Pogled s 29. kata

KAD iz dizala zakoračite na 29. kat zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, trebate samo slijediti mali plavi znak da biste stigli do Ureda visokog povjerenika za ljudska prava (OHCHR-a). Ovaj kontaktni ured predstavnik je središnjeg ureda OHCHR-a — žarišta aktivnosti UN-a vezanih za ljudska prava — koji se nalazi u Ženevi (Švicarska). Dok Mary Robinson, visoka povjerenica za ljudska prava, vodi ured OHCHR-a u Ženevi, Elsa Stamatopoulou, rodom Grkinja, predstojnica je ureda u New Yorku. Početkom ove godine gđa Stamatopoulou ljubazno je primila jednog od urednika Probudite se! i u razgovoru s njim osvrnula se na pet desetljeća aktivnosti na polju ljudskih prava. U nastavku navodimo neke dijelove tog intervjua.

P: Kakav je, po vašem mišljenju, postignut napredak u promicanju ljudskih prava?

O: Navest ću vam tri primjera postignutog napretka: Kao prvo, prije 50 godina na međunarodnom se planu nije raspravljalo o ljudskim pravima; no danas je taj koncept redovito prisutan na dnevnom redu i sprovediv. Vlade koje do prije nekoliko desetljeća nikad nisu čule za ljudska prava danas se bave tom tematikom. Kao drugo, danas posjedujemo jedan međunarodni zbornik zakona, ili knjigu zakona, koji se sastoji od brojnih konvencija i koji jasno nalaže vladama koje obaveze imaju prema svojim građanima. [Vidite okvir “Međunarodna povelja o pravima čovjeka”, na 7. stranici.] Bilo je potrebno mnogo godina napornog rada da bi se sastavio ovaj zbornik. Neizmjerno se njime ponosimo. Treći primjer jest da se danas više ljudi nego ikad uključuje u pokrete za ljudska prava te da slobodno može izraziti svoje mišljenje u pitanjima vezanim za ljudska prava.

P: Na kakve se prepreke nailazi?

O: Ja sam nakon 17 godina provedenih u radu u okviru UN-ovih programa za ljudska prava naravno svjesna frustrirajućih problema s kojima se suočavamo. Najveći problem jest taj da vlade često smatraju da pitanje ljudskih prava prije spada u političku nego u humanitarnu domenu. Možda nisu spremne provesti sporazume vezane za ljudska prava zato što smatraju da su time ugrožene na političkom planu. U takvim slučajevima sporazumi vezani za ljudska prava ostaju mrtvo slovo na papiru. Drugi problem odnosi se na nemoć UN-a da spriječi teška kršenja ljudskih prava na prostorima kao što su bivša Jugoslavija, Ruanda i, odnedavna, Alžir. Nemoć UN-a da spriječi masakre koji su se dogodili u tim zemljama predstavlja jedan ogroman neuspjeh. Mehanizmi zaštite ljudskih prava dobro su zamišljeni, no netko ih treba aktivirati. Tko će biti taj koji će ih aktivirati? Ukoliko nisu ugroženi interesi zemalja koje bi mogle pružiti zaštitu, onda takvim zemljama često nedostaje političke motivacije da bi zaustavile kršenja ljudskih prava.

P: Kakvom vidite budućnost?

O: Vidim i svijetle i mračne trenutke na putu do ostvarenja ljudskih prava na svjetskom planu. Ono što me brine jest opasnost koja proizlazi iz globalizacije ekonomije, procesa koji navodi velike korporacije da osnivaju svoje kompanije u zemljama gdje je jeftinija radna snaga. Danas, ako je potrebno, stvarno možemo kriviti vlade za kršenje ljudskih prava i vršiti pritisak na njih. No koga možemo kriviti za kršenja ljudskih prava kad putem multilateralnih trgovačkih sporazuma vlade postaju sve nemoćnije, a globalne gospodarske sile sve moćnije? Budući da ne kontroliramo ove gospodarske sile, time se oslabljuje pozicija međudržavnih organizacija kao što je UN. Takav trend razorno djeluje na ljudska prava. Sada je najvažnije da privatni sektor zainteresiramo za ljudska prava.

P: A što je s ciljem koji ste spomenuli?

O: Mislite na razvoj globalne kulture ljudskih prava? Pa, mislim da bismo putem obrazovanja ljude trebali još više osvijestiti u pogledu ljudskih prava. Naravno, to je veliki izazov jer uključuje promjenu mentaliteta. Zato je prije deset godina UN širom svijeta pokrenuo informativnu kampanju u javnosti da bi obrazovao ljude u pogledu njihovih prava, a zemlje u pogledu njihovih odgovornosti. Osim toga, UN je godine 1995. do 2004. proglasio “Desetljećem obrazovanja o ljudskim pravima”. Nadamo se da bi se putem obrazovanja moglo promijeniti um i srce ljudi. To možda zvuči gotovo kao neka utopija, ali kad je riječ o obrazovanju u pogledu ljudskih prava, ja iskreno vjerujem u to. Nadam se da će svijet kulturu ljudskih prava usvojiti kao vlastitu ideologiju u sljedećem stoljeću.

[Okvir na stranici 7]

Međunarodna povelja o pravima čovjeka

Pored Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, postoji i Međunarodna povelja o pravima čovjeka. Kakva veza postoji između ova dva dokumenta?

Pa, ako zamislite da je Međunarodna povelja o pravima čovjeka knjiga od pet poglavlja, onda bi Univerzalna deklaracija bila njeno 1. poglavlje. Poglavlja 2. i 3. predstavljaju Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima te Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. A poglavlja 4. i 5. sadrže po jedan fakultativni protokol.

Dok se smatra da Univerzalna deklaracija sadrži moralne vrijednosti i govori nacijama što bi trebale činiti, dotle im ova četiri dodatna dokumenta, koja su zemlje zakonski obavezne poštivati, govore što moraju činiti. Iako je rad na sastavljanju ovih dokumenata počeo još 1949, trebalo je ipak proći još nekoliko desetljeća prije nego što su svi stupili na snagu. Danas ova četiri dokumenta zajedno s Univerzalnom deklaracijom tvore Međunarodnu povelju o pravima čovjeka.

Pored ove Međunarodne povelje, UN je ratificirao više od 80 drugih sporazuma iz područja ljudskih prava. “Zato je pogrešno misliti da su sporazumi vezani za ljudska prava koji su dio Međunarodne povelje važniji”, komentira jedna stručnjakinja na polju ljudskih prava. “Naprimjer, Konvencija o pravima djeteta iz 1990. UN-ov je najratificiraniji dokument i on je prihvaćen u cijelom svijetu, a ipak nije dio Međunarodne povelje. Naziv ‘Međunarodna povelja o pravima čovjeka’ skovan je više zbog publiciteta nego kao neka formalna koncepcija. A morate priznati da je doista zvučan.”a

[Bilješka]

[Slika na stranici 6]

Elsa Stamatopoulou

[Zahvala]

UN-ova/DPI-ova fotografija J. Isaaca