Jehova je brinuo za nas pod zabranom — 3. dio

BIO JE 14. ožujka 1990. Tog značajnog dana bio sam među prisutnima, kad je visoki vladin službenik pri Ministarstvu za vjerska pitanja u Istočnom Berlinu, predao dokument kojim se zakonom priznaje položaj Jehovinih Svjedoka u, kako se tada nazivala, Demokratskoj Republici Njemačkoj ili Istočnoj Njemačkoj. Za vrijeme postupka tog dana, vratio sam se u prošlost kad sam postao Svjedok i razmišljao sam o teškim vremenima koje smo proživjeli.

Sredinom 1950-ih, kad mi je Margarete, kolegica s posla koja je bila Svjedok, prvi puta pričala o njenim biblijski utemeljenim vjerovanjima, u Istočnoj Njemačkoj je bilo žestoko progonstvo Jehovinih svjedoka. Ubrzo nakon toga otišla je drugdje raditi i ja sam započeo proučavati Bibliju sa drugim Svjedokom. Krstio sam se 1956. i te iste godine smo se Margarete i ja vjenčali. Pridružili smo se skupštini Lichtenberg u Berlinu. Imala je oko 60 objavitelja Kraljevstva koji su sudjelovali u djelu propovijedanja.

Dvije godine nakon mog krštenja vladini službenici su navratili u dom brata koji je predvodio u našoj skupštini. Namjeravali su ga pritvoriti ali on je bio na poslu u Zapadnom Berlinu. Njegova obitelj ga je uspjela upozoriti da ostane tamo, i nekoliko mjeseci kasnije pridružila mu se na Zapadu. Iako sam imao samo 24 godine, dobio sam velike odgovornosti u skupštini. Zahvalan sam da Jehova pruža mudrost i snagu potrebnu da se udovolji takvim dužnostima (2. Korinćanima 4:7).

Pribavljanje duhovne hrane

Kad je u kolovozu 1961. podignut Berlinski zid, Jehovini svjedoci na Istoku iznenada su postali izolirani od svoje braće na Zapadu. Tako je započelo razdoblje u kojem smo pravili kopije naše literature, u početku na pisaćem stroju, kasnije u serijama na strojevima za umnožavanje. Počevši od 1963. utrošio sam dvije godine gradeći skrovište za tiskaru u našoj kući. Nakon što sam cijeli dan radio kao alatničar, noći sam provodio praveći kopije Kule stražare uz pomoć dvojice druge braće. Vlasti su htjele otkriti rad naše organizacije tiskanja, ali Jehova nam je pomogao da hrana, kako smo je zvali, izlazi na vrijeme.

Proizvodnja dovoljnih količina naših časopisa zahtijevala je velike količine papira, a nabaviti tolike količine nije bilo lako. Da smo redovito kupovali velike količine papira, to bi privuklo pažnju vlasti. Zbog toga su pojedini Svjedoci nabavljali papir u malim količinama i donosili ga na našu grupu za studij Biblije. S tog mjesta smo ga odnosili tamo gdje smo tiskali časopise. Zatim su drugi Svjedoci raspačavali gotove časopise.

Budući da su vlasti sumnjale da sam umiješan u tiskanje literature, budno su pazili na mene. Krajem 1965. primijetio sam da me slijede više nego obično i slutio sam da nešto smišljaju. Iznenada su napali, rano jednog jutra.

Zamalo izbjegnuta nesreća

Tog zimskog jutra krenuo sam na posao. Još nije svanulo i skopčao sam se zbog oštre hladnoće. Dok sam išao dalje, opazio sam četiri glave iznad živice. Muškarci su skrenuli iza ugla i uputili se ravno stazom prema meni. Na svoje zaprepaštenje, prepoznao sam da su to vladini službenici. Što učiniti?

Dubok snijeg je bio zgrnut sa strane pa je ostavljen uzak puteljak. Nastavio sam hodati. Pognuo sam glavu i upro pogled u zemlju. Šaptom sam izgovorio brzu molitvu. Muškarci su dolazili sve bliže i bliže. Jesu li me prepoznali? Dok smo na tijesnom puteljku polagano hodali jedni mimo drugih jedva sam povjerovao što se dogodilo. Nastavio sam hodati sve brže i brže. “Hej”, povikao je jedan od njih, “to je on. Stani!”

Trčao sam što sam god brže mogao. Odjurio sam iza ugla, preskočio preko susjedove ograde u moje dvorište. Uletio sam u kuću, zaključao vrata i navukao zasun. “Svi iz kreveta!”, vikao sam. “Došli su me uhapsiti.”

Margarete je sišla u trenu i zauzela položaj kod vrata. U trenutku sam bio u podrumu i naložio peć. Zgrabio sam sve skupštinske izvještaje koje sam imao i ubacio ih u vatru.

“Otvaraj!”, grmjeli su muškarci. “Otvaraj vrata! Ovdje javni tužilac.”

Margarete se nije maknula sa svog mjesta sve dok nisam spalio sve tako da se ne može prepoznati. Tada sam se pridružio Margarete i kimnuo joj da otvori vrata. Muškarci su upali u kuću.

“Zašto ste bježali”? pitali su.

Ubrzo je stiglo pojačanje i pretražili su cijelu kuću. Moja glavna briga bilo je skrovište gdje je bio smješten stroj za tiskanje i 40 000 araka papira. Ali, tajni ulaz je ostao neotkriven. Iako je preslušavanje trajalo satima, Jehova mi je pomogao da ostanem miran. Ovo iskustvo nas je približilo našem nebeskom Ocu punom ljubavi i ojačalo nas da izdržimo.

U zatvoru ali slobodan

Kasnih 1960-ih obavješten sam da se javim zbog vojne obaveze. Budući da zbog savjesti nisam mogao služiti, bio sam prisiljen provesti 7 mjeseci u zatvoru i u radnom logoru. U logoru Cottbus jugoistočno od Berlina, bilo je 15 Svjedoka. Svi smo bili tamo zbog naše kršćanske neutralnosti (Izaija 2:2-4; Ivan 17:16). Naši radni dani bili su dugi a posao težak. Ustajali smo u 4.15 i odvedeni na rad na željezničkoj pruzi izvan logora. Iako zatvorenici, ipak smo imali prilike govoriti drugima o Jehovinom Kraljevstvu.

Naprimjer, sa nama u Cottbusu bila su dva gataoca. Jednog dana sam čuo kako je mlađi očajnički želio razgovarati sa mnom. Što je htio? Rekao je sve što mu je bilo na srcu. Njegova je baka bila gatalica, i on je nakon čitanja njenih knjiga razvio slične moći. Iako se taj čovjek tako jako želio osloboditi sila koje su vladale njime, bojao se osvete. Plakao je i plakao. Ali, kakve je veze sve to imalo sa mnom?

Tijekom našeg razgovora objasnio je da se njegova sposobnost proricanja budućnosti smanjuje kad je u društvu Jehovinih svjedoka. Objasnio sam mu da postoje i zli duhovi, ili demoni, i dobri duhovi, ili pravedni anđeli. Koristeći primjer onih koji su postali kršćani u drevnom Efezu, naglasio sam da je potrebno da uništi sve predmete koji imaju veze sa gatanjem ili nekim drugim oblikom spiritizma (Djela apostolska 19:17-20). “Onda stupi u vezu sa Svjedocima”, rekao sam mu. “Svjedoci žive svugdje.”

Nakon nekoliko dana mladić je otišao iz logora i više ništa nisam čuo o njemu. Ali, iskustvo tog prestrašenog i neutješnog čovjeka koji je čeznuo za slobodom produbilo je moju ljubav za Jehovu. Nas 15 Svjedoka bilo je u logoru zbog svoje vjere, ali mi smo u duhovnom smislu bili slobodni. Onaj mladić je bio oslobođen iz zatvora, ali je još uvijek robovao ‘bogu’ od kojeg je imao strah (2. Korinćanima 4:4). Koliko bismo mi Svjedoci trebali cijeniti svoju duhovnu slobodu!

Naša djeca na probi

Nisu samo odrasli morali čvrsto zastupati svoja na Bibliji utemeljena uvjerenja, već su to morali činiti i mladi. I u školi i na poslu na njih se vršio pritisak da učine kompromis. Sve četvero naše djece je moralo zauzeti stav za svoja vjerovanja.

Svakog ponedjeljka u školi se održavala ceremonija pozdravljanja zastave. Djecu su postrojili u dvorištu, pjevali su pjesmu i, takozvanim Thälmannovim pozdravom, pozdravljali zastavu koja se dizala. Ernst Thälmann je bio njemački komunist kojeg su 1944. ubili nacistički esesovci. Nakon drugog svjetskog rata, Thälmann je u Istočnoj Njemačkoj proglašen herojem. Zbog naših biblijski utemeljenih vjerovanja da sveta služba treba biti upravljena jedino Jehovi Bogu, moja žena i ja poučavali smo našu djecu da za vrijeme takvih ceremonija s poštovanjem stoje ali da ne sudjeluju.

Osim toga, djecu su u školi učili komunističke pjesme. Margarete i ja smo otišli u školu i objasnili zašto naša djeca ne mogu pjevati političke pjesme. Ipak rekli smo da će biti spremna učiti pjesme drugačijeg sadržaja. Na taj način su naša djeca od malena naučila da čvrsto stoje i da se razlikuju od svojih vršnjaka.

Pri kraju 1970-ih, naša najstarija kćer je željela naukovati u jednom uredu. Međutim, od svakog učenika se očekivalo da najprije prođe 14 dana predvojničke vježbe. Budući da Renati savjest nije dozvoljavala da sudjeluje u tome, zauzela je hrabar stav i na kraju je bila oslobođena obaveze da prođe takvu vježbu.

Za vrijeme svog naukovanja, Renate je otišla na sat na kojem je pozvana da prisustvuje vježbi gađanja. “Renate, ti također dođi na vježbu gađanja”, rekao je učitelj. Bio je ravnodušan prema njenim prigovorima. “Ti ne trebaš pucati”, obećao je. “Možeš se brinuti za osvježenje.”

Te večeri smo kao obitelj o tome porazgovarali. Smatrali smo da nije ispravno da Renate prisustvuje vježbi gađanja, čak ako direktno i ne sudjeluje. Ohrabrena našim razgovorom i molitvom nije dozvolila da je zastraše. Kakvo je to ohrabrenje za nas, vidjeti našu mladu kćer kako zauzima stav za pravedna načela!

Porast našeg javnog djela propovijedanja

Kasnih 1970-ih, kad je otpor našem djelu popustio, počeli smo sa Zapada dovoziti velike pošiljke naših kršćanskih publikacija. Iako je to bila opasna djelatnost, dobrovoljno su se javljala odvažna braća da to rade. Jako smo cijenili te povećane pošiljke literature i napore onih koji su to omogućili. U ranim godinama zabrane, kad je progonstvo bilo žestoko, propovijedanje od kuće do kuće je bilo pravi izazov. Ustvari, strah od državne kazne je naveo neke da odustanu od toga. Ali, s vremenom je naše javno djelo propovijedanja dramatično poraslo. U 1960-im je samo oko 25 posto objavitelja Kraljevstva redovito sudjelovalo u službi od kuće do kuće. Međutim, krajem 1980-ih je broj onih koji su redovito sudjelovali u tom obliku službe narastao na 66 posto! Do tada su vlasti obraćale manje pažnje našoj javnoj propovjedničkoj djelatnosti.

Jednom prilikom je brat s kojim sam bio u službi poveo sa sobom svoju mladu kćer. Starija dama sa kojom smo razgovarali bila je oduševljena zbog prisutnosti djevojčice i pozvala nas je u kuću. Cijenila je naše biblijsko izlaganje i složila se da je ponovno posjetimo. Kasnije sam navratio sa suprugom i bez odlaganja je započela biblijski studij s tom ženom. Usprkos poodmakloj dobi i slabom zdravlju, ta je dama postala naša sestra i redovito sudjelovala u Jehovinoj službi.

Prilagodbe kako se približavala sloboda

Jehova nas je pripremao za vrijeme kad ćemo uživati veću slobodu. Naprimjer, kratko vrijeme prije ukidanja zabrane, savjetovani smo da promijenimo način na koji smo oslovljavali jedni druge na sastancima. Iz sigurnosnih razloga, mi smo se zvali samo po imenima. Mnogi koji su se poznavali godinama nisu znali kako se suvjernici prezivaju. Međutim, zbog pripreme da na našim sastancima dočekamo mnogo više zainteresiranih, bili smo ohrabreni da se jedni drugima obraćamo po prezimenima. Nekima je to izgledalo neosobno, ali oni koji su slijedili savjet lakše su se kasnije prilagodili kad smo stekli našu slobodu.

Također smo bili ohrabreni da naše sastanke započinjemo pjesmom. Na taj način smo se privikavali na način postupanja kakav su slijedile skupštine drugdje. Još jedno prilagođavanje je bilo u veličini naših studijskih grupa. One su postupno rasle od četiri osobe 1950-ih, do osam. Kasnije su narasle do 10 i konačno do 12. Osim toga, izvršeno je ispitivanje da se uvjeri da su mjesta za sastajanje za svaku skupštinu smještena najpogodnije za većinu Svjedoka.

Ponekad smo mogli vidjeti mudrost predloženih prilagodbi tek nakon što smo ih napravili. Kako se često Jehova pokazao kao mudar i obziran Otac! Postupno nas je uskladio s ostatkom svoje zemaljske organizacije i sve više i više smo se osjećali kao dio svijetom raširenog bratstva njegovog naroda. Nesumnjivo je Jehova Bog ljubazno štitio svoj narod kroz skoro 40 godina djelovanja pod zabranom u Istočnoj Njemačkoj. Kako smo sada radosni što imamo legalni status!

Danas ima 22 000 ili više Svjedoka Jehove tamo gdje je nekada bila Istočna Njemačka. Oni su dokaz mudrog vodstva i ljubazne brige Jehove Boga. Njegova podrška u godinama kad smo bili pod zabranom pokazuje da može svladati svaku situaciju. Bez obzira kakvo oružje je načinjeno protiv njegovog naroda, neće uspjeti. Jehova uvijek dobro brine za one koji se uzdaju u njega (Izaija 54:17; Jeremija 17:7, 8). (Ispričao Horst Schleussner.)

[Slika na stranici 31]

Horst i Margarete Schleussner u prostorijama Društva u Istočnom Berlinu