Što uzrokuje poremećaje u navikama hranjenja?

POREMEĆAJI u navikama hranjenja nisu neka novovremena bolest. Anorexia nervosa je prvi put formalno dijagnosticirana 1873, a simptomi te bolesti navodno su bili primijećeni još prije 300 godina. Međutim, od drugog svjetskog rata naovamo broj anorektičara je izgleda drastično porastao. Slično je i s bulimijom. Ta je bolest već stoljećima poznata, ali je u posljednjih nekoliko desetljeća “doživjela eksplozivan rast”, kaže se u jednoj knjizi o bulimiji.

Što uzrokuje poremećaje u navikama hranjenja? Jesu li ti poremećaji nasljedni ili predstavljaju nesvakidašnje reakcije na život u kulturi koja veliča mršavost? Kakvu ulogu u tome ima obitelj? Na ta pitanja nije lako odgovoriti. Definirati neki poremećaj u navikama hranjenja “nije tako jednostavno kao dijagnosticirati bolest, kao što su ospice ili vodene kozice, za koju liječnik točno zna što je uzrokuje, kako je možete dobiti, koliko će dugo trajati i koji je najbolji način liječenja”, kaže socijalna radnica Nancy Kolodny.

Ipak, istraživači ukazuju na određeni broj faktora koji mogu doprinijeti pojavi poremećaja u navikama hranjenja. Razmotrimo neke od njih.

Kultura koja popularizira mršavost

U bogatim zemljama modna industrija prezentira mladima i prijemljivoj javnosti suhonjave manekenke i time im pokušava utuviti u glavu ideju da je djevojka onoliko lijepa koliko je mršava. Ovakva iskrivljena predodžba tjera mnoge žene na borbu za postizanje tjelesne težine koja nije ni zdrava ni realna. Dr. Christine Davies zapaža sljedeće: “Prosječna žena visoka je 165 centimetara i teška 66 kilograma. Prosječna manekenka visoka je 180 centimetara, a teška 50 kilograma. Devedesetpet posto nas ne uklapa se u ove standarde niti će se ikad uklapati.”

Unatoč ovoj činjenici, neke će žene sve učiniti da bi postigle ono što one smatraju idealnim tijelom. Naprimjer, u jednoj anketi iz 1997. kojom su bile obuhvaćene 3 452 žene, 24 posto njih je reklo da bi bile spremne odreći se tri godine svog života da bi postigle željenu tjelesnu težinu. Podaci iz ankete pokazuju da istaknuta manjina njih smatra da “vrijedi živjeti jedino ako si mršava”. Budući da je 22 posto anketiranih žena izjavilo da su manekenke iz modnih časopisa utjecale na njihov fizički izgled u mladosti, u izvještaju je u zaključku pisalo sljedeće: “Više nije moguće poricati činjenicu da slike manekenki u medijima strahovito utječu na to kako žene doživljavaju sebe.”

Naravno, one osobe koje će najvjerojatnije postati žrtve medijski izmišljenih ideala jesu osobe koje već ionako nisu zadovoljne same sobom. Kao što klinička socijalna radnica Ilene Fishman kaže, “presudno je posjedovanje samopoštovanja”. Primijećeno je da ljudi koji prihvaćaju svoj izgled rijetko kad postanu opsjednuti hranom.

Hrana i emocije

Mnogi stručnjaci kažu da su pored hrane i neke druge stvari povezane s poremećajem u navikama hranjenja. “Bilo kakav poremećaj vezan za prehrambene navike jasan vam je signal”, kaže socijalna radnica Nancy Kolodny, “da morate obratiti pažnju na neke situacije u životu koje ignorirate ili izbjegavate. Poremećaj u navikama hranjenja ukazuje na to da ne govorite otvoreno ni o kakvim stresovima ni frustracijama koje možda doživljavate.”

O kakvim vrstama stresova i frustracija? Za neke su to možda problemi koje doživljavaju kod kuće. Naprimjer, Geneen Roth se prisjeća da joj je u djetinjstvu hrana — a naročito slatkiši — postala “obrana od lupanja vratima i vike”. Ona kaže: “Kad bih predosjetila da će se roditelji posvađati, prebacila bih se, tako jednostavno kao kad prebacite televizijski program, iz svijeta u kojem sam bila prepuštena majci i ocu u svijet u kojem ništa drugo nije postojalo osim mene i slatkog okusa u mojim ustima.”

Ponekad poremećaj u navikama hranjenja ima još dublje korijene. Naprimjer, u djelu The New Teenage Body Book stoji sljedeće: “Studije pokazuju da se osobe koji imaju seksualne traume (koje se zloupotrebljava ili zlostavlja) možda nesvjesno pokušavaju zaštititi time da svoja tijela čine seksualno neprivlačnima te da usmjere svoju pažnju na nešto bezopasno kao što je hrana.” Naravno, ne bi se smjelo prebrzo zaključivati da je osoba nekad bila seksualno zlostavljana ako sada pati od poremećaja u navikama hranjenja.

Poremećaj u navikama hranjenja može se razviti i kod osoba koje žive u naizgled mirnoj sredini. Doista, glavni kandidat za anoreksiju može biti djevojka koja živi u obitelji u kojoj uopće nema slobodu da nešto sama odluči ili da kaže što je muči. Iako izvana izgleda kao da nema ništa protiv toga; iznutra je konfuzna i osjeća da nema kontrolu nad svojim životom. Budući da se ne usuđuje otvoreno pobuniti, ona se usredotočuje na ono što može kontrolirati u životu — svoje tijelo.

Međutim, treba naglasiti da poremećaji u navikama hranjenja nisu uvijek posljedica obiteljskih problema ili seksualnih trauma. Kod nekih se poremećaji u navikama hranjenja razvijaju jednostavno zbog toga što se u obitelji neprestano raspravlja o težini. Možda jedan od roditelja ima problema s prekomjernim kilogramima ili je konstantno na dijeti pa ima pretjerano oprezan — ili čak odbojan — stav prema hrani. Kod drugih je pubertet sam po sebi faktor. Zbog tjelesnih promjena koje doživljava, a koje su sastavni dio prijelaza u svijet odraslih, djevojka može imati osjećaj da je debela — naročito ako se brže razvija nego njene vršnjakinje. Stoga će možda, ako je plaši ta promjena, sve poduzeti da ne bi izgledala kao žena.

Pored navedenih emocionalnih faktora, neki istraživači navode da postoji i određeni fizički faktor koji je s time povezan. Naprimjer, oni ističu da za bulimiju mogu biti odgovorne kemijske reakcije u mozgu. Oni tvrde da je dio mozga koji kontrolira raspoloženje i apetit povezan s time te da to možda objašnjava zašto su antidepresivi ponekad djelotvorni u ublažavanju simptoma bulimije.

U svakom slučaju, istraživačima je teško izdvojiti samo jedan faktor koji uzrokuje anoreksiju ili bulimiju. No što se može učiniti da bi se pomoglo onima koji se bore s ovim poremećajima u navikama hranjenja?