Justin — filozof, apologet i mučenik
“ZAHTIJEVAMO da se ispitaju optužbe protiv kršćana i da, ako se optužbe mogu dokazati, oni budu kažnjavani kako su to zaslužili (...) No, ako nas nitko ne može proglasiti krivima za bilo što, zabranjuje vam prava razboritost nanijeti zbog zlih glasina nedužnim ljudima štetu (...) Jer ako vi, koji ste saznali istinu, ne činite što je pravo, bit ćete bez izlike pred Bogom.”
Ovim se riječima Justin Mučenik, kršćanin iz drugog stoljeća n. e., obratio rimskom imperatoru Antoninu Piu. Justin je molio za trijeznu sudsku istragu života i vjerovanja kršćana. Taj zahtjev za pravdom podnio je čovjek s veoma zanimljivom prošlošću i pogledom na život.
Mladost i odgoj
Justin je bio poganin, rođen oko 110. n. e. u Samariji, u gradu Flavia Neapolis, današnji Nablus. Smatrao se Samarićaninom, iako su njegov otac i djed vjerojatno bili Rimljani ili Grci. Njegov odgoj u poganskim običajima, povezan s čežnjom za istinom, vodio je do marljivog proučavanja filozofije. Nezadovoljan svojim traganjem kod stoika, peripatetika i pitagorejaca, slijedio je predodžbe Platona.
U jednom od svojih djela, Justin je pisao o svojoj želji da razgovara s filozofima i rekao: “Predao sam se nekom stoiku; proveo mnogo vremena s njim i budući da nisam stekao nikakvu daljnju spoznaju o Bogu (jer je ni on sam nije imao) (...) napustio sam ga i obratio se drugome” (Dijalog s Trifonom).
Justin se zatim obratio jednom peripatetiku kojeg je više zanimao novac nego istina. “Taj je čovjek, nakon što me pogostio prvih nekoliko dana”, kaže Justin, “tražio da platim troškove, tako da naša izmjena misli ne bi bila neunosna. I njega sam, iz tog razloga, napustio, u uvjerenju da uopće nije filozof.”
Željan da čuje “najbolju filozofiju”, Justin se “obratio jednom pitagorejcu, veoma slavnom — koji je visoko cijenio vlastito znanje”. Justin kaže: “Kad sam razgovarao s njim, spreman da postanem njegov slušatelj i učenik, rekao je, ‘Što onda? Jeste li upoznati s muzikom, astronomijom i geometrijom? Očekujete li da ćete razumjeti neke od tih [božanskih] stvari ako niste najprije upoznali [ove]?’ (...) Otpustio me kad sam mu priznao svoje neznanje.”
Iako obeshrabren, Justin je nastavio tražiti istinu obrativši se glasovitim platonistima. On navodi: “Nakon toga sam što je bilo moguće više vremena proveo s čovjekom koji se nedavno nastanio u našem gradu — oštrouman čovjek, koji je imao visoki položaj među platonistima — i ja sam napredovao i iz dana u dan sam se znatno poboljšavao (...) tako da sam ubrzo smatrao da sam postao mudar; a to je”, zaključuje Justin, “bila moja glupost.”
Justinovo traganje za istinom pomoću kontaktiranja s filozofima bilo je uzaludno. No, dok je meditirao na morskoj obali, sreo je jednog starijeg kršćanina, “nekog starijeg čovjeka, nipošto prezira vrijedne pojave, koji se ponašao blago i dostojanstveno”. Rasprava koja je uslijedila usmjerila je njegovu pažnju na temeljna biblijska učenja koja se usredotočuju na potrebu točne spoznaje Boga (Rimljanima 10:2, 3).
Taj neimenovani kršćanin rekao je Justinu: “Prije mnogo vremena postojali su neki ljudi, časniji nego svi ovi poštovani filozofi, pravedni i mili Bogu, koji su (...) proricali događaje koji će se zbiti, i koji se sada zbivaju. Oni su nazvani prorocima. Samo su oni razumjeli i obznanjivali istinu ljudima (...) ispunjeni Svetim Duhom.” Nadalje, podražavajući Justinov apetit, kršćanin je rekao: “Njihovi zapisi još uvijek postoje, i onome tko ih je čitao veoma su pomogli u njegovoj spoznaji o početku i kraju stvari” (Matej 5:6; Djela apostolska 3:18). Kao što ga je poticao dobrohotni gospodin, Justin je marljivo istraživao Pisma i očito je stekao određeno cijenjenje prema njima i prema biblijskom proročanstvu, što je razvidno iz njegovih zapisa.
Pobliže o njegovim djelima
Justina se dojmila neustrašivost kršćana oči u oči sa smrću. Također je cijenio istinita učenja Hebrejskih pisama. Da bi obrazložio zaključke u svom djelu Dijalog s Trifonom, Justin je citirao iz 1. Mojsijeve, 2. Mojsijeve, 3. Mojsijeve, 5. Mojsijeve, 2. Samuelove, 1. Kraljevima, Psalama, Izaije, Jeremije, Ezehijela, Danijela, Ozeja, Joela, Amosa, Jone, Miheja, Zaharije i Malahije, kao i iz Evanđelja. Njegovo cijenjenje tih biblijskih knjiga vidljivo je iz njegovog dijaloga s Trifonom, u kojem se Justin bavio judaizmom koji je vjerovao u Mesiju.
Izvještava se da je Justin bio evangelizator koji je objavljivao dobru vijest u svakoj prilici. Vjerojatno je mnogo putovao. Neko vrijeme je proveo u Efezu, i po svoj prilici je i prilično dugo boravio u Rimu.
Justinova literarna djela uključuju apologije, napisane u obranu kršćanstva. U svojoj Prvoj apologiji on nastoji rastjerati gustu tamu poganske filozofije pomoću svjetla iz Pisama. Izjavljuje da je mudrost filozofa lažna i isprazna, nasuprot snažnim riječima i djelima Krista. (Usporedi Kološanima 2:8.) Justin se zauzima za prezrene kršćane s kojima se poistovjećuje. Nakon svog obraćenja nastavio je i dalje nositi filozofsko odijelo, rekavši da je dokučio jedinu pravu filozofiju.
Budući da su kršćani odbijali obožavati poganske bogove, smatralo ih se u drugom stoljeću ateistima. “Mi nismo ateisti”, uzvratio je Justin, “kad obožavamo Tvorca svemira (...) Naš učitelj ovih stvari je Isus Krist (...) On je Sin pravoga Boga.” S obzirom na idolopoklonstvo, Justin je rekao: “Oni izrađuju to što nazivaju bogom; što mi ne smatramo samo besmislenim, nego čak uvredljivim za Boga (...) Kakve zaslijepljenosti! da bi razuzdanim ljudima trebalo reći da oblikuju i izrađuju bogove za vaše obožavanje” (Izaija 44:14-20).
Brojnim upućivanjima na Kršćanska grčka pisma, Justin izražava svoju vjeru u uskrsnuće, kršćanski moral, krštenje, biblijska proročanstva (posebno u vezi s Kristom) i u Isusova učenja. Obzirom na Isusa, Justin citira Izaiju, izjavivši: “Vlast će biti na [Kristovim] ramenima.” Justin također kaže: “Ako se nadamo ljudskom kraljevstvu, trebamo pored toga poreći našeg Krista.” Također raspravlja o kušnjama i obavezama kršćana, dokazujući da prava služba Bogu zahtijeva biti tvorac Njegove volje, i dalje je rekao da “ljudi trebaju biti od Njega poslani u svaku naciju da bi objavili ove stvari”.
Druga Justinova apologija (smatra se samo kao nastavak prve) upućena je rimskom Senatu. Justin apelira na Rimljane navodeći iskustva kršćana koji su bili proganjani nakon što su stekli točnu spoznaju o Isusu Kristu. Moralna odlika Isusovih nauka koja se odražavala u ponašanju kršćanskih građana, čini se, imala je malu vrijednost u očima rimskih vlasti. Zapravo, puko priznavanje sljedbeništva moglo je imati kobne posljedice. Obazirući se na nekadašnjeg učitelja kršćanskih nauka, Justin je citirao pojedinca zvanog Lucius, koji je pitao: “Zašto ste kaznili ovog čovjeka, koji nije ni preljubnik, ni bludnik, ni ubojica, ni lopov, ni razbojnik, niti je okrivljen za bilo koji zločin, nego je samo priznao da se zove imenom kršćanin?”
Na raširenost predrasuda protiv kršćana u to vrijeme ukazuje Justinova izjava: “I ja zbog toga očekujem da će se urotiti protiv mene i da ću biti pribijen na stup, od nekih koje sam imenovao, ili možda od Crescensa, koji se voli hvalisati i dičiti; jer čovjek koji javno svjedoči protiv nas u stvarima koje ne razumije, govoreći da su kršćani ateisti i bezbožni, nije dostojan naziva filozof, i to čini da bi zadobio naklonost zavedene mase i da bi joj se dopao. Jer ako nas napada bez da je čitao Kristova učenja, potpuno je pokvaren i daleko gori od neobrazovanih, koji se često uzdrže rasprave ili krivog svjedočenja o stvarima koje ne razumiju.”
Njegova smrt
Ili od strane Crescensa ili drugih cinika, Justin je bio optužen pred rimskom prefekturom kao prevratnik i osuđen na smrt. Oko 165. n. e. u Rimu mu je odrubljena glava i postao je “mučenik” (od grčke riječi koja znači “svjedok”). Zato je nazvan Justin Mučenik.
Justinovom stilu pisanja možda nedostaje sjaj ili sklad drugih učenih ljudi njegovog vremena, no njegova revnost za istinu i pravednost je očito bila iskrena. Do koje mjere je živio u suglasnosti s Pismima i Isusovim naukama ne može se sa sigurnošću reći. Ipak, Justinova djela su vrijedna zbog svog povjesnog sadržaja i mnogih biblijskih navoda. Pružaju uvid u život i doživljaje kršćana drugog stoljeća.
Spomena vrijedna su Justinova nastojanja da pokaže imperatorima nepravdu progonstva upravljenog protiv kršćana. Njegovo odbacivanje poganske religije i filozofije u korist točne spoznaje Božje riječi podsjeća nas na apostola Pavla kad je u Ateni odvažno govorio epikurejskim i stoičkim filozofima o pravom Bogu i o uskrsnulom Isusu Kristu (Djela apostolska 17:18-34).
Justin je imao neku spoznaju o uskrsnuću mrtvih tijekom Milenija. I kako li samo jača vjeru pouzdana biblijska nada uskrsnuća! Krijepila je kršćane kad su se suočavali s progonstvom i omogućila im je ustrajati pod velikim kušnjama, čak do smrti (Ivan 5:28, 29; 1. Korinćanima 15:16-19; Otkrivenje 2:10; 20:4, 12, 13; 21:2-4).
Justin je, dakle, tražio istinu i odbacio grčku filozofiju. Kao apologet, branio je učenja i postupke kršćana. A za samo kršćanstvo pretrpio je mučeničku smrt. Posebno pažnje vrijedno je Justinovo cjenjenje istine i njegovo odvažno svjedočenje unatoč progonstvu, jer ta se svojstva i danas opažaju u životu Isusovih pravih sljedbenika (Priče Salamunove 2:4-6; Ivan 10:1-4; Djela apostolska 4:29; 3. Ivanova 4).