Izgradnja na poganskim temeljima
JEDAN od mnogih impresivnih spomenika koje u Rimu (Italija) posjećuju turisti jest Panteon. Ovo remek-djelo rimske arhitekture jedna je od malobrojnih tamošnjih građevina koje su u osnovi ostale onakve kakve su bile i u drevno doba. Izgradio ga je Agripa oko 27. pr. n. e., a obnovio Hadrijan oko 120. n. e. Jedno upečatljivo obilježje ovog zdanja njegova je golema kupola s promjerom od 43 metra, od koje je šira izgrađena tek u suvremeno doba. Panteon je prvobitno bio poganski hram, “mjesto svih bogova”, prema značenju izvorne grčke riječi. Danas se još uvijek smatra rimokatoličkom crkvom. Kako je moglo doći do tako začuđujuće transformacije?
Papa Bonifacije IV je 609. n. e. ovaj hram koji se tada već odavno nije upotrebljavao pretvorio u “kršćansku” crkvu. U to je vrijeme dobila ime Crkva Santa Maria Rotunda. Prema onome što navodi članak objavljen 1900. u talijanskom isusovačkom časopisu La Civiltà Cattolica, Bonifacije ju je namijenio posebnoj svrsi, naime trebala je “istodobno veličati sve mučenike kršćanskog svijeta, ili, bolje rečeno, sve svece, no ponajprije Majku Božju Djevicu”. Nazivi koje je u današnje vrijeme Panteonu dala Rimokatolička crkva — Santa Maria ad Martyres ili, kao druga mogućnost, Santa Maria Rotunda — ukazuju na ovu nebiblijsku svrhu. (Usporedi Djela apostolska 14:8-15.)
Da bi se Panteon prilagodilo njegovoj novoj svrsi, “nije trebalo mnogo toga mijenjati”, nastavlja isti članak. “Bonifacije je slijedio jednostavna i širokogrudna pravila koja je već bio uveo Sveti Grgur Veliki [papa Grgur I], njegov prethodnik, maestro i uzor što se tiče pretvaranja poganskih hramova u mjesta za kršćansko bogoslužje.” O kakvim se pravilima radilo?
Godine 601. n. e. u pismu upućenom misionaru koji se spremao poći za Britaniju, u kojoj su živjeli pogani, Grgur mu je pružio sljedeća uputstva: “Idolske hramove u toj zemlji ne treba uništiti; već samo idole u njima. (...) Ako su ti hramovi u dobrom stanju, treba ih prilagoditi kako ne bi više služili za obožavanje đavolâ, već za službu pravom Bogu.” Grgur je pretpostavljao da će poganski narodi, kada vide da su njihovi nekadašnji hramovi ostali isti, biti skloniji nastaviti ih posjećivati. Premda su pogani običavali “klati mnoge volove kao žrtvu đavolima”, pisao je papa, sada su postojale nade da “više neće žrtvovati životinje đavolu već će ih klati za vlastitu okrepu Bogu na hvalu”.
Osim toga, rimokatolicizam se “borio” protiv poganskog obožavanja tako što je, u neposrednoj blizini nekadašnjih hramova, osnivao crkve posvećene “kršćanskim” patronima. Prihvaćale su se drevne svetkovine i dobivale su “kršćansko” značenje. Časopis La Civiltà Cattolica o tome navodi sljedeće: “To da su neki običaji i vjerske svetkovine ranih kršćana bili blisko povezani s izvjesnim poganskim običajima i postupcima poznato je svim današnjim izučavateljima. Bili su to postupci previše dragi narodu, običaji preduboko ukorijenjeni i utkani u društveni i privatni život ljudi iz drevnog svijeta. Majka Crkva, dobrostiva i mudra, nije smatrala da ih mora iskorijeniti; umjesto toga, promijenila ih je dajući im kršćansko značenje, uzdigla ih na novu, plemenitu razinu i unijela u njih nov život te ih tako nadvladala služeći se moćnim, no istovremeno i blagim sredstvima, da bi bez puno buke pridobila duše kako običnog puka tako i kulturnih krugova.”
Jedan vrlo poznat primjer prihvaćanja poganske svetkovine jest, dakako, Božić. Dvadeset peti prosinac bio je ustvari datum kada su drevni Rimljani slavili dies natalis Solis Invicti, odnosno “rođendan nepobjedivog sunca”.
Tako se crkva u svojoj želji da pridobije srca pogana nije držala istine. Opravdavala je sinkretizam, prihvaćanje poganskih vjerovanja i običaja “dragih puku”. Rezultat je bila otpadnička crkva s mješavinom učenja posve različitih od učenja pravog kršćanstva. Uzevši sve to u obzir, vjerojatno i ne začuđuje toliko činjenica da je nekadašnji rimski hram “svih bogova” — Panteon — postao rimokatolička crkva posvećena Mariji i svim “svecima”.
Međutim, trebalo bi biti posve očito da promijeniti svrhu nekog hrama ili naziv svetkovine nije dovoljno da se ‘obožavanje đavolâ pretvori u službu pravom Bogu’. “Kakav li sklad [postoji] između hrama Božjega i idolâ?” upitao je apostol Pavao. “‘Iziđite između njih i odvojite se’ — veli Gospodin! ‘Ne dotičite se ničega nečista, i ja ću vas primiti! Ja ću vam biti Otac, a vi ćete mi biti sinovi’ i kćeri, veli Gospodin, Svemogući” (2. Korinćanima 6:16-18, St).