Pitanja čitalaca (1)
◼ Moj sin koji je bio kršten kao omladinac, sada je oženjen i ima obitelj. Zbog pritiska materijalnog zbrinjavanja obitelji duhovno je oslabio i ne druži se sa skupštinom. Treba li ga se smatrati kao onoga, koji se je ‘odvojio od zajednice’ (samoisključio)?
PREMA gore navedenome opisu ne postoji nikakav razlog zauzeti takvo stajalište. Možda je to pitanje nastalo zbog nedovoljnog razumijevanja, što zapravo znači smatrati nekoga kao ‘odvojenog od zajednice’.
U Kuli stražari br. 1/82. g. na stranici 19 i 20, bilo je pokazano, da postoji vidna razlika između a) kršćanina koji je duhovno oslabio i postao nedjelotvoran i b) nekoga, koji više ne želi biti Jehovin svjedok. Starješine dotične skupštine su dužni obavijestiti skupštinu da se je dotični sam ‘odvojio od zajednice’. Izgleda da tvoj sin pripada prvom opisu, tj. kršćanina koji su duhovno oslabili.
U toj Kuli stražari bilo je spomenuto, da neki kršćani postaju slabi u vjeri i duhovnosti. To se dogodilo i u prvom stoljeću (Rimljanima 14:1, 2; 1. Korinćanima 11:30). No, to ipak ne znači, da su prestali biti kršćani. Oni su toliko oslabili, da ne sudjeluju više u propovijedanju “dobre vijesti” i prestali su posjećivati kršćanske sastanke, no, budući da ne nanose nikakvu sramotu kršćanskoj skupštini, trebali bi ih još uvijek smatrati našom braćom i sestrama. Trebali bi im iz ljubavi pomoći, slijedeći pri tom savjet apostola Pavla: “Molimo vas pak, braćo, poučavajte neuredne, utješavajte malodušne, branite slabe, snosite svakoga.” Iako starješine često predvode u tome, ipak je vrijedno zapaziti, da je taj savjet bio upućen cijeloj ‘Solunskoj skupštini’ (1. Solunjanima 1:1; 5:14). Dakle, starješine i ostali mogu pružiti ljubaznu pomoć i ohrabrenje, imajući na umu sljedeći savjet: “Zato oslabljene ruke i oslabljena koljena ispravite, i staze poravnite nogama svojima, da ne svrne što je hromo, nego još da se iscijeli” (Jevrejima 12:12, 13; Otkrivenje 3:1-3).
Međutim, sasvim je druga stvar s bivšim kršćaninom, koji se ‘odvojio od zajednice’. Takvo obilježje dolazi do izražaja u dvije situacije:
Prvo, netko može odlučiti — iako to nije uobičajeno — da apsolutno više ne želi biti Jehovin svjedok. Opet ponavljamo, da se to ne odnosi na nekog obeshrabrenog kršćanina, koji je duhovno oslabio i možda izražava neke sumnje, nego mislimo na nekoga, koji je izričito izjavio da nikako ne želi više biti Jehovin svjedok. Budući da je u prošlosti postao dobrovoljno kršteni član skupštine, bilo bi ispravno da sada obavijesti skupštinu da prekida taj odnos. Najbolje bi bilo obavijestiti starješine kratkim pismom, ali može i usmeno izjaviti da se odriče svog položaja kao svjedoka, a starješine mogu odgovarajuće postupiti u vezi toga (1. Ivanova 2:19).
Drugo, netko se može odreći svoga mjesta u kršćanskoj skupštini, jer se je pridružio nekoj svjetovnoj organizaciji, čiji je cilj suprotan biblijskim savjetima, kao primjerice, Izaija 2:4, gdje čitamo za Božje sluge: “[Oni] će raskovati mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neće dizati mača narod na narod niti će se više učiti boju.” Dakle, kao što piše u Ivanu 17:16, ST: “Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja [Isus] ne pripadam svijetu” (Usporedi Otkrivenje 19:17-21).
U svakoj od navedenih situacija osoba je riječima ili djelima jasno prekinula svoj položaj Jehovinog svjedoka te se time odvojila od zajednice. Dakle, starješine će obavijestiti skupštinu, da se taj pojedinac odvojio ili sam napustio zajednicu. Članovi skupštine će prihvatiti odluku dotičnoga i smatrat će ga kao bivšeg brata s kojim se neće družiti. To je suglasno s onim što čitamo u 1. Korinćanima 5:11 i 2. Ivanovoj 9-11.
I na kraju možemo zaključiti da nedjelotvorna osoba, u vezi koje je bilo postavljeno pitanje, ne spada niti u prvu niti u drugu prije spomenutu situaciju, a ni skupština se o tome ne obavještava. Dakle, još uvijek joj se može pomagati u duhu poslanice Rimljanima 15:1: “Mi jaki moramo podnositi slabosti slabih.” (Vidi također Izaiju 35:3).