Ukrajina

Isus je iznio jednu usporedbu o sjemenu koje je zasijano na dobroj zemlji te je tako opisao one koji razvijaju duboko cijenjenje za Božju Riječ. Oni “donose plod s ustrajnošću” tako što usprkos poteškoćama i patnjama revno objavljuju Božju poruku (Luka 8:11, 13, 15). Rijetko je gdje u svijetu to očitije nego u Ukrajini, gdje su se usprkos 50-godišnjoj zabrani i teškom progonstvu Jehovini svjedoci održali i napredovali.

Tokom službene 2001. godine u ovoj zemlji postignut je najveći broj od 120 028 objavitelja. Više od 56 000 njih upoznalo je biblijsku istinu tokom proteklih pet godina. U protekle dvije godine braća su uručila više od 50 milijuna časopisa, što je broj jednak broju stanovnika Ukrajine. Podružnica svakog mjeseca od zainteresiranih koji traže daljnje informacije dobije prosječno tisuću pisama. U ne tako dalekoj prošlosti sve to bilo je nepojmljivo. To je doista velika pobjeda čistog obožavanja!

Prije nego što otvorimo stranice ukrajinske povijesti, upoznajmo malo samu tu zemlju. Pored simbolične zemlje o kojoj je govorio Isus, Ukrajina ima i izvrsnu doslovnu zemlju. Skoro pola Ukrajine prekriveno je plodnom, crnom zemljom stepe, koju Ukrajinci zovu čornozem, što znači “zemlja crnica”. Takvo tlo, zajedno s umjerenom klimom, čini Ukrajinu jednim od najplodnijih poljoprivrednih područja na svijetu, na kojem raste šećerna repa, pšenica, ječam, kukuruz i druge kulture. Još od davnina Ukrajinu se naziva žitnicom Evrope.

Ukrajina se u smjeru istok-zapad proteže otprilike 1 300 kilometara, a u smjeru sjever-jug 900 kilometara te je malo veća od Francuske. Kao što se može vidjeti na karti na 123. stranici, ona se nalazi u Istočnoj Evropi, sjeverno od Crnog mora. Sjever Ukrajine krase mnoge šume. Na jugu se nalaze bogate i plodne nizine iza kojih se proteže prekrasno Krimsko gorje, a na zapadu se brežuljci penju prema strmim Karpatima, domu risova, medvjeda i bizona.

U Ukrajini živi oko 50 milijuna ljudi. Oni su skromni, gostoljubivi i vrijedni. Mnogi znaju i ukrajinski i ruski. Kad vas pozovu u svoj dom, vjerojatno će vas ponuditi borščem (juhom od cikle) i varenikijem (kuhanim knedlama). Nakon ukusnog objeda možda će vas uveseljavati narodnim pjesmama, budući da mnogi Ukrajinci vole pjevati i svirati.

Ljudi u Ukrajini bili su izloženi utjecaju raznih religijskih vjerovanja. U desetom stoljeću pojavila se pravoslavna religija. Kasnije je s Otomanskim Carstvom u južnu Ukrajinu došao i islam. Pored toga, poljski su plemići tokom srednjeg vijeka Ukrajinom širili katolicizam. U 20. stoljeću, za vladavine komunizma, mnogi su postali ateisti.

Diljem čitave Ukrajine ima i Jehovinih svjedoka. No prije Drugog svjetskog rata većina njih živjela je u zapadnoj Ukrajini, koja je bila podijeljena na četiri dijela: Voliniju, Galiciju, Potkarpatsku Ukrajinu i Bukovinu.

Sjeme istine je posijano

Istraživači Biblije, kako su se prije zvali Jehovini svjedoci, aktivni su u Ukrajini već više od jednog stoljeća. Prilikom svog prvog putovanja u inozemstvo 1891, C. T. Russell, koji je predvodio djelo Istraživača Biblije, posjetio je mnoge zemlje u Evropi i na Bliskom istoku. Na putu za ondašnji Carigrad (Turska) posjetio je Odesu u južnoj Ukrajini. Kasnije je, 1911, održao seriju biblijskih predavanja u većim gradovima Evrope, pa i u Lavovu, u zapadnoj Ukrajini.

Brat Russell vlakom je doputovao u Lavov, gdje je za njegovo predavanje koje je trebao održati 24. ožujka unajmljena velika dvorana koja se zvala Narodni dom. U sedam lokalnih listova izašlo je devet oglasa, a i velikim se plakatima ljude pozivalo da prisustvuju govoru “‘Cionizam u proročanstvima’, poznatog i poštovanog predavača iz New Yorka” — pastora Russella. Brat Russell trebao je to predavanje održati dvaput tog dana. No jedan židovski rabin iz Sjedinjenih Država koji se izuzetno protivio Russellovom djelu, telegrafski je svojim suradnicima u Lavov poslao poruku u kojoj je ocrnio Istraživače Biblije. To je neke potaklo da pokušaju spriječiti održavanje Russellovog govora.

Dvorana je i u popodnevnom i u večernjem terminu bila prepuna ljudi, no prisutni su bili i protivnici. Tamošnje novine Wiek Nowy izvijestile su: “Nakon što je [Russellov] prevodilac izustio prvih nekoliko riječi, cionisti su počeli prosvjedovati te su toliko vikali i zviždali da misionar nije mogao doći do riječi. Pastor Russell morao je sići s pozornice. (...) Prosvjed je bio još žešći prilikom govora koji se trebao održati u osam sati te večeri.”

No mnogi su željeli čuti što brat Russell ima reći. Zanimala ih je njegova poruka te su zatražili biblijsku literaturu. Kasnije je brat Russell komentirao svoj posjet Lavovu. Rekao je: “Samo Bog zna što je njegova namjera s obzirom na sve što se dogodilo. (...) To što su se [Židovi] zbog predavanja toliko uznemirili može ponukati neke da se dublje pozabave tim događajem nego što bi to bio slučaj da su nas saslušali na pristojan, uobičajeni način.” Iako u prvi mah nije bilo odaziva na poruku, sjeme istine posijano je te su kasnije, ne samo u Lavovu već i u drugim krajevima Ukrajine, osnovane mnoge grupe Istraživača Biblije.

Godine 1912. podružnica Istraživača Biblije u Njemačkoj stavila je jedan veliki natpis u kalendar koji se raspačavao u Ukrajini. Njime se ljude poticalo da čitaju njemačko izdanje Studija Svetog pisma. Kao rezultat toga podružnica u Njemačkoj dobila je pedesetak pisama ljudi iz Ukrajine koji su zatražili Studije Svetog pisma i pretplatu na Kulu stražaru. Podružnica je ostala u kontaktu s tim zainteresiranima sve dok 1914. nije počeo rat.

Nakon Prvog svjetskog rata Ukrajina je podijeljena između četiri susjedne zemlje. Područje središnje i istočne Ukrajine zauzela je komunistička Rusija te je ono priključeno Sovjetskom Savezu. Zapadna Ukrajina podijeljena je između druge tri zemlje. Područje Galicije i Volinije pripojeno je Poljskoj, Bukovina Rumunjskoj, a Potkarpatska Ukrajina Čehoslovačkoj. Te tri zemlje pružale su izvjesnu mjeru vjerske slobode te su Istraživačima Biblije dopustile da nastave sa svojim propovijedanjem. Tako je velik dio sjemena istine koji je kasnije urodio plodom prvobitno posijan u zapadnoj Ukrajini.

Sjeme počinje nicati

Početkom 20. stoljeća mnoge su se obitelji u potrazi za boljim životom iz Ukrajine preselile u Sjedinjene Države. Neke od njih čitale su naše na Bibliji temeljene publikacije i slale ih svojim rođacima u Ukrajinu. Druge su upoznale učenja Istraživača Biblije, vratile se kući te počele propovijedati u svom rodnom kraju. Osnovano je nekoliko grupa Istraživača Biblije koje su kasnije postale skupštine. Istraživači Biblije iz Poljske početkom 1920-ih posijali su sjeme istine u Galiciji i Voliniji. U međuvremenu su braća iz Rumunjske i Moldavije istinu donijela na područje Bukovine.

Tako su položeni dobri temelji za daljnji napredak. U Kuli stražari od 15. prosinca 1921. stajao je izvještaj: “Nedavno su neka naša braća posjetila [Bukovinu] (...). Rezultat njihovog posjeta koji je trajao nekoliko tjedana sedam je novih razreda koji proučavaju [Studije Svetog pisma] i Tabernakulske sjene. Jedan od tih razreda ima sedamdesetak članova.” Stepan Koljca iz sela Kolinkivci u Bukovini prihvatio je istinu 1922, krstio se te počeo propovijedati. Koliko nam je poznato, on je prvi Jehovin svjedok koji se krstio u Ukrajini. Kasnije mu se pridružilo deset obitelji. Sličan rast odvijao se i na području Potkarpatske Ukrajine. Do 1925. u selu Veliki Lučki i obližnjim selima bilo je otprilike 100 Istraživača Biblije. Zatim su u Potkarpatskoj Ukrajini počeli propovijedati prvi punovremeni propovjednici, koji su u domovima Istraživača Biblije vodili sastanke. Mnogo se ljudi krstilo.

Oleksij Davidjuk, dugogodišnji Jehovin svjedok, priča kako su ljudi u to vrijeme upoznavali istinu. On kaže: “Jedan je čovjek 1927. u selo Lankove u Voliniji donio jednu od naših publikacija. Nekoliko drugih mještana pročitalo ju je, te se počelo zanimati za učenja o paklenoj vatri i duši. Budući da je u toj knjizi bila navedena adresa podružnice Istraživača Biblije u Lodzu (Poljska), pisali su na tu adresu i zatražili da netko dođe u njihovo selo. Mjesec dana nakon toga jedan brat otišao je tamo i organizirao grupu za proučavanje Biblije. Toj se grupi pridružilo 15 obitelji.”

Takvo oduševljenje za istinu u to je vrijeme bilo uobičajeno. Zapazi izraze cijenjenja koji su s područja Galicije u pismu stigle u centralu Istraživača Biblije u Brooklynu: “Knjige koje izdajete liječe mnoge rane našeg naroda i vode ga k danjem svjetlu. Ali, molim vas, pošaljite nam još tih knjiga.” Jedna druga zainteresirana osoba napisala je: “Odlučio sam vas zamoliti da nam pošaljete literaturu, budući da je ovdje ne mogu nabaviti. Jedan čovjek iz našeg sela dobio je nekoliko vaših knjiga, no susjedi su mu ih uzeli. Nije ih ni uspio pročitati. Sada obilazi susjede u nastojanju da knjige dobije natrag.”

Taj veliki interes rezultirao je time da je u Pekarskoj ulici u Lavovu otvorena podružnica Istraživača Biblije. U podružnicu je iz Galicije i Volinije stizalo mnogo pisama u kojima su ljudi tražili literaturu te su ona redovito prosljeđivana u Brooklyn kako bi se udovoljilo njihovoj potražnji.

Sredinom 1920-ih u zapadnoj Ukrajini sjeme istine doista je proklijalo. Organizirane su mnoge grupe Istraživača Biblije, a neke od njih kasnije su postale skupštine. Iako je o tim počecima sačuvano samo nekoliko izvještaja, oni pokazuju da je 1922. u Galiciji Spomen-svečanosti prisustvovalo 12 osoba. Kula stražara izvijestila je da je 1924. u gradu Sarati u južnoj Ukrajini Spomen-svečanosti prisustvovalo 49 osoba. Spomen-svečanosti u Potkarpatskoj Ukrajini 1927. prisustvovalo je više od 370 osoba.

U Kuli stražari od 1. prosinca 1925, u kojoj se opisivalo djelo u raznim zemljama, stajalo je sljedeće: “Jedan brat ove je godine poslan iz Amerike u Evropu da pomogne Ukrajincima. (...) U dijelu Ukrajine koji pripada Poljskoj učinjeno je mnogo toga. Potražnja za literaturom tamo je velika i neprestano raste.” Nekoliko mjeseci kasnije u Zlatnom vijeku (sada Probudite se!) pisalo je: “Samo u Galiciji osnovano je dvadeset razreda [skupština] (...). Neki od njih (...) održavaju sastanke i u tjednu; neki se sastaju samo nedjeljom, a sastanke za neke razrede još treba organizirati. Nadamo se da će se osnovati i daljnji razredi; samo je potreban netko tko će ih voditi.” Sve to pokazalo je da je ukrajinska zemlja veoma plodna u duhovnom pogledu.

Počeci propovijedanja

Vojteh Čehi iz Potkarpatske Ukrajine krstio se 1923. te je kasnije na području grada Beregove započeo s punovremenom propovjedničkom aktivnošću. Obično je u službu išao noseći jednu torbu s literaturom u ruci, drugu je torbu imao na biciklu, a na leđima mu je bio ruksak pun literature. On priča: “Dobili smo područje koje se sastojalo od 24 sela. Bilo nas je 15 objavitelja i morali smo marljivo raditi kako bismo s literaturom dvaput godišnje obišli ta sela. Svake bismo se nedjelje u četiri ujutro sastali u jednom od tih sela. Otamo bismo pješice ili autobusom prešli 15 do 20 kilometara do okolnih mjesta. Obično bismo sa službom od kuće do kuće započeli u 8.00 i propovijedali do 14.00 sati. Često smo kući išli pješice te uvečer istog dana na sastanku s radošću pričali iskustva iz službe. Znali smo ići prečicama kroz šumu te prelaziti rijeke i po dobrom i po lošem vremenu, no nitko se nikad nije žalio. Bili smo sretni što možemo služiti svom Stvoritelju i slaviti ga. Ljudi su mogli vidjeti da braća doista žive kao pravi kršćani te da su spremna hodati čak 40 kilometara kako bi došla na sastanak ili propovijedala.

U službi smo susretali razne ljude. Jednom sam nekoj ženi ponudio brošuricu Kraljevstvo, nada svijeta i ona je rekla da bi je voljela imati, ali da nema novaca za prilog. Budući da sam bio gladan, rekao sam joj da je može dobiti za jedno kuhano jaje. Tako je ona dobila brošuricu, a ja sam pojeo jaje.”

U vrijeme Božića stanovnici Potkarpatske Ukrajine išli bi od kuće do kuće i pjevali o rođenju Isusa Krista. Braća su iskoristila taj običaj. U torbe bi stavila literaturu te ljudima pred njihovim domovima pjevala pjesme o svojoj vjeri! Mnogima su se svidjele te pjesme. Ljudi su često znali braću pozvati u kuću i zamoliti ih da im još pjevaju. Ponekad su braća za pjevanje dobila novac, a zauzvrat su rado dala biblijsku literaturu. Tako je u vrijeme Božića skladište literature često bilo prazno. Takvo bi pjevanje obično trajalo dva tjedna, budući da rimokatolici i grkokatolici Božić slave u različito vrijeme. No kad su pretkraj 1920-ih Istraživači Biblije uvidjeli da Božić ima pogansko porijeklo, braća su prestala posjećivati ljude na taj način. Braća su uživala u revnoj propovjedničkoj aktivnosti te su se u Potkarpatskoj Ukrajini neprestano osnivale nove grupe objavitelja.

Prvi kongresi

U svibnju 1926. u selu Veliki Lučki održan je prvi kongres Istraživača Biblije na području Potkarpatske Ukrajine. Prisustvovalo mu je 150 osoba, a 20 ih se krstilo. Sljedeće je godine 200 osoba prisustvovalo kongresu održanom u jednom parku u Užgorodu, gradu u istoj pokrajini. Uskoro su i u drugim gradovima Potkarpatske Ukrajine organizirani kongresi. U Lavovu je prvi kongres održan 1928. Kasnije su se kongresi održavali i u Galiciji i Voliniji.

Početkom 1932. u selu Solotvino (Potkarpatska Ukrajina) u dvorištu kuće gdje su Istraživači Biblije održavali svoje redovne sastanke održan je kongres. Prisutno je bilo otprilike 500 osoba, među kojima su bila i neka odgovorna braća iz Njemačke. Mihajlo Tilnjak, starješina iz tamošnje skupštine, priča: “Doista smo uživali u dobro pripremljenim govorima koje su iznijela braća iz Njemačke i Mađarske. Sa suzama u očima hrabrili su nas da ostanemo vjerni u kušnjama koje su predstojale.” A teške kušnje zaista su došle kad je započeo Drugi svjetski rat.

Godine 1937. čitav je vlak unajmljen za delegate koji su putovali na veliki kongres u Pragu. Vlak je krenuo iz Solotvina te se putujući kroz Potkarpatsku Ukrajinu zaustavljao na svakoj željezničkoj stanici kako bi pokupio delegate. Na svakom vagonu bio je natpis “Kongres Jehovinih svjedoka — Prag”. Bilo je to izvrsno svjedočanstvo za ljude na tom području i starija braća još danas pamte taj događaj.

Izgradnja objekata za sastajanje

Kako su se osnivale prve grupe Istraživača Biblije, postajalo je očito da trebaju imati vlastita mjesta za sastanke. Prva dvorana sagrađena je 1932. u mjestu Dibrova (Potkarpatska Ukrajina). Kasnije su u susjednim selima Solotvino i Bila Cerkva sagrađene još dvije dvorane.

Usprkos tome što su neke od tih dvorana tokom rata bile uništene, a neke konfiscirane, braća su željela imati vlastite Dvorane Kraljevstva. Trenutno u mjestu Dibrova ima 8 Dvorana Kraljevstva, a još ih je 18 u šest susjednih mjesta.

Djelo prevođenja napreduje

Pretkraj 19. i početkom 20. stoljeća mnoge obitelji iz Ukrajine preselile su se u Sjedinjene Države i Kanadu. Neke od njih u svojoj su novoj domovini prihvatile istinu, te su osnovane mnoge ukrajinske grupe. Još 1918. na ukrajinskom je izašla knjiga Božanski plan vjekova. No još je mnogo toga trebalo napraviti kako bi se ljude koji govore ukrajinski, a žive u Ukrajini i u inozemstvu, opskrbilo duhovnom hranom. Početkom 1920-ih postalo je očito da neki sposoban brat treba redovito prevoditi biblijske publikacije. Godine 1923. Emilj Zarickij, koji je živio u Kanadi, prihvatio je poziv za punovremenu službu. Njegov je zadatak uglavnom bio prevođenje biblijskih publikacija na ukrajinski. Također je posjećivao ukrajinske, poljske i slovačke grupe u Kanadi i Sjedinjenim Državama.

Emilj Zarickij rodio se nedaleko od grada Sokla u zapadnoj Ukrajini, a kasnije se s roditeljima preselio u Kanadu. Tamo se oženio Ukrajinkom po imenu Marija. Zajedno su podigli petero djece. Premda su imali velike obiteljske odgovornosti, Emilj i Marija uspjeli su obavljati svoj teokratski zadatak. Godine 1928. Društvo Watch Tower kupilo je kuću u Winnipegu (Kanada), koja je služila kao centrala za prevođenje literature na ukrajinski.

U to rano doba braća su u službi od kuće do kuće koristila prenosive gramofone sa snimkama biblijskih govora. Brat Zarickij pozvan je u Brooklyn kako bi se ti govori snimili na ukrajinskom. Tokom 1930-ih na radiostanici u Winnipegu na ukrajinskom je pripremljeno nekoliko radioemisija u trajanju od pola sata. U tim radioemisijama Emilj Zarickij i druga iskusna braća iznosili su govore zanimljivih tema. Ti govori bili su popraćeni četveroglasnim zbornim pjevanjem iz pjesmarice objavljene 1928. Zahvalni slušatelji uzvratili su stotinama pisama i telefonskih poziva.

Emilj Zarickij i njegova supruga Marija 40 su godina vjerno izvršavali svoj prevodilački zadatak. Tokom tog vremena svaki broj Kule stražare preveden je na ukrajinski. Godine 1964. Moris Sarančuk, koji je sa svojom suprugom Enn godinama pomagao bratu Zarickiju, dobio je zadatak da nadgleda djelo prevođenja.

Stiže duhovna pomoć

Iako su neki revni objavitelji u Ukrajini pojedinačno sijali i zalijevali sjeme istine, služba propovijedanja u Potkarpatskoj Ukrajini organizirana je tek 1927, a kasnije i u Galiciji. Premda se propovjednička aktivnost prije toga nije izvještavala, na rumunjskom, mađarskom, poljskom i ukrajinskom raspačan je velik broj knjiga i brošura. Grupe koje su dotad djelovale odvojeno jedne od drugih organiziralo se u skupštine te su objavitelji počeli redovito propovijedati od kuće do kuće. Tih je godina uručeno mnogo biblijske literature. Prvo skladište literature otvoreno je 1927. u Užgorodu (Potkarpatska Ukrajina). Godine 1928. podružnica u Magdeburgu (Njemačka) zadužena je da se brine za skupštine i kolportere na području Potkarpatske Ukrajine, koja je u to vrijeme pripadala Čehoslovačkoj.

Godine 1930. u gradu Beregove, u blizini Užgoroda, otvorena je podružnica koja je nadgledala djelo Istraživača Biblije u Potkarpatskoj Ukrajini. Vojteh Čehi služio je kao nadglednik te podružnice. Sve to veoma je doprinijelo napretku djela propovijedanja.

Nekoliko braće iz podružnica u Pragu i Magdeburgu pokazalo je samopožrtvovan duh te su često putovali daleko na Karpate kako bi dobru vijest o Božjem Kraljevstvu prenijeli u udaljena područja tog lijepog kraja. Jedan od te revne braće bio je Adolf Fitzke iz podružnice u Magdeburgu. On je poslan kako bi propovijedao na području Rahiva na Karpatima. Mnoga ovdašnja braća još se danas rado sjećaju tog vjernog i skromnog brata koji nije bio zahtjevan. Prošle godine na tom su području bile četiri skupštine.

Tokom 1930-ih u mnogim gradovima i selima Potkarpatske Ukrajine prikazivalo se “Foto-dramu stvaranja”. To je bilo osmosatno prikazivanje dijapozitiva i filmova sinhroniziranih s biblijskim tekstom na gramofonskim pločama. Erich Frost poslan je iz Njemačke kako bi ovdašnjoj braći pomagao oko prikazivanja “Foto-drame”. Braća su koristila pozivnice i plakate kojima su ljude pozivala na prikazivanje. Pokazan je veliki interes. U gradu Beregovu okupilo se toliko mnoštvo da je više od tisuću ljudi moralo čekati na ulici. Kad su policajci vidjeli to veliko mnoštvo, pobojali su se da će doći do nereda koji bi mogao izmaći kontroli. Zato su razmišljali o tome da prekinu taj događaj, no ipak su odlučili da to neće učiniti. Nakon prikazivanja mnogi koji su ponovno željeli vidjeti “Foto-dramu” ostavili su svoju adresu. Taj pokazani interes potaknuo je vjerske vođe da na svaki mogući način pokušaju zaustaviti djelo propovijedanja dobre vijesti. Usprkos tome, Jehova je nastavio blagoslivljati djelo, te je ono napredovalo.

Tokom 1920-ih i 1930-ih djelo na području Volinije i Galicije nadgledala je poljska podružnica u Lodzu. Braća iz Poljske 1932. usredotočila su se na ta područja te su posjećivala sve koji su bili pretplaćeni na Kulu stražaru, a čije su adrese dobili iz Brooklyna.

Wilhelm Scheider, tadašnji nadglednik podružnice u Poljskoj, rekao je: “Ukrajinci su prihvaćali istinu s velikim oduševljenjem. U gradovima i selima na području Galicije grupe zainteresiranih nicale su brzo poput gljiva poslije kiše. Ponekad su te grupe bile toliko velike da su uključivale čitava sela.”

Iako je većina braće bila siromašna, ona su bila spremna mnogo žrtvovati kako bi dobila literaturu i gramofonske ploče koje su koristila za propovijedanje i svoj duhovni napredak. Mikola Voločij iz Galicije, koji se krstio 1936, prodao je jednog od svoja dva konja kako bi kupio gramofon. Zamisli samo što je za jednog poljoprivrednika značilo prodati konja! Iako se morao brinuti za četvero djece, zaključio je da će to moći i s jednim konjem. Mnogo novih upoznalo je Jehovu i počelo mu služiti zahvaljujući biblijskim govorima i pjesmama Kraljevstva na ukrajinskom koje je puštao na tom gramofonu.

Govoreći o velikom porastu objavitelja u Galiciji i Voliniji tokom 1930-ih, Wilhelm Scheider je rekao: “Godine 1928. u Poljskoj je bilo 300 objavitelja, no do 1939. bilo ih je više od 1 100, a pola njih bili su Ukrajinci, premda se na području gdje oni žive (Galicija i Volinija) počelo propovijedati puno kasnije.”

Zbog tog je porasta Ljudvik Kinickij iz poljske podružnice poslan kao putujući nadglednik u Galiciju i Voliniju kako bi pomagao u službi propovijedanja. Početkom 20. stoljeća njegova se obitelj iz Čortkiva (Galicija) preselila u Sjedinjene Države, gdje je brat Kinickij upoznao istinu. Kasnije se vratio u svoju domovinu kako bi pomagao iskrenim ljudima da upoznaju istinu. Mnoga braća i sestre nikad neće zaboraviti duhovnu pomoć koju im je pružao ovaj revni propovjednik. Kad je ujesen 1936. zabranjeno izdavanje časopisa Zlatni vijek na poljskom, a njegov je urednik osuđen na godinu dana zatvora, brat Kinickij imenovan je za urednika časopisa Novi dan, koji je izlazio umjesto zabranjenog Zlatnog vijeka. Godine 1944. uhapsio ga je Gestapo te ga odveo u koncentracioni logor Mauthausen-Gusen, gdje je umro vjeran Jehovi.

Bog privlači sve vrste ljudi

Početkom 1920-ih Istraživač Biblije po imenu Rola vratio se u svoj rodni grad Zolotij Potik (Galicija). Koristeći svoju Bibliju, Rola je počeo propovijedati dobru vijest. Ljudi su ga smatrali ludim jer je uništio sve svoje vjerske likove, a svećenik ga je pokušao spriječiti u propovijedanju. Otišao je do jednog policajca i rekao mu: “Ako središ tog Rolu tako da više ne bude mogao hodati, dat ću ti litru viskija.” Policajac mu je rekao da njegov posao nije tući ljude. Kasnije je Rola počeo dobivati literaturu od braće iz Sjedinjenih Država. Svećenik se ponovno obratio onom policajcu i rekao mu da je u poštu stigao paket s komunističkom literaturom. Sljedećeg dana policajac je čekao u pošti da vidi tko će podići taj paket. Naravno, došao je Rola. Policajac ga je odveo u policijsku stanicu, kamo je pozvao i svećenika. Svećenik je vikao da su knjige u tom paketu Đavlove. Da bi utvrdio sadrži li ta literatura komunističke ideje, policajac je neke primjerke poslao na sud. Ostale je zadržao za sebe. Kad je pročitao te publikacije, uvidio je da one sadrže istinu. Uskoro su on i njegova supruga počeli pohađati sastanke Istraživača Biblije. On se kasnije krstio te je postao revan objavitelj. Tako je svećenik u nastojanju da zaustavi djelo stvaranja učenika nehotice potaknuo Ljudvika Rodaka da prihvati istinu.

Jedan grkokatolički svećenik iz Lavova otprilike se u to vrijeme sa suprugom preselio u Sjedinjene Države. Kratko nakon toga ona je umrla. Shrvan tugom odlučio je saznati kamo je otišla duša njegove supruge. Zato je nabavio adresu nekih spiritista u New Yorku. Tražeći mjesto na kojem su se oni sastajali, zabunom je otišao na pogrešan kat i našao se na sastanku Istraživača Biblije. Tamo je saznao istinu o stanju mrtvih. Kasnije se krstio i neko vrijeme radio u tiskari bruklinskog Betela. Nakon nekog vremena vratio se u Galiciju, gdje je revno nastavio propovijedati dobru vijest.

Svjetlo prodire u istočnu Ukrajinu

Kao što smo vidjeli, u početku se propovijedalo uglavnom u zapadnoj Ukrajini. Kako je istina dospjela u preostali dio Ukrajine? Hoće li ta simbolična zemlja uroditi jednako obilno kao i ona u zapadnoj Ukrajini?

Početkom 1900-ih brat Trumpi, Istraživač Biblije iz Švicarske, došao je u istočnu Ukrajinu kako bi radio kao inženjer na proizvodnji ugljena. Po svemu sudeći, on je prvi Istraživač Biblije na tom području. Njegovo propovijedanje tokom 1920-ih dovelo je do osnivanja grupe za proučavanje Biblije u selu Ljubimivskij Postu, u blizini grada Harkova.

Godine 1927. jedan brat iz zapadne Evrope došao je kao inženjer raditi na proizvodnji ugljena u selo Kalinivku. Sa sobom je donio kovčeg pun biblijske literature, koju je koristio propovijedajući maloj grupi baptista koji su pokazali veliko zanimanje za nadu u Kraljevstvo. Nakon nekog vremena vratio se u svoju domovinu, a iza sebe je ostavio malu grupu Istraživača Biblije. Kula stražara iz 1927. izvijestila je da se u Kalinivki na Spomen-svečanosti okupilo 18 osoba. U susjednom selu Jepifanivka bilo ih je 11. Osim toga, Spomen-svečanosti u Ljubimivskij Postu te je godine prisustvovalo 30 osoba.

Braća iz centrale u Brooklynu budno su pazila na razvoj događaja u Sovjetskom Savezu, nastojeći legalizirati djelo propovijedanja o Kraljevstvu. S tim je ciljem na umu 1928. iz Kanade u SSSR došao brat George Young. Tokom svog boravka posjetio je Harkov u istočnoj Ukrajini, gdje je s tamošnjom grupom Istraživača Biblije organizirao mali trodnevni kongres. Kasnije je, budući da vlast nije odobravala njegovu aktivnost, morao otići iz zemlje. Izvijestio je da su već tada i u Kijevu i u Odesi postojale grupe Istraživača Biblije.

Brat Young podnio je u Brooklynu izvještaj o tome kakvo stanje vlada u Sovjetskom Savezu. Po njegovoj je preporuci Danijil Staruhin iz Ukrajine imenovan za predstavnika Istraživača Biblije, i to ne samo u Ukrajini već i u čitavom SSSR-u. Nekoliko godina prije posjeta Georgea Younga brat Staruhin zastupao je Bibliju u razgovoru s Anatolijem Lunačarskijem, tadašnjim sovjetskim ministrom prosvjete. Brat Young je u pismu J. F. Rutherfordu iz centrale u Brooklynu napisao: “Danijil Staruhin revan je i aktivan. Kad je imao samo 15 godina, raspravljao je sa svećenikom o Bibliji. Svećenik se toliko naljutio da je uzeo križ i udario ga njime po glavi, nakon čega se Danijil onesviješten srušio na pod; još dan-danas na glavi ima ožiljak. Danijila bi snašlo vješanje, no budući da nije bio punoljetan, osuđen je na samo četiri mjeseca zatvora.” Brat Staruhin pokušao je zakonski registrirati skupštinu u kojoj je služio te dobiti dozvolu za tiskanje biblijske literature u Ukrajini, no sovjetske mu vlasti to nisu dozvolile.

Krajem 1920-ih i tokom 1930-ih sovjetske su vlasti svesrdno promicale ateizam. Religiju se ismijavalo, a one koji su propovijedali smatralo se “neprijateljima domovine”. Nakon bogate žetve 1932. komunisti su seljacima u Ukrajini zaplijenili svu hranu. Uslijed ove namjerno izazvane gladi umrlo je više od šest milijuna ljudi.

Izvještaji pokazuju da su male grupe Jehovinih slugu ostale besprijekorne tokom tog teškog razdoblja premda nisu imale kontakt s braćom izvan svoje zemlje. Neki od njih zbog svoje su vjere proveli mnoge godine u zatvoru. Obitelji Trumpi i Gauzer te Danijil Staruhin, Andrij Savenko i sestra Šapovalova samo su neki od tih koji su ostali besprijekorni. Uvjereni smo da Jehova neće ‘zaboraviti njihovo djelo i ljubav koju su pokazali prema njegovom imenu’ (Hebr. 6:10).

Vrijeme velikih kušnji

Kraj 1930-ih obilježile su velike promjene granica mnogih zemalja istočne Evrope. Nacistička Njemačka i SSSR proširili su svoj utjecaj s ciljem da okupiraju slabije zemlje.

U ožujku 1939. Mađarska je uz pomoć nacističke Njemačke okupirala Potkarpatsku Ukrajinu. Djelo Jehovinih svjedoka zabranjeno je, a sve su Dvorane Kraljevstva zatvorene. Vlasti su maltretirale braću te su mnogo njih poslale u zatvor. Većina Svjedoka u ukrajinskim selima Velikij Bičkiv i Kobilecka Poljana zatvorena je.

Kad je 1939. sovjetska vojska stigla na područje Galicije i Volinije, zatvorene su granice zapadne Ukrajine. Tako je izgubljen kontakt s podružnicom u Poljskoj. Kad je započeo Drugi svjetski rat, Zajednica je počela djelovati u tajnosti. Braća su se sastajala u malim grupama koje su zvala kružoci, a u službu su nastavila ići s većim oprezom.

Kasnije je nacistička vojska napala Ukrajinu. U vrijeme njemačke okupacije svećenstvo je počelo huškati ljude protiv Jehovinog naroda. U Galiciji je započelo žestoko progonstvo. Razbijani su prozori na domovima Jehovinih svjedoka, a mnoga su braća teško pretučena. Neka braća zimi su satima morala stajati u hladnoj vodi jer se nisu htjela prekrižiti. Neke su sestre dobile 50 udaraca palicom. Mnoga braća izgubila su život čuvajući svoju besprijekornost. Naprimjer, Gestapo je pogubio Illju Govučaka, punovremenog propovjednika s Karpata. Zbog toga što je brat Govučak revno propovijedao o Božjem Kraljevstvu, katolički svećenik predao ga je Gestapu. Bilo je to vrijeme teških kušnji. No usprkos tome, Jehovini sluge ostali su nepokolebljivi.

Jehovini svjedoci pomagali su jedni drugima iako je to često bilo opasno. U gradu Stanislavu (sada Ivano-Frankovsk) jedna žena židovskog porijekla i njene dvije kćeri postale su Jehovini svjedoci. One su živjele u židovskoj četvrti. Braća su saznala da nacisti planiraju pobiti sve Židove u gradu, pa su pomogla tim trima sestrama da pobjegnu. Riskirajući vlastite živote, Svjedoci su tokom čitavog rata sakrivali ove sestre Židovke.

Tokom Drugog svjetskog rata braća u zapadnoj Ukrajini privremeno su izgubila kontakt s organizacijom te nisu bila sigurna što im je činiti. Neki su mislili da početak Drugog svjetskog rata označava početak Harmagedona. To učenje neko je vrijeme među braćom uzrokovalo nesporazume.

Sjeme niče i na ratištu

Drugi svjetski rat u Ukrajinu je donio tugu i razaranje. Ona je tri godine bila jedno veliko ratište. Kako se rat na ukrajinskom području najprije vodio na istoku, a zatim na zapadu, mnogi gradovi i sela bili su potpuno uništeni. U to vrijeme ubijeno je oko deset milijuna stanovnika Ukrajine, od kojih su pet i po milijuna bili civili. Mnogi su se usred ratnih strahota razočarali u život te su ignorirali moralna načela. No neki su i pod takvim okolnostima upoznali istinu.

Mihajlo Dan, mladić iz Potkarpatske Ukrajine koji je prije Drugog svjetskog rata volio slušati Jehovine svjedoke, pozvan je 1942. u vojsku. Za vrijeme jedne vojne vježbe katolički svećenik podijelio je vojnicima vjersku brošuru u kojoj je svima koji ubiju barem jednog komunista obećan život na nebu. To što je čuo zbunilo je tog mladog vojnika. U ratu je vidio jednog svećenika kako ubija ljude i to mu je pomoglo da se uvjeri da Jehovini svjedoci posjeduju istinu. Nakon rata vratio se kući, pronašao ih te se krstio pretkraj 1945.

Kasnije je brat Dan, unatoč strahotama koje je proživio u sovjetskim zatvorima, sačuvao svoju besprijekornost. Nakon što je pušten na slobodu, imenovan je za starješinu te sada služi kao predsjedavajući nadglednik jedne skupštine u Potkarpatskoj Ukrajini. Prisjećajući se spomenute brošure, on s ironijom kaže: “Nisam ubio nijednog komunista. Zato se ne nadam životu na nebu, ali radujem se vječnom životu u Raju na Zemlji.”

Plodno tlo donosi plod u koncentracionim logorima

Kao što smo spomenuli na početku, od plodne zemlje može se očekivati da će donijeti obilan urod. Zbog toga je za vrijeme nacističke okupacije iz Ukrajine odnesena plodna crnica. Vagoni i vagoni napunjeni su plodnom zemljom središnje Ukrajine te poslani u Njemačku.

No drugi vagoni također su prevozili nešto što je kasnije, simbolično govoreći, postalo plodna zemlja. Oko dva i po milijuna mladih muškaraca i žena iz Ukrajine odvedeno je na prisilan rad u Njemačku. Velik broj njih kasnije je završio u koncentracionim logorima. Tamo su se upoznali s Jehovinim svjedocima iz Njemačke, koji su bili zatvoreni zbog kršćanske neutralnosti. Jehovini svjedoci čak ni u koncentracionim logorima, kako riječima tako i djelima, nisu prestali propovijedati drugima dobru vijest. Jedna se zatvorenica prisjeća: “Jehovini svjedoci razlikovali su se od drugih u koncentracionom logoru. Bili su prijateljski raspoloženi i optimistični. Njihovo ponašanje pokazivalo je da imaju nešto važno reći drugim zatvorenicima.” U to su vrijeme mnogi iz Ukrajine upoznali istinu od Svjedoka u Njemačkoj koji su s njima bili u koncentracionim logorima.

Anastasija Kazak istinu je upoznala u koncentracionom logoru Stutthof (Njemačka). Pretkraj rata nekoliko je stotina zatvorenika, uključujući i nju i 14 drugih Svjedoka, brodom deportirano u Dansku, gdje su ih pronašla braća koja su se zatim brinula za njihove fizičke i duhovne potrebe. Anastasija se iste godine krstila na kongresu u Kopenhagenu u dobi od 19 godina te se nakon toga vratila kući u istočnu Ukrajinu, gdje je revno davala sve od sebe u sijanju sjemena istine. Kasnije je zbog propovijedanja ponovno zatvorena, i to na 11 godina.

Ovo je njen savjet mladima: “Što god da vas snađe u životu — nevolja, protivljenje ili drugi problemi — nikad se ne predajte. Neprestano tražite pomoć od Jehove. Kao što sam to sama iskusila, on nikad ne napušta one koji mu služe” (Ps. 94:14).

Ratne kušnje

Rat je strašan i okrutan, donosi nevolju, patnju i smrt vojnicima i civilima. Jehovini svjedoci nisu pošteđeni strašnih posljedica rata. No premda su u svijetu, oni nisu dio njega (Ivan 17:15, 16). Oponašajući svog Vođu, Isusa Krista, u političkom smislu strogo su neutralni. Po tom se njihovom stavu jasno može vidjeti da su Jehovini svjedoci u Ukrajini, a i drugdje, pravi kršćani. I dok svijet slavi svoje ratne junake, što žive što mrtve, Jehova čast iskazuje onima koji mu hrabro ostaju lojalni (1. Sam. 2:30).

Pretkraj 1944. sovjetska vojska ponovno je zauzela zapadnu Ukrajinu i proglasila opću mobilizaciju. U isto su se vrijeme grupe ukrajinskih partizana borile protiv njemačke i sovjetske vojske. Na stanovnike zapadne Ukrajine vršio se pritisak da im se pridruže. Sve to za Jehovine sluge značilo je nove kušnje u njihovom nastojanju da ostanu neutralni. Nekoliko braće pogubljeno je zbog toga što su se odbili boriti.

Ivan Maksimjuk i njegov sin Mihajlo upoznali su istinu preko Illje Govučaka. Tokom rata odbili su uzeti oružje, zbog čega su ih partizani zarobili. Nešto ranije zarobili su i jednog sovjetskog vojnika. Ivanu Maksimjuku naredili su da ubije tog vojnika te mu rekli da će ga ako to učini osloboditi. Kad je brat Maksimjuk to odbio, sadistički su ga ubili. Njegov sin Mihajlo te Jurij Frejuk i njegov 17-godišnji sin Mikola ubijeni su na isti način.

Neka braća pogubljena su jer su odbila pristupiti redovima sovjetske vojske (Iza. 2:4). Druga su osuđena na deset godina zatvora. Braća koja su bila zatvorena imala su male šanse da će preživjeti, budući da su u Ukrajini nakon rata od gladi umirali i oni na slobodi. Mihajlo Dasevič zatvoren je 1944. zbog svoje neutralnosti. Prije nego što je osuđen na deset godina zatvora, šest mjeseci bio je pod istragom nakon koje jedva da je bio živ. Liječnici u zatvoru prepisali su mu “visokokaloričnu ishranu”. Tako su mu u zatvorskoj kuhinji u zobenu kašu — jedino što je dobivao — počeli dodavati po žličicu ulja. Brat Dasevič preživio je te je 23 godine služio u odboru zemlje u SSSR-u, a kasnije u Ukrajini.

Godine 1944. sedmorica braće iz jedne skupštine u Bukovini odbila su pridružiti se vojsci te je svaki od njih osuđen na tri do četiri godine zatvora. Četvorica su u zatvoru umrla od gladi. Iste godine petorica braće iz jedne obližnje skupštine osuđena su na po deset godina kažnjeničkog logora u Sibiru. Samo se jedan vratio kući — drugi su tamo pomrli.

U Godišnjaku za 1947. o tim je događajima pisalo sljedeće: “Kad su 1944. monstruozne nacističke snage potisnute na zapad, svaki muškarac (...) u zapadnoj Ukrajini mobiliziran je kako bi rat završio povoljno po Rusiju. Ponovno su naša braća ostala vjerna vječnom savezu i svojoj neutralnosti. Mnogi su zbog vjernosti Gospodinu umrli, a drugi — ovaj put više od 1 000 njih — ponovno su odvedeni na istok, na prostranu ravan ovog ogromnog kontinenta.”

Usprkos tome što ih je tako mnogo prognano, Jehovini svjedoci i dalje su brojčano rasli. Godine 1946. Spomen-svečanosti u zapadnoj Ukrajini prisustvovalo je 5 218 osoba, od kojih su četvero bili pomazanici.

Privremeno olakšanje

Braća, koja su izdržala sve poteškoće i ostala vjerna Bogu, propovijedala su nakon završetka Drugog svjetskog rata divnu poruku nade i ohrabrenja onima koji su se vraćali iz rata. Vojnici i ratni zarobljenici dolazili su kući razočarani, te su čeznuli za tim da pronađu smisao života. Zato su mnogi s radošću prihvatili biblijsku istinu. Naprimjer, krajem 1945. u rijeci Tisi u selu Bila Cerkva (Potkarpatska Ukrajina) krstila se 51 osoba. Do kraja te godine u toj je skupštini bilo 150 objavitelja.

U to se vrijeme u zapadnoj Ukrajini i istočnoj Poljskoj među Ukrajincima i Poljacima razvila mržnja. Pojavile su se ukrajinske i poljske bande. Ponekad bi te bande pobile sve stanovnike sela u kojima su živjeli pripadnici suprotne nacionalnosti. Nažalost, u tim su masakrima poginula i neka naša braća.

Kasnije je, u skladu sa sporazumom između Sovjetskog Saveza i Poljske, 800 000 Poljaka koji su živjeli u zapadnoj Ukrajini preseljeno u Poljsku, a 500 000 Ukrajinaca iz istočne Poljske preseljeno je u Ukrajinu. Među onima koji su preseljeni bilo je i mnogo Jehovinih svjedoka. Čitave su skupštine preseljene, a braća su dobila nova teokratska zaduženja. Na to preseljenje gledala su kao na priliku da propovijedaju na novim područjima. U Godišnjaku za 1947. stajalo je: “To veliko preseljenje doprinijelo je tome da se istina brzo proširi na područja na koja bi inače teško stigla. Tako su čak i te mučne okolnosti imale ulogu u slavljenju Jehovinog imena.”

Kad su zapadne granice Ukrajine zatvorene, braća su poduzela sve potrebno kako bi se u Ukrajini i preostalom dijelu SSSR-a organizirale aktivnosti Jehovinih svjedoka. Pavlo Zjatek već je ranije imenovan da u Ukrajini i preostalom dijelu Sovjetskog Saveza bude sluga zemlje. Kasnije su još dva revna brata, Stanislav Burak i Petro Tokar, dobila zadatak da mu pomažu. Krili su se u kući jedne kršćanske sestre u Lavovu i tiskali literaturu, tako da je duhovna hrana pristizala u sve dijelove SSSR-a. Bilo je veoma opasno iz Poljske donijeti literaturu kako bi je se prevelo i tiskalo u Lavovu. Ponekad bi neka braća i sestre dobili dozvolu da posjete svoje rođake u Poljskoj, pa bi na povratku potajno donijeli našu literaturu. Neko je vrijeme jedan vlakovođa prevozio literaturu u metalnoj kutiji sakrivenoj u parnom kotlu!

Pretkraj 1945. brat Zjatek uhapšen je i osuđen na deset godina zatvora. Umjesto njega sluga zemlje postao je brat Burak.

Opet progonstvo

Dok je u lipnju 1947. jedan brat nosio nekoj braći literaturu, zaustavili su ga u jednoj ulici u Lavovu i uhapsili. Članovi službe sigurnosti rekli su mu da će zakonski registrirati našu organizaciju ako im da adrese Jehovinih svjedoka kojima redovito dostavlja literaturu. On im je povjerovao i dao adrese skoro tridesetero braće, pa i adresu brata Buraka, koji je u to vrijeme bio sluga zemlje. Kasnije su svi oni uhapšeni. Brat se iskreno pokajao te priznao da je pogriješio što je pripadnicima službe sigurnosti neopravdano ukazao povjerenje.

Uhapšena su braća radi daljnje istrage i sudskog saslušavanja odvedena u jedan zatvor u Kijevu. Kratko nakon toga brat Burak umro je u zatvoru. Prije nego što je uhapšen uspio je stupiti u kontakt s oblasnim nadglednikom Mikolom Cibom iz Volinije te mu povjeriti nadgledanje djela u Ukrajini i ostalom dijelu Sovjetskog Saveza.

Bilo je to prvi put da je sovjetska služba sigurnosti odjednom uhapsila toliko odgovorne braće i radnika tajnih tiskara. Službena lica u SSSR-u smatrala su da je naša literatura antisovjetska. Jehovini svjedoci lažno su optuženi za potkopavanje državnog poretka te su mnogi osuđeni na smrt. No smrtna kazna zamijenjena je s 25 godina zatočeništva u kažnjeničkim logorima.

Braći je dosuđeno da kazne služe u Sibiru. Kad su odvjetnika upitali zašto ih se šalje tako daleko, on im je u šali rekao: “Vjerojatno i tamo trebate propovijedati o svom Bogu.” Te su se riječi kasnije doista pokazale istinitima!

U razdoblju između 1947. i 1951. uhapšena su mnoga odgovorna braća. Svjedoci nisu zatvarani samo zbog tiskanja literature već i zbog toga što nisu htjeli ići u vojsku, glasati na izborima ili upisati svoju djecu u pionire odnosno Komsomol (Komunistički savez omladine). Već sama činjenica da je netko Jehovin svjedok bila je dovoljan razlog da ta osoba bude zatvorena. Na suđenjima bi često svjedočili lažni svjedoci. To su uglavnom bili susjedi ili kolege koje je zastrašila odnosno potkupila služba sigurnosti.

Ponekad su državni službenici bili susretljivi, no to nisu pokazivali otvoreno. Ivan Simčuk uhapšen je i zatvoren u samicu na šest mjeseci. U samici je bila potpuna tišina, nije se čula ni buka s ulice. Nakon tih šest mjeseci odveden je na ispitivanje. No našao se jedan istražitelj koji mu je pomagao, dajući mu upute kako da odgovara: “Nemoj reći odakle nabavljate pisaće strojeve i literaturu! Ne odgovaraj na ta pitanja!” A kad su ga vodili na ispitivanje, on bi mu znao reći: “Ne predaj se, Ivane! Ne predaj se!”

U nekim selima Jehovini svjedoci nisu smjeli na prozore stavljati zavjese. To je bilo zato da bi ih susjedi i policija mogli vidjeti kad čitaju literaturu ili održavaju sastanke. No braća su pronalazila načine da se duhovno hrane. Ponekad bi “podij” za voditelja Studija Kule stražare bio doista jedinstven. Brat bi sjedio ispod stola prekrivenog stolnjakom koji je sezao do poda te bi tako vodio Studij Kule stražare i čitao odlomke. “Prisutni” bi sjedili oko stola, pažljivo slušali i davali komentare. Nitko ne bi ni pomislio da su ti ljudi zapravo na vjerskom sastanku!

Svjedočenje na sudu

Već spomenuti Mihajlo Dan uhapšen je pretkraj 1948. U to je vrijeme bio oženjen te je imao jednogodišnjeg sina, a žena mu je bila trudna s drugim djetetom. Na suđenju je javni tužilac zatražio kaznu od 25 godina zatvora. U završnoj riječi upućenoj sucima brat Dan citirao je riječi iz Jeremije 26:14, 15: ‘Evo sam u vašim rukama, činite od mene što mislite da je dobro i pravo. Ali znajte zacijelo, ako me ubijete, krv pravu svalit ćete na sebe i na ovaj grad i na stanovnike njegove, jer doista Jehova me poslao k vama da govorim sve ove riječi da čujete.’ Te riječi utjecale su na suce. Odvagnuli su slučaj i donijeli presudu: deset godina zatvora i pet godina izgnanstva u udaljeno područje Rusije.

Brat Dan osuđen je zbog izdaje svoje domovine. Kad je to čuo, sucima je rekao: “Rođen sam u Ukrajini dok je bila pod čehoslovačkom vlašću, a kasnije sam u njoj živio pod mađarskom upravom. Sad ona pripada Sovjetskom Savezu, a ja sam po nacionalnosti Rumunj. Koju sam to onda domovinu izdao?” Naravno, nije dobio odgovor na to pitanje. Nakon suđenja brat Dan primio je radosnu vijest da mu se rodila djevojčica. To mu je pomoglo da izdrži sva ponižavanja koja je doživio u zatvorima i logorima u istočnoj Rusiji. Krajem 1940-ih u sovjetskim su zatvorima od gladi umrla mnoga braća iz Ukrajine, Moldavije i Bjelorusije. Brat Dan izgubio je 25 kilograma.

Progonstvo sestara u Ukrajini

Pod sovjetskim režimom nisu samo braća bila progonjena i dobivala duge kazne. Na jednako brutalan način postupalo se i sa sestrama. Naprimjer, Marija Tomilko istinu je upoznala za vrijeme Drugog svjetskog rata u koncentracionom logoru u Ravensbrücku. Kasnije se vratila u Ukrajinu te je propovijedala u gradu Dnjepropetrovsku. Zbog svog je propovijedanja 1948. osuđena na 25 godina kažnjeničkog logora.

Jedna sestra koja je bila osuđena na 20 godina kažnjeničkog logora prisjeća se: “Tokom istrage stavili su me u ćeliju s mnogim kriminalkama. No ja ih se nisam bojala, već sam im svjedočila. Na moje iznenađenje, pažljivo su me slušale. Ćelija je bila pretrpana. Sve smo spavale na podu stisnute poput sardina u konzervi. Jedini način da se u noći okrenemo bio je taj da to učinimo sve odjednom, po dogovoru.”

Godine 1949. neki baptistički vođa u gradu Zaporožju iznio je službi sigurnosti optužbe protiv pet naših sestara, te su one uhapšene. Optužene su za podrivanje sovjetske države i svaka je osuđena na 25 godina kažnjeničkog logora. Zaplijenjena im je sva imovina. Kaznu su sedam godina služile daleko na sjeveru Rusije, nakon čega su pomilovane. Lidija Kurdas, jedna od njih, prisjeća se: “Kući smo godišnje smjele poslati samo dva pisma, koja bi prošla temeljitu cenzuru. Čitavo to vrijeme nismo imale ništa od literature.” No ostale su vjerne Jehovi te su nastavile propovijedati dobru vijest o Kraljevstvu.

Pomoć braći u Moldaviji

Čak i u to teško vrijeme Jehovini svjedoci pokazivali su ljubav jedni prema drugima. Susjednu Moldaviju 1947. zadesila je velika glad. Iako su i sama bila siromašna, braća iz Ukrajine odmah su reagirala na potrebe svojih suvjernika u Moldaviji te su im poslala brašno. Jehovini svjedoci iz zapadne Ukrajine pozvali su mnogu braću iz Moldavije da žive s njima u njihovim domovima.

Brat koji je u to vrijeme živio u Moldaviji prisjeća se: “Kao siroče svaki sam dan od države trebao dobiti 20 dekagrama kruha. No budući da nisam bio u pionirima, nisam ga dobivao. Bili smo veoma sretni kad su nam braća iz zapadne Ukrajine poslala brašno, i to četiri kilograma po svakom objavitelju.”

Pokušaji da se u SSSR-u djelo zakonski registrira

Trojica starješina iz Volinije (Mikola Pjatoha, Illja Babijčuk i Mihajlo Čumak) predala su 1949. zahtjev za zakonsku registraciju našeg djela. Ubrzo nakon toga brat Čumak je uhapšen. Jedan od preostale dvojice, Mikola Pjatoha, prisjeća se da na prvi zahtjev nisu dobili nikakav odgovor. Zato su u Moskvu poslali drugi zahtjev. Ti dokumenti proslijeđeni su u Kijev. Vlasti su s braćom ugovorile sastanak te su im rekle da je registracija moguća samo ako će Jehovini svjedoci surađivati s njima. Dakako, braća nisu pristala kompromitirati svoju neutralnost. Uskoro su i njih dvojica uhapšeni te je svaki osuđen na 25 godina kažnjeničkog logora.

U jednom posebnom dopisu koji je iz Moskve poslan vlastima u Voliniji stajalo je da je vjerski “kult” Jehovinih svjedoka “očito antisovjetski pokret te da ne može biti zakonski registriran”. Šef područnog Ureda za vjerska pitanja dobio je nalog da špijunira Jehovine svjedoke te da o svemu izvještava Službu državne sigurnosti.

Vjerski vođe surađuju s vlastima

Jedan se baptistički vođa iz Potkarpatske Ukrajine 1949. obratio vlastima sa žalbom da Jehovini svjedoci preobraćaju njegove ljude. Posljedica je bila ta da je Mihajlo Tilnjak, starješina jedne skupštine, uhapšen i osuđen na deset godina zatvora. Njegova supruga ostala je sama s dvoje male djece.

Takvi postupci vjerskih vođa pomogli su iskrenim ljudima da uvide karakter djela Jehovinih svjedoka te da ga cijene. Godine 1950. djevojka iz Potkarpatske Ukrajine po imenu Vasilina Biben, koja je pripadala Baptističkoj crkvi, čula je da je njen pastor obavijestio vlasti o aktivnosti dvoje Jehovinih svjedoka iz njenog kraja. Oni su uhapšeni i osuđeni na šest godina zatvora. Nakon što su pušteni na slobodu te su se vratili kući, oni prema tom pastoru nisu bili neprijateljski raspoloženi. Vasilina je uvidjela da oni doista vole svoje bližnje. To je se toliko dojmilo da je počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima te se krstila. Ona kaže: “Zahvalna sam Jehovi što sam pronašla put koji vodi u vječni život.”

Izgnanstvo u Rusiju

Biblijske istine koje su Jehovini svjedoci objavljivali bile su nespojive s ateističkom ideologijom komunističke vlasti. Zahvaljujući tome što su bili dobro organizirani Jehovini svjedoci tajno su tiskali i raspačavali literaturu koja je govorila o Božjem Kraljevstvu. Osim toga, svojim su susjedima i rođacima prenosili biblijska učenja. Od 1947. do 1950. vlasti su uhapsile više od 1 000 Jehovinih svjedoka. No broj braće i dalje je rastao. Zato su vlasti 1951. tajno pripremile plan kojim su željele uništiti Božji narod. Sve Jehovine svjedoke odlučile su prognati 5 000 kilometara na sjever, daleko u Sibir.

Više od 6 100 Jehovinih svjedoka iz zapadne Ukrajine 8. travnja 1951. izgnano je u Sibir. Rano ujutro vojnici su kamionima došli pred dom svakog Jehovinog svjedoka te su obiteljima dali dva sata da se spakiraju za put. Ponijeti su mogli samo dragocjenosti i osobne stvari. Sve koje su pronašli kod kuće poslali su u izgnanstvo — muškarce, žene i djecu. Iznimka nisu bili ni oni poodmakle dobi ni bolesni. Na brzinu, u samo jednom danu, strpali su ih u teretne vagone i poslali na put.

Oni koji u to vrijeme nisu bili kod kuće ostali su i vlasti ih poslije nisu tražile. Neki od njih vlastima su predali zahtjev da se i njih pošalje tamo gdje je prognana njihova obitelj. Vlasti nisu reagirale na te zahtjeve niti su im željele reći kamo su poslani članovi njihove obitelji.

Osim Jehovinih svjedoka iz Ukrajine u izgnanstvo su poslani i oni iz Moldavije, zapadne Bjelorusije, Litve, Latvije i Estonije. Sveukupno je iz ovih šest republika prognano 9 500 Jehovinih svjedoka. Putovali su pod vojnom pratnjom u teretnim vagonima koje su ljudi zvali štalama jer se u njima obično prevozilo stoku.

Nitko od njih nije znao kamo ih vode. Tokom tog dugog putovanja molili su se, pjevali pjesme i pomagali jedni drugima. Neki su na vagone objesili tkaninu na kojoj je pisalo: “Mi smo Jehovini svjedoci iz Volinije” ili “Mi smo Jehovini svjedoci iz Lavova.” Kad bi putem stali na željezničkim stanicama, vidjeli bi vlakove iz drugih dijelova zapadne Ukrajine na kojima su bili slični natpisi. Tako su braća shvatila da su Jehovini svjedoci iz drugih područja također prognani. Ti natpisi hrabrili su ih tokom njihovog putovanja u Sibir koje je trajalo dva do tri tjedna.

Plan je bio da ih se trajno progna, da im se nikad ne dopusti povratak iz Sibira. Oni tamo nisu bili u zatvoru, ali su se redovito morali prijavljivati organima lokalne vlasti. U slučaju da to ne bi učinili, dobili bi kaznu od nekoliko godina zatvora.

Kad su stigli na odredište, neke su jednostavno ostavili u šumi i dali im sjekire da mogu sjeći drva te si tako napraviti zaklon i pribaviti sve potrebno za život. Da bi preživjeli prvih nekoliko zima, mnogi Svjedoci kopali su jame u zemlji te ih prekrivali busenima trave kako bi se imali gdje skloniti.

Grigorij Meljnik, koji služi kao starješina na Krimu, prisjeća se: “Nakon što su 1947. uhapsili moju sestru, vlasti su me često odvodile na preslušavanje. Tukli su me drvenim palicama, a nekoliko sam puta morao 16 sati stajati uza zid. Sve su to činili kako bi me prisilili da lažno svjedočim protiv svoje starije sestre koja je bila Jehovin svjedok. Tada sam imao 16 godina. Budući da nisam htio svjedočiti protiv nje, vlasti me nisu voljele i željele su me se riješiti.

Tako smo 1951. prognani u Sibir usprkos tome što smo moja dva mlađa brata, mlađa sestra i ja bili siročad. Naši su roditelji umrli, a stariji su brat i sestra služili zatvorsku kaznu od deset godina. U dobi od 20 godina preuzeo sam odgovornost da se brinem za svoja dva mlađa brata i sestru.

Često se sjetim te prve dvije godine u Sibiru tokom kojih smo živjeli na krumpirima i čaju. Budući da su šalice u ono vrijeme bile luksuz, čaj smo pili iz dubokih tanjura. No u duhovnom sam se pogledu osjećao jako dobro. Već prvih dana nakon našeg dolaska počeo sam voditi sastanke za javnost. Kasnije smo počeli održavati i Teokratsku školu propovijedanja. Nije mi bilo lako udovoljavati tim odgovornostima jer sam morao naporno raditi kako bih zbrinuo svoju mlađu braću i sestru.” Usprkos tim poteškoćama, obitelj Meljnik ostala je vjerna Jehovi i njegovoj organizaciji.

U nastojanju da Jehovinim svjedocima koji su uskoro trebali doći onemoguće komunikaciju s tamošnjim stanovnicima, vlasti su proširile glasine da u Sibir dolaze ljudožderi. Nakon što je jedna grupa Jehovinih svjedoka stigla, morali su čekati nekoliko dana kako bi u selima dobili smještaj. Tako su pod vedrim nebom sjedili na obali smrznute rijeke Čulim. Iako je bila sredina travnja, još je uvijek bilo puno snijega. Braća su zapalila veliku vatru, grijala se, pjevala pjesme, molila se te pričala iskustva sa svog putovanja. Na njihovo čuđenje nitko od seljana nije im pristupio. Umjesto toga, zatvorili su vrata i prozore, ne pozvavši ih da uđu. Trećeg dana najhrabriji mještani naoružani sjekirama pristupili su Jehovinim svjedocima i počeli s njima razgovarati. Oni su isprva doista mislili da su k njima došli ljudožderi! No ubrzo su uvidjeli da to nije istina.

Vlasti su 1951. planirale prognati i Jehovine svjedoke iz Potkarpatske Ukrajine. Čak su tamo dovezle prazne teretne vagone. No odluka da se i njih pošalje u izgnanstvo iz nepoznatog je razloga povučena. Potkarpatska Ukrajina postala je jedno od glavnih mjesta gdje se u vrijeme zabrane tiskala literatura za čitavi Sovjetski Savez.

Sačuvati jedinstvo

Budući da je većina braće prognana u Sibir, mnogi od onih koji su ostali izgubili su kontakt s organizacijom. Naprimjer, Marija Grečina iz Černivca više od šest godina nije bila u kontaktu s organizacijom i suvjernicima. No ona se i dalje oslanjala na Jehovu te je ostala vjerna. Budući da je od 1951. do sredine 1960-ih većina braće bila zatvorena ili prognana, u mnogim su skupštinama sestre morale preuzeti vodstvo.

Mihajlo Dasevič, očevidac tih događaja, prisjeća se: “Ja nisam bio prognan u Sibir budući da sam u Rusiji služio zatvorsku kaznu u vrijeme kad se sastavljao popis onih koji će biti prognani. Kratko nakon što sam se vratio u Ukrajinu većina Jehovinih svjedoka iz mog kraja poslana je u Sibir. Tako sam morao tražiti preostale koji su izgubili kontakt s organizacijom te organizirati grupe za studij knjige i skupštine. To je značilo da sam počeo ispunjavati odgovornosti pokrajinskog nadglednika iako nije bilo nikoga da mi povjeri taj zadatak. Svakog mjeseca posjetio bih sve skupštine, sakupio izvještaje te braći dostavljao literaturu s kojom smo još raspolagali. Budući da nije bilo braće, često su sestre obavljale dužnosti slugu skupština, a na nekim područjima i slugu pokrajina. Sigurnosti radi u našoj smo pokrajini sve sastanke sa slugama skupština održavali noću, i to na grobljima. Znali smo da se ljudi pretežno boje mrtvih, pa smo bili sigurni da nas nitko neće ometati. Obično smo na tim sastancima šaptali. Jednom smo bili malo glasniji, pa su dva čovjeka koja su prolazila pored groblja dala petama vjetra. Mora da su mislili da to mrtvi razgovaraju!”

Mikola Ciba, sluga zemlje u to vrijeme, nastavio je nakon izgnanstva 1951. tajno tiskati biblijsku literaturu u jednom bunkeru. Policija ga je 1952. otkrila i uhapsila te je mnogo godina proveo u zatvoru. Brat Ciba ostao je vjeran sve do svoje smrti 1978. Osim njega uhapšeno je još mnogo druge braće koja su mu pomagala.

U to vrijeme braća nisu imala nikakav kontakt s onima izvan zemlje. Zbog toga nisu na vrijeme dobivala tekuću literaturu. Jednom je nekolicina braće uspjela nabaviti Kulu stražaru na rumunjskom i to izdanja od 1945. do 1949. godine. Zatim su braća iz Ukrajine prevodila te časopise na ukrajinski i ruski.

Jehovini svjedoci u Ukrajini koji nisu bili prognani ili zatvoreni pokazali su veliku brigu za svoje suvjernike. Učinili su velike napore kako bi sastavili popis onih koji su bili zatvoreni te im poslali toplu odjeću, hranu i literaturu. Naprimjer, Jehovini svjedoci u Potkarpatskoj Ukrajini bili su u kontaktu s braćom u 54 kažnjenička logora diljem čitavog Sovjetskog Saveza. Mnoge skupštine imale su dodatnu kutiju za priloge s natpisom “Dobra nada”. Novac iz tih kutija koristio se za pomoć onima u zatvoru. Srdačna pisma cijenjenja i izvještaji službe propovijedanja koji su stizali iz zatvora i logora bili su veliko ohrabrenje za vjernu, samopožrtvovnu braću na slobodi.

Situacija se poboljšava

Nakon smrti sovjetskog premijera Josifa Staljina stav se prema Jehovinim svjedocima poboljšao. Godine 1953. u SSSR-u proglašena je amnestija, te su mnoga braća oslobođena. Kasnije je formirana Državna komisija koja je razmatrala dotad izrečene kazne. Zahvaljujući tome mnoga su braća oslobođena, a drugima su kazne smanjene.

Tokom sljedećih nekoliko godina većina je zatvorenih Jehovinih svjedoka oslobođena. No amnestija nije vrijedila za prognane 1951. U nekim zatvorima i logorima broj onih koji su postali Jehovini svjedoci bio je veći od broja Svjedoka koji su prvobitno tamo poslani. Taj porast ohrabrio je braću te ih uvjerio u to da ih Jehova doista blagoslivlja zbog toga što su ostali postojani tokom tog vremena.

Nakon što su oslobođena, mnoga su se braća uspjela vratiti kući. Poduzeti su veliki napori kako bi se pronašlo one koji su izgubili kontakt s organizacijom. Volodimir Volobujev, koji je živio u Donecku, prisjeća se: “Do 1958. kad sam ponovno uhapšen uspio sam pronaći otprilike 160 Jehovinih svjedoka koji su izgubili kontakt s organizacijom te im pomoći.”

Amnestija nije podrazumijevala da su braća dobila veću slobodu propovijedanja. Mnogi su oslobođeni, no uskoro su ponovno osuđeni na duge zatvorske kazne. Naprimjer, Marija Tomilko iz Dnjepropetrovska je zbog amnestije provedene u ožujku 1955. odslužila samo 8 od 25 godina zatvora. No tri godine kasnije ponovno je osuđena na deset godina zatvora i pet godina izgnanstva. Zbog čega? U presudi je stajalo: “Posjedovala je i čitala literaturu i rukom pisane tekstove jehovskog karaktera” te je “među svojim susjedima aktivno širila jehovska vjerovanja”. Nakon sedam godina oslobođena je zbog svoje invalidnosti. Sestra Tomilko izdržala je pod raznim kušnjama i ostala vjerna sve do danas.

Ljubav nikad ne zakazuje

Vlasti su se naročito trudile da razdvoje obitelji Jehovinih svjedoka. Služba sigurnosti često ih je pokušavala natjerati na kompromis tako što ih je prisiljavala da biraju između Boga i svoje obitelji. No Jehovin je narod u većini slučajeva ostao lojalan Jehovi, čak i usprkos najtežim kušnjama.

Ganna Bokoč iz Potkarpatske Ukrajine, čiji je suprug Nucu uhapšen zbog revnog propovijedanja, prisjeća se: “Moj je suprug u zatvoru često podnosio okrutno maltretiranje. Šest mjeseci proveo je u samici u kojoj nije imao ni krevet, već samo jednu stolicu. Okrutno su ga tukli i izgladnjivali. Za nekoliko mjeseci toliko je smršavio da je imao samo 36 kilograma, što je polovina njegove normalne težine.”

Njegova vjerna supruga ostala je sama s njihovom malom kćerkom. Vlasti su vršile pritisak na brata Bokoča kako bi kompromitirao svoju vjeru i pristao na suradnju s njima. Rekli su mu da bira između svoje obitelji i vjere u Boga, zbog koje će biti kažnjen smrću. Brat Bokoč nije pogazio svoja vjerovanja, već je ostao vjeran Jehovi i njegovoj organizaciji. U zatvorima je proveo 11 godina, a nakon što su ga oslobodili, nastavio je obavljati svoju kršćansku aktivnost kao starješina. Kasnije je, sve do svoje smrti 1988, služio i kao pokrajinski nadglednik. Snagu su mu često pružale riječi iz Psalma 91:2: “Govori Jehovi: ti si utočište moje i branič moj, Bog moj, u kojega se uzdam.”

Osvrnimo se na još jedan primjer izuzetne ustrajnosti. Jurij Popša bio je putujući nadglednik u Potkarpatskoj Ukrajini. Deset dana nakon svog vjenčanja bio je uhapšen. Umjesto da pođe na bračno putovanje, deset je godina proveo u zatvoru u Mordviniji (Rusija). Njegova vjerna supruga Marija posjetila ga je 14 puta, a svaki je put u jednom pravcu proputovala otprilike 1 500 kilometara. Brat Popša trenutno služi kao starješina u jednoj skupštini u Potkarpatskoj Ukrajini, a njegova ga draga supruga Marija vjerno i s puno ljubavi podupire.

Oleksij i Lidija Kurdas, bračni par koji je živio u gradu Zaporožju, još su jedan primjer ustrajnosti u nevolji. U ožujku 1958, 17 dana nakon što im se rodila kći Galina, bili su uhapšeni. Tom prilikom uhapšeno je još 14 osoba. Brat Kurdas osuđen je na 25 godina kažnjeničkog logora, a njegova supruga na 10. Pored toga, razdvojili su ih — Oleksij je poslan u logor u Mordviniji, a Lidija i njihova mala kći u Sibir.

Evo kako sestra Kurdas opisuje trotjedno putovanje iz Ukrajine u Sibir: “Bilo je strašno. Sa mnom i mojom kćerkom bile su još Nadija Višnjak i njeno dijete, koje se rodilo samo nekoliko dana prije puta u vrijeme zatvorskog preslušavanja, te još dvije sestre. Nas šest stavili su u ćeliju u vagonu koja je namijenjena za samo dva zatvorenika. Djecu smo smjestile na donji ležaj, a mi smo cijeli put presjedile šćućurene na gornjem ležaju. Za jelo smo dobivale samo kruh, slane haringe i vodu. Količina hrane koju su nam davali bila je dovoljna samo za četiri odrasle osobe. Za djecu nismo dobivale ništa.

Kad smo stigli na odredište, mene i moje dijete smjestili su u logorsku bolnicu. Tamo sam upoznala nekoliko sestara te sam im rekla da mi je istražitelj prijetio da će mi oduzeti kćer i poslati je u sirotište. One su nekako uspjele o tome obavijestiti braću u Sibiru. Kasnije je Tamara Burjak (sada Ravljuk), koja je tada imala 18 godina, došla u logorsku bolnicu i odvela moju kćer Galinu. Tada sam prvi put vidjela Tamaru. Bilo mi je strašno teško svoju voljenu djevojčicu dati osobi koju nikad prije nisam vidjela, premda je ona bila moja duhovna sestra. No sestre u logoru veoma su me umirile pričajući mi o lojalnosti obitelji Burjak. Moja djevojčica imala je pet mjeseci i 18 dana kad sam je povjerila Tamari na brigu. Tek sam sedam godina kasnije mogla ponovno biti sa svojom kćerkom!

U SSSR-u je 1959. proglašena još jedna amnestija. Ona se odnosila na majke djece mlađe od sedam godina. No u logoru su mi rekli da se najprije moram odreći svoje vjere. Nisam na to pristala, pa sam morala ostati u kažnjeničkom logoru.”

Brat Kurdas oslobođen je 1968, kad je imao 43 godine. U zatvoru je zbog istine sveukupno proveo 15 godina, od čega je 8 godina bio u zatvoru zatvorenog tipa. No napokon se vratio svojoj ženi i kćerki u Ukrajinu. Njihova je obitelj konačno bila ujedinjena. Kad je upoznala svog oca, Galina mu je sjela u krilo i rekla: “Tata, tolike godine nisam ti mogla sjediti u krilu. Sad ćemo sve to nadoknaditi.”

Kasnije se obitelj Kurdas morala seliti iz jednog mjesta u drugo jer su ih vlasti neprestano protjerivale. Najprije su živjeli u istočnoj Ukrajini, a zatim u zapadnoj Gruziji i na Kavkazu. Nakon nekog vremena preselili su se u Harkov, gdje još uvijek sretno žive. Galina je sada udana. Svi oni vjerno služe svom Bogu Jehovi.

Izvanredan primjer vjere

U nekim slučajevima teški ispiti vjere trajali su više mjeseci, godina, pa čak i nekoliko desetljeća. Razmotrimo jedan primjer. Jurij Kopos rođen je i odrastao je nedaleko od lijepog grada Husta u Potkarpatskoj Ukrajini. Jehovin svjedok postao je 1938, kad je imao 25 godina. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, 1940, osuđen je na osam mjeseci zatvora jer se nije želio pridružiti mađarskoj vojsci koja je podupirala nacistički režim. Zakon u Potkarpatskoj Ukrajini u ono vrijeme nije dozvoljavao smaknuće onih koji su zbog vjere odbijali služiti u vojsci. Zato se braću slalo u rat na ona područja gdje je nacistički zakon to odobravao. Godine 1942. brat Kopos i drugi zatvorenici, među kojima je bio još 21 Jehovin svjedok, pod vojnom su pratnjom poslani na ratište u blizini Staljingrada (Rusija). Poslani su tamo kako bi bili pogubljeni. No kratko nakon što su došli sovjetska je vojska izvršila napad te zarobila njemačke vojnike, a s njima i braću. Braća su poslana u sovjetski kažnjenički logor, gdje su ostala sve do 1946, kad su oslobođena.

Brat Kopos vratio se kući te je revno sudjelovao u službi propovijedanja na tamošnjem području. Godine 1950. sovjetske su ga vlasti zbog njegove aktivnosti osudile na 25 godina kažnjeničkog logora. No, zahvaljujući amnestiji oslobođen je nakon šest godina.

Nakon svog oslobođenja brat Kopos, koji je tada imao 44 godine, namjeravao se oženiti Gannom Šiško. I ona je bila Jehovin svjedok te je kratko prije toga puštena iz zatvora, gdje je odslužila kaznu od deset godina. Brat Kopos i Ganna prijavili su se kod matičara. Noć prije svog vjenčanja ponovno su uhapšeni i osuđeni na deset godina kažnjeničkog logora. No preživjeli su sve te nevolje i njihova je ljubav sve podnijela, pa čak i to što su sklapanje braka morali odgoditi za deset godina (1. Kor. 13:7). Nakon što su 1967. oslobođeni, konačno su se vjenčali.

No to nije kraj njihove priče. Brat Kopos je 1973, u dobi od 60 godina, ponovno uhapšen te osuđen na pet godina kažnjeničkog logora i pet godina izgnanstva. Zajedno sa suprugom Gannom izgnanstvo je proveo u Sibiru, 5 000 kilometara daleko od svog rodnog grada Husta. Tamo se nije moglo doći ni cestom ni željeznicom, već samo avionom. Brat Kopos i njegova supruga vratili su se u svoj dom u Hustu 1983. Ganna je umrla 1989, a on je nastavio vjerno služiti Jehovi sve do svoje smrti 1997. Brat Kopos je u raznim zatvorima odslužio 27 godina te je 5 godina bio u izgnanstvu — sveukupno 32 godine.

Ovaj skroman i krotak čovjek skoro je trećinu stoljeća proveo u sovjetskim zatvorima i radnim logorima. Taj izvanredan primjer vjere jasno pokazuje da neprijatelji ne mogu uništiti besprijekornost Božjih lojalnih slugu.

Privremena podjela

Neprijatelj ljudi, Sotona Đavo, koristi se raznim metodama u borbi protiv onih koji vrše pravo obožavanje. Osim što druge potiče da ih fizički zlostavljaju, on među braćom pokušava izazvati sumnje i podjele. To naročito dolazi do izražaja kroz povijest Jehovinih svjedoka u Ukrajini.

Tokom 1950-ih Jehovine svjedoke nemilosrdno se napadalo. Vlasti su neprestano tražile lokacije na kojima se tiskalo literaturu. Odgovornu braću stalno se hapsilo. Zbog toga su se braća koja su preuzimala vodstvo u nadgledanju djela stalno izmjenjivala, čak svakih nekoliko mjeseci.

Budući da je služba sigurnosti shvatila da Jehovine svjedoke ne može ušutkati izgnanstvom, zatvaranjem, fizičkim zlostavljanjem i mučenjem, primijenila je novu taktiku. Pokušala je napasti organizaciju iznutra, naime razjediniti je sijući među braćom sjeme nepovjerenja.

Sredinom 1950-ih služba sigurnosti prestala je hapsiti aktivnu i odgovornu braću te ih je počela špijunirati. Redovito su ih pozivali na razgovore. Govorili su im da će im dati novac te omogućiti izvrsnu karijeru ako budu surađivali s njima. Odbijanje suradnje značilo je zatvaranje i ponižavanje. Nekolicina braće, kojoj je nedostajalo vjere u Boga, zbog straha ili pohlepe učinila je kompromis. Oni su ostali dio organizacije te su službu sigurnosti obavještavali o aktivnostima Jehovinih svjedoka. Pored toga, slijedeći upute spomenutih organa, nedužnu braću ocrnjivali su kao izdajice pred drugim vjernim Jehovinim svjedocima. Sve to raspirilo je duh nepovjerenja među mnogom braćom.

Pavlo Zjatek mnogo je pretrpio zbog tog nepovjerenja i neutemeljenih sumnji. Taj ponizan i revan brat proveo je mnoge godine u kažnjeničkim logorima te je čitav svoj život posvetio služenju Jehovi.

Sredinom 1940-ih brat Zjatek služio je kao sluga zemlje. Nakon što su ga uhapsili, deset je godina proveo u zatvoru u zapadnoj Ukrajini. Oslobođen je 1956, a 1957. nastavio je služiti kao sluga zemlje. Odbor zemlje je osim brata Zjateka uključivao još osmoricu braće: četvoricu iz Sibira i četvoricu iz Ukrajine. Oni su nadgledali djelo propovijedanja o Kraljevstvu u čitavom SSSR-u.

Budući da ih je dijelila velika udaljenost i ometalo neprestano progonstvo, nisu mogli redovito komunicirati i sastajati se. S vremenom su o bratu Zjateku i drugim članovima odbora počele kružiti glasine te ih se ogovaralo. Pričalo se da brat Zjatek surađuje sa službom sigurnosti, da si je novcem koji je trebao biti upotrijebljen za unapređivanje djela svjedočenja izgradio veliku kuću te da je viđen u vojnoj uniformi. Takve glasine pohranjene su u pismenom obliku u jedan fascikl i proslijeđene oblasnim i pokrajinskim nadglednicima u Sibiru. Sve te optužbe bile su lažne.

Na koncu je čak došlo do toga da su u ožujku 1959. neki pokrajinski nadglednici iz Sibira prestali odboru zemlje slati izvještaje službe propovijedanja. Oni koji su se odijelili od organizacije o tome uopće nisu tražili savjet od braće u centrali. Osim toga, nisu slijedili vodstvo braće kojoj je bio povjeren zadatak nadgledanja. To je nekoliko godina uzrokovalo podjele među Jehovinim svjedocima u SSSR-u.

Braća koja su se odvojila od organizacije nagovorila su druge pokrajinske nadglednike da učine isto. To je dovelo do toga da se mjesečne izvještaje službe propovijedanja nekih pokrajina slalo toj braći koja su se odvojila, a ne imenovanom odboru zemlje. Većina braće u skupštinama nije znala da se njihov izvještaj službe propovijedanja ne prosljeđuje odboru zemlje, tako da to nije utjecalo na aktivnost skupština. Brat Zjatek u više je navrata posjetio braću u Sibiru, nakon čega je nekoliko pokrajina ponovno počelo slati svoje izvještaje službe propovijedanja odboru zemlje.

Povratak teokratskom uređenju

Prvog siječnja 1961. brat Zjatek uhapšen je u vlaku dok se vraćao iz Sibira, gdje je bio u službenom posjetu braći. Ponovno je osuđen na deset godina zatvora, no ovaj put u “posebnom” kažnjeničkom logoru u Mordviniji. Po čemu je taj logor bio tako “poseban”?

Budući da su braća svoje kazne služila u raznim kažnjeničkim logorima, to im je pružalo priliku da propovijedaju drugim zatvorenicima te su mnogi postali Jehovini svjedoci. Vlastima se to nije sviđalo. Zato su odlučile sve Jehovine svjedoke koji imaju odgovornije zadatke staviti u jedan logor kako ne bi mogli propovijedati drugima. Pretkraj 1950-ih više od 400 braće i oko 100 sestara iz raznih kažnjeničkih logora u SSSR-u premješteno je u dva kažnjenička logora u Mordviniji. Među zatvorenicima su bila braća iz odbora zemlje te pokrajinski i oblasni nadglednici koji su se odvojili od onih koje je Jehova koristio kako bi prenosio informacije svom narodu. Kad su ta braća vidjela da je i brat Zjatek zatvoren, shvatila su da baš nemaju temelja vjerovati da on surađuje sa službom sigurnosti.

U međuvremenu, budući da je brat Zjatek bio uhapšen, učinjene su pripreme kako bi Ivan Paškovskij preuzeo zadatak sluge zemlje. Sredinom 1961. brat Paškovskij našao se s odgovornom braćom iz Poljske te im rekao da je među braćom u SSSR-u došlo do podjela. Zamolio je da Nathan H. Knorr iz centrale u Brooklynu napiše pismo u kojem bi im objasnio da brat Zjatek ima podršku braće iz centrale. Kasnije, 1962, brat Paškovskij primio je pismo napisano 18. svibnja 1962, koje je bilo upućeno Jehovinim svjedocima u SSSR-u. U njemu je stajalo: “Braćo u SSSR-u, vijesti koje povremeno primam pokazuju da i dalje imate snažnu želju biti vjerni sluge Jehove Boga. No nekima od vas problem je sačuvati jedinstvo sa svojom braćom. Pretpostavljam da tome doprinose otežana komunikacija i lažne priče koje su namjerno proširili neki protivnici Jehove Boga. Stoga vam pišem kako bih vam dao na znanje da Zajednica pruža podršku bratu Pavlu Zjateku i braći koja s njim surađuju kao odgovornim kršćanskim nadglednicima u SSSR-u. Trebate odbaciti kako činjenje kompromisa tako i ekstremna gledišta. Svi trebamo biti zdravih misli, razumni, prilagodljivi te se čvrsto držati Božjih načela.”

To pismo te činjenica da je brat Zjatek osuđen na deset godina zatvora doprinijelo je ujedinjenju Jehovinog naroda u SSSR-u. Mnoga braća koja su se odvojila od organizacije, a bila su u zatvorima i kažnjeničkim logorima, vratila su se. Uvidjela su da brat Zjatek nije izdao organizaciju te da ga braća u centrali u potpunosti podupiru. Kad su pisala obitelji i prijateljima, poticala su starješine svojih skupština da stupe u kontakt s braćom koja su ostala vjerna te da počnu izvještavati svoju službu propovijedanja. Tokom sljedećih desetak godina većina braće koja su se odvojila od organizacije prihvatila je taj savjet, iako je, kao što ćemo vidjeti, postizanje jedinstva među braćom još uvijek predstavljalo izazov.

Sačuvati lojalnost u kažnjeničkim logorima

Život u kažnjeničkim logorima bio je veoma težak. No zahvaljujući svojoj duhovnosti Jehovini svjedoci koji su bili u njima često su to podnosili puno bolje nego ostali zatvorenici. Imali su literaturu te su kontaktirali sa zrelom braćom. Sve to doprinosilo je dobrom duhu i duhovnom napretku. U jednom kažnjeničkom logoru sestre su tako vješto sakrile literaturu zakopavši je u zemlju da je nitko nije uspio pronaći. Jednom je jedan nadzornik rekao da bi svu zemlju oko logora trebali prekopati dva metra duboko i potom je prosijati kako bi se riješili sve “antisovjetske literature”. Sestre koje su bile zatvorene toliko su temeljito proučavale časopise da neke od njih čak i sada, 50 godina kasnije, mogu napamet ponoviti čitave odlomke iz tih Kula stražara.

Braća i sestre ostali su lojalni Jehovi te usprkos teškim okolnostima nisu učinili kompromis u pogledu biblijskih načela. Marija Grečina, koja je zbog propovijedanja provela pet godina u kažnjeničkim logorima, priča: “Kad smo dobili Kulu stražaru u kojoj je bio članak ‘Ostati čist pokazujući poštovanje prema svetosti krvi’, odlučili smo da u blagovaonici logora nećemo jesti obroke koji su uključivali meso. Meso koje smo dobivali u tim logorima često nije bilo pravilno iskrvareno. Kad je upravitelj logora saznao zašto Jehovini svjedoci ne jedu neke obroke, želio nas je prisiliti da prekršimo svoja načela. Zapovjedio je da se meso priprema svaki dan za doručak, ručak i večeru. Dva tjedna nismo jeli ništa osim kruha. U potpunosti smo se oslonili na Jehovu, imajući na umu da on sve vidi i da zna koliko dugo tako možemo izdržati. Pretkraj drugog tjedna takve ‘prehrane’ upravitelj se predomislio te nam je počeo davati povrće, mlijeko, čak i maslac. Vidjeli smo da se Jehova doista brine za nas.”

Pomoć da se ustraje

Za razliku od drugih zatvorenika, braća su na život gledala veoma pozitivno i s pouzdanjem. To im je pomoglo da izdrže sve patnje u sovjetskim zatvorima.

Brat Oleksij Kurdas, koji je u zatvorima proveo mnoge godine, priča: “Duboka vjera u Jehovu i njegovo Kraljevstvo, sudjelovanje u teokratskim aktivnostima u zatvoru te redovita molitva pomogli su mi da izdržim. Pomogla mi je i spoznaja da svojim postupcima ugađam Jehovi. Osim toga, stalno sam se nečim bavio. Dosada je nešto najstrašnije u zatvoru. Ona može jako negativno djelovati na čovjekovu osobnost i dovesti do psihičkih poremećaja. Zato sam se stalno okupirao teokratskim stvarima. Pored toga, u zatvorskoj sam knjižnici posuđivao sve knjige o svjetskoj povijesti, zemljopisu i biologiji. U njima sam tražio podatke koji su podupirali moje stavove o životu. Tako sam jačao svoju vjeru.”

Sergij Ravljuk je 1962. u samici proveo tri mjeseca. Nije smio razgovarati ni s kim, čak ni sa zatvorskim stražarima. Da bi sačuvao zdrav razum prisjećao se svih biblijskih redaka koje je znao. Sjetio se više od tisuću biblijskih redaka, koje je minom olovke zapisivao na komadiće papira. Minu je sakrivao u nekom udubljenju u podu. Također se prisjetio više od 100 naslova članaka iz Kula stražara koje je prije proučavao. Za 20 godina unaprijed izračunao je datume kad će se održavati Spomen-svečanost. Sve to pomoglo mu je da ostane mentalno i duhovno zdrav. Pomoglo mu je da vjeru u Jehovu održi živom i snažnom.

“Pomoć” zatvorskih stražara

Usprkos protivljenju službe sigurnosti naša je literatura prošla sve zapreke te je stigla čak i do braće u zatvoru. Zatvorski stražari bili su toga svjesni, pa su s vremena na vrijeme temeljito pretraživali sve ćelije, pregledavajući doslovno svaku pukotinu. Osim toga, u nastojanju da pronađu literaturu stalno su premještali zatvorenike iz jedne ćelije u drugu. Kad su ih selili, dobro su ih pretraživali te im oduzimali literaturu ako bi je pronašli. Kako su braća uspjela sakriti literaturu?

Obično su je sakrivala u jastuke, madrace, cipele te ispod odjeće. U nekim se logorima Kulu stražaru prepisivalo vrlo sitnim rukopisom. Kad bi zatvorenike selili iz jedne ćelije u drugu, braća su te sićušne časopise ponekad stavila u neku plastičnu foliju te ih sakrila pod jezik. Tako su uspjela sačuvati to malo duhovne hrane koju su imala te se i dalje duhovno hraniti.

Vasilj Bunga je zbog istine u zatvorima proveo mnoge godine. On i brat Petro Tokar, s kojim je dijelio ćeliju, napravili su duplo dno u kutiji sa stolarskim alatom. U nju su sakrili originalne primjerke nekih publikacija koje su bile potajno unesene u zatvor. Ta braća bila su zatvorski stolari te su kutiju s alatom dobivali kad su u zatvoru trebali obavljati svoj posao. Nakon što bi preuzeli kutiju, izvadili bi originalni primjerak časopisa te ga dali na prepisivanje. Kad bi njihov radni dan završio, časopis bi vratili u kutiju s alatom. Zatvorski stažar kutiju je držao iza dvoja vrata i pod tri brave, budući da su zatvorenici pile, dlijeta i drugi stolarski alat mogli upotrijebiti kao oružje. Kad su stražari tražili biblijsku literaturu, nisu se sjetili provjeravati u zaključanoj kutiji s alatom koja se nalazila zajedno sa stvarima zatvorskog stražara.

Brat Bunga pronašao je još jedno mjesto za skrivanje originalnih primjeraka literature. Budući da je imao loš vid, posjedovao je nekoliko naočala. Svaki zatvorenik smio je kod sebe imati samo jedne. Druge se držalo na posebnom mjestu, a zatvorenici su ih mogli zatražiti ako su im zatrebale. Brat Bunga napravio je posebne etuije za svoje naočale te je male originalne primjerke publikacija stavljao u njih. Kad su braća trebala umnožiti časopise, brat Bunga bi samo zatvorskog stražara zamolio da mu donese druge naočale.

Bilo je situacija u kojima je izgledalo da samo anđeli mogu sakriti literaturu od zatvorskih stražara. Brat Bunga sjeća se da je Česlav Kazlauskas jednom prilikom u zatvor donio 20 sapuna. U pola njih bile su skrivene naše publikacije. Zatvorski stražar uzeo je deset sapuna i probušio ih, no ni u jednom od njih nije bila literatura.

Ustrajni napori za ujedinjenje

Od 1963. braća u odboru zemlje uspijevala su redovito slati izvještaje službe propovijedanja u Brooklyn. Također su učinjene pripreme kako bi braća publikacije dobivala snimljene na mikrofilmu. U to je vrijeme u cijelom SSSR-u bilo 14 pokrajina, a četiri od njih bile su u Ukrajini. Kako je Božji narod brojčano rastao, u Ukrajini je osnovano sedam oblasti. Sigurnosti radi svaka je oblast nazvana ženskim imenom. Oblast u istočnoj Ukrajini zvala se Alla, u Voliniji Ustina, a u Galiciji Ljuba. U Potkarpatskoj Ukrajini oblasti su se zvale Katja, Kristina i Maša.

U međuvremenu je KGB (Komitet državne sigurnosti) nastavio sa svojim pokušajima da uništi jedinstvo Jehovinih svjedoka. Šef jednog ogranka KGB-a pisao je svom nadležnom: “U nastojanju da što više razjedinimo tu sektu trudimo se zaustaviti neprijateljsku aktivnost jehovskih vođa i diskreditirati ih u očima njihovih suvjernika te među njima izazvati nepovjerenje. KGB je poduzeo korake zbog kojih se ova sekta podijelila na dvije protivničke grupe. Jedna grupa sastoji se od sljedbenika jehovskog vođe Zjateka, koji je trenutno u zatvoru, a druga grupa od pristaša takozvane opozicije. Te okolnosti stvorile su povoljne uvjete i temelj za ideološki razdor među članstvom općenito te za daljnji rasap manjih grupa unutar organizacije.” U pismu se zatim priznaje da KGB ima poteškoća u tim svojim nastojanjima. U njemu se nastavlja: “Najzadrtiji jehovski vođe rade na tome da osujete naše namjere te na svaki mogući način pokušavaju učvrstiti svoje redove.” Da, braća su uporno radila na ujedinjavanju i Jehova je blagoslovio njihova nastojanja.

KGB je braći koja su se odijelila pokazao lažno pismo, tobože od brata Knorra, koje je podržavalo njihovu ideju da osnuju odvojenu, neovisnu organizaciju Jehovinih svjedoka. U tom je pismu, razaslanom diljem SSSR-a, rečeno da je dopušteno odvajanje od organizacije, što je bilo potkrijepljeno primjerom Abrahama i Lota koji su se razdvojili.

Vjerna su braća kopiju pisma poslala u Brooklyn te su 1971. primila odgovor u kojem je stajalo da je ono čista prevara. Brat Knorr je u pismu upućenom braći koja su još uvijek bila odvojena od Božjeg naroda napisao sljedeće: “Jedini način na koji Zajednica kontaktira s vama jest preko imenovanih nadglednika u vašoj zemlji. Osim tih imenovanih nadglednika nitko u vašoj zemlji nema pravo preuzimati vodstvo među vama. (...) Jehovini pravi sluge ujedinjeni su. Zato se nadam da ćete se svi vratiti ujedinjenoj kršćanskoj skupštini koju vode imenovani nadglednici te da ćemo ujedinjeno sudjelovati u djelu svjedočenja, za što se i molim.”

Ovo je pismo uvelike doprinijelo ujedinjenju braće. No neki su i dalje neovisno pokušavali stupiti u kontakt s centralom u Brooklynu, budući da još uvijek nisu imali povjerenja u braću preko koje se održavala komunikacija s centralom. Tako su braća koja su se odvojila odlučila napraviti jedan test. U Brooklyn su poslala novčanicu od deset rubalja te su braći napisala da je prerežu na dva dijela i oba pošalju u Ukrajinu: pola novčanice poštom braći koja su se odvojila, a drugu polovicu onima preko kojih je Zajednica odlučila održavati komunikaciju s braćom.

Tako su braća iz centrale jednu polovicu poslala poštom, a drugu je kurir dostavio članovima odbora zemlje. Oni su je zatim dali odgovornoj braći u Potkarpatskoj Ukrajini, a ona su se nakon toga našla s braćom koja su se odvojila. No neka od te braće, koja su i dalje mislila da članovi odbora zemlje surađuju sa službom sigurnosti, ostala su nepovjerljiva.

Ipak, većina braće koja su se odijelila vratila se u organizaciju. Nastojanja Sotone i KGB-a da razdorom unište organizaciju Jehovinih svjedoka u SSSR-u bila su neuspješna. Jehovin je narod brojčano rastao i bivao sve jači, revno radeći na ujedinjenju i sijanju sjemena istine na novim područjima.

Vasilij Kalin rekao je: “Koristili su se raznim metodama kako bi oslabili našu želju da vodimo kršćanski način života. No mi smo nastavili propovijedati ljudima koji su također bili prognani, a nisu bili vjernici. Oni su bili prognani iz raznih razloga i za razne zločine. Mnogi su pokazali zanimanje za našu poruku. Dosta njih postali su nakon nekog vremena Jehovini svjedoci. Postali su naša braća premda su znali koliko nas Služba državne sigurnosti i mjesne vlasti progone.”

Kršćanski život pod zabranom

Razmotrimo sada ukratko kako je izgledala kršćanska aktivnost tokom prvih desetljeća zabrane. Djelo Jehovinih svjedoka u čitavoj je Ukrajini bilo zabranjeno od 1939. Premda su braća morala biti jako oprezna dok su svjedočila drugima, propovijedanje i skupštinske aktivnosti nisu prestali. Zainteresiranim osobama nikad u početku nisu rekli da su Jehovini svjedoci. Biblijski studiji često su se vodili samo pomoću Biblije. Mnogi su na taj način upoznali istinu.

Skupštinski sastanci održavali su se u sličnim uvjetima. U mnogim mjestima braća su se sastajala nekoliko puta tjedno kasno uvečer, pa čak i kasno noću. Debelim prekrivačima zamračivali su prozore kako ih nitko ne bi vidio te su proučavali uz petrolejsku lampu. Svaka skupština najčešće je dobila samo jedan primjerak Kule stražare, i to prepisan rukom. Kasnije su braća počela dobivati časopise tiskane na šapirografu. Obično su se okupljali dvaput tjedno u domovima braće, gdje su imali Studij Kule stražare. KGB je bio uporan u svojim nastojanjima da pronađe mjesta gdje se Jehovini svjedoci sastaju kako bi mogao kazniti odgovornu braću.

Braća su koristila i vjenčanja i pokope kao prilike da se okupe i ohrabre jedni druge dobro pripremljenim biblijskim govorima. Mnoga mlada braća i sestre na vjenčanjima su čitala pjesme s biblijskim temama te izvodila kostimirane biblijske drame. Sve to bilo je izvrsno svjedočanstvo za mnoge prisutne koji nisu bili Jehovini svjedoci.

Tokom 1940-ih i 1950-ih mnoga braća bila su uhapšena i zatvorena samo zbog toga što su prisustvovala takvim sastancima. No 1960-ih situacija se promijenila. Kad bi služba sigurnosti otkrila da se negdje održava sastanak, obično je sastavila popis svih prisutnih, a vlasnik kuće morao je platiti kaznu koja je iznosila pola mjesečne plaće. Ponekad su provodeći tu svoju strategiju postupali stvarno apsurdno. Jednom su Mikola Kostjuk i njegova supruga išli u posjet svom sinu. Odmah se pojavila policija te je sastavila popis “svih prisutnih”. Kasnije su od sina brata Kostjuka tražili da plati kaznu zbog “ilegalnog sastanka Jehovaca”. Obitelj Kostjuk na to je uložila žalbu, budući da se nije održavao nikakav sastanak. Vlasti su poništile kaznu.

Slavljenje Spomen-svečanosti

Boriti se s neprestanim poteškoćama nije bilo lako. No braća se nisu obeshrabrila, već su se i dalje redovito sastajala. Najteže od svega bilo je održavati Spomen-svečanost. KGB je u vrijeme Spomen-svečanosti naročito bio na oprezu, budući da su uvijek približno znali datum njenog održavanja. Nadali su se da će, budu li Jehovine svjedoke držali na oku, otkriti gdje će se održati Spomen-svečanost. U slučaju da im to pođe za rukom, služba sigurnosti mogla bi se “upoznati” s novim Jehovinim svjedocima.

Braća su to znala, pa su na dan Spomen-svečanosti bila naročito oprezna. Proslavu su održavala na mjestima koja je bilo teško otkriti. Zainteresiranima nisu unaprijed govorila datum i mjesto održavanja Spomen-svečanosti. Obično bi uoči Spomen-svečanosti došli po zainteresirane osobe te ih direktno odveli na mjesto gdje se ona održavala.

Jednom su braća u Potkarpatskoj Ukrajini Spomen-svečanost održala u podrumu neke sestre. Budući da je on bio poplavljen, nitko nije pomislio da bi se ljudi okupili na mjestu na kojem vode ima do koljena. Braća su iznad vode napravila plato te su uredila podrum kako bi bio prikladan za održavanje Spomen-svečanosti. Iako su morali sjediti šćućureni na platou dok im je iznad glave bio nizak strop, bili su radosni što su neometano mogli proslaviti Spomen-svečanost.

Jednom drugom prilikom, 1980-ih, članovi jedne kršćanske obitelji krenuli su od kuće rano ujutro kako bi prisustvovali Spomen-svečanosti. Predvečer su se s drugom braćom okupili u jednoj šumi te su održali Spomen-svečanost. Kiša je lijevala, tako da su se svi morali skupiti u krug pod kišobrane, držeći u rukama svijeće kako bi imali svjetla. Nakon završne molitve razišli su se. Kad je stigla kući, spomenuta je obitelj vrata svog dvorišta zatekla otvorena. Bilo je očito da ih je tražila policija ili služba sigurnosti. Iako su bili umorni i mokri, svi u obitelji bili su sretni što su ujutro otišli od kuće te prisustvovali Spomen-svečanosti, izbjegavši sukob s vlastima.

U Kijevu je braći bilo naročito teško pronaći sigurno mjesto za održavanje Spomen-svečanosti. Jedne su godine Spomen-svečanost odlučili održati “na kotačima”. Jedan brat radio je kao vozač autobusa u prijevozničkom poduzeću, pa su braća unajmila autobus. U njega su se ukrcali samo Jehovini svjedoci te su se odvezli van grada na jedan proplanak u šumi. Braća i sestre postavili su u autobusu mali stol sa simbolima za Spomen-svečanost. Donijeli su i nešto hrane. Iznenada se pojavila policija. No policajci nisu imali razloga ometati braću jer je izgledalo kao da ona jedu u autobusu uvečer nakon radnog dana.

Policija je u drugim dijelovima Ukrajine na dan Spomen-svečanosti vršila racije u domovima braće. Čim bi sunce zašlo, automobili s tri ili četiri policajca pojavili bi se pred domovima Jehovinih svjedoka. Policija je provjeravala jesu li braća kod kuće te da li se spremaju za odlazak na vjersku proslavu. Jehovini svjedoci uvijek su bili spremni na te racije. Preko odjeće za svečanije prilike obukli bi staru odjeću koju su nosili po kući te bi obavljali uobičajene kućanske poslove. Tako je izgledalo kao da ostaju kod kuće i ne namjeravaju ići na vjersku proslavu. Čim bi racija završila, skinuli bi staru odjeću i bili spremni za odlazak na Spomen-svečanost. Mjesne vlasti bile su zadovoljne što su obavile svoj posao, a braća su u miru održala Spomen-svečanost.

Sakrivanje literature

Prisjeti se da su pretkraj 1940-ih Jehovini svjedoci bili osuđivani na 25 godina zatvora samo zbog toga što su u svom domu posjedovali literaturu. Nakon Staljinove smrti 1953. te su zatvorske kazne smanjene na deset godina. Kasnije se posjedovanje literature Jehovinih svjedoka kažnjavalo novčanim kaznama, a literaturu se plijenilo i uništavalo. Stoga su u vrijeme zabrane braća pažljivo birala gdje će držati literaturu da bi ona bila na sigurnom.

Neki su je držali u domovima svojih rođaka koji nisu bili Jehovini svjedoci ili kod susjeda, a drugi bi je stavili u metalne kutije i plastične vrećice te zakopali u vrt. Vasilj Guzo, starješina iz Potkarpatske Ukrajine, prisjeća se da mu je 1960-ih jedna šuma u Karpatima služila kao “teokratska biblioteka”. Svoju je literaturu stavljao u boce od mlijeka, koje bi zatim odnio u šumu i zakopao tako da su im poklopci bili u ravnini sa zemljom.

Jedan brat koji je zbog svoje kršćanske aktivnosti u zatvoru proveo 16 godina priča: “Literaturu smo sakrivali gdje god smo mogli — u bunkerima, zemlji, zidovima kuća, kutijama s duplim dnom te kućicama za pse koje su imale dvostruki pod. Krili smo je i u drškama od metli te u šupljim valjcima za tijesto (u kojima smo obično čuvali izvještaje službe propovijedanja). Sakrivali smo je i na drugim mjestima — u bunarima, toaletima, vratima, krovovima te među drvima za ogrjev.”

Tajne tiskare

Usprkos pažljivom motrenju komunističkih špijuna i vlasti, duhovna hrana i dalje je stizala do onih koji su gladovali i žeđali za pravednošću. Neprijatelji istine nisu uspjeli onemogućiti da naša literatura dolazi u SSSR i to su morali priznati. Pretkraj 1959. u Gudoku, biltenu sovjetskih željezničara, čak je stajalo da Jehovini svjedoci koriste balone kako bi biblijsku literaturu unijeli u Sovjetski Savez!

Naravno, naša literatura u Ukrajinu nije dolazila balonima. Nju se umnožavalo u privatnim kućama u Ukrajini. S vremenom su braća uvidjela da su najpraktičnija i najsigurnija mjesta za tiskanje literature dobro sakriveni bunkeri. Njih su radila u podrumima i u brdima.

Tokom 1960-ih jedan je takav bunker sagrađen u istočnoj Ukrajini. U njemu je napravljena ventilacija te je u njega dovedena struja. Ulaz je bio tako dobro sakriven da su policajci jednom proveli čitav dan navrh tog bunkera zabadajući metalne šipke u zemlju i nisu ga otkrili.

Jednom je služba sigurnosti strogo nadzirala jednu kuću u kojoj se nalazila tajna tiskara. Sumnjali su da se u toj kući tiska literaturu i htjeli su uhvatiti one koji u tome sudjeluju. To je braći stvorilo jedan problem, naime kako u kuću unijeti papir za tiskanje i iz nje iznijeti literaturu? No konačno su pronašli rješenje. Jedan brat papir je umotao u dječju deku te ga je unio u kuću kao da nosi dijete. Tamo je ostavio papir, a u deku je umotao tek tiskane brojeve časopisa te odnio svoju “bebu”. Agenti KGB-a promatrali su brata kako dolazi i odlazi, ali ništa nisu posumnjali.

Braća s područja Donecka te s Krima, iz Moskve i Lenjingrada (sada Sankt Peterburg) opskrbljivana su literaturom koja se tiskala u tom bunkeru. Nekolicina mlade braće sagradila je sličan bunker u gradu Novovolynsku u Voliniji. Ta braća bila su toliko odlučna sačuvati tajnu o tom bunkeru da su tek nakon što je djelo u Ukrajini bilo legalizirano već devet godina dozvolila drugoj braći da ga vide!

Slična tiskara postojala je i duboko u Karpatima. Braća su iz majušnog potoka dovela vodu u bunker, a ona je pokretala mali generator koji je proizvodio struju za rasvjetu. Tiskarski stroj pokretao se ručno. U tom je bunkeru tiskano mnogo literature. Kad je KGB primijetio da se na tom području pojavljuje sve više literature, počeo je tražiti tiskaru. Policija je stalno pretraživala to područje kako bi pronašla bunker. Čak su se prerušili u geologe i tumarali planinama.

Kad su braća pretpostavila da će vlasti ubrzo pronaći njihov bunker, Ivan Dzjabko dobrovoljno se javio da nadgleda tiskaru budući da nije bio oženjen, pa u slučaju da ga uhapse iza sebe ne bi ostavio djecu. Pretkraj ljeta 1963. bunker je pronađen, a brat Dzjabko odmah je pogubljen u njegovoj blizini. Vlasti su se toliko radovale svom otkriću da su za odrasle i djecu organizirale besplatno razgledavanje “mjesta na kojem su Jehovini svjedoci putem radioveze kontaktirali s Amerikom”. Iako ta tvrdnja nije bila istinita, ovaj tužan događaj bio je svjedočanstvo svim ljudima na tom području. Mnogi su počeli pokazivati veći interes za našu poruku. Trenutno u tom dijelu Karpata ima više od 20 skupština.

Važnost roditeljske pouke

Vlasti su Jehovinim svjedocima plijenile literaturu, novčano ih kažnjavale, zatvarale, mučile i ubijale, a neki su doživjeli i bolno iskustvo da su im oduzeta djeca. Lidija Perepjolkina, koja je živjela u istočnoj Ukrajini, imala je četvero djece. Godine 1964. njen suprug, koji je radio za Ministarstvo unutarnjih poslova, predao je zahtjev za razvod zbog toga što je ona Jehovin svjedok. Sud je donio odluku da se sestri Perepjolkini oduzme skrbništvo nad njenom djecom. Njeni sedmogodišnji blizanci — dječak i djevojčica — pripali su njenom suprugu, koji se s njima odselio u zapadnu Ukrajinu, u područje udaljeno nekih 1 000 kilometara. Sud je odredio da se drugo dvoje djece pošalje u sirotište. Kad je Lidija na sudu dobila priliku da dâ izjavu, rekla je: “Vjerujem da Jehova ima moć vratiti mi moju djecu.”

Nakon suđenja uvidjela je da je Jehova vodi i brine se za nju. Iz nekog nepoznatog razloga nadležni organi drugo dvoje djece nisu poslali u sirotište, već su dopustili da ona ostanu s njom. Sedam godina uzastopce Lidija je u vrijeme godišnjeg odmora posjećivala svoje drugo dvoje djece, blizance. Iako joj njen bivši suprug nije dopuštao da ih viđa, ona nije odustala. Nakon što bi došla u grad u kojem su živjela njena djeca, noć bi provela na željezničkoj stanici te ih dočekala kad su išli u školu. Te dragocjene prilike koristila je kako bi im govorila o Jehovi.

Godine su prolazile, a Lidija je vjerno i ‘sa suzama sijala’ sjeme istine u srce svoje djece. Kasnije je ‘žela s pjevanjem’ (Ps. 126:5). Kad su njeni blizanci navršili 14 godina, odlučili su biti sa svojom majkom. Lidija je dala sve od sebe kako bi svoju djecu poučila istini. Iako je dvoje njene djece izabralo drugi put, Lidija i njeni blizanci lojalno služe Jehovi.

Promjena nabolje

U lipnju 1965. Vrhovni sud Ukrajine presudio je da je literatura Jehovinih svjedoka vjerske naravi, a ne antisovjetska. Iako se ta presuda odnosila na samo jedan sudski slučaj, ona je utjecala na naredne sudske odluke u čitavoj Ukrajini. Vlasti su prestale hapsiti ljude zbog toga što su čitali biblijsku literaturu, no i dalje su hapsile Jehovine svjedoke zbog njihove propovjedničke aktivnosti.

Druga značajna promjena zbila se pretkraj 1965. Vlada SSSR-a donijela je odluku da se oslobode svi Jehovini svjedoci koji su 1951. prognani u Sibir. Sada su mogli slobodno putovati čitavim Sovjetskim Savezom, no nisu mogli tražiti da im se vrate konfiscirane kuće, stoka i druga imovina. Zbog poteškoća povezanih s prijavom prebivališta samo se nekolicina vratila tamo gdje je prije živjela.

Mnoga braća koja su 1951. poslana u Sibir naselila su se u raznim dijelovima SSSR-a, kao što su Kazahstan, Kirgistan, Gruzija i Kavkaz. Drugi su se naselili u istočnoj i južnoj Ukrajini te su tamo donijeli sjeme istine.

Nepokolebljivi usprkos poteškoćama

Usprkos ranije spomenutim promjenama nabolje, KGB nije promijenio svoj stav prema Jehovinim svjedocima. Nastojeći ih zastrašiti i navesti da se odreknu svoje vjere, koristio se raznim metodama. Naprimjer, znali bi nekog brata odvesti s njegovog radnog mjesta te ga nekoliko dana zadržati u svom uredu ili nekom hotelu. Za to vrijeme trojica ili četvorica pripadnika KGB-a držala bi mu lekcije, preslušavala ga, nastojala ga pridobiti laskavim riječima ili ga pak zastrašivala. Činili su to naizmjence, tako da brat nije mogao ni spavati. Nakon toga bi ga pustili, a onda bi ga nakon dan-dva ponovno uhapsili i sve ponovili. KGB je tako postupao i sa sestrama, ali ne toliko često.

Braću se stalno pozivalo u urede KGB-a. Služba sigurnosti nadala se da će nagovoriti braću da se odreknu svoje vjere te da će pridobiti još ljudi koji će ostati u organizaciji i surađivati s njima. Pored svega toga, kad braća ne bi pristala kompromitirati svoju vjeru, na njih bi vršili moralni i emocionalni pritisak. Naprimjer, Mihajlo Tilnjak, koji je mnogo godina služio kao pokrajinski nadglednik u Potkarpatskoj Ukrajini, priča: “Pripadnici službe sigurnosti odjeveni u vojnu uniformu bili su vrlo blagonakloni i pozitivni prilikom jednog razgovora. Pozvali su me da s njima pođem nešto pojesti u obližnji restoran. No ja sam se samo nasmiješio, stavio na stol 50 rubalja (otprilike pola mjesečne plaće) te rekao da pođu bez mene.” Brat Tilnjak znao je da bi ga fotografirali kako jede i pije s osobama u vojnoj uniformi. Te fotografije kasnije bi mogli iskoristiti kao “dokaz” da je kompromitirao svoju vjeru. Tako bi među braćom posijali sjeme sumnje.

Na mnoge se desetljećima vršio pritisak da se odreknu svoje vjere. Jedan takav primjer je Bela Mejsar iz Potkarpatske Ukrajine. Prvi je put uhapšen 1956, kad je kao neiskusan mladi brat u neznanju potpisao neke izjave u vezi s našim djelom zbog kojih je služba sigurnosti pozvala neku braću na razgovor. Brat Mejsar kasnije je uvidio svoju pogrešku, te se žarko molio Jehovi da nitko od te braće ne bude osuđen. Ta braća na kraju nisu bila uhapšena, no brat Mejsar osuđen je na osam godina zatvora.

Nakon što se vratio kući, dvije godine nije smio napustiti svoje selo. Svakog ponedjeljka morao se javiti na policiju. Budući da je 1968. odbio služiti vojsku, osuđen je na godinu dana zatvora. Nakon što se vratio iz zatvora, nastavio je revno služiti Jehovi. Godine 1975, u dobi od 47 godina, ponovno je osuđen.

Nakon što je odslužio pet godina zatvora, prognan je na još pet godina u područje Jakutska u Rusiji. Budući da na tom području nije bilo cesta, tamo su ga deportirali avionom. Za vrijeme leta mladi vojnici koji su ga pratili upitali su ga: “Stari, po čemu si ti to tako opasan kriminalac?” Nato im je brat Mejsar objasnio svoj način života te im dao dobro svjedočanstvo o Božjem naumu sa Zemljom.

Tamošnje vlasti su se u početku bojale tog “izuzetno opasnog kriminalca”, kako ga se opisivalo u njegovim dokumentima. Kasnije su, zahvaljujući primjernom kršćanskom vladanju brata Mejsara, jednom pripadniku službe sigurnosti rekle: “Ako imate još takvih kriminalaca, slobodno nam ih pošaljite.”

Brat Mejsar kući se vratio 1985, u dobi od 57 godina. Tokom 21 godine koju je proveo u zatvoru, njegova vjerna supruga Regina živjela je u njihovom domu u Potkarpatskoj Ukrajini. Usprkos velikoj udaljenosti i popriličnim troškovima, često je posjećivala svog supruga u zatvoru te je tako proputovala sveukupno više od 140 000 kilometara.

Čak i nakon što je oslobođen, brata Mejsara često su u selu Rakošino gdje je živio “posjećivali” policajci i pripadnici službe sigurnosti. Tako je došlo i do jedne smiješne situacije. Početkom 1990-ih Theodore Jaracz iz Vodećeg tijela došao je s braćom iz odbora zemlje u Užgorod, grad u Potkarpatskoj Ukrajini. Na povratku u Lavov odlučili su nakratko posjetiti brata Mejsara. Jedna sestra koja je živjela u blizini vidjela je da su se pred njegovom skromnom kućom parkirala tri automobila iz kojih je izašlo 9 muškaraca. To ju je toliko uplašilo da je otrčala do jednog drugog brata te mu sva zapuhana rekla da je KGB ponovno došao uhapsiti brata Mejsara. Bila je vrlo sretna kad je shvatila da je bila u krivu!

Organizacijska poboljšanja i promjene

Godine 1971. Mihajlo Dasevič imenovan je za slugu zemlje. Odbor zemlje u to se vrijeme sastojao od tri brata iz zapadne Ukrajine, dva iz Rusije i jednog iz Kazahstana. Svaki od njih ujedno je služio i kao putujući nadglednik. Osim toga, svi su radili i na svjetovnom poslu kako bi materijalno zbrinuli svoju obitelj. Područja u kojima su djelo nadgledala braća iz zapadne Ukrajine bila su prilično daleko od njihovog mjesta stanovanja. Stepan Kožemba posjećivao je braću u Potkarpatskoj Ukrajini, a Oleksij Davidjuk u preostalom dijelu zapadne Ukrajine te u Estoniji, Latviji i Litvi. Brat Dasevič nadgledao je djelo u istočnoj Ukrajini, zapadnoj i središnjoj Rusiji, na Kavkazu i u Moldaviji. Braća iz odbora zemlje redovito su posjećivala ta područja, održavala sastanke s pokrajinskim i oblasnim nadglednicima, hrabrila tamošnje Jehovine svjedoke i prikupljala izvještaje službe propovijedanja.

Također su bili u kontaktu s kuririma koji su kao turisti dolazili iz drugih zemalja te donosili literaturu i poštu. Od kraja 1960-ih pa sve do 1991, kad je proglašena vjerska sloboda, naši protivnici nikad nisu onemogućili razmjenu pošte.

Godine 1972. Vodeće tijelo dalo je uputu da se pišu preporuke za braću koju se predlaže da budu imenovana za starješine. Neka su se braća kolebala činiti to iz straha da bi te preporuke mogle doći u ruke policiji. Prije se takve preporuke nisu pisale ni u jednoj skupštini. Braća često nisu znala ni prezimena drugih u skupštini. U početku je samo nekoliko braće preporučeno da služe kao starješine jer mnogi nisu željeli da se njihova imena igdje zapisuju. No budući da nije bilo negativnih posljedica s obzirom na taj novi način preporučivanja i imenovanja starješina, mnogi su se predomislili, napisane su preporuke te su ta braća vjerno preuzela odgovornost da u skupštini služe kao starješine.

Jehovina zaštita prilikom pretresa

Jednog jutra policija je došla pretražiti kuću Vasilja i Nadije Bunga. Kod kuće su bili sestra Bunga i njen četverogodišnji sin, koji je spavao. Iznenada je netko glasno zakucao na vrata. Shvativši da je to policija, sestra Bunga brzo je u peć bacila izvještaje službe propovijedanja i druge papire povezane s propovjedničkom aktivnošću. Zatim je otvorila vrata. Policajac je otrčao do peći, pažljivo izvadio izgorjele izvještaje te ih raširio na novine na stolu. Još se moglo pročitati što piše na izgorjelim papirima. Kad su završili s pretresom kuće, svi policajci pošli su pretražiti štagalj, povevši sa sobom i sestru Bunga. U međuvremenu se njen mali sin probudio te je, ugledavši na stolu izgorjele papire, odlučio počistiti taj nered. Uzeo je sve izgorjele izvještaje te ih bacio u kantu za smeće. Zatim se vratio u svoj krevetić. Kad su se policajci vratili, šokirali su se i razočarali vidjevši da je njihov osjetljiv “dokazni materijal” potpuno uništen!

Kuću obitelji Bunga ponovno su pretraživali 1969. Ovaj put kod kuće je bio brat Bunga, a policajci su pronašli skupštinski izvještaj službe propovijedanja. No neoprezno su ga ostavili na stolu, davši tako bratu Bungi priliku da ga uništi. Budući da je to učinio, osuđen je na 15 dana zatvora. Nakon toga služba sigurnosti prisilila ga je da se odseli. Tako je neko vrijeme živio i propovijedao u Gruziji i Dagestanu. Kasnije se vratio u Ukrajinu, gdje je vjerno služio sve do svoje smrti 1999.

“Misionarska putovanja” koja je organizirala služba sigurnosti

Tokom 1960-ih i 1970-ih služba sigurnosti primorala je mnogu braću koja su bila vrlo aktivna u službi da se sele iz jednog mjesta u drugo. Zbog čega? Mjesne vlasti nisu željele u Kijev slati negativne izvještaje o rezultatima koje su postizale u borbi protiv vjerske aktivnosti na svom području. Na temelju podataka koje su dobili prateći aktivnost Jehovinih svjedoka uvidjeli su da je njihov broj svake godine sve veći. No vlasti su željele da u izvještajima koje šalju u Kijev izgleda da broj Jehovinih svjedoka ne raste. Kako bi izvještaji pokazali da broj Jehovinih svjedoka na njihovom području ne raste, tjerale su braću da se isele.

Posljedica tog seljenja Jehovinih svjedoka s jednog područja na drugo bilo je širenje sjemena istine. Obično su tjerali Jehovine svjedoke koji su preuzimali vodstvo u djelu propovijedanja. Vlasti su ustvari “potakle” tu revnu braću i sestre da se presele tamo gdje je, kako to danas kažemo, bila “veća potreba”. Oni su služili na tim područjima te su tamo s vremenom osnovane nove skupštine.

Naprimjer, Ivanu Malickiju koji je živio u blizini Ternopil’a naređeno je da napusti svoj dom. Preselio se na Krim, u južnu Ukrajinu, gdje je živjela samo nekolicina braće. Tamo je 1969. bila samo jedna skupština, no sada ih ima više od 60! Ivan Malickij još uvijek služi kao starješina u jednoj od njih.

Posljednje godine zabrane

Godine 1982, nakon promjene političkog vodstva u SSSR-u, Ukrajinom je prošao još jedan val progonstva, koji je trajao dvije godine. Izgleda da iza toga nisu stajali novi vođe SSSR-a. Naprotiv, oni su željeli promjene i reforme u republikama. Kako bi pokazale svoju revnost i odlučnost u provođenju tih reformi, lokalne vlasti u nekim dijelovima Ukrajine zatvorile su nekolicinu istaknutih Jehovinih svjedoka. Premda taj val progonstva nije pogodio većinu braće, nekim Jehovinim svjedocima nanesena je šteta u emocionalnom i fizičkom pogledu.

Ivan Migali iz Potkarpatske Ukrajine 1983. osuđen je na četiri godine zatvora. Sovjetske vlasti konfiscirale su svu imovinu ovog 58-godišnjeg starješine. Prilikom pretresa njegove kuće služba sigurnosti pronašla je 70 naših časopisa. Ovaj ponizan i miroljubiv čovjek u svom je kraju bio poznat kao propovjednik Biblije. Te dvije činjenice — naime da su kod njega pronašli literaturu i da se bavi propovijedanjem — bile su dovoljne da ga uhapse.

Tokom 1983. i 1984. u istočnoj Ukrajini održano je niz skupnih suđenja. Mnogi Jehovini svjedoci zatvoreni su na četiri do pet godina. Većina braće svoje je kazne služila u Ukrajini, a ne u hladnom Sibiru niti Kazahstanu. Neke su progonili čak i u zatvoru tako što su ih lažno optuživali za kršenje zatvorskih pravila. To su činili zato da na bilo koji način produže njihove zatvorske kazne.

Neki upravitelji zatvora slali su braću u sovjetske ustanove za liječenje duševnih bolesti, nadajući se da će ona tamo psihički oboljeti i prestati služiti Bogu. No Jehovin duh braći je davao snagu te su ona ostala lojalna Jehovi i njegovoj organizaciji.

Pobjeda teokracije

Tokom druge polovine 1980-ih protivljenje čistom obožavanju malo je popustilo. Broj objavitelja u skupštinama povećavao se, a braća su dobivala sve više literature. Kad su se vraćali iz posjeta svojim rođacima u inozemstvu, neki Jehovini svjedoci donosili su časopise i knjige. Bilo je to prvi put da su braća, naročito ona koja su bila u sovjetskim kažnjeničkim logorima, u svojim rukama držala originalnu biblijsku publikaciju. Neki nisu mogli vjerovati da će doživjeti dan kad će originalna Kula stražara doći u zemlje iza željezne zavjese.

Nakon mnogo godina protivljenja Jehovinim svjedocima, vlasti su napokon počele popuštati. Braću se počelo pozivati na razgovore s predstavnicima područnih ureda za vjerska pitanja. Neki od tih predstavnika bili su spremni sastati se s Jehovinim svjedocima iz svjetske centrale u Brooklynu. Dakako, braća su u početku mislila da se radi o nekakvoj zamci. No bilo je to vrijeme velikih promjena za Jehovin narod. Vlasti su 1987. počele oslobađati zatvorene Jehovine svjedoke. Kasnije je priličan broj braće pokušao dobiti dozvolu za odlazak u inozemstvo kako bi prisustvovali oblasnom kongresu koji se 1988. trebao održati u susjednoj Poljskoj. U njihovim je dokumentima stajalo da idu posjetiti prijatelje i rođake. Na njihovo veliko iznenađenje vlasti su im dozvolile da otputuju u inozemstvo! Braća u Poljskoj velikodušno su davala literaturu posjetiocima iz Ukrajine. Kad su carinici na granici pretraživali braću iz Ukrajine koja su se vraćala kući, u većini slučajeva im nisu zaplijenili biblijsku literaturu. Tako su braća u zemlju donijela Biblije i druge publikacije.

Gostoljubiva braća iz Poljske pozvala su još mnogu braću iz Ukrajine da ih posjete iduće godine. Tako su 1989. tisuće Jehovinih svjedoka na diskretan način imale priliku doći u Poljsku, prisustvovati trima međunarodnim kongresima te ponijeti u Ukrajinu još literature. U skladu sa sporazumom s Uredom za vjerska pitanja, Jehovinim svjedocima iste je godine dopušteno da poštom dobivaju vjersku literaturu iz drugih zemalja, no samo po dva primjerka od svake publikacije u jednoj pošiljci. Braća iz Njemačke počela su redovito slati pošiljke s knjigama i časopisima. Umjesto da potajno umnožavaju časopise u bunkerima ili kasno noću u podrumima svojih kuća, braća su sada poštom redovito dobivala literaturu. Sve to izgledalo je poput sna! Mnoga starija braća osjećala su se kao i Židovi koji su se iz izgnanstva vratili u Jeruzalem i rekli: “Bijasmo kao u snu” (Ps. 126:1). No bio je to tek početak predivnog “sna”.

Kongres u Varšavi

Godine 1989. braća iz Brooklyna predložila su da odbor zemlje s vlastima pokuša dogovoriti da se zakonski odobri naša javna služba propovijedanja. Usto su Milton Henschel i Theodore Jaracz iz bruklinskog Betela posjetili braću u Ukrajini. Sljedeće godine vlasti su tisućama Jehovinih svjedoka zvanično dopustile da prisustvuju kongresu u Poljskoj. Kad su podnosila zahtjev za dozvolu putovanja u inozemstvo, braća su s ponosom i sjajem u očima rekla da žele ići u Poljsku, ne u posjetu svojim prijateljima i rođacima, već kako bi prisustvovala kongresu Jehovinih svjedoka!

Kongres u Varšavi bio je nešto posebno za posjetioce iz Ukrajine. Suze radosnice tekle su niz njihove obraze. Bili su radosni jer su bili sa svojom kršćanskom braćom i sestrama, imali vlastite primjerke publikacija na svom jeziku, i to u boji, te slobodu da se sastaju. Braća iz Poljske s puno su im ljubavi pokazala gostoljubivost te se brinula za sve njihove potrebe.

Mnoga braća koja su bila zatvorena zbog svoje vjere prvi put su se ponovno susrela na ovom kongresu u Varšavi. Više od stotinu njih iz “posebnog” logora u Mordviniji, u kojem su bile zatvorene stotine Jehovinih svjedoka, našlo se na tom kongresu. Mnogi od njih samo su se gledali i plakali od sreće. Jedan brat iz Moldavije koji je u ćeliji proveo pet godina s Belom Mejsarom nije ga prepoznao. Kako to? “Sjećam te se u prugastoj zatvoreničkoj odjeći, a sad nosiš odijelo i kravatu!” rekao je.

Napokon vjerska sloboda!

Pretkraj 1990. pravosudni organi počeli su oslobađati neke Jehovine svjedoke i vraćati im njihova prava i povlastice. U isto vrijeme odbor zemlje osnovao je grupu braće koja je na sastancima s državnim vlastima predstavljala Jehovine svjedoke. Willi Pohl iz podružnice u Njemačkoj nadgledao je rad te grupe.

Dugotrajni sastanci s državnim vlastima u Moskvi i Kijevu donijeli su Jehovinim svjedocima dugo očekivanu slobodu. Vjerska zajednica Jehovinih svjedoka u Ukrajini službeno je registrirana 28. veljače 1991, što je bila prva takva registracija na području SSSR-a. Mjesec dana kasnije, 27. ožujka 1991, Zajednica je registrirana i u Ruskoj Federaciji. Tako su Jehovini svjedoci konačno dobili vjersku slobodu nakon više od 50 godina zabrana i progonstva. Ubrzo zatim, krajem 1991, Sovjetski se Savez raspao, a Ukrajina je proglasila nezavisnost.

Dobra zemlja donosi obilan urod

Godine 1939. na području današnje Ukrajine bilo je oko 1 000 objavitelja Božjeg Kraljevstva koji su na plodno tlo, u srca ljudi, sijali sjeme istine. Tokom 52 godine zabrane braća su proživljavala strahote Drugog svjetskog rata te izgnanstva u Sibir, okrutno su ih tukli, mučili i ubijali. Ipak, tokom tog perioda ‘dobra zemlja’ donijela je više nego dvadesetpeterostruki plod (Mat. 13:23). Godine 1991. u Ukrajini je u 258 skupština bilo 25 448 objavitelja, a u drugim republikama bivšeg SSSR-a još otprilike 20 000 objavitelja, koji su za istinu čuli uglavnom od braće iz Ukrajine.

To tlo trebalo je “prihranjivati”, a za to su bile potrebne biblijske publikacije. Stoga su nakon zakonske registracije našeg djela učinjene pripreme kako bi se braću snabdjevalo literaturom koja je stizala iz Seltersa (Njemačka). Prva pošiljka literature stigla je 17. travnja 1991.

Braća su pripremila malo skladište u Lavovu, odakle su kamionima, vlakom, pa čak i avionom otpremala literaturu u skupštine diljem Ukrajine, Rusije, Kazahstana i drugih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. To je potaklo daljnji duhovni rast. U Harkovu, gradu koji ima dva milijuna stanovnika, početkom 1991. bila je samo jedna skupština. Do kraja te godine ta jedna skupština od 670 objavitelja podijeljena je na osam zasebnih skupština. Trenutno u tom gradu ima više od 40 skupština!

Iako je 1991. SSSR prestao postojati, odbor zemlje se sve do 1993. brinuo za svih 15 republika bivšeg Sovjetskog Saveza. Te je godine na sastanku s braćom iz Vodećeg tijela donesena odluka da se osnuju dva odbora — jedan za Ukrajinu, a drugi za Rusiju i ostalih 13 republika bivšeg Sovjetskog Saveza. U odboru zemlje u Ukrajini sad su, pored Mihajla Daseviča, Oleksija Davidjuka, Stepana Kožembe i Ananija Grogulja, služila još tri brata: Stepan Glinskij, Stepan Mikevič i Roman Jurkevič.

Kako bi se udovoljilo sve većoj potrebi za literaturom na ukrajinskom jeziku, trebalo je osnovati i prevodilački tim. Kao što smo ranije saznali, na prevođenju su radili braća Emilj Zarickij i Moris Sarančuk iz Kanade te njihove supruge. Ovaj mali tim predanih radnika preveo je mnoge publikacije. No 1991. u Njemačkoj je s radom započeo veći ukrajinski prevodilački tim. Godine 1998. taj se tim preselio u Poljsku, gdje je nastavio s radom sve dok se nije konačno preselio u Ukrajinu.

Oblasni kongresi

Godine 1990, nakon sastanka s braćom u Lavovu, brat Jaracz razgledao je gradski stadion te rekao: “Na ovom stadionu mogli bismo sljedeće godine održati oblasni kongres.” Braća su mu se nasmiješila, pitajući se kako bi to bilo moguće kad naša organizacija još nije bila registrirana, a braća nikada dotad nisu organizirala kongres. No sljedeće godine Zajednica je registrirana. U kolovozu 1991. oblasnom kongresu na tom stadionu prisustvovala je 17 531 osoba, a krstilo se 1 316 braće i sestara! Braća iz Poljske pozvana su u Ukrajinu kako bi pomogla u organizaciji kongresa.

Planiralo se da se u kolovozu te godine održi još jedan kongres, i to u Odesi. No zbog političkih nemira koji su u Rusiji izbili početkom tjedna kad se trebao održati kongres, gradske vlasti rekle su braći da ga se u Odesi neće moći održati. Braća su ipak od gradske uprave zatražila dozvolu za održavanje kongresa te su, potpuno se oslanjajući na Jehovu, nastavila sa završnim pripremama. Na koncu su odgovorna braća pozvana da se u četvrtak jave nadležnim službenicima kako bi čula konačnu odluku. Poslijepodne tog dana dobili su dopuštenje da održe kongres.

Bilo je doista čudesno i divno promatrati 12 115 okupljenih Jehovinih svjedoka te 1 943 osobe koje su se krstile tog vikenda! Dva dana nakon kongresa braća su ponovno otišla u gradsku upravu kako bi se zahvalila za dopuštenje da održe kongres. Gradonačelniku su poklonila knjigu Najveći čovjek koji je ikad živio. On je rekao: “Nisam bio na kongresu, ali znam sve što se tamo događalo. Nikad nisam vidio nešto bolje. Imate moje obećanje da ćete dozvolu za održavanje sastanaka dobiti kad god vam ona bude potrebna.” Otada braća u lijepom gradu Odesi redovito održavaju oblasne kongrese.

Poseban međunarodni kongres

Još jedan izvanredan događaj bio je međunarodni kongres “Božanska pouka”, održan u Kijevu u kolovozu 1993. Broj prisutnih, 64 714, bio je veći nego na ijednom kongresu ikada održanom u Ukrajini, a uključivao je tisuće delegata iz preko 30 zemalja. Dijelove programa koji su se iznosili na engleskom prevodilo se na 16 jezika.

Bilo je predivno promatrati kako braća i sestre na punih pet sektora stadiona ustaju i potvrdno odgovaraju na dva pitanja za krštenje! Tijekom naredna dva i pol sata u šest bazena krstile su se 7 402 osobe, što je više nego na bilo kojem drugom kongresu održanom u suvremenoj povijesti Božjeg naroda! Jehovini svjedoci uvijek će se rado sjećati tog izuzetnog događaja.

Kako je bilo moguće organizirati tako veliki kongres u gradu u kojem je bilo samo 11 skupština? Kao i prethodnih godina, braća iz Poljske pomagala su Odjelu za prenoćište. Zajedno s domaćom braćom nastojali su ugovoriti noćenja u što više hotela i studentskih domova te su čak unajmili nekoliko riječnih brodova.

Najteži zadatak bio je dobiti dozvolu da se unajmi stadion. Njega se nije koristilo samo za sportske manifestacije već je vikendima služio i kao velika tržnica, a nitko nikada nije dobio dozvolu da je se zatvori. No braća su je dobila.

Čak je i gradska uprava osnovala poseban odbor koji je braći pomagao oko priprema. U tom su odboru bili čelni ljudi raznih gradskih službi, kao što su policija, javni prijevoz i turističke agencije. Za kongresne su delegate s gradskim prijevozom sklopljeni posebni ugovori. Braća su unaprijed platila troškove prijevoza tako da oni koji imaju kongresne značke ne moraju plaćati kartu pri ulasku u vozilo, već to mogu učiniti na kongresu. Tako su braća mogla brzo ući u vlakove podzemne željeznice, tramvaje i gradske autobuse kad su išla na Republički (sada Olimpijski) stadion, jedan od najvećih u Istočnoj Evropi, te se vraćala s njega. Da bi braća mogla što brže i lakše kupiti hranu za sljedeći dan, u okolici stadiona otvoreno je još nekoliko pekarnica.

Šef policije bio je toliko zadivljen redom koji je vladao na kongresu da je rekao: “Sve što ste učinili i vaše lijepo vladanje dojmilo me se još više od vašeg propovijedanja. Ljudi mogu zaboraviti ono što su čuli, ali nikad neće zaboraviti ono što su vidjeli.”

Nekoliko žena koje su radile na obližnjoj stanici podzemne željeznice došlo je u ured odbora kongresa kako bi se delegatima zahvalile za njihovo lijepo ponašanje. Rekle su: “Ovdje smo radile kad su se održavale razne sportske i političke manifestacije, ali ovo je prvi put da smo vidjele tako uljudne i vesele posjetioce, koji su pokazali zanimanje za nas. Svi su nas pozdravljali. Nismo navikle na to jer kad se ovdje održavaju neke druge manifestacije, ljudi to ne čine.”

Nakon kongresa skupštine u Kijevu bile su veoma zaposlene jer je otprilike 2 500 zainteresiranih osoba koje su željele saznati više o našem djelu ostavilo svoje adrese. Sada u Kijevu ima više od 50 skupština revnih Jehovinih svjedoka!

Jednoj grupi braće koja je putovala na kongres pokradene su sve stvari. No budući da su bili odlučni izvući korist iz te bogate duhovne pouke, nastavili su svoj put u Kijev te su za kongres imali samo odjeću u koju su bili odjeveni. No grupa braće iz bivše Čehoslovačke donijela je nešto više odjeće za one kojima će možda biti potrebna. Kad su braća koja su sudjelovala u organizaciji kongresa to saznala, opljačkana braća odmah su dobila svu potrebnu odjeću.

Pomoć braći

Takvi primjeri nesebične ljubavi nisu rijetkost. Vodeće tijelo je 1991. zamolilo nekoliko podružnica u Zapadnoj Evropi da sakupe nešto hrane i odjeće za svoju braću u Istočnoj Evropi. Jehovini svjedoci iz Zapadne Evrope rado su prihvatili tu priliku da pomognu, a njihova spremnost davanja nadmašila je sva očekivanja. Mnogi su darovali hranu i svoju odjeću, dok su neki kupovali i nove odjevne predmete. U podružnice u Zapadnoj Evropi došlo je mnogo kartonskih kutija, kovčega i torbi punih humanitarne pomoći. Iz Austrije, Danske, Italije, Nizozemske, Njemačke, Švedske i Švicarske u Lavov su stigli konvoji kamiona u kojima je bilo na tone hrane i odjeće. Mnoga su braća čak darovala svoje kamione kako bi ih se koristilo za djelo Kraljevstva u Istočnoj Evropi. Službenici na granici bili su veoma susretljivi kad je trebalo izdati potrebne dokumente kako bi se sve prevezlo bez poteškoća.

Braća koja su prevozila te pošiljke bila su pod dubokim dojmom zbog načina na koji su primljena. Grupa koja je iz Nizozemske došla u Lavov u svom je izvještaju o putovanju napisala: “Dočekalo nas je 140 braće koja su nam pomogla istovariti kamione. Prije nego što smo započeli s poslom, ova ponizna braća pokazala su svoje pouzdanje u Jehovu tako što su uputila zajedničku molitvu. Kad je sve bilo gotovo, ponovno su se okupila kako bi se zahvalila Jehovi u molitvi. Nakon što su nam pokazali gostoljubivost, obilno nam dajući ono malo što imaju, otpratili su nas do glavne ceste, gdje su uputili molitvu prije nego što su se oprostili od nas.

Na dugačkom putu kući imali smo mnogo toga o čemu smo mogli razmišljati — o gostoljubivosti braće u Njemačkoj, Poljskoj te Lavovu, o njihovoj jakoj vjeri i stavu prema molitvi, gostoljubivosti koju su pokazala pružajući nam smještaj i hranu premda i sami žive u siromaštvu, njihovom jedinstvu i bliskosti te zahvalnosti koju pokazuju. Također smo mislili na svoju braću i sestre kod kuće koji su tako velikodušno poklonili sve te stvari.”

Jedan vozač iz Danske rekao je: “Utvrdili smo da smo natrag ponijeli više nego što smo donijeli. Ljubav i duh samopožrtvovnosti koji su pokazala naša braća u Ukrajini veoma su ojačali našu vjeru.”

Mnoge darovane stvari proslijeđene su u Moldaviju, baltičke zemlje, Kazahstan, Rusiju te u druga područja gdje su braća također bila u oskudici. Neke su pošiljke u kontejnerima poslane u Sibir i Habarovsk, koji se nalaze više od 7 000 kilometara istočnije. Srdačna pisma zahvale koja su napisali oni koji su primili pomoć bila su dirljiva, ohrabrujuća te su još više ujedinila braću. Tako su svi koji su bili uključeni u tu akciju osjetili istinitost Isusovih riječi: “Više je sreće u davanju nego u primanju” (Djela 20:35).

Krajem 1998. Potkarpatsku Ukrajinu zadesila je prirodna katastrofa. Prema službenim izvještajima poplavljene su 6 754 kuće, a 895 ih je potpuno uništeno bujicama blata. Tom je prilikom uništeno i 37 kuća naše braće. Podružnica u Lavovu odmah je na to područje poslala kamion s hranom, vodom, sapunom, krevetima i pokrivačima. Kasnije su braća iz Kanade i Njemačke poslala odjeću i kućanske potrepštine. Jehovini svjedoci iz Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke poslali su hranu i građevinski materijal kako bi se ponovno sagradile uništene kuće. Mnoga braća iz Potkarpatske Ukrajine također su pomagala u obnovi. Jehovini svjedoci pobrinuli su se za hranu, odjeću te drvo za ogrjev ne samo za svoju braću već i za druge. Očistili su dvorišta i polja te su pomogli da se poprave kuće onih koji nisu Jehovini svjedoci.

Pružanje pomoći u duhovnom pogledu

No braća nisu pomagala samo u materijalnom pogledu. Nakon više od 50 godina zabrane Jehovinim svjedocima u Ukrajini bila je potrebna pomoć u organiziranju djela sad kad su imali slobodu. Stoga su 1992. u Ukrajinu poslana braća iz podružnice u Njemačkoj kako bi pomogla u organiziranju djela. Tako su položeni temelji za posao koji će se nadalje obavljati u Betelu. Kasnije su iz Kanade, Njemačke i Sjedinjenih Država poslana još neka braća kako bi pomogla u nadgledanju djela stvaranja učenika.

Bila su veoma potrebna i iskusna braća koja bi služila na području. Najprije su iz Poljske došla mnoga braća koja su završila Školu za osposobljavanje slugu kako bi se brinula za skupštine, a kasnije i za pokrajine te oblasti diljem ove zemlje. Pored toga, iz Kanade i Sjedinjenih Država došli su i neki parovi koji trenutno služe u pokrajinskoj službi. Neka braća iz Češke, Italije, Mađarske i Slovačke također služe kao pokrajinski nadglednici. Tako se mnogim skupštinama pomoglo da u raznim aspektima službe primjenjuju biblijska mjerila te da učine neke prilagodbe tamo gdje je to potrebno.

Cijenjenje biblijske literature

Tokom druge polovice 1990-ih bilo je nekoliko posebnih akcija nuđenja literature. Nakon akcije raspačavanja Vijesti Kraljevstva br. 35, koja je provedena 1997, skoro 10 000 zainteresiranih osoba poslalo je kupone kojima su naručile brošuru Što Bog zahtijeva od nas? ili zatražile da ih se osobno posjeti.

Sve više ljudi pokazuje cijenjenje za našu literaturu. Kad su braća posjetila jedno rodilište, tamo su ih zamolili da im svakog tjedna donesu 12 primjeraka knjige Tajna obiteljske sreće. Zbog čega? Osoblje je željelo da svaki bračni par prilikom odlaska majke i djeteta iz rodilišta zajedno s otpusnim pismom dobije i tu knjigu.

Tokom proteklih nekoliko godina mnogi su se upoznali s našim časopisima te ih počeli cijeniti. Naprimjer, dok su propovijedali u parku, Jehovini svjedoci su jednom gospodinu ponudili časopis Probudite se! On im je zahvalio te ih upitao koliko taj časopis košta.

“Naše djelo podupire se dobrovoljnim prilozima”, rekla su braća. Čovjek je kao prilog dao novčanicu od jedne grivne, koja je u ono vrijeme vrijedila 54 američka centa, sjeo na klupu te odmah počeo čitati. Za to vrijeme braća su svjedočila drugim ljudima u parku. Nakon 15 minuta čovjek im je pristupio te im dao još jednu grivnu za časopis koji je dobio. Zatim se vratio na klupu te nastavio s čitanjem, dok su braća dalje propovijedala. Nakon nekog vremena ponovno im je pristupio i dao im još jednu grivnu. Rekao im je da je časopis vrlo zanimljiv te da ga želi redovito čitati.

Kvalitetno obrazovanje ubrzava napredak

Nakon što je naše djelo zakonski priznato, ono je još više napredovalo. No stvari nisu uvijek bile jednostavne. Nekima u početku nije bilo lako prihvatiti službu od kuće do kuće, budući da su više od 50 godina svjedočili samo neformalno. No uz pomoć Jehovinog duha braća i sestre prilagodili su se tom za njih novom načinu svjedočenja.

U svakoj skupštini sada se moglo organizirati i svih pet tjednih sastanaka. Ti sastanci igrali su značajnu ulogu u ujedinjavanju objavitelja te su im pružili poticaj za veću aktivnost i pripremili ih na nju. Braća su brzo učila i napredovala u mnogim aspektima službe. Nove škole pružile su Jehovinim svjedocima u Ukrajini dobro obrazovanje. Naprimjer, 1991. u svim skupštinama uvedena je Teokratska škola propovijedanja kako bi se braću osposobilo za službu. Od 1992. održava se Škola službe za Kraljevstvo za starješine i sluge pomoćnike, koja uvelike pomaže braći u preuzimanju vodstva u službi propovijedanja, poučavanju u skupštini te izvršavanju zadatka koji imaju kao pastiri stada.

Škola pionirske službe u Ukrajini je započela 1996. Tokom prvih pet godina taj dvotjedni tečaj pohađalo je više od 7 400 općih pionira. Kako im je ta škola koristila? Jedna je pionirka napisala: “Pomisao na to da sam poput gline u Jehovinim rukama te da me on putem ove škole oblikuje pričinjavala mi je veliku radost.” Jedna je druga pionirka rekla: “Poslije pionirske škole doista sam počela ‘svijetliti kao svjetlonoša’.” Polaznici jednog razreda pionirske škole napisali su: “Ova je škola bila pravi blagoslov za sve koji su je pohađali. Potakla nas je da pokazujemo istinsko zanimanje za ljude.” Ta škola puno je doprinijela tome što je 57 puta zaredom svaki mjesec postignut novi najveći broj općih pionira.

Budući da je ekonomska situacija teška, mnogi se pitaju kako pioniri zbrinjavaju svoje potrebe. Jedan pionir koji služi kao sluga pomoćnik ima troje djece za koju se mora brinuti. On kaže: “Supruga i ja pažljivo se dogovaramo o tome što nam je potrebno te kupujemo samo ono što nam je stvarno neophodno. Živimo skromno i oslanjamo se na Jehovu. Važno je imati ispravan stav. Ponekad se čak i sami iznenadimo kad vidimo koliko malo trebamo da bismo sastavili kraj s krajem.”

Godine 1999. počela se održavati Škola za osposobljavanje slugu. Prve godine pohađalo ju je skoro stotinu braće. Za mnoge je zbog ekonomskih poteškoća koje su svuda prisutne bio izazov prisustvovati tom dvomjesečnom tečaju. No bilo je očito da je Jehova pomagao braći.

Jedan brat koji je pozvan u Školu za osposobljavanje slugu služio je kao opći pionir na udaljenom području. On i pionir s kojim je živio uštedjeli su dovoljno novca da kupe hranu i ugljen za dolazeću zimu. Kad je primio poziv da pohađa školu, zajednički su morali odlučiti hoće li kupiti ugljen ili kartu za vlak kako bi on mogao otputovati i pohađati školu. Porazgovarali su o tome i odlučili se za školu. Kratko nakon što su donijeli odluku, tom je bratu njegova sestra, koja živi u inozemstvu, poslala na dar nešto novca. Bilo je to dovoljno za putovanje na mjesto gdje se održavala škola. Nakon što je završio školu, brat je imenovan za specijalnog pionira.

Jehovin se narod putem tih obrazovnih programa školuje kako bi bio još djelotvorniji u službi propovijedanja i više sudjelovao u skupštinskim aktivnostima. Objavitelji se poučavaju kako što djelotvornije propovijedati, a starješine i sluge pomoćnici kako da u svojoj skupštini budu izvor još većeg ohrabrenja. Posljedica je ta da se ‘skupštine učvršćuju u vjeri i njihov broj raste’ (Djela 16:5).

Veliki porast rezultira promjenama

Tokom godina koje su prošle od zakonske registracije Jehovinih svjedoka u Ukrajini, njihov se broj više nego učetverostručio. U mnogim dijelovima zemlje porast je ogroman. Pojavila se i velika potreba za osposobljenim starješinama. Često se skupština podijeli na dvije manje čim u njoj budu dva starješine. Neke skupštine imale su i do 500 objavitelja. Zbog tog ogromnog porasta bile su potrebne određene promjene u nadgledanju djela.

Podružnica u Poljskoj pomagala je do 1960-ih u nadgledanju djela u Ukrajini, a nakon toga taj je posao preuzela podružnica u Njemačkoj. U rujnu 1998. u Ukrajini je otvorena podružnica koju nadgleda svjetska centrala u Brooklynu. U to vrijeme osnovan je i Odbor podružnice, koji vodi brigu o organiziranju djela.

Zbog naglog porasta pojavila se i potreba da se prošire objekti podružnice. Od 1991. Lavov je bio središte iz kojeg se literaturu distribuiralo u 15 republika bivšeg SSSR-a. Sljedeće su godine iz podružnice u Njemačkoj došla dva bračna para. Uskoro je u Lavovu s radom započeo mali ured. Godinu dana kasnije kupljena je jedna kuća u kojoj su radili i živjeli punovremeni radnici iz tog ureda. Početkom 1995. broj volontera u ukrajinskom Betelu naglo se povećao, te je ponovno bilo potrebno preseljenje, ovaj put u kompleks od šest Dvorana Kraljevstva koje je koristilo 17 skupština. Kroz sve to vrijeme braća su se pitala: “Kad ćemo i gdje sagraditi pravi Betel?”

Izgradnja objekata podružnice i Dvorana Kraljevstva

Još 1992. braća su počela tražiti lokaciju na kojoj bi mogla izgraditi objekte podružnice. Prošlo je nekoliko godina tokom kojih se razmišljalo o raznim lokacijama koje bi mogle odgovarati. Braća su to pitanje stalno u molitvama napominjala Jehovi s pouzdanjem da će u pravo vrijeme pronaći odgovarajuću lokaciju.

Početkom 1998. pronašli su jedno zemljište u lijepoj borovoj šumi pet kilometara sjeverno od Lavova, u gradiću Brjuhovičiju. U šumi nedaleko od tog mjesta dvije su skupštine tokom zabrane održavale sastanke. Jedan brat kaže: “Nikad nisam ni sanjao da ću deset godina nakon našeg zadnjeg sastanka u šumi opet imati priliku biti ovdje, no u potpuno drugačijim okolnostima — na zemljištu na kojem će se graditi naša nova podružnica!”

Krajem 1998. stigli su prvi međunarodni sluge. Braća iz Regionalnog projektnog ureda u Seltersu marljivo su se dala na posao kako bi izradila nacrte. Početkom siječnja 1999, nakon što je država to odobrila, započeli su radovi na gradilištu. Na gradilištu je radilo više od 250 dobrovoljaca 22 nacionalnosti. Na projektu je vikendom radilo još otprilike 250 dobrovoljaca iz Ukrajine.

Mnogi su veoma cijenili prednost da tamo rade. Čitave skupštine unajmljivale su autobuse kako bi vikendom došle pomagati u Brjuhoviči. Braća su često putovala cijelu noć kako bi navrijeme došla na gradilište i pomagala u gradnji. Nakon što su cijeli dan naporno radila, noć bi provela putujući kući. Bila su umorna, ali i zadovoljna i sretna te su željela ponovno doći. Jedna grupa od 20 braće s područja Luganska u istočnoj Ukrajini vlakom je putovala 34 sata kako bi osam sati mogla raditi na izgradnji Betela! Zbog tih osam sati rada svaki je brat na svjetovnom poslu uzeo dva dana godišnjeg odmora te na kartu za vlak potrošio više od pola mjesečne plaće. Takav samopožrtvovan duh ohrabrio je sve koji su radili na izgradnji Betela, kao i betelsku obitelj. Izgradnja je brzo napredovala, tako da je podružnica svečano otvorena 19. svibnja 2001. Toj su prigodi prisustvovali posjetioci iz 35 zemalja. Na posebnom sastanku sljedećeg dana Theodore Jaracz održao je govor u Lavovu pred 30 881 prisutnim, a Gerrit Lösch u Kijevu pred 41 142 prisutnih — sveukupno su tim sastancima prisustvovale 72 023 osobe.

Kakva je situacija s obzirom na Dvorane Kraljevstva? Otkad je 1939. u Potkarpatskoj Ukrajini uništeno nekoliko Dvorana Kraljevstva, u Ukrajini sve do 1993. službeno nije bilo ni jedne. Te je godine u mjestu Dibrova u Potkarpatskoj Ukrajini za samo osam mjeseci izgrađen lijepi kompleks od četiri Dvorane Kraljevstva. Ubrzo zatim na drugim područjima Ukrajine dovršeno je još šest dvorana.

Zbog velikog porasta broja objavitelja potreba za Dvoranama Kraljevstva bila je sve veća. No zbog kompliciranih zakonskih procedura, inflacije i sve većih cijena građevnog materijala, tokom 1990-ih sagrađeno je samo 110 Dvorana Kraljevstva. Potrebne su bile još stotine dvorana! Tako je 2000. uveden novi program izgradnje Dvorana Kraljevstva zahvaljujući kojem se već sada polako udovoljava tim potrebama.

Naprijed s djelom žetve!

U rujnu 2001. u Ukrajini je zabilježen broj od 120 028 Jehovinih svjedoka u 1 183 skupštine s kojima surađuje 39 pokrajinskih nadglednika! Sjeme istine sijano tokom dugog vremenskog perioda urodilo je dobrim i obilnim plodom. U nekim obiteljima ima pet generacija Jehovinih svjedoka. To pokazuje da je ‘zemlja’ zaista dobra. “Kad čuju riječ vrsnim i dobrim srcem”, mnogi je “zadrže”. Braća su tokom godina, često sa suzama, ‘sadila’ sjeme, a drugi su ‘zalijevali’ tu plodnu zemlju. Jehova je taj koji daje da raste, a njegovi vjerni Svjedoci u Ukrajini “donose plod s ustrajnošću” (Luka 8:15; 1. Kor. 3:6).

Na nekim je područjima omjer Jehovinih svjedoka i stanovništva izvanredan. Naprimjer, u osam mjesta na području Potkarpatske Ukrajine čiji stanovnici govore rumunjski osnovano je 59 skupština koje su podijeljene na tri pokrajine.

Pokušaji vjerskih i svjetovnih protivnika da izgnanstvom i teškim progonstvom iskorijene Jehovine svjedoke u Ukrajini nisu bili uspješni. Srce ljudi u ovoj zemlji pokazalo se dobrim tlom za sijanje sjemena biblijske istine. Danas Jehovini svjedoci žanju plodove bogate žetve.

Prorok Amos prorekao je žetvu u kojoj će “orač stizati žeteoca” (Amos 9:13). Zahvaljujući Jehovinom blagoslovu zemlja postaje toliko plodonosna da je žetva još u tijeku u vrijeme kad bi je već trebalo nanovo orati. Jehovini svjedoci u Ukrajini uvjerili su se u istinitost tog proročanstva. Dok razmišljaju o budućnosti, ohrabreni su izgledima za daljnji napredak koji s pravom očekuju, budući da je Spomen-svečanosti 2001. prisustvovalo više od četvrt milijuna osoba.

Kao što stoji u Amosu 9:15, Jehova je obećao: “Posadiću ih u zemlji njihovoj, i neće se više iščupati iz zemlje svoje, koju im dadoh.” Nastavljajući sijati sjeme istine i ubirati obilan urod, kao Božji narod s radošću iščekujemo vrijeme kad će Jehova u potpunosti ispuniti to obećanje. U međuvremenu podižemo svoje oči i uviđamo da su polja doista bijela za žetvu (Ivan 4:35).

[Istaknuta misao na stranici 140]

“Danijila bi snašlo vješanje, no budući da nije bio punoljetan, osuđen je na samo četiri mjeseca zatvora”

[Istaknuta misao na stranici 145]

“Jehovini svjedoci razlikovali su se od drugih u koncentracionom logoru. Njihovo ponašanje pokazivalo je da imaju nešto važno reći drugim zatvorenicima”

[Istaknuta misao na stranici 166]

Više od 6 100 Jehovinih svjedoka iz zapadne Ukrajine 8. travnja 1951. izgnano je u Sibir

[Istaknuta misao na stranici 174]

“Često su sestre obavljale dužnosti slugu skupština, a na nekim područjima i slugu pokrajina”

[Istaknuta misao na stranici 183]

Umjesto da pođe na bračno putovanje, deset je godina proveo u zatvoru

[Istaknuta misao na stranici 184]

“Bilo mi je strašno teško svoju voljenu djevojčicu dati osobi koju nikad prije nisam vidjela”

[Istaknuta misao na stranici 193]

Budući da je služba sigurnosti shvatila da Jehovine svjedoke ne može ušutkati izgnanstvom, zatvaranjem, fizičkim zlostavljanjem i mučenjem, primijenila je novu taktiku

[Istaknuta misao na stranici 207]

KGB je braći koja su se odijelila pokazao lažno pismo, tobože od brata Knorra

[Istaknuta misao na stranici 212]

KGB je u vrijeme Spomen-svečanosti naročito bio na oprezu, budući da su uvijek približno znali datum njenog održavanja

[Istaknuta misao na stranici 231]

Bilo je to prvi put da su u svojim rukama držali originalnu biblijsku publikaciju

[Istaknuta misao na stranici 238]

“Sve što ste učinili i vaše lijepo vladanje dojmilo me se još više od vašeg propovijedanja. Ljudi (...) nikad neće zaboraviti ono što su vidjeli”

[Istaknuta misao na stranici 241]

“Ljubav i duh samopožrtvovnosti koji su pokazala naša braća u Ukrajini veoma su ojačali našu vjeru”

[Istaknuta misao na stranici 249]

Zbog tih osam sati rada svaki je brat na svjetovnom poslu uzeo dva dana godišnjeg odmora te na kartu za vlak potrošio više od pola mjesečne plaće

[Okvir/slike na stranici 124]

Biblijski prijevodi tokom stoljeća

Ljudi u Ukrajini neko su vrijeme koristili starocrkvenoslavenski prijevod Biblije koji potječe iz devetog stoljeća. Kako se prolaskom vremena jezik mijenjao, tako je ovaj prijevod bio revidiran. Krajem 15. stoljeća pod nadzorom patrijarha Genadija revidirana je kompletna Slavenska Biblija. To izdanje još je jednom revidirano, nakon čega je Slavenska Biblija prvi put tiskana. Taj je prijevod poznat kao Biblija Ostrog, a tiskan je 1581. u Ukrajini. Stručnjaci ga čak i danas smatraju izvrsnim primjerom umjetnosti tiskanja. Njega se koristilo kao temelj za kasnije prijevode Biblije na ukrajinski i ruski.

[Slike]

Ivan Fedorov tiskao je 1581. u Ukrajini Bibliju Ostrog

[Okvir/slika na stranici 141]

Intervju s Vasilijem Kalinom

Rođen: 1947.

Kršten: 1965.

Kratka biografija: U izgnanstvu je bio od 1951. do 1965. Od 1974. do 1991. tiskao je literaturu tehnikom fotomehaničke reprodukcije. Od 1993. služi u ruskoj podružnici.

Moj otac živio je pod raznim oblicima vladavina i državnih uređenja. Naprimjer, kad je Njemačka okupirala zapadnu Ukrajinu, mog su oca pretukli jer su ga smatrali komunistom. Zbog čega? Svećenik je njemačkim oficirima rekao da su Jehovini svjedoci komunisti jer ne idu u crkvu. Zatim je došla sovjetska vlast. Moj otac i mnogi drugi ponovno su trpjeli maltretiranje. Prozvali su ga američkim špijunom. Zašto? Zato što su se vjerovanja Jehovinih svjedoka razlikovala od vjerovanja religije koja je u to vrijeme bila vodeća. Stoga su moj otac i njegova obitelj prognani u Sibir, gdje je on živio sve do svoje smrti.

[Okvir/slika na stranicama 147-151]

Intervju s Ivanom Litvakom

Rođen: 1922.

Kršten: 1942.

Kratka biografija: Od 1944. do 1946. bio je u zatvoru. Od 1947. do 1953. služio je kaznu u radnim logorima na samom sjeveru Rusije.

Godine 1947. uhapšen sam jer se nisam htio uplitati u politiku. Odveden sam u strogo čuvani zatvor u Lutsku (Ukrajina), gdje sam morao uspravno sjediti držeći ruke u krilu — nisam smio ni protegnuti noge. Tako sam sjedio tri mjeseca. Neki me čovjek u crnom kaputu ispitivao. Želio je da mu kažem imena odgovorne braće. Znao je da to znam, no ja mu ih nisam želio odati.

Vojni me sud 5. svibnja 1947. osudio na deset godina zatočeništva u udaljenim, strogo čuvanim logorima. A budući da sam bio mlad, ušao sam u takozvanu prvu kategoriju. U njoj su bili samo mladići — i Jehovini svjedoci i drugi. U teretnim vagonima za prevoženje stoke odvezli su nas u Vorkutu, grad na samom sjeveru Rusije. Tamo su nas ukrcali na parobrod te smo četiri dana plovili sve do tjesnaca Kara.

Tamo jedva da je bilo života — samo tundra i polarne breze. Otamo smo morali pješačiti četiri dana i noći. Bili smo mladi, izdržali smo. Za jelo su nam davali kore suhog kruha i dimljeno sobovo meso. Uz tu smo hranu dobili zdjele i tople deke. Kiša je strahovito padala. Deke bi se toliko namočile da ih više nismo mogli nositi. Tada bismo ih po dvojica ocijedili, pa bi postale lakše.

Konačno smo došli na odredište. Govorio sam si: ‘Još samo malo i imat ćeš krov nad glavom!’ No došli smo na polje duboke mahovine. Stražari su rekli: “Smjestite se. Stigli smo.”

Neki zatvorenici počeli su plakati; drugi su proklinjali vlast. Ja nikad nikoga nisam prokleo. Molio sam se u sebi: “Jehova, Bože moj, ti si moje utočište i tvrđava. Budi to i ovdje.”

Budući da nije bilo žice, oko logora su razvukli uže. Postavljeni su i stražari. Oni su obično čitali te su rekli da će pucati ako im priđemo bliže od dva metra. Noć smo proveli spavajući na mahovini. Po nama je padala kiša. Probudio sam se u noći i bacio pogled na 1 500 ljudi oko sebe; sve što sam vidio bila je para koja se dizala iznad njih. Ujutro kad sam se probudio, ležao sam u vodi. Poda mnom je bila mahovina, ali i voda. Nismo imali ništa za jelo. Rečeno nam je da napravimo pistu kako bi se mogao spustiti avion s hranom. Stražari su imali jedan poseban traktor s velikim gumama kako ne bi zaglibio. Njime su sebi vozili hranu, od koje mi nismo dobili ništa.

Tri dana i tri noći radili smo pistu. Morali smo ukloniti mahovinu kako bi avion mogao sletjeti. Mali avion donio je brašno. To brašno miješali su s vrelom vodom i to nam je bila hrana.

Posao je bio veoma težak. Gradili smo cestu i postavljali tračnice za željezničku prugu. Bili smo poput žive tekuće vrpce koja je prenosila teško kamenje. Tokom zime stalno je bio mrak i bilo je jako hladno.

Morali smo spavati na otvorenom, pod vedrim nebom. Po nama je padala kiša, bili smo mokri, gladni i promrzli; no bili smo mladi i nekako smo izdržali. Stražari su nam govorili da se ne brinemo, da ćemo uskoro imati krov nad glavom. Nakon nekog vremena vojnim su avionom stigli šatori za 400 ljudi. Podigli smo ih, no još smo uvijek spavali na mahovini. Svi smo skupljali travu i donosili je pod šatore. Ona je trunula i stvarao se kompost te smo na tome spavali.

Zatim su se pojavile uši. Toliko su nas grizle da je to bilo nesnošljivo. Bilo ih je i po našem tijelu i po odjeći — velikih i malih. Bilo je strašno. Kad bismo se vratili s posla i legli, one bi nas počele gristi, a mi bismo se grebli i grebli. Ujedale su nas i dok smo spavali. Rekli smo nadzorniku da će nas žive pojesti, našto nam je odgovorio: “Uskoro ćemo srediti te vaše uši.”

Uprava logora morala je sačekati toplije vrijeme, budući da je neprestano bilo -30 Celzijevih stupnjeva. Konačno je malo zatoplilo, pa su donijeli opremu za dezinfekciju. No još je uvijek bilo 20 stupnjeva ispod nule, a šator je bio sav poderan. “Prat ćete se goli”, rekli su nam. “Svucite se da vam dezinficiramo odjeću.”

Tako smo se počeli svlačiti na -20 stupnjeva te smo bili goli u potpuno poderanom šatoru. Donijeli su nam daske koje smo poslagali na pod. Dok sam sjedio na tim daskama, pogledao sam svoje tijelo. Kakav stravičan prizor! Pogledao sam čovjeka do sebe. Isto. Bili smo poput sjenki. Sasvim smo se osušili. Bili smo sama kost i koža. Ja nisam imao snage ni da se popnem u teretni vagon. Bio sam iscrpljen. No još sam uvijek spadao u prvu kategoriju — zdrav, mladi radnik.

Mislio sam da ću uskoro umrijeti. Mnogi su mladići umrli. Neprestano sam se molio Jehovi da mi pomogne jer je izgledalo da izlaza nema. Neki koji nisu bili Jehovini svjedoci namjerno su pustili da im se smrzne ruka ili noga, a zatim je odsjekli kako više ne bi morali raditi ovaj posao. Bilo je stvarno strašno.

Jednog dana stajao sam u blizini stražarskog mjesta i tamo ugledao jednog liječnika. Kad su me uhapsili, s njim sam putovao te sam mu govorio o Božjem Kraljevstvu. I on je bio zatvoren, ali je kasnije pomilovan. Prišao sam mu i pogledao ga — izgledalo je da je slobodan. Obratio sam mu se po imenu; čini mi se da se zvao Saša. Pogledao me i rekao: “Ivane, jesi li to ti?” Kad je to rekao, zaplakao sam poput malog djeteta. “Smjesta da si otišao u ambulantu”, rekao je.

Otišao sam tamo te su me makli iz prve kategorije. No još sam uvijek bio u logoru. Budući da sam sada spadao u treću kategoriju, poslan sam među one kojima je trebao odmor. Zapovjednik je rekao: “Ja te nisam zvao ovamo. Sam si došao. Zato budi poslušan i radi svoj posao.” Malo-pomalo priviknuo sam se na takav život. Više nisam morao raditi tako teške poslove.

Oslobođen sam 16. kolovoza 1953. Rekli su mi: “Slobodan si, možeš ići.” Rekli su da mogu ići kamo god hoću. Najprije sam otišao u šumu kako bih zahvalio Jehovi što me čuvao. Došao sam u tu malu šumu, pao na koljena i zahvalio Jehovi što sam ostao živ i što ću moći sudjelovati u djelu slavljenja njegovog svetog imena.

[Istaknuta misao]

‘Još samo malo i imat ćeš krov nad glavom!’

[Istaknuta misao]

Došao sam u tu malu šumu, pao na koljena i zahvalio Jehovi što sam ostao živ

[Okvir/slika na stranicama 155 i 156]

Intervju s Volodimirom Levčukom

Rođen: 1930.

Kršten: 1954.

Kratka biografija: Od 1946. do 1954. bio je zatvoren zbog političke aktivnosti. U jednom radnom logoru u Mordviniji upoznao je Jehovine svjedoke.

Bio sam ukrajinski nacionalist. Zbog toga su me komunisti 1946. osudili na 15 godina kažnjeničkog logora. U njemu su bili i Jehovini svjedoci. Propovijedali su mi i odmah sam prepoznao istinu. Budući da smo bili u strogo čuvanom logoru, nismo imali Bibliju. Zato sam skupljao komadiće papira. Nakon što sam ih skupio nekoliko, napravio sam mali notes. Zamolio sam braću da mi kažu sve biblijske retke kojih se mogu sjetiti te gdje se oni nalaze. Zatim sam ih zapisao u svoj notes. Isto sam pitao i one koji su došli kasnije. Ako je netko makar u glavnim crtama znao neko biblijsko proročanstvo, zapisao sam i to. Tako sam sakupio određeni broj biblijskih redaka koje sam koristio za propovijedanje.

U vrijeme kad sam počeo propovijedati u zatvoru je bilo dosta mladića poput mene. Ja sam bio najmlađi, imao sam 16 godina. Razgovarao bih s tim mladićima i rekao im: “Mi ispaštamo nizašto. Zajedno s drugima uzalud smo život stavili na kocku. Nijedna politička ideologija neće nas dovesti ni do čega dobrog. Zbog toga trebate stati na stranu Božjeg Kraljevstva.” Citirao bih im retke koje sam upamtio iz svog notesa. Imao sam jako dobro pamćenje. S lakoćom sam ih uvjerio u to što sam im govorio i oni su se počeli družiti s nama, Jehovinim svjedocima. Postali su naša braća.

[Okvir/slika na stranici 157]

Kazne koje su dobivali Jehovini svjedoci

Izgnanstvo: One koji su izgnani slalo se u udaljena područja, obično u Sibir, gdje su radili i živjeli. Otamo nisu smjeli otići. Jednom tjedno ili mjesečno trebali su se javiti na policiju.

Zatvori: U jednoj ćeliji bilo je zatvoreno tri do deset zatvorenika. Hranu bi im davali dva ili tri puta dnevno. Jednom dnevno ili tjedno mogli su prošetati zatvorskim dvorištem. U zatvoru nisu radili.

Kažnjenički logori: Većina tih logora bila je u Sibiru. Stotine zatvorenika živjele su u barakama (jedna je obično primala 20-100 kažnjenika). Radili su na području logora ili drugdje najmanje osam sati dnevno. Posao je bio težak, a u njega je spadala gradnja tvornica, postavljanje željezničkih pruga ili sječa drveća. Kažnjenike je na posao i s njega pratila zatvorska straža. U logoru su se nakon radnog vremena mogli slobodno kretati.

[Slika]

Djeca izgnanih Jehovinih svjedoka iz Ukrajine sijeku triješće za loženje, Sibir 1953.

[Okvir/slika na stranicama 161 i 162]

Intervju s Fedirom Kalinom

Rođen: 1931.

Kršten: 1950.

Kratka biografija: Od 1951. do 1965. bio je u izgnanstvu, od toga u zatvoru od 1962. do 1965.

Dok sam bio pod istragom u zatvoru, Jehova je jednom učinio nešto što je za mene bilo poput čuda. Funkcionar KGB-a (Komiteta državne sigurnosti) došao je s nekim papirom. Tužilac je sjeo do istražitelja. Funkcionar KGB-a rekao je istražitelju: “Dajte mu to! Neka vidi što smišljaju njegova braća u Americi!”

Dali su mi taj papir. Bila je to kongresna rezolucija. Pročitao sam je jednom, a zatim pažljivije drugi put. Tužilac je postao nestrpljiv. Upitao me: “Učite li to napamet, druže Kalin?”

Odgovorio sam mu: “Prvi put čitao sam samo letimice. Sad želim shvatiti smisao.” U sebi sam klicao od radosti. Kad sam završio s čitanjem, vratio sam mu rezoluciju i rekao: “Doista sam vam zahvalan zbog ovog, no još više zahvaljujem Jehovi Bogu što vas je potaknuo da mi to date. Danas je moja vjera veoma ojačala zahvaljujući tome što sam pročitao ovu rezoluciju! Slažem se s tim što su moja braća ovdje napisala i uvijek ću hvaliti Božje ime. Govorit ću o njemu ljudima u logoru, zatvoru i gdje god bio. To je svrha mog života!

Ma koliko me mučili, nećete me ušutkati. U ovoj rezoluciji ne stoji da Jehovini svjedoci planiraju podići nekakav ustanak, već da su, ma što da im se desi, pa makar to bilo i najteže progonstvo, odlučni služiti Jehovi svjesni da će im on pomoći da ostanu vjerni! Molim se Jehovi Bogu da me kroz ovaj težak period ojača kako bih mogao sačuvati jaku vjeru.

Ništa me neće poljuljati! Ova me rezolucija veoma ohrabrila. Neću se pokolebati čak i da me stavite pred zid i prijetite mi smrću. Jehova me može spasiti i putem uskrsnuća!”

Istražitelji su bili očigledno razočarani. Znali su da su učinili veliku pogrešku. Rezolucija je trebala oslabiti moju vjeru, a ona me ojačala.

[Okvir/slika na stranicama 167-169]

Intervju s Marijom Popovič

Rođena: 1932.

Krštena: 1948.

Kratka biografija: U zatvorima i radnim logorima provela je šest godina. Uz njenu je pomoć istinu upoznalo više od deset osoba.

Kad su me 27. travnja 1950. uhapsili, bila sam u petom mjesecu trudnoće. Osamnaestog srpnja osudili su me na deset godina. Bila je to kazna za propovijedanje, za to što sam ljudima prenosila istinu. Taj put osuđeno nas je sedmero, četiri brata i tri sestre. Svatko od nas osuđen je na deset godina. Moj sinčić rodio se 13. kolovoza.

Dok sam bila u zatvoru, nisam bila obeshrabrena. Iz Božje Riječi, Biblije, naučila sam da možemo biti radosni ako patimo kao kršćani, a ne kao ubojice ili lopovi. I ja sam bila radosna. U srcu sam osjećala radost. Zatvorili su me u samicu, po kojoj sam hodala gore-dolje i pjevala.

Jedan vojnik otvorio je prozorčić i rekao mi: “U ovakvoj si situaciji i ti pjevaš?”

Odgovorila sam mu: “Sretna sam jer nikome nisam učinila ništa nažao”, nakon čega je on samo zatvorio prozor. Nisu me tukli.

Rekli su mi: “Odreci se svoje vjere. Pogledaj u kakvoj si situaciji.” Mislili su na to što ću roditi u zatvoru. No ja sam bila radosna jer sam bila osuđena zbog svoje vjere u Božju Riječ. Zbog toga sam se dobro osjećala. Znala sam da nisam zločinac. Znala sam da mi se sve to dešava zato što vjerujem u Jehovu. To mi je pomoglo da uvijek budem radosna. Sve u svemu, tako je to izgledalo.

Kasnije, dok sam radila u logoru, dobila sam ozebline na rukama. Zbog toga su me poslali u bolnicu. Tamošnja me liječnica zavoljela. Rekla mi je: “Tvoje je zdravstveno stanje loše. Zašto ne bi radila za mene?”

Naravno, upravitelju logora to se nije svidjelo. On joj je rekao: “Zašto bi baš ona radila za tebe? Izaberi nekoga iz druge grupe.”

Liječnica mu je odgovorila: “Ne treba mi netko drugi — u svojoj bolnici trebam dobre, poštene ljude. Zato će ona raditi ovdje. Znam da ništa neće ukrasti niti će se početi drogirati lijekovima.”

Vjerovali su nam. Naročito su poštovali one koji su bili vjernici. Vidjeli su kakvi smo ljudi, a to je za nas bilo dobro.

Na koncu je liječnica uvjerila upravitelja. On je htio da ostanem kod njega jer sam bila spretna u sječi drva. Koji god posao obavljao, Jehovin narod činio je to pošteno i savjesno.

Napomena: Marijin sin rodio se u zatvoru u Vinnici (Ukrajina). Prve dvije godine proveo je u zatvorskom sirotištu. Nakon toga rođaci su ga poslali ocu, koji je bio u izgnanstvu u Sibiru. Kad je sestra Popovič puštena iz zatvora, njen je sin imao šest godina.

[Istaknuta misao]

“Sretna sam jer nikome nisam učinila ništa nažao”

[Okvir/slika na stranici 175]

Intervju s Marijom Fedunj

Rođena: 1939.

Krštena: 1958.

Kratka biografija: Od 1951. do 1965. bila je u izgnanstvu.

Nakon što smo se svi ukrcali u vlak, smjestili i krenuli, što smo mogli raditi? Znali smo pjesme, pa smo počeli pjevati. Pjevali smo sve pjesme kojih smo se mogli sjetiti iz pjesmarice.

U početku se čulo samo naše pjevanje, no zatim smo, kad bi vlak stao da propusti druge vlakove, shvatili da su i u njima naša braća. I iz tih se vlakova čulo pjevanje. Pored nas je prošao vlak iz Moldavije, a zatim vlak s Rumunjima iz Bukovine. Vlakova je bilo mnogo i na raznim su mjestima trebali proći jedni pored drugih. Shvatili smo da su u svima njima naša braća.

Mnoge smo pjesme znali, a mnoge su i nastale u tim vlakovima. One su nas hrabrile i pomogle nam da sačuvamo ispravan stav. Te su nam pjesme pomogle da razmišljamo o Jehovi.

[Okvir/slika na stranici 177]

Intervju s Lidijom Staščišin

Rođena: 1960.

Krštena: 1979.

Kratka biografija: Kći Marije Pilipiv, čiji se intervju nalazi na 208. i 209. stranici.

Kad sam bila dijete, moj je djed bio starješina, vodio je skupštinu. Sjećam se kako je izgledao njegov uobičajeni dan: Ujutro bi ustao, umio se i pomolio. Zatim bi otvorio Bibliju te smo svi zajedno sjeli kako bismo pročitali dnevni citat i čitavo poglavlje u kojem se on nalazio. Djed bi mi često rekao da jednom starješini koji je živio na periferiji grada odnesem neke važne dokumente, koje bi umotao u nešto ili ih stavio u neku vrećicu. Da bih došla do njegove kuće, morala sam ići preko jednog brda. Nisam voljela to brdo. Bilo je strmo i nije se bilo lako popeti. Znala sam djedu reći: “Djede, ja ne bih išla! Molim te, nemoj me slati tamo!”

On bi odgovorio: “Ne, moraš ići. Odnesi te papire.”

Govorila bih si: ‘Neću ići! Neću ići!’ No onda bih si rekla: ‘Ma moraš — možda se radi o nečem jako važnom!’ Uvijek sam to imala u mislima. Stvarno mi se nije išlo, ali na kraju bih ipak pošla. Znala sam da nitko drugi to ne može učiniti. Često sam to radila. Bio je to moj zadatak, moja odgovornost.

[Okvir/slika na stranicama 178 i 179]

Intervju s Pavlom Rurakom

Rođen: 1928.

Kršten: 1945.

Kratka biografija: Petnaest godina proveo je u zatvorima i kažnjeničkim logorima. Trenutno u Artemovsku (istočna Ukrajina) služi kao predsjedavajući nadglednik.

Godine 1952. bio sam u strogo čuvanom logoru u Karagandi (SSSR). U tom nas je logoru bilo deset. Vrijeme je sporo prolazilo i bilo nam je teško. Sačuvali smo radost i nadu, no nismo imali duhovne hrane. Našli bismo se poslije posla te bismo razgovarali, prisjećajući se svega što smo ranije naučili preko ‘vjernog i razboritog roba’ (Mat. 24:45-47).

Odlučio sam pisati svojoj sestri kako bih joj opisao našu situaciju u logoru te joj rekao da nemamo duhovne hrane. Budući da zatvorenici nisu smjeli slati takva pisma, nije ga bilo jednostavno poslati. No ono je na koncu došlo do nje. Ona je pripremila paket u koji je stavila kruh, a pored njega Novi zavjet i to mi je poslala.

Pakete se temeljito pregledavalo. Zatvorenici ih ponekad nisu ni dobili. Često bi oni koji su ih pregledavali upropastili cijeli sadržaj paketa. Sve su pažljivo ispitivali. Naprimjer, otvarali su konzerve kako bi vidjeli imaju li možda duplo dno ili je nešto sakriveno sa strane. Čak su pregledavali i peciva.

Došao je dan kad sam na popisu onih kojima je stigao paket ugledao svoje ime. Bio sam jako sretan, ali nisam ni slutio da mi je sestra poslala Novi zavjet. U smjeni je bio najstroži nadzornik, kojeg su zatvorenici zvali Usijana Glava. Kad sam došao po svoj paket, upitao me: “Odakle očekuješ paket?” Rekao sam mu sestrinu adresu. On je uzeo kratku šipku i otvorio kutiju.

Kad je podigao poklopac, u kutiji sam pored hrane ugledao Novi zavjet! Imao sam samo toliko vremena da u sebi kažem: “Daj mi ga, Jehova!”

Na moje iznenađenje, nadzornik je rekao: “Brzo, nosi tu kutiju odavde!” I ne vjerujući što se dogodilo, poklopio sam kutiju i odnio je u baraku. Izvadio sam Novi zavjet i stavio ga u madrac.

Kad sam braći rekao što sam dobio, nitko mi nije vjerovao. Bilo je to Jehovino čudo! U našoj je situaciji bilo nemoguće dobiti išta od duhovne hrane, ali on nam je davao duhovnu podršku. Zahvalili smo svom nebeskom Ocu Jehovi za njegovo milosrđe i brigu. Počeli smo čitati i duhovno se jačati. Bili smo mu veoma zahvalni!

[Okvir/slika na stranicama 180 i 181]

Intervju s Lidijom Bzovi

Rođena: 1937.

Krštena: 1955.

Kratka biografija: Od 1949. do 1965. bila je u izgnanstvu.

Kao tinejdžerki teško mi je padalo što otac nije bio s nama. Voljeli smo ga, kao što i većina djece voli svog oca. Nisam se s njim uspjela oprostiti. Ivan i ja nismo vidjeli kad su ga odveli jer smo u polju želi proso.

Kad smo se vratili s polja, majka nam je rekla da je tata uhapšen. Osjećala sam nekakvu prazninu i bila sam tužna. No nisam osjećala ni strah ni mržnju. Bilo je to nešto što smo mogli očekivati. Stalno smo na umu imali Isusove riječi: “Ako su progonili mene, progonit će i vas” (Ivan 15:20). Još kao djeca shvatili smo koliko su te riječi istinite. Znali smo taj redak jednako dobro kao i molitvu Očenaš. Također smo znali da nas svijet neće ljubiti jer nismo dio njega. Ono što su vlasti činile, činile su iz neznanja.

Budući da je Moldavija bila pod rumunjskom vlašću, otac je znao da bi na sudu mogao govoriti u svoju obranu. Mi smo dobili dopuštenje da prisustvujemo suđenju. Za nas je to bio veoma radostan dan.

Otac je dao divno svjedočanstvo. Nitko nije slušao optužbe koje je iznio tužilac, no svjedočenje mog oca svi su slušali otvorenih ustiju. On je sat i 40 minuta govorio u obranu istine. Dao je jasno i lako razumljivo svjedočanstvo. Onima koji su radili na sudu oči su se ispunile suzama.

Bili smo ponosni što je otac dobio priliku da svjedoči na sudu te da javno obrani istinu. Nimalo nismo očajavali.

Napomena: Njemačke su vlasti 1943. uhapsile roditelje sestre Bzovi i osudile ih na 25 godina zatvora zbog navodne suradnje sa sovjetskim vlastima. Godinu dana kasnije došla je sovjetska vojska te ih oslobodila. Nakon toga sovjetske vlasti uhapsile su njenog oca. Sveukupno je u raznim zatvorima proveo 20 godina.

[Istaknuta misao]

Voljeli smo ga, kao što i većina djece voli svog oca. Nisam se s njim uspjela oprostiti

[Okvir/slike na stranicama 186-189]

Intervju s Tamarom Ravljuk

Rođena: 1940.

Krštena: 1958.

Kratka biografija: Izgnana 1951. Pomogla je da otprilike 100 osoba upozna istinu.

Ovo je priča o Galini. Godine 1958, kad je imala samo 17 dana, njeni su roditelji uhapšeni. Ona i njena majka poslane su u kažnjenički logor u Sibir. Dok je njena majka imala mlijeka, što je trajalo pet mjeseci, dopustili su da Galina bude s njom. Nakon toga ona je morala ići raditi, a Galinu su odveli u dječji dom. Naša obitelj živjela je nedaleko, u predgrađu Tomska. Braća su našoj skupštini poslala pismo u kojem su pitala može li netko prihvatiti malu djevojčicu koja je u dječjem domu te se brinuti za nju dok njeni roditelji ne budu pušteni na slobodu. Naravno, kad se to pismo čitalo, svima je bilo teško. Bilo je tako tužno i potresno što se to malo dijete našlo u takvoj situaciji.

Braća su nam dala nešto vremena da razmislimo. Prošlo je tjedan dana. Nitko se nije javio kako bi prihvatio tu djevojčicu. Svi smo živjeli u jako teškim okolnostima. Sljedećeg je tjedna moj stariji brat rekao mami: “Uzmimo mi tu djevojčicu!”

Mama je rekla: “Kako to misliš, Vasija? Ja sam već stara i bolesna. Nije mala stvar preuzeti odgovornost da se brineš za nečije dijete. Dijete nije životinja. Ne radi se o kravi ili junici. U pitanju je dijete. I još k tome tuđe dijete!”

On joj je rekao: “Baš zato bismo je i trebali uzeti, mama! Ona nije životinja. Zamisli samo kako je toj bebi u logoru! Ona je tako mala, tako bespomoćna.” Zatim je dodao: “Trebali bismo misliti i na to da bi riječi ‘bio sam bolestan, u zatvoru, gladan, ali niste mi pomogli’ jednom mogle biti upućene i nama!”

Majka je rekla: “Da, to bi se moglo dogoditi, ali velika je odgovornost brinuti se o tuđem djetetu. Što ako joj se nešto desi dok bude kod nas?”

Brat joj je nato odgovorio: “A što ako joj se nešto desi tamo?” Zatim je pokazao na mene i rekao: “Imamo Tamaru. Ona može slobodno otputovati i donijeti dijete. Svi ćemo raditi i nekako ćemo ga prehraniti.”

Promislili smo, porazgovarali i konačno odlučili da odem po nju. Tako sam otišla u logor u Mariinsku kako bih dovela tu malu djevojčicu. Braća su mi dala literaturu da je ponesem u logor. Također su mi dala fotoaparat da fotografiram majku djevojčice kako bismo vidjeli tko je ona, budući da je nismo poznavali. Nisu mi dozvolili da u logor unesem fotoaparat, ali sam uspjela unijeti literaturu. Kupila sam jednu posudu, u nju stavila literaturu, a na literaturu ulje. Kad sam ulazila, stražar nije provjeravao nalazi li se išta ispod ulja. Tako sam literaturu unijela u logor.

Tamo sam upoznala majku djevojčice, Lidiju Kurdas. Čak sam jednu noć provela u logoru jer sam morala čekati na dokumente za oslobađanje djeteta. Tako sam kući otišla s Galinom. Kad smo stigli imala je pet mjeseci i nekoliko dana. Svi smo se dobro brinuli o njoj, no ona se jako razboljela. Liječnici su dolazili, ali nisu mogli utvrditi što joj je.

Mislili su da je ona moje dijete, pa su mi govorili: “Kakva si ti to majka? Zašto joj ne daješ jesti?” Bojali smo se reći da je ona došla iz logora i nismo znali što da radimo. Ja sam samo plakala i šutjela. Liječnici su me grdili te su vikali na mamu, govoreći joj da sam premlada za brak, da i sama još trebam mlijeka. Imala sam 18 godina.

Galina je bila jako bolesna i teško je disala. Otišla sam pod stepenice i molila se: “Bože Jehova, Bože Jehova, ako ovo malo dijete mora umrijeti, neka to budem ja, a ne ono!”

Dijete je počelo hroptati i liječnici su rekli: “Za nju nema nade — ne, ona neće preživjeti.” Rekli su to preda mnom i pred mojom majkom! Mama je plakala. Ja sam se molila. Ipak, dijete je preživjelo. Ostala je kod nas sve dok njena majka nije puštena na slobodu. S nama je bila sedam godina i nikad se više nije razboljela, ni jedan jedini put.

Galina sada živi u Harkovu (Ukrajina). Naša je sestra i opći pionir.

[Istaknuta misao]

“Bože Jehova, Bože Jehova, ako ovo malo dijete mora umrijeti, neka to budem ja, a ne ono!”

[Slika]

Slijeva: Tamara Ravljuk (djevojački Burjak), Sergij Ravljuk, Galina Kurdas, Mihajlo Burjak i Marija Burjak

[Slika]

Slijeva: Sergij i Tamara Ravljuk, Mikola i Galina Kuibida (djevojački Kurdas), Oleksij i Lidija Kurdas

[Okvir na stranici 192]

Izvještaj pokrajinskog nadglednika iz 1958.

“Koliko je braći teško donekle pokazuje sama činjenica da skoro svakog brata špijunira otprilike deset članova Komunističkog saveza omladine. Pored toga, tu su susjedi spremni na izdaju, lažna braća, mnoštvo policajaca, kazne do 25 godina logora ili zatvora, izgnanstvo u Sibir, doživotan prisilni rad i zatvaranje (ponekad na dugo vremena i to u mračnim zatvorskim ćelijama) — sve to može zadesiti onoga tko kaže samo nekoliko riječi o Božjem Kraljevstvu.

No objavitelji su neustrašivi. Njihova ljubav prema Jehovi Bogu velika je, a njihov stav poput stava kakvog imaju anđeli, te i ne pomišljaju na to da odustanu od borbe. Oni znaju da je djelo koje vrše Jehovino i da se mora nastaviti sve do konačne pobjede. Braća znaju zbog koga ostaju besprijekorna. Podnositi patnje zbog Jehove za njih predstavlja radost.”

[Okvir/slika na stranicama 199-201]

Intervju sa Sergijem Ravljukom

Rođen: 1936.

Kršten: 1952.

Kratka biografija: U zatvorima i kažnjeničkim logorima proveo je 16 godina. Sedam puta morao je napustiti svoj dom i odseliti se negdje drugdje. Pomogao je da otprilike 150 osoba upozna istinu. Intervju s njegovom suprugom Tamarom nalazi se na stranicama 186-189. Sergij sada služi kao starješina u skupštini Roganj u blizini Harkova.

U Mordviniji sam živio sedam godina. Iako sam bio u strogo čuvanom logoru, u vrijeme dok sam boravio tamo njime je kružilo mnogo naših publikacija. Neki stražari literaturu su nosili kući, čitali je te je davali svojoj obitelji i rođacima.

Ponekad bi stražar u drugoj smjeni došao do mene i rekao: “Imaš li išta, Sergij?”

“A što bi ti?” upitao bih ga.

“Nešto za čitanje.”

“Hoće li sutra pretraživati logor?”

“Hoće. Peti sektor.”

“Dobro, na jednom ležaju pod ručnikom bit će Kula stražara. Možeš je uzeti.”

Pretres je izvršen i on je uzeo Kulu stražaru. No stražari nisu pronašli drugu literaturu budući da smo unaprijed znali da će biti pretres. Tako su nam neki stražari pomagali. Privlačila ih je istina, no bojali su se da će ostati bez posla. Tokom mnogih godina koje su braća provela tamo stražari su promatrali naše ponašanje. Oni koji su imalo razmišljali znali su da nismo učinili nikakvo zlodjelo. No nisu smjeli ništa reći u našu korist jer bi ih u tom slučaju smatrali pristašama Jehovinih svjedoka, te bi izgubili posao. Tako su podupirali naše djelo koliko su mogli. Uzimali su literaturu i čitali je. Zahvaljujući tome vatra progonstva malo je oslabila.

Godine 1966. u logoru u Mordviniji već nas je bilo oko 300. Uprava je znala datum održavanja Spomen-svečanosti. Te su godine odlučili onemogućiti nam da je proslavimo. Rekli su nam: “Kulu stražaru ionako proučavate, ali Spomen-svečanost nećete održati. To vam nikako nećemo priuštiti.”

Stražari iz raznih jedinica morali su ostati na svojim radnim mjestima sve dok im ne bude rečeno da mogu ići. Svi su bili tamo: nadzornici, administracija, upravitelj logora.

Te večeri svi smo izašli na dvorište, gdje smo svakog jutra i večeri imali prozivku. Zatim smo, raspoređeni po skupštinama odnosno grupama, hodali dvorištem. U svakoj je grupi jedan brat hodajući držao govor, dok su ga drugi slušali.

Budući da nismo imali simbole, samo smo održali govor. U to vrijeme u logoru nije bio nitko od pomazanika. Do 21.30 sve je bilo gotovo, sve su grupe hodajući održale Spomen-svečanost.

Pjesmu smo htjeli otpjevati svi zajedno. Stoga smo se okupili blizu zgrade u kojoj su bile kupaonice, budući da se ona nalazila najdalje od ulazne stražarnice. Zamislite noć u tajgi i grupu od 300 muškaraca, od kojih 80 do 100 njih pjeva! Zamislite samo koliko se čula ta pjesma! Sjećam se da smo pjevali pjesmu s naslovom “Umro sam za vas”, koja se u staroj pjesmarici nalazila pod brojem 25. Svi su znali tu pjesmu. Ponekad su nam čak i vojnici sa stražarskih kula vikali: “Pjevajte nam pjesmu 25!”

Kad smo te noći počeli pjevati, svi zaposlenici logora sletjeli su se iz svojih ureda i dojurili do nas kako bi nas prekinuli. No kad su stigli, ništa nisu mogli učiniti jer su braća koja nisu pjevala napravila čvrst obruč oko onih koji su pjevali. Tako su se stražari samo mogli mahnito vrzmati oko nas sve dok pjesmu nismo otpjevali do kraja. Kad smo završili s pjevanjem, svi smo se razišli. Stražari nisu znali tko je pjevao, a tko nije, a sve nisu mogli staviti u samicu.

[Okvir/slika na stranicama 203 i 204]

Intervju s Viktorom Popovičem

Rođen: 1950.

Kršten: 1967.

Kratka biografija: Rođen je u zatvoru, sin je Marije Popovič, čiji se intervju nalazi na stranicama 167-169. Zbog propovjedničke aktivnosti uhapšen je 1970. te je četiri godine proveo u zatvoru. Tokom tri dana sudskog saslušavanja 35 osoba posvjedočilo je da im je brat Popovič propovijedao.

Odgovornost za situaciju u kojoj su se našli Jehovini svjedoci ne može se pripisati samo ljudima. Za progonstvo Božjeg naroda ne može se okriviti samo vlasti. Većina državnih službenika samo je obavljala svoj posao. Kad se promijenila vlast, i oni su se priklonili drugoj strani, a mi smo ostali dosljedni svom uvjerenju. Znali smo da je pravi izvor naših nevolja onaj o kojem se govori u Bibliji.

Nismo se smatrali tek nedužnim žrtvama tiranina. Ono što nam je pomoglo da ustrajemo jest jasno razumijevanje spornog pitanja koje se pojavilo u edenskom vrtu — pitanja vezanog uz Božje pravo vladanja. Znali smo da to pitanje još nije riješeno te da imamo priliku zauzeti stav za Jehovinu vladavinu. Zauzeli smo stav u pitanju koje se nije ticalo samo osobnih interesa ljudi već i interesa Suverena svemira. Znali smo pozadinu svega, razumjeli smo samu bit problema. To nam je pomoglo da budemo jaki i ostanemo besprijekorni čak i pod najtežim okolnostima. Gledali smo ispod površine, znali smo da iza svega toga ne stoje samo ljudi.

[Istaknuta misao]

Za progonstvo Božjeg naroda ne može se okriviti samo vlasti

[Okvir/slika na stranicama 208 i 209]

Intervju s Marijom Pilipiv

Rođena: 1934.

Krštena: 1952.

Kratka biografija: Godine 1951. posjetila je svoju sestru koju su protjerali u Sibir. Tamo je upoznala istinu te se kasnije udala za jednog prognanog brata.

Nakon što je otac umro, u našu kuću došli su policajci. Bilo ih je mnogo. Pripadali su i mjesnoj i okružnoj policiji. Upozorili su nas da ne žele čuti nikakve pjesme i molitve. Nato smo im rekli da nema zakona koji brani molitvu. Upitali su kada će biti pogreb. Rekli smo im te su otišli.

Braća su došla rano. Sastajanje je bilo zabranjeno, no ljudi su smjeli ići na pogrebe. Pogreb smo započeli rano jer smo znali da će doći policija. Baš u trenutku kad je jedan brat započeo molitvu stigao je kamion pun policajaca. Brat je završio molitvu te smo pošli na groblje.

Policija nas je pratila, dozvolivši nam da uđemo na groblje. Kad je brat uputio drugu molitvu, pokušali su ga uhapsiti. No mi sestre odlučile smo da im ga nećemo predati. Budući da je bilo mnogo policajaca, okružile smo brata. U metežu koji je nastao jedna je sestra odvela brata s groblja te ga prečicom između kuća povela u selo. Iznenada je u automobilu naišao jedan poznanik i povezao brata. Policija je tražila posvuda, ali ga nije uspjela pronaći. Nakon toga su otišli.

Sestre su često štitile braću. Obično je obratno, no u ono vrijeme moralo je biti tako. Sestre su morale zaštititi braću. Sličnih situacija bilo je mnogo.

[Istaknuta misao]

U ono vrijeme moralo je biti tako. Sestre su morale zaštititi braću

[Okvir/slika na stranicama 220 i 221]

Intervju s Petrom Vlasjukom

Rođen: 1924.

Kršten: 1945.

Kratka biografija: U izgnanstvu je bio od 1951. do 1965. Kratko nakon što je prognan, sin mu je obolio i umro. Sljedeće godine supruga mu je rodila još jednog sina, no na koncu je umrla zbog komplikacija povezanih s porodom. Brat Vlasjuk ostao je sam s malom bebom. Ponovno se oženio 1953. te mu je nova supruga pomagala u brizi oko djeteta.

Bio sam među onima koji su 1951. iz Ukrajine prognani u Sibir. Znate, nismo se bojali. Jehova je braći dao takav duh da su imala čvrstu vjeru, a ona se očitovala u onome što su govorili. Nitko nikada ne bi odlučio otići na to područje zbog propovijedanja. Jehova Bog očito je vlastima dozvolio da nas pošalju tamo. Kasnije su ljudi na položajima rekli: “Učinili smo veliku pogrešku.”

Braća su ih upitala: “Kako to mislite?”

“Doveli smo vas ovamo, pa sad i tu obraćate ljude!”

Braća su na to rekla: “Učinit ćete vi još takvih pogreški.”

Njihova druga velika pogreška bila je ta što nam, nakon što su nas oslobodili i dali nam amnestiju, nisu dopustili da se vratimo kući. “Idite kamo znate, ali ne svojim kućama”, rekli su nam. Kasnije su uvidjeli da je i to bio loš potez. Zbog njihove strategije dobra vijest proširila se po čitavoj Rusiji.

[Okvir/slika na stranici 227]

Intervju s Annom Vovčuk

Rođena: 1940.

Krštena: 1959.

Kratka biografija: U izgnanstvu je bila od 1951. do 1965. Kad su je poslali u Sibir imala je deset godina. Od 1957. do 1980. sudjelovala je u ilegalnom tiskanju biblijske literature.

KGB nas je često pokušavao natjerati da identificiramo braću. Obično bi nam pokazivali njihove slike. Ja bih rekla: “Za vas, ja ništa ne znam. Ne znam nikoga tko vas zanima.” Tako smo uvijek odgovarali. Kasnije, nedugo nakon što sam se udala, išla sam pješice u grad i srela šefa KGB-a u Angarsku. On me često pozivao na preslušavanje i dobro me poznavao.

Rekao mi je: “Po pitanju Stepana Vovčuka, rekli ste da ga ne poznate. Kako to da ste se onda udali za njega?”

Ja sam mu odgovorila: “Pa zar mi ga niste vi pokazali na onim vašim slikama?”

Pljesnuo je rukama i rekao: “Tako znači! Opet smo mi krivi!”

Zajedno smo se tome smijali. Bio je to jedan od radosnih trenutaka u mom životu.

[Okvir/slika na stranicama 229 i 230]

Intervju sa Sofijom Vovčuk

Rođena: 1944.

Krštena: 1964.

Kratka biografija: U izgnanstvu je bila od 1951. do 1965. Imala je sedam godina kad je s majkom, sestrom i bratom poslana u Sibir.

Kad su nas deportirali u Sibir, rekli su nam da ćemo zauvijek ostati tamo. Nikad nismo ni sanjali o tome da ćemo opet biti slobodni. Kad smo u Kuli stražari čitali o kongresima u drugim zemljama, molili smo se Jehovi da nam se barem jednom u životu pruži prilika da prisustvujemo kongresu kakvi se tamo održavaju. I doista, Jehova nas je blagoslovio. Godine 1989. prisustvovali smo međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u Poljskoj. Teško je opisati ogromnu radost koju smo osjećali jer smo bili tamo.

Braća u Poljskoj srdačno su nas dočekala. Bili smo tamo četiri dana. Prisustvovali smo kongresu! Bili smo oduševljeni time što možemo više naučiti o Jehovi te primiti pouku iz Božje Riječi. Bili smo tako radosni. Svima smo pričali svoja iskustva. Iako su kongresu prisustvovali pripadnici mnogih naroda, svi oni bili su naša braća! Dok smo šetali stadionom, osjećali smo izvanredan mir. Nakon svega što smo prošli, nakon tolikih godina koje smo živjeli pod zabranom, činilo se kao da smo već u novom svijetu. Nitko nije psovao i sve je bilo tako čisto i lijepo. Nakon programa smo se družili. Nismo odmah otišli; bili smo s braćom te smo razgovarali. U slučaju da se nismo razumjeli pomagali su nam prevodioci. Kad se nikako nismo mogli sporazumjeti, samo bismo se izljubili. Bili smo doista radosni.

[Okvir/slika na stranicama 243 i 244]

Intervju s Romanom Jurkevičem

Rođen: 1956.

Kršten: 1973.

Kratka biografija: Zbog neutralnosti je proveo šest godina u kažnjeničkim logorima. Od 1993. služi u Odboru podružnice u Ukrajini.

Istina potiče osobu na to da pomaže drugima. To smo naročito osjetili 1998. kad je u Potkarpatskoj Ukrajini došlo do velike poplave, te su stotine, da, stotine ljudi preko noći izgubile svoj dom i sve što su posjedovale.

Za dva dana tamo je stigla grupa braće te organizirala odbore za pružanje pomoći. Ti su odbori odlučili na koji će se način pomoć pružiti svakoj obitelji, svakom selu. Sela Vari i Vishove bila su naročito teško pogođena. Za samo dva do tri dana učinjeni su planovi kojoj obitelji pružiti kakvu pomoć te tko će to učiniti. Zatim su kamionima stigla naša braća koja su počela lopatama raščišćavati ogromne hrpe blata.

Donijela su suho drvo, što je zapanjilo sve na tom području. Ljudi koji nisu Jehovini svjedoci bili su zadivljeni. Jedna sestra iz Vishova nalazila se na mjestu na kojem je tim braće raščišćavao blato. Pristupio joj je novinski reporter te je upitao: “Poznajete li ove ljude?”

Odgovorila je: “Ne poznajem ih dobro, budući da govorimo različitim jezicima — rumunjskim, mađarskim, ukrajinskim i ruskim. Ali jedno znam: To su moja braća i sestre i oni mi pomažu.”

Braća su za dva-tri dana poslala pomoć i zbrinula te obitelji, koje su smještene na drugim područjima. No nakon pola godine skoro sve kuće Jehovinih svjedoka bile su ponovno sagrađene, te su oni bili prvi na tom području koji su se vratili u svoj novi dom.

[Grafički prikaz na stranici 254]

(Vidi publikaciju)

Opći pioniri u Ukrajini (1990-2001)

10 000

8 000

6 000

4 000

2 000

0

1990. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2001.

[Grafički prikaz na stranici 254]

(Vidi publikaciju)

Jehovini svjedoci u Ukrajinia (1939-2001)

120 000

100 000

80 000

60 000

40 000

20 000

0

1939. 1946. 1974. 1986. 1990. 1992. 1994. 1996. 1998. 2001.

[Bilješka]

[Karte na stranici 123]

(Vidi publikaciju)

RUSIJA

BJELORUSIJA

POLJSKA

VOLINIJA

GALICIJA

Lavov

POTKARPATSKA UKRAJINA

BUKOVINA

UKRAJINA

KIJEV

Harkov

Dnjepropetrovsk

Lugansk

Zaporožje

Doneck

Odesa

KRIM

MOLDAVIJA

RUMUNJSKA

BUGARSKA

TURSKA

CRNO MORE

[Slika preko cijele stranice 118]

[Slika na stranici 127]

Vojteh Čehi

[Slika na stranici 129]

Prvi kongres u gradu Borislavu (Galicija), kolovoz 1932.

[Slika na stranici 130]

Kongres u Solotvinu (Potkarpatska Ukrajina), 1932.

[Slika na stranici 132]

Marija i Emilj Zarickij 40 su godina vjerno obavljali svoj zadatak kao prevodioci

[Slika na stranici 133]

Od 1927. do 1931. u ovoj kući u Užgorodu nalazilo se prvo skladište literature u Ukrajini

[Slika na stranici 134]

Grupa spremna da autobusom krene u službu na područje Rahiva u Karpatima, 1935: (1) Vojteh Čehi

[Slika na stranici 135]

“Religija i kršćanstvo”, jedna od prvih gramofonskih ploča na ukrajinskom jeziku

[Slika na stranici 136]

Skupština Kosmač, 1938: (1) Mikola Voločij prodao je jednog od svoja dva konja kako bi kupio gramofon

[Slika na stranici 137]

Mnogi imaju lijepe uspomene na Ljudvika Kinickija, revnog propovjednika koji je sve do smrti u nacističkom koncentracionom logoru ostao vjeran Jehovi

[Slike na stranici 142]

Illju Govučaka pogubio je Gestapo nakon što mu ga je predao katolički svećenik. Na fotografiji (gore lijevo) s Onufrijem Riljčukom prilikom odlaska u službu propovijedanja u planine te sa svojom suprugom Paraskom na drugoj

[Slika na stranici 146]

Anastasija Kazak (1) s drugim Svjedocima koji su bili u koncentracionom logoru Stutthof

[Slike na stranici 153]

Ivan Maksimjuk (na slici sa svojom suprugom Jevdokijom) i njegov sin Mihajlo (desno) odbili su kompromitirati svoju besprijekornost

[Slika na stranici 158]

Neke od prvih biblijskih publikacija na ukrajinskom

[Slika na stranici 170]

Grigorij Meljnik brinuo se u dobi od 20 godina za svoja dva mlađa brata i sestru

[Slika na stranici 176]

Marija Tomilko u zatvoru je provela 15 godina, no ostala je vjerna

[Slika na stranici 182]

Nucu Bokoč u zatvoru prilikom kratkog susreta sa svojom kćeri, 1960.

[Slika na stranici 185]

Lidija i Oleksij Kurdas (gore) uhapšeni su te odvedeni u različite logore kad je njihova kći Galina imala samo 17 dana; Galina Kurdas u dobi od tri godine (desno), fotografija je snimljena 1961. dok su njeni roditelji još bili u zatvoru

[Slika na stranici 191]

Noć prije svog vjenčanja Ganna Šiško i Jurij Kopos uhapšeni su te osuđeni na deset godina logora. Vjenčali su se nakon tih deset godina

[Slika na stranici 191]

Jurij Kopos proveo je gotovo trećinu stoljeća u sovjetskim zatvorima i radnim logorima

[Slika na stranici 194]

Pavlo Zjatek posvetio je cijeli svoj život služenju Jehovi

[Slika na stranici 196]

Pismo Nathana H. Knorra braći u SSSR-u napisano 18. svibnja 1962.

[Slika na stranici 214]

Literaturu za Ukrajinu i druge dijelove Sovjetskog Saveza tiskalo se u bunkerima poput ovog u istočnoj Ukrajini

[Slika na stranici 216]

Na vrhu: Šumovit brežuljak duboko u Karpatima gdje je Ivan Dzjabko radio u tajnom bunkeru

[Slika na stranici 216]

Gore: Mihajlo Djolog sjedi do nekadašnjeg ulaza u bunker, tamo je Ivanu Dzjabku donosio papir

[Slika na stranici 216]

Desno: Ivan Dzjabko

[Slika na stranici 223]

Bela Mejsar u zatvoru je proveo 21 godinu, a njegova je vjerna supruga Regina kroz to vrijeme ukupno proputovala 140 000 kilometara redovito ga posjećujući

[Slika na stranici 224]

Mihajlo Dasevič imenovan je 1971. za slugu zemlje

[Slika na stranici 233]

Registracija Jehovinih svjedoka u Ukrajini 28. veljače 1991. bila je prva na području SSSR-a

[Slike na stranici 237]

Na međunarodnom kongresu održanom u Kijevu 1993. krstile su je 7 402 osobe, što je više nego na bilo kojem drugom kongresu održanom u suvremenoj povijesti Božjeg naroda

[Slika na stranici 246]

Promocija prvog razreda Škole za osposobljavanje slugu početkom 1999. u Lavovu

[Slika na stranici 251]

Gore: Kompleks Dvorana Kraljevstva u kojem je betelska obitelj služila od 1995. do 2001.

[Slika na stranici 251]

U sredini: Kuća koju je betelska obitelj koristila tokom 1994. i 1995.

[Slika na stranici 251]

Dolje: Dvorana Kraljevstva u gradu Nadvirni — prva sagrađena u sklopu novog programa gradnje Dvorana Kraljevstva u Ukrajini

[Slike na stranicama 252 i 253]

(1-3) Nedavno otvorena podružnica u Ukrajini

[Slika na stranici 252]

(4) Odbor podružnice (slijeva): (sjede) Stepan Glinskij, Stepan Mikevič, (stoje) Andrij Semkovič, Roman Jurkevič, John Didur i Jürgen Keck

[Slika na stranici 253]

(5) Theodore Jaracz iznosi govor prilikom svečanog otvorenja podružnice u Ukrajini 19. svibnja 2001.