naovamo, moramo prisjetiti još mnogih ratova koji su prouzročili bijedu i patnje milijuna ljudi i koji su uništili živote daljnjih milijuna? Što je drugi svjetski rat ostavio u nasljeđe ljudima onog vremena?
Posljedice drugog svjetskog rata
U drugom svjetskom ratu poginulo je oko 50 milijuna ljudi, a do 1945. već su milijuni izbjeglica tumarali Evropom nastojeći vratiti se svojim domovima u gradovima i mjestima uništenim od bombardiranja i dovesti u red svoje upropaštene živote. Stotine tisuća žena i djevojaka, naročito iz Rusije i Njemačke, nastojale su se oporaviti od traume uslijed silovanja koja su počinile osvajačke vojske. U Evropi je pretežno bila na snazi racionirana opskrba — manjkalo je hrane i odjeće. Stotine tisuća demobiliziranih vojnika tražile su posao. Milijuni udovica i siročadi tugovali su za svojim izgubljenim supruzima i roditeljima.
Židovi su se još uvijek pokušavali pomiriti sa stvarnošću holokausta u kojem su izbrisani milijuni njihovih sunarodnjaka te izgledi za rađanje daljnjih generacija. U tom su ratu poginuli milijuni ljudi — iz Amerike, Britanije, Francuske, Njemačke, Rusije i mnogih drugih država. U svrhu unapređivanja političkih i komercijalnih interesa svjetskih sila i njihovih vladara uništen je basnoslovni genetski potencijal.
Mnoge su zemlje bile toliko ispaćene drugim svjetskim ratom da su se najprije morale ekonomski oporaviti. Nestašice hrane širom Evrope potrajale su nekoliko godina nakon rata. Španjolska je, premda službeno neutralna u drugom svjetskom ratu, bila teško pogođena vlastitim građanskim ratom (1936-39) i zabranama trgovine — točkice za hranu koristile su se sve do lipnja 1952.
Na Dalekom istoku sjećanja na zvjerstva Japanaca još su živjela u mislima žrtava u Burmi, Kini, na Filipinima i u drugim istočnjačkim zemljama. Mada su bile pobjednička nacija, Sjedinjene Države su pretrpjele gubitak od oko 300 000 vojnika, a oko polovinu tih gubitaka imale su u ratnim zonama Tihog oceana. U Japanu su siromaštvo, tuberkuloza i dugi redovi za hranu bili udes civilnog stanovništva.
Churchillov poziv na akciju
U svom pobjedničkom govoru koji je po završetku drugog svjetskog rata u Evropi 13. svibnja 1945. uputio britanskom narodu, predsjednik vlade Winston Churchill izjavio je: “Da vam bar večeras mogu reći da su sve naše patnje i nevolje završile. (...) Moram vas upozoriti (...) da mnogo toga tek treba učiniti i da morate biti spremni na daljnje umne i tjelesne napore te na daljnje žrtve u korist uzvišenih ciljeva.” Predviđajući širenje komunizma, pronicljivo je rekao: “Na evropskom kontinentu tek se trebamo pobrinuti da se (...) riječima kao što su ‘sloboda’, ‘demokracija’ i ‘oslobođenje’ ne iskrivi njihovo istinsko značenje, onako kako smo ih mi shvatili.” Zatim je izrekao pobuđujući poziv: “Naprijed, nepopustljivo, nepokolebljivo, nepobjedivo, sve dok zadatak ne bude u potpunosti izvršen i dok čitav svijet ne bude siguran i čist.” (Naglašeno od nas.)
Pola stoljeća sukoba i ubijanja
Generalni sekretar UN-a Boutros Boutros-Ghali priznao je 1992. u jednom govoru da je “od formiranja Ujedinjenih naroda 1945. u preko 100 velikih sukoba diljem svijeta poginulo oko 20 milijuna ljudi”. Navodeći još veći broj poginulih, časopis World Watch je napisao: “Ovo je najnemirnije stoljeće u povijesti.” Isti izvor citira riječi jednog istraživača koji kaže da je “u ovom stoljeću u ratovima poginulo više ljudi nego u čitavoj minuloj ljudskoj povijesti zajedno. Otprilike 23 milijuna tih smrtnih slučajeva dogodilo se nakon drugog svjetskog rata.”
Međutim, novine The Washington Post objavile su jednu drugu procjenu: “Od završetka drugog svjetskog rata širom svijeta vodilo se oko 160 ratova, što je imalo za posljedicu više od 7 milijuna poginulih na bojnim poljima i čak 30 milijuna poginulih civila. Osim toga, bilo je ranjenih, silovanih i prognanih.” Niti u jednu od ovih cifri nisu uvršteni milijuni žrtava nasilnih zločina diljem svijeta u posljednjih 50 godina!
Danas, 1995, još uvijek imamo smrtonosne sukobe rasplamsane gorućom mržnjom u kojima ne pogibaju samo vojnici koji su pristali na mogućnost pogibije već i tisuće civila u Africi, na Balkanu, Srednjem istoku i u Rusiji.
Možemo li onda reći da je 50 godina nakon 1945. ‘čitav svijet siguran i čist’? Kako je čovječanstvo napredovalo u tome da Zemlju učini mjestom pogodnim i sigurnim za život? Što smo naučili za 50 godina? Je li čovječanstvo napredovalo u stvarima koje su istinski bitne — u vrijednostima, moralu i etici? Sljedeća dva članka odgovorit će na ta pitanja. U četvrtom članku razmatrat će se izglede za budućnost sviju nas u našem globalnom selu.
[Okvir na stranici 4]
Sjećanja na razdoblje nakon drugog svjetskog rata
Jedan Englez koji je danas u svojim 60-ima prisjeća se: “Krajem davnih ‘40-ih nismo imali televiziju u svom domu. Radio je našoj mašti bio glavni stimulans. Budući da sam još išao u školu, čitanje i pisanje domaće zadaće održavali su mi um aktivnim. U kino sam odlazio možda jednom mjesečno. Znao sam subotom po nekoliko milja voziti bicikl kako bih gledao svoj omiljeni nogometni tim. Relativno si je malo obitelji moglo priuštiti automobil ili telefon. Poput milijuna drugih u Britaniji, nismo imali zasebnu kupaonicu. Zahod je bio izvan kuće, a kada je bila u kuhinji, koja je služila i kao kupaonica. U ratu smo preživljavali zahvaljujući obrocima spravljenim od dehidratiranih namirnica — jaja, mlijeka i krumpira u prahu. Voće, kao naprimjer naranče i banane, bilo je rijetki luksuz. Kad bi stiglo u mjesnu voćarnu, to je svima bio znak da mahnito potrče kako bi stali u red za svoju porciju. Mnoge su žene morale raditi u tvornicama municije. Tada ljudi nisu ni sanjali o ogromnim promjenama koje su ih očekivale — o svijetu televizora, videa, kompjutera, ‘cyberspacea’, komunikaciji putem telefaksa, letu u svemir i genetskom inženjeringu.”