Što kaže Biblija?

Zašto kontrolirati svoj gnjev?

POČETAK je slutio na zlo. “Sad kada sam ja glava u ovoj kući, nećeš me sramotiti svojim kašnjenjima”, vikao je John na svoju tek vjenčanu ženu, Ginger.a Vikao je na nju dobrih 45 minuta, ne dajući joj da ustane s kauča. U njihovom je braku pogrdan govor postao najnormalnija pojava. Nažalost, Johnovo se gnjevno ponašanje pogoršalo. Znao je lupati vratima, udarati po kuhinjskom stolu te sumanuto voziti i udarati po upravljaču, ugrožavajući pritom tuđe živote.

Žalosno je da se, kao što sigurno i sami dobro znate, takve scene vrlo često ponavljaju. Da li se ovaj čovjek s pravom gnjevio ili je pak izgubio kontrolu nad sobom? Je li svaki gnjev neispravan? Kada se gnjev smatra nekontroliranim? Kada postaje pretjeran?

Mogu postojati opravdani razlozi za kontrolirani gnjev. Naprimjer, Božji gnjev raspalio se protiv drevnih, nemoralnih gradova Sodome i Gomore (1. Mojsijeva 19:24). Zbog čega? Zbog toga što su se stanovnici tih gradova upuštali u nasilno i izopačeno seksualno postupanje, što je bilo naširoko poznato po čitavom tom kraju. Primjerice, kada su anđeoski glasnici posjetili pravednika Lota, svjetina u kojoj je bilo mladića, kao i starih muškaraca, htjela je grupno silovati Lotove goste. Jehova Bog s pravom se razgnjevio zbog njihove teške nemoralnosti (1. Mojsijeva 18:20; 19:4, 5, 9).

Savršeni je čovjek Isus Krist, poput svog Oca, imao razloga za gnjev. Hram u Jeruzalemu trebao je Božjem izabranom narodu predstavljati centar obožavanja. Trebao je biti “dom molitve”, u kojem su pojedinci mogli prinašati Bogu svoje osobne žrtve i prinose i u kojem su se mogli poučavati njegovim putevima te dobiti oprost svojih grijeha. U hramu su mogli, da tako kažemo, razgovarati s Jehovom. Međutim, vjerski vođe Isusovog vremena pretvorili su hram u ‘dom trgovački’ i “pećinu hajdučku” (Matej 21:12, 13; Ivan 2:14-17). Oni su osobno profitirali na račun trgovine životinjama koje se trebalo prinijeti kao žrtve. U pravom smislu riječi bili su gulikože stada. Stoga je Sin Božji imao svako pravo istjerati te varalice iz kuće svog Oca. Razumljivo je da se Isus razgnjevio!

Kada se nesavršeni ljudi razgnjeve

I nesavršeni se ljudi katkada mogu s pravom razljutiti. Osvrnimo se na ono što se dogodilo Mojsiju. Izraelska nacija upravo je bila čudesno izbavljena iz Egipta. Jehova je dramatično demonstrirao svoju moć nad egipatskim lažnim bogovima, poharavši Egipćane s deset nevolja. Potom je Izraelcima otvorio put kojim će pobjeći, razdvojivši vode Crvenog mora. Kasnije su bili dovedeni u podnožje gore Sinaj, gdje su bili organizirani u naciju. Mojsije se, u ulozi posrednika, popeo na goru kako bi primio Božje zakone. Zajedno sa svim drugim zakonima, Jehova je Mojsiju dao Deset zapovijedi, napisanih “prstom Božjim” na kamenim pločama koje je sam Bog isklesao iz gore. No što je Mojsije zatekao kada je sišao s gore? Narod je počeo obožavati lik zlatnog teleta! Kako su samo brzo sve zaboravili! Jedva da je prošlo nekoliko tjedana. ‘Mojsije se razgnjevio’, i to s pravom. Razbio je kamene ploče, a potom je uništio lik teleta (2. Mojsijeva 31:18; 32:16, 19, 20).

Nakon toga Mojsije se jednom prilikom ražestio kad se narod žalio na nestašicu vode. Budući da se razdražio, na trenutak je izgubio svoju krotkost, ili blagu narav, po kojoj je bio poznat. To je dovelo do ozbiljnog propusta. Umjesto da uzveliča Jehovu kao Izraelovog Skrbnika, Mojsije se obratio narodu grubim riječima i svratio pažnju na svog brata Arona i na sebe. Stoga je Bog smatrao primjerenim kazniti Mojsija. Neće smjeti ući u Obećanu zemlju. Nakon tog događaja kod Meribe, više se nigdje ne spominje da se Mojsije ražestio. Po svemu sudeći, naučio je svoju lekciju (4. Mojsijeva 20:1-12; 5. Mojsijeva 34:4; Psalam 106:32, 33).

Dakle, postoji razlika između Boga i čovjeka. Jehova je u stanju ‘ustegnuti svoj gnjev’ i s pravom se opisuje kao “spor na gnjev”, jer je njegova najistaknutija osobina ljubav, a ne gnjev. Njegov je gnjev uvijek pravedan, uvijek opravdan, uvijek kontroliran (2. Mojsijeva 34:6; Izaija 48:9; 1. Ivanova 4:8). Savršeni čovjek Isus Krist uvijek je mogao kontrolirati ispoljavanje gnjeva; opisan je kao onaj koji je “blage ćudi” (Matej 11:29, NW). S druge strane, nesavršeni ljudi, čak i muževi vjere poput Mojsija, teško kontroliraju svoj gnjev.

Osim toga, ljudi općenito ne misle dovoljno na posljedice. Kad se čovjek nekontrolirano razgnjevi, može doći do neželjenih posljedica. Naprimjer, koje su očite posljedice ako se muž toliko razbjesni na svoju ženu da udarcem šake ošteti zid? Uništena je imovina. Možda je ozlijedio ruku. No što je još važnije od toga, kako će se taj njegov izljev gnjeva odraziti na ljubav i poštovanje koje supruga gaji prema njemu? Zid se može popraviti u roku od nekoliko dana, a ruka mu može zacijeliti za nekoliko tjedana; no koliko će mu dugo trebati da ponovno zadobije povjerenje i poštovanje svoje supruge?

Ustvari, Biblija je prepuna primjera muškaraca koji nisu kontrolirali svoj gnjev, pa su snosili posljedice toga. Razmotrimo samo neke. Kain je bio protjeran nakon što je ubio svog brata Abela. Šimuna i Levija prokleo je njihov otac zbog toga što su poubijali Sihemljane. Jehova je udario Oziju gubom kad se ovaj razgnjevio na svećenike koji su ga pokušali ispraviti. Kad se Jona ‘rasrdio’, Jehova ga je ukorio. Svi su oni morali odgovarati za svoj gnjev (1. Mojsijeva 4:5, 8-16; 34:25-30; 49:5-7; 2. Dnevnika 26:19; Jona 4:1-11).

Kršćani snose odgovornost

Slično tome, današnji kršćani moraju položiti račun za svoje postupke kako Bogu tako i, u određenoj mjeri, svojim suvjernicima. To se lako može vidjeti iz načina na koji se u Bibliji koriste grčki izrazi koji označavaju gnjev. Jedna od dviju najkorištenijih riječi jest orgé. Uglavnom se prevodi sa “srdžba” i donekle nosi u sebi misao o svjesnosti pa čak i namjernosti, često u namjeri da se tko osveti. Stoga je Pavao potaknuo kršćane u Rimu: “Ne osvećujte se za sebe, ljubazni, nego podajte mjesto gnjevu [orgé], jer stoji napisano: moja je osveta, ja ću vratiti, govori Gospodin.” Umjesto da budu kivni na svoju braću, bili su ohrabreni da ‘nadvladaju zlo dobrom’ (Rimljanima 12:19, 21).

Drugi često korišteni izraz jest thymós. Korijen riječi “izvorno označava silovito pokretanje zraka, vode, tla, životinja ili ljudi”. Stoga se riječ različito opisuje kao “žestoki izljev neprijateljskog osjećaja”, “gnjevni ispadi” ili “uzburkane strasti, koje uznemiruju spokoj uma i izazivaju kućne i javne izgrede i nemire”. Poput vulkana koji zna iznenada eruptirati i bljuvati vrući pepeo, kamenje i lavu, koji mogu ozlijediti, osakatiti i usmrtiti, takav je i onaj tko ne može kontrolirati svoj gnjev. Množina od thymós koristi se u Galaćanima 5:20 (NW), gdje Pavao nabraja ‘izljeve gnjeva’ zajedno s ostalim ‘djelima tijela’ (19. redak), kao što su bludnost, raspušteno vladanje i pijanke. Sasvim je sigurno da Johnovo ponašanje — opisano u uvodu — dobro ilustrira ‘izljeve gnjeva’.

Kako bi onda kršćanska skupština trebala gledati na one svoje pripadnike koji uvijek iznova vrše nasilje nad nekom osobom ili tuđom imovinom? Nekontrolirani je gnjev destruktivan i lako može dovesti do nasilja. Stoga je Isus iz opravdanih razloga izjavio: “Ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu” (Matej 5:21, 22, DF). Supruzima se savjetuje: “Ljubite žene svoje i ne srdite se na njih.” ‘Gnjevljiva’ osoba ne ispunjava preduvjete za nadglednika u skupštini. Stoga se pojedince koji ne mogu kontrolirati svoj gnjev ne bi trebalo smatrati uzornima u skupštini (Kološanima 3:19; Titu 1:7; 1. Timoteju 2:8). Štoviše, osoba koja se prepušta nekontroliranim izljevima gnjeva mogla bi, nakon što se razmotri njen stav, uobičajeni način ponašanja i težina štete koju je nanijela drugim ljudima, biti isključena iz skupštine — što je uistinu strašna posljedica.

Je li ranije spomenuti John ikada preuzeo kontrolu nad svojim osjećajima? Je li ikako uspio obuzdati svoje brzo, vrtoglavo srljanje u katastrofu? Nažalost, vikanje je preraslo u fizičko razračunavanje. Upiranje prstom dovelo je do stvarnog, bolnog guranja prstom od kojeg ostaju modrice. John je pazio da joj ne napravi modrice na vidljivim mjestima i trudio se prikriti svoje ponašanje. No na kraju je prešao na udaranje nogom, šakom, čupanje za kosu i još gore stvari. Ginger danas više ne živi s njim.

To se nije moralo dogoditi. Mnogi su u sličnim situacijama uspjeli obuzdati svoj gnjev. Kako li je, dakle, važno oponašati savršeni primjer Isusa Krista. On nije bio kriv niti za jedan jedini izljev nekontroliranog bijesa. Njegov je gnjev uvijek bio pravedan; nikad nije izgubio kontrolu nad njim. Pavao nas je sve mudro upozorio: “Gnjevite se i ne griješite; sunce da ne zadje u gnjevu vašemu” (Efežanima 4:26). Skromno priznajući da kao ljudi imamo ograničenja i da ćemo požnjeti ono što posijemo, itekako imamo razloga za obuzdavanje gnjeva.

[Bilješka]

[Zahvala na stranici 18]

Saul pokušava ubiti Davida/The Doré Bible Illustrations/Dover Publications, Inc.