Što kaže Biblija?
Je li neispravno biti ponosan?
JEDNA tradicionalna izreka kaže da je ponos prvi od sedam smrtnih grijeha. Pa ipak, danas mnogi smatraju da je takav način razmišljanja potpuno zastario. Na pragu 21. stoljeća ponos se smatra poželjnom osobinom, a ne grijehom.
Međutim, kada Biblija govori o ponosu, obično ga prikazuje u negativnom svjetlu. Samo u biblijskoj knjizi Priče Salamunove nalazi se nekoliko izjava koje osuđuju ponos. Naprimjer, u Pričama Salamunovim 8:13 piše: “Mrzim na ponositost i na oholost i na zli put i na usta opaka.” U Pričama Salamunovim 16:5 stoji: “Mrzak je Gospodinu ko je god ponosita srca.” Osim toga, 18. redak upozorava: “Oholost dolazi pred pogibao, i ponosit duh pred propast.”
Štetni ponos
Ponos koji se osuđuje u Bibliji može se definirati kao prekomjerna samouvjerenost, nerazuman osjećaj superiornosti zbog svojih talenata, ljepote, bogatstva, obrazovanja, položaja i drugog. On se može očitovati u prezrivom ponašanju, hvalisanju, drskosti ili aroganciji. Ako čovjek previsoko misli o sebi, to može imati za posljedicu da ne prihvaća potreban ukor, odbija priznati pogreške i ispričati se, ne popušta jer se ne želi osramotiti ili pak da se nerazumno vrijeđa zbog nečeg što je netko učinio ili rekao.
Ponosne osobe možda inzistiraju na tome da sve uvijek bude po njihovoj volji i nikako drugačije. Nije teško shvatiti da takav stav često dovodi do raznih sukoba s drugim osobama. Rasni ili nacionalni ponos doveo je do nebrojenih ratova i krvoprolića. Biblija pokazuje da je problem ponosa naveo jednog duhovnog Božjeg sina na pobunu, tako da se sam učinio Sotonom Đavlom. Govoreći o preduvjetima koje trebaju ispunjavati kršćanski starješine, Pavao je savjetovao: “Neka ne bude novoobraćenik, da se ne bi uzoholio te upao u istu osudu kao i đavao” (1. Timoteju 3:6, St; usporedite Ezehijela 28:13-17). Ako ponos dovodi do takvih stvari, ne čudi što ga Bog osuđuje. No, možda se pitate: ‘Zar ne postoje situacije u kojima ponos može biti opravdan?’
Postoji li opravdani ponos?
U Kršćanskim grčkim pismima glagol kaukháomai, koji se prevodi s “ponositi se, radovati se, hvaliti se”, koristi se kako u negativnom tako i u pozitivnom smislu. Naprimjer, Pavao nas poziva da se ‘radujemo na temelju nade u Božju slavu’. On također savjetuje: “Koji se hvali, Gospodinom neka se hvali” (Rimljanima 5:2, NW; 2. Korinćanima 10:17). To znači da se ponosimo Jehovom kao našim Bogom, a to je osjećaj koji nas može navesti da se radujemo njegovom dobrom imenu i ugledu.
Naprimjer: Je li neispravno ako se želi braniti dobro ime kad ga netko kleveće? Naravno da nije. Ako bi ljudi nepravedno govorili o članovima tvoje obitelji ili o nekim drugim osobama koje voliš i poštuješ, zar te to ne bi naljutilo i nagnalo da ih braniš? “Bolje je [dobro] ime nego veliko bogatstvo”, kaže Biblija (Priče Salamunove 22:1). Jednom je prilikom Svemogući Bog rekao ponosnom egipatskom faraonu: “Poštedio sam te da ti pokažem svoju moć i da se hvali moje ime po svoj zemlji” (2. Mojsijeva 9:16, St). Dakle, Bog se raduje svom dobrom imenu i ugledu te pokazuje revnost za njih. Mi također možemo biti zainteresirani za to da branimo svoje dobro ime i ugled, ali ne zbog taštine i sebičnog ponosa (Priče Salamunove 16:18).
Poštovanje je prijeko potrebno u svakom dobrom odnosu. Ako izgubimo povjerenje u svoje kolege, to će štetno djelovati na naš društveni život i poslovne veze. Slično tome, neki zajednički pothvat ili partnerstvo može se upropastiti ako samo jedan sudionik učini nešto čime bi sebe ili svoje kolege izvrgnuo javnoj sramoti. Da bi se ostvarili ciljevi, ma kakvi oni bili, mora se sačuvati ugled. To je jedan od razloga zašto nadglednici u kršćanskoj skupštini moraju imati “dobro svjedočanstvo” od onih koji su vani (1. Timoteju 3:7). Njihova želja da budu na dobrom glasu ne proizlazi iz ponosnog samouzvisivanja već iz potrebe da se Boga zastupa na častan i dostojanstven način. Uostalom, tko može imati povjerenja u slugu koji ima loše svjedočanstvo od ljudi sa strane?
A što reći o ponosu zbog osobnih uspjeha? Uzmimo, naprimjer, oduševljenje koje roditelji možda osjećaju kad njihovo dijete dobije dobre ocjene u školi. Takav je uspjeh izvor zadovoljstva koje je sasvim na mjestu. Kad je Pavao pisao sukršćanima u Solunu, otkrio je da se i on raduje uspjesima: “Moramo, braćo, uvijek zahvaljivati Bogu za vas, kako i dolikuje, jer vrlo napreduje vaša vjera i jer raste ljubav svakoga pojedinog među vama, tako da se mi sami vama ponosimo među Božjim crkvama zbog vaše postojane vjere u svim progonstvima i nevoljama koje podnosite” (2. Solunjanima 1:3, 4, St, naglašeno od nas). Da, ljudi su po prirodi skloni radovati se uspjesima voljenih osoba. Po čemu se onda neispravni ponos razlikuje od onog koji je ispravan?
Nije neispravno ako netko želi sačuvati osobni ugled, biti uspješan i radovati se svojim uspjesima. Međutim, samouzvisivanje, oholost i hvalisanje samim sobom ili drugima stvari su koje Bog osuđuje. Zaista bi bilo žalosno kad bi se bilo tko počeo ‘nadimati’ od ponosa ili ‘misliti za sebe više nego što valja misliti’. Kršćani se nemaju razloga ponositi ili hvaliti bilo kime ili bilo čime osim Jehovom Bogom i onim što je učinio za njih (1. Korinćanima 4:6, 7, NW; Rimljanima 12:3). Prorok Jeremija daje nam izvrsno načelo kojeg bismo se trebali držati: “Ko se hvali, neka se hvali tijem što razumije i poznaje mene da sam ja Gospodin koji činim milost i sud i pravdu na zemlji” (Jeremija 9:24).
[Slika na stranici 20]
“Papa Inocent X”, Don Diego Rodríguez de Silva Velázquez
[Zahvala]
Scala/Art Resource, NY