Jehova je brinuo za nas pod zabranom — 2. dio

TOKOM drugog svjetskog rata na kopči opasača moje uniforme nacističkog vojnika pisalo je: “Bog je s nama.” Za mene je to bio samo još daljnji primjer angažiranja crkve u rat i krvoproliće. To mi je bilo odvratno. Smučila mi se religija i postao sam ateist i evolucionist, dok nisu dva Jehovina svjedoka u Limbach-Oberfrohni, Istočna Njemačka, stupila sa mnom u razgovor.

“Nemojte misliti da ću postati kršćanin”, rekao sam Svjedocima koji su me posjetili. No, njihovi argumenti su me uvjerili da postoji Bog. Iz znatiželje sam kupio Bibliju i s vremenom sam je počeo proučavati s njima. To je bilo u proljeće 1953, kad su aktivnosti Svjedoka u Istočnoj Njemačkoj već skoro tri godine bile pod komunističkom zabranom.

Kula stražara od 15. kolovoza 1953. opisala je tadašnju situaciju Jehovinih svjedoka ovako: “Iako ih se stalno uhodi i prijeti im se, iako ne mogu posjetiti jedan drugoga bez da se najprije uvjere da ih nitko nije slijedio, iako netko kod koga se otkrije da posjeduje literaturu Društva Kula stražara dobije dvije ili tri godine zatvora za ‘raspačavanje huškačke literature’, te iako su stotine zrelije braće, koja su predvodila djelo, u zatvoru, Jehovini sluge u Istočnoj Njemačkoj ipak nastavljaju s propovijedanjem.”

Godine 1955, moja žena Regina i ja prisustvovali smo međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u Nürnbergu, Zapadna Njemačka, i sljedeće godine smo se oboje krstili u Zapadnom Berlinu. To je, naravno, bilo prije podizanja Berlinskog zida 1961. koji je odrezao Istočnu Njemačku od Zapadnog Berlina. No, moja lojalnost Jehovi Bogu bila je ispitana još prije nego što sam se krstio.

Preuzimanje odgovornosti

Skupština Jehovinih svjedoka koju smo počeli posjećivati u Limbach-Oberfrohni trebala je nekoga tko bi u Zapadnom Berlinu mogao podizati biblijsku literaturu. Imali smo mali obrt i dvoje male djece, no služenje Jehovi već je zauzelo glavno mjesto u našem životu. Preudesili smo svoj stari automobil, što je omogućilo da se u njega sakrije 60 knjiga. Biti kurir bio je opasan zadatak, no naučio me oslanjati se na Jehovu.

Nije bilo jednostavno prelaziti automobilom iz Istočnog Berlina u Zapadni sektor i često se čudim kako smo uopće uspijevali. Kad smo stigli u slobodni sektor pokupili smo literaturu i sakrili knjige u automobil prije nego smo prešli preko granice natrag u Istočnu Njemačku.

Jednom prilikom, tek smo sakrili knjige kad je nepoznati čovjek izašao iz jedne stambene zgrade. “Hej vi tamo!” viknuo je. Srce mi je stalo. Je li nas promatrao? “Bolje da sljedeći put idete na drugo mjesto. Tamo na uglu parkira se automobil istočnonjemačke policijske patrole i mogli bi vas uhvatiti.” S olakšanjem sam odahnuo. Kod prijelaza preko granice bilo je sve u redu i nas četvorica u automobilu cijelim putem smo pjevali.

Priprema za izolaciju

U 1950-im godinama braća u Istočnoj Njemačkoj oslanjala su se na braću sa Zapada s obzirom na literaturu i vodstvo. No, 1960. učinjene su preinake koje su pomogle svakom Svjedoku u Istočnoj Njemačkoj ostati u tjesnijoj vezi sa Susvjedocima u području u kojem je živio. Tada je u lipnju 1961. održan prvi razred Škole službe Kraljevstva za starješine u Berlinu. Ja sam pohađao taj prvi četverotjedni tečaj. Jedva šest tjedana kasnije bili smo iznenada odsječeni od Zapada kad je bio podignut Berlinski zid. Naše djelo sada nije bilo samo ilegalno već i izolirano.

Neki su se bojali da će se aktivnosti Jehovinih svjedoka u Istočnoj Njemačkoj usporiti i zaustaviti. Međutim, organizacijske preinake, uvedene prije manje od godinu dana, pomogle su nam održati duhovno jedinstvo i jakost. Osim toga, školovanje koje su primili starješine koji su pohađali prvi razred Škole službe Kraljevstva opremilo ih je da mogu školovati druge starješine. Tako nas je Jehova pripremio na našu izolaciju, kao što nas je oblasnim kongresom 1949. pripremio na zabranu 1950.

Budući da smo bili odrezani od Zapada, bilo je jasno da smo morali preuzeti inicijativu da bi organizacija ostala u pokretu. Pisali smo našoj kršćanskoj braći u Zapadnom Berlinu i predložili sastanak s njima na autocesti u Istočnom dijelu koji je bio dostupan putnicima sa Zapada. Na dogovorenom mjestu inscenirali smo kvar na automobilu. Nekoliko minuta kasnije stigla su braća i donijela nam biblijsku literaturu. Nasreću, donijeli su i moj udžbenik Škole službe Kraljevstva, kao i zabilješke koje sam pravio i Bibliju, stvari koje sam iz sigurnosnih razloga ostavio u Berlinu. Kakva radost dobiti ih natrag! Nisam znao koliko ću ih trebati tokom sljedećih nekoliko godina.

Škola u ilegalnosti

Nekoliko dana kasnije dobili smo upute da načinimo pripreme za tečajeve Škole službe Kraljevstva u svim dijelovima Istočne Njemačke. Četiri instruktora bila su imenovana, uključujući mene. No, meni se činilo da je to nemoguć zadatak, školovati sve starješine dok je naše djelo bilo pod zabranom. Da bismo prikrili što radimo, odlučio sam pripremati tečajeve kao odmor pod šatorima.

Svaki razred bio je sastavljen od četiri studenta i mene kao instruktora, te šestog brata koji je služio kao kuhar. Žene i djeca bili su također s nama. Obično smo imali grupe od 15 do 20 osoba. Obični turistički kamp nije dolazio u obzir, pa smo moja obitelj i ja krenuli u potragu za odgovarajućim lokacijama.

Jednom prilikom, dok smo vozili kroz jedno selo, zapazili smo put koji je vodilo u malu šumu podaleko od glavne ceste. Mjesto je izgledalo idealno, pa sam se obratio gradonačelniku. “Tražimo mjesto gdje bismo mogli kampirati dva tjedna s još nekim obiteljima”, objasnio sam. “Želimo biti sami tako da djeca mogu skakati naokolo. Bismo li mogli koristiti onu šumu tamo?” Pristao je, tako da smo počeli s pripremama.

Smjestili smo tamo šatore i moju stambenu prikolicu tako da je nastao središnji četverokut koji je bio sakriven s vanjske strane. Stambena prikolica služila nam je kao učionica. U njoj smo se sastajali i intenzivno proučavali, 8 sati dnevno i to 14 dana. U ograđenom prostoru bile su stolice i stol, postavljeni za slučaj da dobijemo neočekivane goste. I imali smo ih! U takvim prilikama smo zaista cijenili ljubazno podupiranje naših obitelji.

Za vrijeme tečaja naše obitelji su stajale na straži. Tako su jednom prilikom opazili kako putem prema šumi dolazi gradonačelnik, koji je bio i mjesni sekretar komunističke partije. Straža je pritisnula prekidač koji je kabelom bio povezan s alarmom u stambenoj prikolici. Odmah smo iskočili van i zauzeli unaprijed pripremljena mjesta oko stola i počeli kartati. Imali smo čak i bocu rakije da bi situacija izgledala uvjerljivijom. Gradonačelnik nam je došao u prijateljski posjet i vratio se kući bez ikakve slutnje o tome što se zapravo događa.

Tečajevi Škole službe Kraljevstva bili su održavani u cijeloj zemlji od proljeća 1962. do kraja 1965. Intenzivno osposobljavanje koje su na njima primili starješine, koje je uključivalo uputstva kako se suočiti s našom posebnom situacijom u Istočnoj Njemačkoj, pripremilo ih je za nadgledavanje djela propovijedanja. Da bi prisustvovali tečaju, starješine nisu žrtvovali samo svoj odmor, nego su se izložili i opasnosti da budu zatvoreni.

Koristi Škole

Vlasti su brižljivo promatrale naše aktivnosti, i krajem 1965, nakon što je većina starješina prošla školu, pokušali su zaustaviti aktivnosti naše organizacije. Zatvorili su 15 Svjedoka za koje su smatrali da predvode djelo. Bila je to dobro pripremljena akcija koja je obuhvatila cijelu zemlju. Opet su mnogi mislili da će Svjedoci prestati djelovati. No, uz Jehovinu pomoć prilagodili smo se situaciji i nastavili vršiti svoje djelo kao i prije toga.

Ono što je to naročito omogućilo bilo je školovanje koje su starješine primili u Školi službe Kraljevstva i veze povjerenja koje su postale neslomljive druženjem koje su uživali za vrijeme tih tečajeva. Tako je organizacija pokazala svoju odvažnost. Kako je samo bilo važno da smo poslušno i tijesno slijedili organizacijska uputstva! (Izaija 48:17).

U sljedećim mjesecima se pokazalo da silni pritisak koji su vršile vlasti nije jako negativno utjecao na našu djelatnost. Uskoro smo mogli nastaviti s tečajevima Škole službe Kraljevstva. Kad su vlasti primijetile našu elastičnost, bile su prisiljene promijeniti svoju taktiku. Kakva pobjeda za Jehovu!

Aktivni u službi

Tada su se naše grupe Skupštinskog studija knjige sastojale od oko pet osoba. Svi smo primali svoju biblijsku literaturu putem studija knjige i djelo propovijedanja bilo je koordinirano iz ovih malih studijskih grupa. Od samog početka je Jehova blagoslovio Reginu i mene mnogim osobama koje su željele proučavati Bibliju.

Služba od kuće do kuće bila je ponešto prilagođena okolnostima da bismo bili zaštićeni od toga da nas ne otkriju i ne zatvore. Posjetili bismo jednu adresu, tada preskočili nekoliko domova prije nego bismo pokucali na druga vrata. U jednoj je kući gospođa pozvala Reginu i mene unutra. Razgovarali smo s njom o jednoj biblijskoj temi kad je njen sin ušao u sobu. Bio je jako otvoren.

“Jeste li ikad vidjeli svog Boga?” pitao je. “Tako da znate, ja vjerujem samo u ono što vidim. Sve drugo je glupost.”

“To ne mogu vjerovati”, uzvratio sam. “Jeste li ikad vidjeli svoj mozak? Sve što radite ukazuje na to da ga posjedujete.”

Regina i ja smo mu naveli druge primjere koje prihvaćamo bez da ih vidimo, primjerice elektricitet. Mladić je pažljivo slušao i s njim i s njegovom majkom uspostavljen je biblijski studij. Oboje su postali Svjedoci. Zapravo, 14 osoba s kojima smo moja žena i ja proučavali postali su Svjedoci. Polovicu njih upoznali smo u našoj službi od kuće do kuće a drugu polovicu smo prvi put sreli prilikom neformalnog svjedočenja.

Čim smo počeli redovito voditi biblijski studij i čim smo smatrali da je osoba dostojna povjerenja, pozvali smo je na naše sastanke. Međutim, prvo što smo uzimali u obzir je bilo hoće li dotični možda ugroziti sigurnost Božjeg naroda. Tako da je ponekad trajalo godinu dana ili duže prije nego što smo osobu koja je proučavala Bibliju pozvali na sastanak, a ponekad je to bilo mnogo duže. Sjećam se jednog čovjeka koji je bio na prilično značajnom položaju; bio je na ti s najvišim službenicima komunističke partije. Proučavao je Bibliju devet godina prije nego smo mu dozvolili posjećivati sastanke! Danas je taj čovjek naš kršćanski brat.

Vlasti nas još uvijek proganjaju

Nakon 1965. nismo doživljavali daljnja masovna zatvaranja, ali nisu nas ni ostavili na miru. Vlasti su nas i dalje pažljivo promatrale. U to vrijeme postao sam tijesno uključen u djelovanje naše organizacije, tako da su mi vlasti obratile posebnu pažnju. Bezbroj puta su došli po mene na ispitivanje, vozili me u policijsku stanicu i preslušavali me. “Sada se možete pozdraviti sa slobodom” rekli bi. “Idete u zatvor.” No, na kraju su me uvijek pustili.

Dva službenika posjetila su me 1972. i nesvjesno su našoj organizaciji dali lijepi kompliment. Prisluškivali su naš skupštinski studij Kule stražare. “Smatramo članak jako uvredljivim”, prigovorili su. Očito su bili zabrinuti radi toga što bi drugi mogli misliti o komunističkoj ideologiji ako bi čitali članak koji se razmatrao. “Napokon”, rekli su, “Kula stražara ima nakladu od pet ili šest milijuna i čita se u zemljama u razvoju. To nisu samo jeftine bulevarske novine.” Pomislio sam u sebi: ‘Kako ste samo u pravu!’

Godine 1972. bili smo 22 godine pod zabranom i Jehova nas je vodio mudro i s puno ljubavi. Mi smo pažljivo slijedili njegove upute, no potrajat će još daljnih 18 godina prije nego što će Svjedoci u Istočnoj Njemačkoj dobiti zakonsko priznanje. Kako smo samo zahvalni za divne slobode koje uživamo sada da obožavamo našeg Boga, Jehovu! (Ispričao Helmut Martin).