Kako Bog gleda na obožavanje u crkvama kršćanstva?

“NEĆE svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko”, rekao je Isus Krist, “nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca. Mnogi će mi u onaj dan reći: ‘Gospodine, Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena (...) čudesa činili? Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!’” (Matej 7:21-23, St).

Bog je kroz svoju svetu Riječ, Bibliju, jasno dao do znanja što je njegova volja. Izvršavaju li crkve kršćanstva Božju volju? Ili su, kako je to Isus rekao, “zlotvori”?

Krvoproliće

U noći prije smrti svog Gospodina, Petar je gotovo započeo oružani sukob s grupom vojnika poslanom da uhapsi Isusa (Ivan 18:3, 10). No Isus je povratio mir i upozorio Petra: “Svi koji se maše za nož od noža će izginuti” (Matej 26:52). Ovo jasno upozorenje ponovljeno je u Otkrivenju 13:10. Da li su ga crkve kršćanstva slijedile? Ili dijele odgovornost za ratove koji su u toku u raznim dijelovima Zemlje?

Za vrijeme drugog svjetskog rata, stotine tisuća Srba i Hrvata bilo je ubijeno u ime religije. “U Hrvatskoj je”, izvještava The New Encyclopædia Britannica, “domaći fašistički režim provodio politiku ‘rasnog čišćenja’ koja je nadilazila čak i nacističke postupke. (...) Bilo je najavljeno da će jedna trećina srpskog stanovništva biti deportirana, jedna trećina preobraćena na rimokatolicizam, a jedna trećina likvidirana. (...) Sudjelovanje katoličkog svećenstva u tim postupcima ozbiljno je ugrozilo odnos crkve i države nakon rata.” Nebrojena mnoštva ljudi bila su prisiljena preobratiti se na katolicizam ili umrijeti; tisuće drugih čak nisu ni dobile mogućnost izbora. Cijela sela — muškarci, žene i djeca — bila su silom odvedena u pravoslavne crkve i ubijena. A kako je bilo s protivničkom komunističkom vojskom? Je li i ona imala religioznu podršku?

‘Neki su svećenici sudjelovali u ratu na strani revolucije’, izvještava se u knjizi Istorija Jugoslavije. “U partizanskoj su se vojsci čak nalazili svećenici obje crkve, i srpske pravoslavne i rimokatoličke”, stoji u knjizi Yugoslavia and the New Communism. Religiozne razlike i dalje raspiruju ratni požar na Balkanu.

A što je s Ruandom? Ian Linden, generalni sekretar Catholic Institute for International Relations, priznao je u časopisu The Month sljedeće: “Istraživanja African Rightsa u Londonu pružaju jedan ili dva primjera lokalnih katoličkih, anglikanskih i baptističkih crkvenih vođa koji nisu ništa poduzeli da bi spriječili ubijanja koja je izvršila milicija ili su u njima aktivno sudjelovali. (...) Ne postoji ni najmanja sumnja da je značajan broj istaknutih kršćana u crkvenim općinama bio upleten u ubijanja.” Nažalost, borbe između takozvanih kršćana i dalje stvaraju probleme u središnjoj Africi.

Blud i preljub

Prema Božjoj riječi, postoji samo jedno časno mjesto za spolne odnose, a to je unutar bračne veze. “Ženidbu da drže svi u časti, i postelja ženidbena da bude čista; a kurvarima i preljubočincima sudiće Bog” (Jevrejima 13:4). Podupiru li crkveni vođe ovo Božje učenje?

Godine 1989. Anglikanska crkva u Australiji izdala je jedan službeni dokument o spolnosti u kojem se sugerira da seks prije braka nije neispravan ako je par potpuno predan jedno drugome. U novije je vrijeme vođa Anglikanske crkve u Škotskoj izjavio: “Crkva ne bi trebala osuđivati ljubavne afere kao grešne i neispravne. Crkva mora prihvatiti da do preljuba dolazi zbog naše naslijeđene grešnosti.”

U Južnoafričkoj Republici brojni su svećenici otvoreno govorili u prilog homoseksualnosti. Naprimjer, 1990. časopis iz Južnoafričke Republike You citirao je istaknutog anglikanskog svećenika koji je rekao: “Pismo ne obavezuje zauvijek. (...) Vjerujem da će doći do promjena u crkvenim stavovima i njenoj politici prema homoseksualcima.” (Usporedi Rimljanima 1:26, 27.)

Prema 1994 Britannica Book of the Year, spolnost je postala dominantan problem u američkim crkvama, a osobito pitanja kao što su “zaređivanje onih koji se javno izjašnjavaju kao homoseksualci i lezbijke, religiozno razumijevanje prava homoseksualaca, blagoslivljanje ‘homoseksualnih brakova’ i priznavanje ili osuda načina života povezanog s homoseksualnošću”. Većina velikih crkvenih denominacija tolerira svećenike koji vode kampanju za veću seksualnu slobodu. Prema 1995 Britannica Book of the Year, 55 episkopalnih biskupa potpisalo je deklaraciju kojom “potvrđuju prihvatljivost zaređivanja homoseksualaca i prihvatljivost homoseksualnih postupaka”.

Neki svećenici govore u prilog homoseksualnosti, tvrdeći da Isus nikada nije govorio protiv nje. No je li doista tako? Isus Krist je objavio da je Božja riječ istina (Ivan 17:17). To znači da je prihvaćao Božje gledište o homoseksualnosti koje je opisano u 3. Mojsijevoj 18:22, gdje čitamo: “S muškarcem ne lezi kao sa ženom; gadno je.” Osim toga, Isus je blud i preljub ubrojio među “zla [koja] izlaze iznutra i onečiste čovjeka” (Marko 7:21-23, St). Grčka riječ za blud obuhvatniji je izraz od one za preljub. Ona opisuje sve oblike seksualnih veza izvan zakonski sklopljenog braka, uključujući i homoseksualnost (Juda 7). Isus Krist je upozorio svoje sljedbenike i na to da ne toleriraju nikoga tko se izjašnjava kao kršćanski učitelj a umanjuje ozbiljnost bluda (Otkrivenje 1:1; 2:14, 20).

Kako utječe na članove njihovih crkava, osobito na mlade ljude, kad se religiozni vođe zalažu za zaređivanje homoseksualaca i lezbijki? Nije li to poticaj za eksperimentiranje sa seksom izvan braka? Za razliku od toga, Božja riječ potiče kršćane da ‘bježe od bludnosti’ (1. Korinćanima 6:18, St). Ako suvjernik upadne u takav grijeh, s ljubavlju mu se pruža pomoć kako bi ponovno zadobio Božju naklonost (Jakov 5:16, 19, 20). Što učiniti ako odbije ovu pomoć? Biblija kaže da, ukoliko se ne pokaju, takve osobe “carstva Božijega ne će naslijediti” (1. Korinćanima 6:9, 10).

“Zabranjuju ženiti se”

“Zbog pogibli od bludnosti”, Biblija kaže da je “bolje ženiti se nego izgarati od strasti” (1. Korinćanima 7:2, 9, St). Usprkos ovom mudrom savjetu, od mnogih se svećenika zahtijeva da žive u celibatu, odnosno da se ne žene. “Zavjet celibata se ne krši”, objašnjava Nino Lo Bello u svojoj knjizi The Vatican Papers, “ako se svećenik, redovnik ili opatica upuštaju u spolne odnose. (...) Oproštenje za spolne odnose može se dobiti iskrenom izjavom u ispovjedaonici, međutim, Crkva jednostavno ne bi priznala brak nijednog svećenika.” Donosi li ovo učenje dobre ili loše plodove? (Matej 7:15-19).

Mnogi svećenici, nesumnjivo, žive moralno čistim životom, no velik broj njih ne živi tako. Prema 1992 Britannica Book of the Year, “govorilo se da je Rimokatolička crkva platila 300 milijuna američkih dolara kako bi riješila slučajeve seksualnog zloupotrebljavanja koje je počinilo svećenstvo”. Kasnije je u izdanju za 1994. stajalo: “Smrt velikog broja svećenika od AIDS-a razotkrila je prisutnost svećenika homoseksualaca i dovela do otkrića da se pretjeran broj (...) homoseksualaca uvukao u svećenstvo.” Stoga ne iznenađuje što Biblija kaže da je ‘zabrana ženidbe nauka đavolska’ (1. Timoteju 4:1-3, St). “Po mišljenju nekih povjesničara”, piše Peter de Rosa u svojoj knjizi Vicars of Christ, “[svećenički celibat] vjerojatno je moralu nanio više štete od bilo koje druge ustaljene prakse na Zapadu, uključujući i prostituciju. (...) [On] je često bio mrlja na imenu kršćanstva. (...) Nametnuti celibat uvijek je vodio do licemjerja u redovima svećenstva. (...) Svećenik može posrnuti tisuću puta, no kanonskim zakonom zabranjeno mu je da se jedanput oženi.”

Nakon razmatranja Božjeg gledišta o obožavanju Baala, nije teško prosuditi kako on zasigurno gleda na razjedinjene crkve kršćanstva. Posljednja knjiga Biblije sjedinjuje sve oblike krivog obožavanja pod imenom “Babilon veliki, mati kurvama i mrzostima zemaljskima”. ‘I u njoj se’, dodaje Biblija, ‘našla krv proroka i svetih, i svih koji su pobijeni na zemlji’ (Otkrivenje 17:5; 18:24).

Stoga Bog potiče sve koji žele biti njegovi pravi obožavaoci: “Izidjite iz nje, narode moj, da se ne pomiješate u grijehe njezine, i da vam ne naude zla njezina. (...) U jedan dan doći [će] zla njezina: smrt i plač i glad, i sažeći će se ognjem; jer je jak Gospodin Bog koji joj sudi” (Otkrivenje 18:4, 8).

Sada se postavlja pitanje: Kamo treba ići osoba kad iziđe iz krive religije? Koji je oblik obožavanja prihvatljiv Bogu?

[Okvir/slika na stranici 5]

IDOLOPOKLONSTVO

Obožavanje Baala uključivalo je i korištenje idola. Izraelci su pokušali pomiješati obožavanje Jehove s obožavanjem Baala. Čak su donijeli idole u Jehovin hram. Božje gledište o obožavanju idola bilo je jasno izraženo kad je uzrokovao uništenje Jeruzalema i njegovog hrama.

Mnoge crkve kršćanstva pune su idola, ili u obliku križa ili ikona ili kipova Marije. Osim toga, mnogi posjetioci crkava poučeni su da se poklone, da kleknu ili da se prekriže pred tim likovima. Za razliku od toga, pravim je kršćanima zapovjeđeno da ‘bježe od idolopoklonstva’ (1. Korinćanima 10:14). Oni ne pokušavaju obožavati Boga uz pomoć materijalnih predmeta (Ivan 4:24).

[Zahvala]

Musée du Louvre, Paris

[Okvir na stranici 7]

“Crkveni vođa treba da bude besprijekoran”

OVO su riječi iz Titu 1:7, prema Today’s English Version. U prijevodu Daničić-Karadžić čitamo: “Biskup treba da je bez mane.” Riječ “biskup” dolazi od grčke riječi koja znači “nadglednik”. Stoga muževi koji su imenovani kako bi preuzeli vodstvo u pravoj kršćanskoj skupštini moraju živjeti u skladu s temeljnim biblijskim mjerilima. Ako ne žive tako, moraju biti smijenjeni sa svog nadgledničkog položaja, jer više nisu “ugledi stadu” (1. Petrova 5:2, 3). Jesu li crkve kršćanstva ozbiljno shvatile ovaj zahtjev?

Dr. Everett Worthington se u svojoj knjizi I Care About Your Marriage osvrće na anketu provedenu među 100 pastora u državi Virginia (SAD). Preko 40 posto njih priznalo je da se upustilo u neki oblik strastvenog ponašanja s nekim tko nije bio njihov bračni partner. Velik broj počinio je preljub.

“Tokom prošlog desetljeća”, primjećuje Christianity Today, “crkvu su učestalo potresala otkrića nemoralnog ponašanja nekih njenih najpoštovanijih vođa.” Članak “Zašto preljubničke pastore ne bi trebalo vratiti na njihove položaje” kritizirao je uobičajenu praksu u nazovikršćanstvu da se crkvene vođe brzo vrati na njihove prijašnje položaje nakon što im je bila “dokazana krivica za seksualni grijeh”.