Kršćanstvo ide putem Kanaana

RELIGIJA Kanaanaca sastojala se od od bludništva, brakolomstva, homoseksualnosti i čedomorstva. Zato ih je izbljuvala zemlja. Izraelci su oponašali tu religiju i pomiješali njihove prljavštine s obožavanjem Jehove, pa je zato i njih izbljuvala zemlja. Danas se mnogi izdaju za kršćane, no oni oponašaju te nemoralne postupke starog vremena. Bludništvo i brakolomstvo postalo je svakodnevnom pojavom. Homoseksualnost i uništavanje života još u utrobi uzimaju maha. U Kanaanu se žrtvovalo na stotine neželjene dojenčadi; danas ih se odstranjuje na milijune — 55 milijuna godišnje. (Usporedi 2. Mojsijeva 21:22, 23.)

Da ih se ne bi označilo staromodnim ili mekoputnim, mnoge crkve kršćanstva usvojile su geslo: “Sve je dozvoljeno.” Neki od njenih zastupnika čak promiču “siguran” seksualni grijeh. Naprimjer, jedan je svećenik unitarijanaca prekinuo svoju propovijed da bi svojoj zajednici podijelio kondome.

Jedan uvodničar, koji sam pripada episkopalnoj crkvi u SAD, rekao je: “Episkopalna crkva 80-tih godina je teološka trgovina punjenim pticama. Možemo se pouzdati da će napuniti i izložiti sve što se god čini najaktualnijim prema društvenom trendu. U određenim godinama to je politika. Ove godine to je seks.” On se poziva na najnoviju naučnu osnovu prema kojoj su “kršćani zaostali ako ne opraštaju homoseksualne odnose... i sreću bez vjenčanice”. Jedan biskup episkopalne crkve mišljenja je da će “homoseksualni odnosi, ako ih se održava s osjećajem odgovornosti, jednog dana biti prihvaćeni kao Božja volja”.

Roy Howard Beck, koji radi za religiozni tjednik United Methodist Reporter, pisao je u svojoj knjizi On Thin Ice (Na tankom ledu): “Na djelu [u nemoralnim postupcima] bili su uhvaćeni televizijski evanđelisti, popularni propovjednici velikih crkava, biskupi, poznati vođe karizmatskih pokreta, veoma ugledni svjetovni vođe, poštovani seoski župnici, svećenici, Pentekostalci, liberali, konzervativci — i tako dalje. Kakva slika o zadatku crkve da popravi društvo!” (stranica 214).

Anglikanska crkva

Parlament anglikanske crkve, generalna sinoda, sastao se u novembru 1987. da bi ispitao prijedlog kojim se od sinode zahtjevalo da dade izjavu da su “blud, brakolomstvo i homoseksualni postupci grešni”. Generalni sekretar kršćanskog pokreta lezbijki i homoseksualaca je izjavio: “Kad bi se prihvatio taj prijedlog, crkva bi bila upropaštena, a to nadbiskup Canterburya zna. Vjerujemo da su otprilike 30 do 40 posto svećenika anglikanske crkve homoseksualci.”

Novinarka Philippa Kennedy pisala je u engleskom Daily Expressu od 29. oktobra 1987: “Napad Margaret Thacher na crkvene vođe radi promašaja pružanja dovoljnog moralnog vodstva naciji dodatno će raspiriti svađu koja obećaje da će postati jedna od najvećih borbi među klerikalcima u ovom desetljeću. Nije samo premijerka mišljenja da su biskupi u općenitom, a posebno nadbiskup Canterburya, gomila dosadnih plitkih brbljavaca.”

11. novembra 1987. raspravljalo se o tom prijedlogu. Smatralo ga se suviše gorkom pilulom, te ga se naglo promijenilo u oslabljenu verziju, koju se prihvatilo vrlo spremno. Tako nije došlo do jedne “od najvećih borbi među klerikalcima”. Prijedlog je propao. Biskupi su se gurkali, kimali glavom, izvijali se, prividno se udarali i izmicali.

Odluka generalne sinode: Ideal je spolni odnos u trajnoj bračnoj vezi; blud i preljub su grijeh protiv tog ideala; homoseksualni spolni postupci ne odgovaraju tom idealu; i svi kršćani bi trebali na svim područjima morala, uključujući i spolni moral, biti primjerni. Homoseksualne postupke se u usporedbi sa bludom i preljubom procjenjuje kao manje ozbiljne — ovo zadnje je grijeh protiv ideala, dok homoseksualnost samo ne odgovara tom idealu. Ne poduzimaju se koraci protiv bludnika i preljubnika. Homoseksualnost među svećenicima i njihovim zamjenicima se prikriva.

Truba sinode dala je nejasan glas, i prvobitni prijedlog kojeg je podnio svećenik Tony Higton pao je u zaborav (1. Korinćanima 14:8). Čudno je, da je i on sam glasao za oslabljenu vereziju i da je s rezultatom bio “vrlo, vrlo zadovoljan”. Tu reakciju teško se može shvatiti naočigled njegovih prijašnjih izjava. “Ako crkva ne dovede svoju kuću u red”, prijetio je, “tada će nju suditi Bog.”

Tokom Synode Higton je predočio senzacionalni snop spisa, dokaza o homoseksualnosti među svećenicima. Jedan je bio optužen za seksualno uznemiravanje djece, ali samo je premješten u drugu župu. Jedan drugi, koji je optužen za teški razvrat u javnom nužniku, došao je u drugu biskupiju, gdje je bio ponovo okrivljen za sličan prijestup — još uvjek je svećenik. Homoseksualni anglikanski svećenici u Londonu držali su, kako izvještava Higton, crkvenu knjižaru da bi “prodavali literaturu koja je navodno poticala na homoseksualni promiskuitet, na odnos sa muškim homoseksualcima i na razne homoseksualne postupke”. Jedna od tih knjiga je navodno prikazivala “petogodišnju djevojčicu u krevetu sa svojim ocem i njegovim ljubavnikom”.

Kako je Higton mogao biti “vrlo, vrlo zadovoljan” kad je njegov dokazni materijal ostao nezapažen? Bez sumnje zato što anglikanski svećenici imaju blagu ćud koju se može brzo umiriti. U jednom novinskom izvještaju stajalo je o tome: “Zaista, ni jedan od tih skandala nije prošao uz grmljavinu, nego s blagom sipkom kišicom, za što su anglikanci specijalisti.”

Razumljivo je da su se homoseksualni svećenici obradovali. “Sinoda je muškim i ženskim homoseksualcima pružila mjesto u crkvenom životu”, rekli su. Konačno, i nadbiskup Canterburya, Runcie, naveo je da crkva ne bi trebala “osuđivati disciplinirane i odgovorne homoseksualce”. On je izjavio: “Želim istaknuti da biti homoseksualac po prirodi znači biti u potpunosti ljudsko biće.”

“Homoseksualac po prirodi”, rekao je nadbiskup Centerburya. Jesu li to bespomoćni homoseksualci, koji su genetski osuđeni na homoseksualnost? Neki tako i tvrde, i kažu da je homoseksualnost “temeljna psihološka karakteristika koja onemogućuje svaki moralni izbor”. Prema izvještaju londonskog Timesa, apostola Pavla, koji je pod nadahnućem osudio homoseksualnost, odbacuju kao “prividno kreposnog”.

Sir Immanuel Jakobovits, vodeći rabi, sumnja da je “takva prirodna nastrojenost homoseksualnosti” dokazana i kaže: “Tvrditi da postoji prirodna nastrojenost opasan je put, koji bi mogao voditi do sloma cjelokupnog moralnog reda... Ni u jednom društvu ne možemo prihvatiti da je dovoljna samo prirodna osobita sklonost da bi se nekoga oslobodilo krivnje. Mi moramo biti gospodari prirode, a ne njene žrtve.”

Nadbiskup Canterburya je toliko dugo djeljao Isusove riječi dok nisu poprimile oblik koji je homoseksualcima omogućio pripadati Kristovoj crkvi. Rekao je: “U ovom zemaljskom šatoru Kristove crkve ima mnogo stanova i svi su iz stakla.” (Usporedi Ivan 14:2.) Time je mislio: ‘Ne bacaj ni na koga kamen, čak ni na homoseksualce, jer i za njih postoji stan u Kristovoj crkvi.’

Michael Baughen, biskup Chestera, tvrdi da “grčki jezik Novog zavjeta opravdava novo formuliranje anglikanske nauke, koja se sastoji u tome, da se prema homoseksualcima izrazi ‘ljubav, žalost, tankoćutnost i razumjevanje’” i da se homoseksualnost u Svetom pismu kori samo kao “odstupanje s puta”. No, u stvarnosti Biblija kaže da homoseksualci, ukoliko se ne promijene, neće naslijediti Kraljevstvo i da “zaslužuju smrt” (Rimljanima 1:27, 32; 1. Korinćanima 6:9-11).

Prema Timesu, sinoda je potvrdila “dugo poznatu optužbu da anglikanska crkva ništa ne vjeruje i sve dozvoljava”, kao i njenu “razvođenu suvremenost — tj. da prihvaća svaku novu liberalnu modu kao da se radi o evanđelju”. Pod naslovom “Zbrka u crkvi”, pisalo je u Liverpool Daily Postu: “Izgleda da su svećenici anglikanske crkve sve manje u stanju čisto i jasno objasniti što smatraju ispravnim, a što neispravnim.” Časopis The Economist napomenuo je sarkastički: “Anglikanska crkva je protiv homoseksualnih postupaka — ali ne baš previše.”

Pod naslovom “Gnjev radi odluke sinode o homoseksualcima”, citirao je Daily Post niz konzervativnih članova parlamenta. Jedan zastupnik označio je odluku sinode “sramotnom i kukavnom”. Drugi je rekao: “Bojim se da se sada homoseksualnost među svećenicima anglikanske crkve i u samoj crkvi čvrsto ukorijenila.” Treći je smatrao: “Ta odluka — radije bih je označio kao sramotnu besmislicu — u stvarnosti izlaže djecu opasnosti. Mnogi homoseksualci koji ne mogu naći partnera obraćaju se djeci, i zato su toliko ugrožena djeca koja idu u crkvu... Jasno rečeno, crkva je zakazala u tome da se oslobodi zla koje se širi u njenim redovima.”

Rimokatolička crkva

Katolička crkva javno izražava svoje negodovanje prema homoseksualnosti, tako što je žigoše kao težak grijeh. No, u praksi brani svećenike koji su krivi i omogućuje im čak da i dalje nastave sa svojim perverznim postupcima. Papa Ivan Pavao II srdačno je rekao za homoseksualce: “Oni su u srcu crkve.”

Kako su pisale neovisne katoličke novine National Catholic Reporter od 27. februara 1987, homoseksualni svećenici procjenjuju da su 50 posto katoličkih svećenika u SAD homoseksualci. Taj broj je osporavan. Jedan psiholog, oslanjajući se na 1500 intervjua, smatra da su 20 posto od 57 000 katoličkih svećenika u SAD homoseksualci, dok su, prema novijim izvještajima, “drugi terapeuti mišljenja da je stvarni broj danas vjerojatno bliži 40 posto”.

Samo prije nešto više od jedne godine novine u cijeloj zemlji bile su pune izvještaja o seksualnom napastovanju djece od strane katoličkih svećenika. Tipičan primjer je slijedeći izvještaj iz Mercury Newsa (novina koje izlaze u San Joseu, Kalifornija) 30. decembra 1987:

“U vremenu pojačane narodne svijesti u odnosu na problem zloupotrebe djece, vidljivo je prema sudskim spisima, unutarnjim crkvenim dokumentima, iskazu vlasti i izjava pogođenih, da katolička crkva u Sjedinjenim Državama i nadalje ignorira i zataškava slučajeve svećenika koji su seksualno napastovali djecu.

Crkva tvrdi da je iz jednog slučaja iz 1985. godine u Louisiani, gdje se radilo o nepopravljivom svećeniku koji je napastovao najmanje 35 dječaka, naučila dosljedno postupati kad se pojavi takav problem. Ali, tromjesečno istraživanje Mercury Newsa je pokazalo da je crkva u više od 25 biskupija u cijeloj zemlji propustila obavijestiti vlasti, da je premjestila svećenike u druge župe, da je prešla preko žalbe roditelja i da se nije obazirala na moguću štetu po djecu... Plaćeni su već milijuni dolara za naknadu štete žrtvama i njihovim obiteljima, a prema crkvenom izvještaju iz 1986. godine procjenjuje se da bi se novčana obaveza crkve tokom slijedećeg desetljeća mogla popeti na milijardu dolara.”

Taj “nepopravljivi svećenik” koji je bio spomenut u Mercury Newsu je Gilbert Gauthe. U njegovom slučaju “plaćeno je žrtvama 12 milijuna dolara”. Njegove homoseksualne aktivnosti bile su već godinama poznate, no ‘biskupija je rješavala taj problem tako što ga je najmanje tri puta premještala iz jedne župe u drugu’. U jednom slučaju “roditelji su izjavili da je Gauthe zloupotrijebio njihovog sedmogodišnjeg sina već prvog dana kad je postao ministrant, a zatim ga je godinu dana zloupotrebljavao, sve dok svećenik nije bio premješten”.

Izvještaj se pozabavio i sa “štetom po djecu”. Ponekad je šteta nepopravljiva. Jedan dvanaestogodišnjak oduzeo si je život i ostavio poruku da za njega “više ne vrijedi živjeti” nakon što je “brat franjevac napravio od njega praktički seksualnog roba”. Jedan drugi omladinac kojeg je napastovao svećenik objesio se nakon što je rekao svom bratu: “Idi ocu S. i kaži mu da mu opraštam.”

U većini slučajeva seksualnog prijestupa pogođeni su dječaci, ali žrtve postaju i mnoge djevojke. Kako izvještavaju novine Plain Dealer iz Clevelanda od 19. decembra 1987, jedna 16-godišnja djevojka i njezini roditelji podnijeli su 1986. godine tužbu protiv sedam svećenika zbog seksualnog napastovanja. Djevojka je zatrudnjela i svećenici su navaljivali da izvrši pobačaj. Kad se opirala, htjeli su je poslati na Filipine da bi zatajili trudnoću. Crkva je protiv homoseksualnosti i pobačaja, ali očito samo toliko dugo dok se ne radi o njenim svećenicima.

Iste novine navode mnoštvo pojedinačnih slučajeva katoličke djece i omladinaca koje su zlostavljali svećenici; pišu o milijunima dolara plaćenim za troškove parnica, o mnogim poravnanjima bez sudske rasprave i o osiguravajućim društvima koja više “ne osiguravaju svećenike protiv optužbe napastovanja”.

Thomas Fox, urednik novina National Catholic Reporter, kaže: “Biskupi su godinama zatajivali taj problem u cijeloj zemlji.” Eugene Kennedy, nekadašnji svećenik, a danas profesor psihologije na Sveučilištu Loyola, rekao je: “Ono što se odigrava na sudu samo je vrh ledenjaka.” Thomas Doyle, dominikanski svećenik i crkveni pravnik, izjavio je: “Seksualno napastovanje malih dječaka od strane svećenika je jedini najozbiljniji problem koji smo morali rješavati stoljećima.”

Što kaže Biblija?

Ona kaže: “Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći — muškarci s muškarcima — sramne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude. Oni, iako poznaju odredbu Božju prema kojoj vršioci toga zaslužuju smrt, ne samo da to čine već i odobravaju onima koji to čine” (Rimljanima 1:26, 27, 32, ST).

Osim toga kaže: “Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskrvnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega” (1. Korinćanima 6:9, 10, ST) Redak 11. nastavlja: “Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste.” Grešnici koji su postali kršćani, očistili su se; u protivnom su bili isključeni. “Izvadite zloga između sebe” (1. Korinćanima 5:11-13). I u kršćanskoj skupštini događa se tjelesni grijeh, ali grešnik se ili pokaje ili biva isključen.

Ali, to duhovno čišćenje — odstranjenje bludnika, preljubnika i homoseksualaca — ne provodi se u većini crkava tzv. kršćanstva. Izrael je tvrdio da služi Jehovi kad se predao obožavanju seksa (2. Dnevnika 33:17). Pripadnici tzv. kršćanstva govore: “Gospodine, Gospodine”, iako u njihovim redovima cvate spolni nemoral. “Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete, palite tamjan Baalu i trčite za tuđim bogovima kojih ne poznajete, a onda da dolazite i stojite preda mnom u Domu ovome koji nosi moje ime i govorite: “Spašeni smo!” i da nakon toga opet činite nedjela i opačine?” (Jeremija 7:4, 8-10, ST).

Jehova se ne da ismijavati; svi će žeti ono što su sijali (Galaćanima 6:7). Riječi koje je kazao preko Jeremije danas su isto tako na mjestu kao onda kad ih je prorok govorio Izraelu: “Eda li se postidješe što činiše gad? Niti se postidješe niti znaju za stid” (Jeremija 6:15).

Jehova nije pristran. Pred njim su svi jednaki. Kao Kanaan i Izrael, tako će završiti i tzv. kršćanstvo (Djela Apostolska 10:34; usporedi Otkrivenje 21:8).

[Istaknuta misao na stranici 27]

Episkopalna crkva: “Kršćani su zaostali ako ne opraštaju homoseksualne odnose”

[Istaknuta misao na stranici 28]

“Vjerujemo da su otprilike 30 do 40 posto svećenika anglikanske crkve homoseksualci”

[Istaknuta misao na stranici 29]

Zataškavaju se slučajevi “svećenika koji su seksualno napastovali djecu”

[Istaknuta misao na stranici 30]

“Novčana obaveza crkve tokom slijedećeg desetljeća mogla bi se popeti na milijardu dolara”

[Istaknuta misao na stranici 30]

Jedan drugi omladinac koga je napastovao svećenik objesio se

[Istaknuta misao na stranici 31]

Djevojka je zatrudnjela i svećenici su navaljivali da izvrši pobačaj

[Istaknuta misao na stranici 31]

“Niti se postidješe niti znaju za stid”