“Novi svjetski poredak” — klimav početak
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ NJEMAČKE
KADA je svanula 1991, ljudi su bili optimistično raspoloženi. Okončan je hladni rat. Bilo je, doduše, problema u Kuvajtu, koji je Irak napao prethodnog kolovoza. No Ujedinjeni narodi su upotrijebili silu i naredili Iraku povlačenje do 15. siječnja. Zahtjev je podržao brzo oformljen UN-ov vojni savez sačinjen od 28 nacija koji je bio pripravan natjerati Irak na povlačenje. Gajilo se velike nade u to da je čvrst stav koji je zauzela svjetska zajednica označio početak jedne nove ere.
Tadašnji američki predsjednik George Bush govorio je o “prilici, koja se pruža nama i generacijama koje dolaze, za kreiranje novog svjetskog poretka, svijeta u kojem vladanje zakona, a ne zakon džungle, upravlja međunarodnim odnosima”.
Irak se potom oglušio na rok 15. siječnja, pa su uslijedili masovni zračni i raketni napadi na iračke vojne ciljeve. Svjetska zajednica očito je u tom pogledu imala ozbiljne namjere. Nepuna tri mjeseca kasnije, 11. travnja, UN je objavio svršetak rata u Zaljevu. Izgledalo je da obećanje o uspostavljanju mirnog, ekonomski i politički stabilnog novog svjetskog poretka postaje stvarnost.
Ratovi zabrinjavajuće konstantni
Sredinom 1991. dvije su republike tadašnje Jugoslavije, Slovenija i Hrvatska, proglasile nezavisnost, nakon čega se rasplamsao građanski rat koji je s vremenom doveo do formiranja nekoliko zasebnih država. Nepunu godinu dana kasnije, francuski je politički analitičar Pierre Hassner izjavio: “Poput Evrope prije 1914, novi svjetski poredak Georgea Busha umro je u Sarajevu.” Međutim, izgled za postizanje mira poboljšao se kada su u studenom 1995. u Daytonu, u Ohiu, (SAD), započeti pregovori i kada je 14. prosinca u Parizu potpisan mirovni sporazum. Kako se 1995. primicala svome kraju, oživjela je nada da novi svjetski poredak možda ipak nije mrtav.
Republike Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika polako su se počele razdvajati. Prve su istupile Litva, Estonija i Latvija 1991, a ubrzo su ih slijedile i druge republike. U prosincu je osnovana labava zajednica poznata kao Zajednica nezavisnih država, premda su neke bivše članice Sovjetskog Saveza odbile ući u njen sastav. Zatim je 25. prosinca sovjetski predsjednik Gorbačov podnio ostavku. Međutim, čak su se i pojedine republike počele raspadati. Naprimjer, Čečenija, mala muslimanska enklava u sjevernom kavkaskom dijelu Rusije, počela je borbu za nezavisnost. Njen pokušaj istupanja potkraj 1994. izazvao je kontroverzni napad ruske armije. Premda je od početka krize ranih 1990-ih poginulo nekih 30 000 ljudi, rat se nastavio do ove godine.
Od listopada 1995. diljem svijeta bjesnjelo je — ovisno o načinu njihove klasifikacije — između 27 i 46 sukoba.
Na rubu bankrota
Početkom 1990-ih pokazalo se da je novi svjetski poredak nestabilan ne samo u političkom već i u ekonomskom pogledu.
Godine 1991. Nikaragva je devalvirala svoju valutu, no još uvijek je 25 milijuna cordoba vrijedilo tek jedan američki dolar. Za to vrijeme, Zair je imao stopu inflacije od 850 posto, zbog čega su građani morali iskusiti jedan od najnižih životnih standarda na svijetu. U ruskoj ekonomiji također je vladalo teško stanje. Godišnja inflacija za 1992. iznosila je 2 200 posto, tako da je novac praktički izgubio svoju vrijednost. Premda se situacija postupno poboljšala, godine 1995. kraj ekonomskim problemima nije bio niti blizu.
Godine 1991. desio se financijski skandal stoljeća kada je propala Bank of Credit & Commerce International, uništena zbog prijevare i kriminalnih aktivnosti. Ulagači iz 62 zemlje pretrpjeli su gubitak u iznosu od nekoliko milijardi američkih dolara.
Nisu bile uzdrmane samo ekonomski nestabilne države; moćna Njemačka bila je opterećena troškovima ujedinjenja. Nezaposlenost je rasla dok su radnici zahtijevali duže godišnje odmore i bolju zdravstvenu zaštitu. Više izostanaka s posla i sveopće zloupotrebljavanje sistema socijalne skrbi dodatno su opteretili ekonomiju.
U Sjedinjenim Državama niz teških prirodnih katastrofa poharao je kompanije osiguranja, koje su bile prisiljene platiti odštetne zahtjeve. Godine 1993. knjiga Bankruptcy 1995: The Coming Collapse of America and How to Stop It upozorila je na opasnosti vrtoglavog povećanja državnog duga i budžetskog deficita. Čak je dovedena u pitanje i nepomućena stabilnost britanskog osiguravatelja Lloyd’s of London. Iscrpljen gubicima, Lloyd’s je bio prisiljen razmišljati o onom što mu je nezamislivo — o potencijalnom bankrotu.
Religija, je li ona stabilizirajuća sila?
Godine 1991. njemački je dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung napomenuo: “Ova vizija novog svjetskog poretka potječe iz duge tradicije američkih svjetonazora od kojih je svima jezgru činila religija i koji su se izražavali u kršćanskim terminima.”
Čovjek bi pomislio da je religiozna podloga trebala unaprijediti stabilnost novog svjetskog poretka. No u stvarnosti su vjerska netolerancija i sukobi doveli do opće nestabilnosti. Vlade Alžira i Egipta bile su samo dvije od nekolicine vlada koje su se sporile s islamskim fundamentalistima. Obje zemlje zapljusnuo je val terorizma potaknut vjerskim osjećajima. U vjerske pobune u Indiji spada i devetodnevno sektaško nasilje u Bombayu tijekom 1993. u kojem je poginulo preko 550 osoba.
Religiozna razjedinjenost usporila je ekumenski napredak kada je 1994. Anglikanska crkva zaredila 32 žene. Papa Ivan Pavao II nazvao je to “temeljnom zaprekom svakoj nadi o ponovnom ujedinjenju Katoličke crkve i Anglikanske zajednice”.
Dana 19. travnja 1993. napetost između američke vlade i pripadnikâ jednog religioznog kulta, Ogranka Davidijanaca — koja je već ranije dovela do pat pozicije na kompleksu kulta u Wacou (Teksas) i pogibije četvorice državnih policajaca — koštala je života najmanje 75 pripadnika kulta. Dvije godine kasnije, vodila se istraga o mogućnosti da teroristički bombaški napad na vladinu zgradu u Oklahoma Cityu u kojem je poginulo 168 osoba znači odmazdu za napad u Wacou.
Početkom 1995. svijet su šokirale vijesti o terorističkom napadu otrovnim plinom u tokijskoj podzemnoj željeznici. Deset ljudi je smrtno stradalo, a daljnje tisuće su oboljele. Svijet se još više šokirao kada je odgovornost za taj čin pripisana apokaliptičnoj sekti nazvanoj Aum Shinrikyo, ili Vrhovna Aum Istina.
Značajne obljetnice s malo razloga za slavlje
Kolumbo je 1492. dolutao na zapadnu hemisferu. Godine 1992. proslavu 500. obljetnice tog događaja obavijala je kontroverzija. Oko 40 milijuna potomaka Indijanaca razljutila je izjava da je jedan Evropljanin “otkrio” zemlje u kojima su njihovi preci živjeli i prosperirali davno prije nego što se on uopće rodio. Neki su tog istraživača nazvali “utiračem puta eksploataciji i pokoravanju”. Iskreno govoreći, Kolumbov je dolazak na zapadnu hemisferu prije bio katastrofa nego blagoslov za njene autohtone stanovnike. Tobožnji kršćanski osvajači oduzeli su im zemlju, suverenost, dostojanstvo i život.
U rujnu 1995, u Izraelu je započelo 16-mjesečno slavlje povodom obilježavanja 3 000 godina otkako je kralj David osvojio Jeruzalem. No godišnjica je tragično započela kada je 4. studenog premijer Yitzhak Rabin ubijen mecima atentatora nekoliko minuta nakon što je održao govor na jednom mirovnom skupu. Time se nadvila sjena nad srednjoistočni mirovni proces, pokazujući da čak i među samim Židovima, a ne samo između Židova i Palestinaca, postoje ozbiljne vjerske razlike.
Od 1991. do 1995. proslavljeno je nekoliko 50-godišnjica u vezi s drugim svjetskim ratom — 50. godišnjica napada na Pearl Harbor koji je doveo do ulaska Sjedinjenih Država u rat; savezničke invazije na Evropu; oslobođenja nacističkih koncentracionih logora; savezničke pobjede u Evropi te bacanja prve atomske bombe na Japan. Imajući u vidu krv i suze koje su popratile te događaje, neki su ljudi pitali ima li zbilja smisla slaviti ih.
To je dovelo do obljetnice jednog drugog značajnog događaja, osnivanja Organizacije ujedinjenih naroda u listopadu 1945. Postojale su velike nade da se konačno pronašlo ključ za ostvarenje svjetskog mira.
Ujedinjeni narodi su, prema onom što je njihov generalni sekretar Boutros Boutros-Ghali nedavno izjavio u njihovu obranu, ostvarili mnoge trijumfe. No nisu uspjeli ostvariti svrhu opisanu u svojoj povelji, naime “održavanje međunarodnog mira i sigurnosti”. Njihove trupe obično su nastojale održati mir na mjestima gdje ga prije svega nije ni bilo. Do 1995. nisu uspjeli udahnuti dah života u klimav novi svjetski poredak.
Dok je novi svjetski poredak posrtao, prava teokracija je grabila naprijed!
Neki su, imajući u vidu političku, ekonomsku i religioznu nestabilnost zbog koje im se pred vlastitim očima rascjepkala vizija novog svjetskog poretka, počeli govoriti o novom svjetskom poremećaju. U toj su situaciji Jehovini svjedoci vidjeli još jedan dokaz da će ljudsko društvo dobiti stabilnost jedino u novom svijetu koji će stvoriti Bog.
U nekim je zemljama svršetak hladnog rata donio Jehovinim svjedocima veće slobode, omogućivši im da održe zapažene međunarodne kongrese u Budimpešti, Kijevu, Moskvi, Pragu, St. Petersburgu, Varšavi i drugdje. Oni su ojačali svijetom rašireno organiziranje Jehovinih svjedoka po skupštinama i doprinijeli ubrzanju njihovog djela propovijedanja. Stoga nije neobično da je u samo jednom od tih područja broj aktivnih Svjedoka porastao s 49 171 godine 1991. na 153 361 godine 1995. Za te četiri godine broj Svjedoka u cijelom svijetu porastao je s 4 278 820 na 5 199 895. Prava teokracija grabi naprijed kao nikada dosada!
Doista, milijuni ljudi danas zasnivaju svoje nade za budućnost na obećanju Jehove Boga o ‘novom nebu i novoj zemlji’ u kojima “pravda živi” (2. Petrova 3:10, 13). Koliko li je to mudrije negoli nadati se ljudskom novom svjetskom poretku, koji će se, nakon klimavog početka, uskoro potpuno raspasti! (Danijel 2:44).