Zašto prihvaćati nove ideje?
DOK se maglena zavjesa postepeno podizala, američki kapetan Matthew C. Perry je sa palube svog admiralskog broda Susquehanna promatrao planinu Fuji. Želio je vidjeti Japan, pa je 8. jula 1853, nakon više od sedam mjeseci navigacije, i doplovio do njega. Kapetan je proučio svaki izvještaj o toj zemlji do kojeg je mogao doći. Zašto? Jer je namjeravao ovo “izolirano kraljevstvo” otvoriti prema svijetu.
Zaista izolirano! Više od 200 godina ranije Japan je prekinuo trgovačke i kulturne veze sa svim zemljama osim sa Kinom, Korejom i Holandijom. Nacija se potom uljulkala u neometano samozadovoljstvo. To je bilo nalik mnogim pojedincima koji se opiru novim idejama i ne žele slušati mišljenja koja se razlikuju od njihovih vlastitih. To može na neki način biti lagodno, jer nove ideje mogu biti uznemirujuće, čak zastrašujuće. No, da li je takav stav mudar? Pa, razmotrimo rezultate japanske politike isključivanja.
Što je dovelo do zatvorenosti Japana?
Japan se nije osamio bez razloga. Godine 1549. jezuitski misionar Francis Xavier stigao je u Japan da proširi svoju religiju. Rimokatolička vjera je ubrzo postala istaknuta u zemlji. Tadašnji vladari su već doživjeli religioznu pobunu budističke sekte, a mogućnost za to vidjeli su i među katolicima. Zato je katolicizam bio zabranjen, iako zabrana nije bila strogo sprovedena.
Tvrdeći da je Japan “božji narod”, vladari nisu imali namjeru dopustiti “kršćanskoj” religiji da zaprijeti njihovom sistemu. Zašto onda nisu strože sprovodili zabranu katolicizma? Zato jer su katolički misionari stizali portugalskim trgovačkim brodovima, a vlada je čeznula za dobiti koju su donosile te lađe. Ipak, strah da bi katolici mogli utjecati na Japance postepeno je prevagnuo nad željom vladara da trguju. Tako su izdali ukaze koji su povećali kontrolu nad vanjskom trgovinom, iseljavanjem i “kršćanima”.
Kad su se, progonjeni i pod teškim pritiskom, “kršćani” pobunili protiv lokalnog feudalnog gospodara, bila je to posljednja kap. Smatrajući pobunu izravnom posljedicom katoličke propagande, centralna šogunatska vlada protjerala je Portugalce i zabranila Japancima da putuju u inozemstvo. Izdavanjem ovog ukaza 1639, zatvorenost Japana postala je stvarnost.
Jedini zapadnjaci kojima je bilo dopušteno da nastave trgovati sa Japanom bili su Holanđani, koji su bili stiješnjeni na Dejimi, tada malenom otoku u luci Nagasakija. Tokom 200 godina je zapadnjačka kultura u Japan prodirala samo preko sada ukroćene Dejime. Upravnik tog trgovačkog otoka je svake godine podnosio “Dutch Report”, iz kog je vlada mogla saznati što se događa u vanjskom svijetu. Ipak, šogunatski se režim pobrinuo da nitko drugi ne vidi te izvještaje. Tako su Japanci živjeli u izolaciji dok kapetan Perry nije zakucao na njihova vrata 1853. godine.
Kraj osame
Dok su Perryevi veliki crni brodovi uplovljavali u zaljev Edo, rigali su dim, ostavljajući zabezeknutima mjesne ribare, koji su mislili da su to pokretni vulkani. Građani Edoa (danas Tokyo) uspaničili su se i mnogi su sa svojim namještajem pobjegli iz grada. Ovaj masovni bijeg bio je toliko velik da su vlasti morale izdati službenu objavu da smire narod.
Nisu samo parobrodi pod komandom Perrya zapanjili izolirani narod, već i darovi koje je donio. Bili su začuđeni demonstracijom prenošenja poruka telegrafom sa jedne zgrade na drugu. Narative of the Expedition of an American Squadron to the China Seas and Japan (Pripovijetke ekspedicije američke eskadre u kineska mora i Japan), sastavljene pod nadzorom Perrya, govore kako japanski službenici nisu mogli odoliti a da ne skoče na liliputansku lokomotivu koja je “jedva mogla nositi i šestogodišnje dijete”. Čak se i dostojanstveni mandarin prilijepio uz njen krov “dok su mu halje vijorile na vjetru”.
Vrata Japana konačno su bila širom otvorena prilikom Perryeve druge posjete slijedeće godine. Vlada je podlegla pritisku i otvorila zemlju. Zadrti ekskluzionisti koji su htjeli sačuvati izolaciju Japana pribjegli su terorizmu, ubivši glavnog ministra vlade i napadajući strance. Neki su otvorili vatru na strane flote. Ipak, njihovi su napadi na kraju oslabili, te je car preuzeo vlast od šogunata Tokugawa.
Do vremena kad je Perry otvorio vrata Japana zapadne su nacije već prošle kroz industrijsku revoluciju. Japan je zbog svoje zatvorenosti daleko zaostao. Industrijalizirane zemlje zauzdale su snagu pare. Do 1830-ih su parni strojevi bili u općoj upotrebi. Japanska zatvorena politika prouzročila je veliko kašnjenje Japana u industrijalizaciji. Ovo je oštro osjetila prva japanska delegacija u Evropi. Na izložbi u Londonu 1862, japanski su eksponati bili od papira i drva, poput “izložaka kakve antikvarnice”, kako je rekao jedan zbunjeni delegat.
Japanski su delegati u Evropi i SAD očajno osjećali potrebu da industrijaliziraju svoju zemlju, pa su revno uvodili suvremene pronalaske i ideje. Šezdeset četiri godine nakon prve posjete Perrya, posljednji živi član njegove posade posjetio je Japan i rekao: “Zapanjio me napredak Japana u samo šezdesetak proteklih godina.”
Tako je zatvorena politika Japana uvelike ograničila njegov potencijal za rast. Otvaranje vrata za ulazak novih ideja pokazalo se korisnim narodu na mnoge načine. Međutim danas neki ukazuju na “zatvorenost nazora” među pojedincima, te to predstavljaju kao problem koji treba riješiti. Zaista, savladati tendenciju opiranja novim idejama izazov je ne samo za današnje Japance, nego i za sve ljude. Kako ti stojiš po pitanju “zatvorenosti nazora”? Bi li imao koristi tako da se otvoriš prema novim idejama, kao što je to učinio Japan u 1850-im godinama.