“Sve veći jaz između klera i laika”

“U AMERIČKIM evangeličkim crkvama postoji sve veći jaz između klera i laika”, primjećuje Robert K. Johnston, profesor teologije i kulture. U časopisu Svjetskog savjeta crkava s nazivom Ministerial Formation, on spominje neke od faktora koji dovode do tog otuđenja: Budući da se povećavaju napetosti u obitelji, pastori traže radno vrijeme u stilu “liječničkih vikend-dežurstava”. Ako pastor radi prekovremeno, onda očekuje i naknadu za svoj trud. Osim toga, kaže profesor, “kako se povećavaju etički i pravni pritisci”, na teološkim seminarima polaznike se upozorava da preduhitre probleme tako da održavaju “bliska prijateljstva samo u svom ‘krugu’ osoba koje također pripadaju kleru” te da se s članovima svoje crkve ophode kao s “klijentima”. Nije neobično što mnogi članovi crkve zauzvrat gledaju na svoje pastore kao na pripadnike elitne klase koji ne razumiju potrebe i probleme prosječnog vjernika.

Kakav bi pastor mogao smanjiti taj jaz? Jedno istraživanje, u kojem se analiziralo u čemu to pastori griješe u svojoj službi, pokazalo je da članovi crkve ne smatraju pastorovo akademsko znanje i stručnost presudnima. Pripadnici crkve ne traže nekakvog intelektualnog diva, rječitog govornika ili spretnog organizatora. Oni prije svega žele da njihov pastor bude “Božji čovjek” koji živi po onom što propovijeda. Ako nema tu kvalitetu, kaže profesor Johnston, “nema tog obima prenesenih informacija niti pokazane vještine” kojom će premostiti jaz.

Koje preduvjete, prema onom što kaže Biblija, treba ispunjavati starješina u skupštini? “Biskup [“nadglednik”, NW] treba da je bez mane, jedne žene muž, trijezan, pametan, pošten, gostoljubiv, vrijedan da uči; ne pijanica, ne bojac, ne lakom, nego krotak, miran, ne srebroljubac; koji svojijem domom dobro upravlja, koji ima poslušnu djecu sa svakijem poštenjem (...). A valja da ima i dobro svjedočanstvo od onijeh koji su na polju, da ne bi upao u sramotu i u zamku djavolju” (1. Timoteju 3:2-4, 7).