Prorečeni “čovjek bezakonja”, vladajući svećenički stalež onih koji su se izdavali za kršćane, već je bio ušančen, kao što to potvrđuju Dioklecijanovi edikti, naročito drugi (2. Solunjanima 2:3, 4; Djela apostolska 20:29, 30; 2. Petrova 2:12). Do četvrtog stoljeća bili su otpadnički postupci već uobičajeni. Ne malo onih koji su se izdavali za kršćane bili su članovi rimske vojske. Zar više nije bilo kršćana koji su bili vjerni ‘uzoru zdravih riječi’ koji su primili od apostolâ? (2. Timoteju 1:13, Rupčić).

Euzebije imenuje neke žrtve progonstva, čak slikovito opisuje njihovo mučenje, patnje i konačno mučeničku smrt. Jesu li svi ti mučenici umrli u besprijekornosti prema otkrivenoj istini dostupnoj u to vrijeme, sada ne možemo znati. Nesumnjivo, neki su uzeli k srcu Isusova upozorenja da izbjegavaju sektaštvo, nemoral i bilo koje kompromise (Otkrivenje 2:15, 16, 20-23; 3:1-3). Očito, neki vjerni koji su preživjeli ostali su skriveni od povijesti (Matej 13:24-30). Zaista, mjere kojima se trebalo ugasiti javno kršćansko obožavanje bile su tako uspješne da jedan španjolski spomenik iz tog vremena pozdravlja Dioklecijana kao onog koji je ‘istrijebio praznovjerje o Kristu’. Međutim, nastojanja da se domogne primjeraka Pisama i da ih se uništi, ključni aspekt Dioklecijanovog napada na kršćanstvo, nisu mogla u potpunosti izbrisati Božju riječ (1. Petrova 1:25).

Bezuspješan u potpunom istrebljenju kršćanstva, Sotona Đavo, vladar svijeta, nastavio je sa svojim podmuklim djelima pomoću imperatora Konstantina, koji je vladao od 306. do 337. n. e. (Ivan 12:31; 16:11; Efežanima 6:11, NW, fusnota). Poganin Konstantin nije se borio protiv kršćana. Umjesto toga, smatrao je korisnim spojiti poganska i kršćanska vjerovanja u novu državnu religiju.

Kakvo je to samo upozorenje za sve nas! Kad se suočimo s brutalnim progonstvom, naša ljubav prema Jehovi pomoći će nam da izbjegavamo učiniti bilo koji kompromis zbog privremenog tjelesnog olakšanja (1. Petrova 5:9). Isto tako, nećemo dozvoliti da razdoblje mira oslabi našu kršćansku vitalnost (Jevrejima 2:1; 3:12, 13). Točnim slijeđenjem biblijskih načela ostat ćemo lojalni Jehovi, Bogu koji može izbaviti svoj narod (Psalam 18:25, 48).

Pitanja čitalaca

Kako Jehovini svjedoci gledaju na kupovanje ukradene robe?

Kršćani izbjegavaju svjesno imati bilo koji udio u kupovanju ukradene robe ili materijala.

Krađa sigurno nije ispravna. Božji Zakon za Izrael nedvosmisleno je objašnjavao: “Ne kradi” (2. Mojsijeva 20:15; 3. Mojsijeva 19:11). Ako je lopov bio uhvaćen morao je, ovisno o okolnostima, nadoknaditi dvostruko, četverostruko ili peterostruko.

Od drevnih vremenâ lopovi su pokušali ukradenu robu dati dalje da bi brzo zaradili i da ne bi bili uhvaćeni s dokazom svoje krivnje. Zbog toga ukradenu robu često prodaju po niskoj cijeni tako da je mnogim kupcima teško odbiti je. Možda se o takvom postupku radilo kod toga što čitamo u 2. Mojsijevoj 22:1: “Ko ukrade vola ili ovcu ili kozu, i zakolje ili proda, da vrati pet volova za jednoga vola, a četiri ovce ili koze za jednu ovcu ili kozu.”

Razumjevši dublji smisao takvih zakona, rabin Abraham Chill piše: “Zabranjeno je kupiti ili primiti ukradeno vlasništvo, čak i ako se vlasništvo ne prepozna kao takvo. Stoga se ne smije kupiti kozu