Siječanj

Dok se ovi posljednji dani primiču svom kraju, zli ljudi “niču kao trava” (Psal. 92:7). Stoga nas ne iznenađuje što malotko drži do moralnih vrijednosti. Kako u takvom okruženju možemo biti “mala djeca po zlu, a po razboritosti (...) odrasli”? (1. Kor. 14:20). Odgovor nalazimo u današnjem citatu, koji između ostalog kaže: “Oni koji traže Jehovu razumiju sve”, odnosno razumiju što je sve potrebno da bi mu ugodili. Sličnu misao sadrže i Mudre izreke 2:7, 9, gdje se za Jehovu kaže da “čestitima pomaže da postupaju mudro”. Zahvaljujući tome oni mogu “razumjeti što znači pravednost i ispravno rasuđivanje i pravičnost, sve što je na putu dobrote”. Noa, Danijel i Job stekli su takvu mudrost (Ezek. 14:14). Isto se može reći i za Božji narod u današnje vrijeme. A kako je s tobom? Da li ti razumiješ što je sve potrebno da bi ugodio Jehovi? Da bi to mogao, moraš ga dobro upoznati (w18.02 8 odl. 1-3).

Nitko — ni roditelji ni objavitelji koji vode tečaj ni bilo tko drugi u skupštini — ne bi smio vršiti pritisak na dijete ili interesenta da se krsti. Uostalom, Jehova nikoga ne prisiljava da mu služi (1. Ivan. 4:8). Umjesto toga, dok poučavamo dijete ili interesenta, trebamo mu predočiti koliko je važno izgraditi blizak odnos s Jehovom. Ako je osoba od srca zahvalna na tome što je upoznala istinu i želi činiti sve što se traži od pravog kršćanina, to će je potaknuti da se krsti (2. Kor. 5:14, 15). Biblija nigdje ne navodi dob u kojoj bi se netko trebao krstiti. Svaki interesent napreduje i sazrijeva svojim tempom. Dan krštenja doista je radostan dan. No to je ujedno prilika da osoba ozbiljno razmisli o tome što sve predanje i krštenje podrazumijevaju. Živjeti u skladu sa svojim predanjem zahtijeva velik trud. Upravo je zato Isus kršćanski način života usporedio s nošenjem jarma. Isusovi učenici ne smiju više živjeti “za sebe, nego za njega koji je umro za njih i bio uskrsnut” (2. Kor. 5:15; Mat. 16:24; w18.03 6-7 odl. 14-17).

Da li se ponekad ustručavaš pozivati druge u goste? Kad god propustimo priliku da nekome pokažemo gostoljubivost, zapravo uskraćujemo sebi ugodno druženje i priliku da steknemo prijatelje za cijeli život. Gostoljubivost je odličan lijek za usamljenost. No zašto se onda neki ustručavaju pozvati druge u svoj dom? Razloga ima nekoliko. Naprimjer, Jehovini sluge veoma su zaposleni i često imaju puno obaveza. Neki smatraju da jednostavno nemaju ni vremena ni energije pozivati druge u goste. Ako je to i kod tebe slučaj, možda trebaš analizirati svoj vremenski plan. Možeš li učiniti neke promjene kako bi imao vremena i snage ugostiti ili posjetiti nekoga? Biblija potiče kršćane da pokazuju gostoljubivost. Nije neispravno odvojiti vrijeme za to. Naprotiv, to bismo i trebali činiti. Naravno, to znači da nam možda neće ostati toliko vremena za neke druge, manje važne aktivnosti (w18.03 16 odl. 13-14).

Od svih duhovnih ljudi koji su ikad živjeli najbolji nam je primjer Isus. Tijekom svog života i službe na Zemlji pokazao je da se u svemu želi ugledati na svog Oca, Jehovu. On je živio u skladu s Božjom voljom i mjerilima, a njegove misli, osjećaji i postupci bili su savršen odraz Jehovinih (Ivan 8:29; 14:9; 15:10). Naprimjer, usporedimo Izaijin opis Jehovine samilosti s Markovim opisom Isusovih osjećaja (Iza. 63:9; Mar. 6:34). Jesmo li i mi, poput Isusa, uvijek spremni pokazati suosjećanje onima kojima je potrebna pomoć? Osim toga, Isus se posvetio propovijedanju dobre vijesti i poučavanju ljudi. Takvi osjećaji i postupci odlika su duhovne osobe (w18.02 21 odl. 12).

U današnjem svijetu odgajanje djece pravi je pothvat (2. Tim. 3:1-5). Naravno, kad se dijete rodi, ono ne zna razlikovati dobro i zlo. Dijete ima savjest, ali nju treba putem odgoja oblikovati i izoštriti (Rim. 2:14, 15). Jedan bibličar objasnio je da se grčka riječ koja je prevedena kao “stega” može prevesti i kao “formiranje djeteta”, odnosno odgajanje s ciljem da ono postane odgovorna osoba. Djeca koju roditelji s ljubavlju odgajaju i ukoravaju obično imaju osjećaj sigurnosti. Ona uče da sloboda ima granice te da naše odluke i postupci imaju posljedice — bilo dobre bilo loše. Stoga je vrlo važno da roditelji u odgoju slijede Jehovino vodstvo. Imajmo na umu da se ljudski stavovi o odgoju djece i odgojne metode razlikuju od kulture do kulture te da se mijenjaju iz generacije u generaciju. No roditelji koji se vode Božjom mudrošću ne moraju nagađati kako trebaju postupati niti se moraju oslanjati samo na vlastito iskustvo ili mudrost ovoga svijeta (w18.03 30 odl. 8-9).

Svaki mladi kršteni Božji sluga odgovoran je za svoje spasenje, čak i ako još uvijek živi pod roditeljskim krovom. Zašto je važno imati to na umu? Zato što ti se u tinejdžerskim godinama vjerojatno javljaju neki novi osjećaji i suočavaš se s novim pritiscima. Jedna tinejdžerica rekla je: “Mlada osoba obično neće požaliti što je Jehovin svjedok samo zato što u školi ne može s drugima jesti rođendansku tortu. No kad dođe u godine u kojima se javljaju spolne želje, morat će biti potpuno uvjerena da je poslušnost Jehovinim zakonima uvijek najbolja za nju.” Čak i oni koji su se krstili u odrasloj dobi često doživljavaju kušnje koje uopće nisu očekivali. Takvi ispiti vjere mogu biti povezani s brakom, zdravljem ili zaposlenjem. Zapravo, svi mi, bez obzira na to koliko godina imamo, naći ćemo se u situacijama u kojima ćemo trebati dokazati svoju vjernost Jehovi (Jak. 1:12-14; w17.12 24 odl. 4-5).

Malotko je doživio nepravde kakve je doživio Božji prijatelj David. Ipak, on nije dopustio da ga izjeda ljutnja. Napisao je: “Odbaci gnjev i ostavi srdžbu, nemoj se žestiti — to samo vodi u zlo!” (Psal. 37:8). Što je najvažniji razlog zašto trebamo odbaciti gnjev? Želja da se ugledamo na Jehovu, koji “ne postupa s nama po grijesima našim”, nego nam oprašta (Psal. 103:10). No to što se trudimo odbaciti gnjev koristi nam i u praktičnom smislu. Gnjev može izazvati zdravstvene tegobe, kao što su visoki tlak ili poteškoće s disanjem. Može štetno djelovati na jetru i gušteraču te izazvati probavne smetnje. Kad smo gnjevni, nismo uvijek u stanju trezveno razmišljati. Osim toga, izljevi gnjeva mogu biti popraćeni duljim razdobljima depresije. S druge strane, “mirno srce život je tijelu”, kaže Biblija (Izr. 14:30). Kako onda možemo nadvladati povrijeđene osjećaje i pomiriti se s bratom? U tome nam može pomoći primjena mudrih biblijskih savjeta (w18.01 10 odl. 14-15).

David nije time htio reći da on neće umrijeti ili završiti u grobu. Božja Riječ jasno pokazuje da je David ostario. Nakon što je umro, “počinuo [je] s praocima svojim i bio je pokopan u Davidovu gradu” (1. Kralj. 2:1, 10). Što onda znače riječi iz Psalma 16:10? Nekoliko tjedana nakon što je Isus umro i uskrsnuo Petar je pred tisućama Židova i obraćenika na židovstvo govorio o tom psalmu (Djela 2:29-32). Spomenuo je da je David doista umro i da je bio pokopan. Onima koji su ga slušali to nije bilo nepoznato. Biblijski izvještaj nigdje ne kaže da je itko osporio Petrovu izjavu da je David “unaprijed vidio i navijestio uskrsnuće” Mesije. Da bi potkrijepio svoju tvrdnju, Petar je citirao Davidove riječi zapisane u Psalmu 110:1 (Djela 2:33-36). Argumenti koje je iznio uvjerili su okupljeno mnoštvo da je Bog Isusa “učinio i Gospodinom i Kristom”. Shvatili su da se Psalam 16:10 ispunio kad je Isus uskrsnuo iz mrtvih (w17.12 10 odl. 10-12).

Vodeće tijelo nastoji pokazivati vjernost i razboritost kad je u pitanju korištenje priloga naše organizacije (Mat. 24:45). Njegovi članovi mole se Jehovi kako bi im pomogao donositi mudre odluke i pažljivo planiraju kako će upotrijebiti prikupljeni novac (Luka 14:28). Apostol Pavao je prikupio novac za humanitarnu pomoć potrebnu braći u Judeji. Pobrinuo se da braća koja su bila zadužena da isporuče novac taj zadatak izvrše “pošteno, ne samo pred Jehovom nego i pred ljudima” (2. Kor. 8:18-21). Po uzoru na Ezru i Pavla, naša organizacija drži se strogih procedura kad je u pitanju rukovanje priloženim novcem i trošenje priloga (Ezra 8:24-33). Posljednjih godina pokrenuli smo mnogo novih uzbudljivih projekata. Organizacija zato nastoji smanjiti troškove i pojednostaviti svoj rad kako bi se velikodušni prilozi koje dobiva koristili na najučinkovitiji način (w18.01 19-20 odl. 12-13).

Ljubav i dobrostivost mogu nam pomoći da opraštamo drugima. Naprimjer, ako nas neki naš suvjernik povrijedi svojim riječima ili postupcima, možemo se prisjetiti situacija u kojima smo mi rekli ili učinili nešto ružno. Nismo li zahvalni braći i sestrama koji su prešli preko naših grešaka i tako nam pokazali ljubav i dobrostivost? (Prop. 7:21, 22). A posebno smo zahvalni Kristu, koji nas je dobrostivo okupio kako bismo mogli ujedinjeno štovati pravog Boga. Svi ljubimo istog Boga, propovijedamo istu poruku i nosimo se s manje-više istim problemima. Kad dobrostivo i s puno ljubavi opraštamo drugima, to doprinosi kršćanskom jedinstvu i pomaže nam da ostanemo usredotočeni na nagradu. Ljubomora je još jedan razlog zbog kojeg bismo mogli ostati bez nagrade. Na to nas upozoravaju i mnogi biblijski izvještaji. Naprimjer, Kajin je postao ljubomoran na svog brata Abela te ga je na koncu ubio. Korah, Datan i Abiram postali su ljubomorni na Mojsija i pobunili se protiv njega. Isto tako, kralj Šaul bio je ljubomoran na Davida zbog njegovih uspjeha te ga je više puta pokušao ubiti (w17.11 27 odl. 9-10).

Starješine koji služe u pravnom odboru moraju vrlo pažljivo procijeniti da li se kršćanin kaje za grijeh koji je učinio. Nije uvijek lako utvrditi da li se osoba kaje ili ne. Pokajanje uključuje njezin stav prema grijehu koji je učinila i ono što joj je u srcu (Otkr. 3:3). Da bi se grešniku ukazalo milosrđe, on se mora pokajati. Za razliku od Jehove i Isusa, starješine ne mogu znati što je nekome u srcu. Ako si starješina, kako možeš prepoznati da li se netko iskreno kaje? Kao prvo, moli se za mudrost i razboritost (1. Kralj. 3:9). Kao drugo, istraži Božju Riječ i publikacije vjernog roba kako bi znao razlikovati “žalost svojstvenu ovome svijetu” od “žalosti koja je u skladu s Božjom voljom”, odnosno od iskrenog pokajanja (2. Kor. 7:10, 11). Obrati pažnju na to što Biblija govori o osobama koje su se pokajale i onima koje nisu. Kako opisuje njihove osjećaje, stavove i ponašanje? (w17.11 17 odl. 16-17).

Danas se u mnogim knjigama, filmovima i televizijskim emisijama takvo ponašanje prezentira kao prihvatljivo ili čak kao nešto pozitivno. No činjenica je da neposlušnost narušava stabilnost obitelji, najvažnije jedinice ljudskog društva. Ljudi su već odavno svjesni toga. Zanimljivo je da su u staroj Grčkoj čovjeku koji bi udario roditelje bila oduzeta sva građanska prava, a prema rimskom zakonu udariti oca bilo je ravno ubojstvu. Biblija i u hebrejskom i u grčkom dijelu zapovijeda djeci da poštuju svoje roditelje (2. Mojs. 20:12; Efež. 6:1-3). Što može pomoći djeci da se zaštite od negativnog utjecaja okoline te da ne budu neposlušna? Razmišljanje o svemu što roditelji čine za njih. Isto tako, snažan poticaj bit će im i to što Bog, koji je Otac svima nama, očekuje od njih da budu poslušni. Kad mladi lijepo govore o svojim roditeljima, mogu potaknuti druge mlade da i oni poštuju svoje roditelje (w18.01 29 odl. 8-9).

Kršćanin koji učini težak grijeh treba zatražiti pomoć skupštinskih starješina da bi se duhovno oporavio. Zašto je vrlo važno da to učini? Kao prvo, sam Jehova odredio je da takve slučajeve trebaju rješavati starješine, što se jasno vidi iz njegove Riječi (Jak. 5:14-16). Kao drugo, starješine pomažu pokajničkim grešnicima da ponovno steknu Božju milost i da ne ponavljaju grijeh koji su učinili (Gal. 6:1; Hebr. 12:11). Kao treće, starješine tješe pokajničke grešnike i pomažu im da se lakše nose s boli i osjećajem krivnje. Taj su zadatak dobili od Jehove i on ih je osposobio za to. On za starješine kaže da su “utočište od oluje” (Iza. 32:2). Nije li njihova služba doista izraz Božjeg milosrđa? Mnogi Božji sluge osjetili su ogromno olakšanje nakon što su se obratili starješinama za pomoć i prihvatili je (w17.11 9-10 odl. 8-9).

Iako nam to može biti veoma bolno, moramo izbjegavati nepotrebne kontakte s isključenim članom obitelji putem telefona, pisama, e-maila, poruka ili društvenih mreža. No nemoj gubiti nadu. Ljubav se “svemu (...) nada” (1. Kor. 13:7). Zato se nadamo da će se naši voljeni koji su napustili istinu jednog dana vratiti Jehovi. Ako vidiš jasne pokazatelje da je neki član tvoje obitelji počeo mijenjati svoje stavove, mogao bi se moliti za njega da dobije novu snagu čitajući Božju Riječ i da se odazove na Jehovin poziv da mu se vrati (Iza. 44:22). Isus je ukazao na to da ne bismo bili dostojni zvati se njegovim učenicima kad bismo nekog čovjeka voljeli više od njega. Ipak, bio je siguran da će njegovi učenici biti hrabri i ostati mu vjerni usprkos protivljenju članova obitelji. Ako ti se obitelj protivi, osloni se na Jehovu i moli ga da ti pomogne izaći na kraj sa svim problemima s kojima bi se mogao suočiti (Iza. 41:10, 13). Budi uvjeren da se Jehova i Isus raduju kad vide tvoj trud i da će te nagraditi zbog tvoje vjernosti (w17.10 16 odl. 19-21).

Kad vidimo s kakvim se sve nevoljama ljudi suočavaju zbog grijeha koji smo naslijedili od Adama, sasvim je razumljivo da osjećamo samilost prema njima. Jedva čekamo da dođe vrijeme kad više neće biti ni bolesti ni starosti. Zbog toga se molimo da dođe Božje Kraljevstvo. U međuvremenu činimo sve što možemo kako bismo pomogli onima kojima je to potrebno. U to se osvjedočio i jedan pisac čija je ostarjela majka bolovala od Alzheimerove bolesti. On je u svojoj knjizi opisao jedan događaj iz njenog života. Njegova je majka jednog dana imala nezgodu jer nije na vrijeme stigla do toaleta. Kad je pokušavala očistiti odjeću, netko joj je pozvonio na vrata. To su bile dvije naše sestre koje su je redovito posjećivale. Pitale su je mogu li joj kako pomoći. “Baš mi je neugodno, ali dobro bi mi došla pomoć”, odvratila je žena. Sestre su joj pomogle oko čišćenja, a potom su joj skuhale čaj i popričale s njom. Kad je sin saznao što su učinile, bio im je jako zahvalan na tome. “Svaka čast tim ženama!” napisao je. “Te Jehovine svjedokinje postupaju u skladu s onim što propovijedaju.” Da li i tebe samilost prema bolesnima i ostarjelima potiče da učiniš sve što možeš kako bi im ublažio patnje? (Filip. 2:3, 4; w17.09 9 odl. 5; 12 odl. 14).

Trebamo biti spremni činiti dobro svojoj braći “u tajnosti”, odnosno tako da, ako je moguće, drugi uopće ne znaju za to (Mat. 6:1-4). Isto tako, trebamo prednjačiti u pokazivanju poštovanja drugima (Rim. 12:10). Isus nam je pružio primjer u pokazivanju poštovanja drugima tako što je bio spreman obaviti posao koji su inače radili najniži sluge (Ivan 13:3-5, 12-15). Trebamo dati sve od sebe da postanemo ponizni poput Isusa i služimo drugima. Čak ni apostoli nisu u potpunosti razumjeli Isusovo postupanje sve dok nisu primili sveti duh (Ivan 13:7). Možemo pokazivati poštovanje drugima tako da sebe ne smatramo boljima od drugih zbog svoje naobrazbe, imovinskog stanja ili teokratskih zaduženja koja su nam povjerena (Rim. 12:3). Umjesto da zavidimo onima koji dobiju pohvalu, radujmo se s njima, čak i ako mislimo da i mi zaslužujemo pohvalu ili da smo jednim dijelom zaslužni za ono što je postignuto (w17.10 9 odl. 9-10).

Mnogi su primijetili da korištenje Božje Riječi može snažno utjecati na one kojima propovijedaju. To potvrđuje i sljedeći primjer. Jedan je brat otišao u ponovni posjet starijem čovjeku koji je dotad već godinama čitao naše časopise. Umjesto da mu samo uruči najnoviji broj Stražarske kule, brat mu je odlučio pročitati jedan redak koji je bio naveden u tom časopisu. Pročitao mu je 2. Korinćanima 1:3, 4, gdje piše da nas “Otac milosrđa i Bog svake utjehe (...) tješi u svakoj našoj nevolji”. Te su riječi toliko dirnule tog čovjeka da je zamolio brata da mu još jednom pročita taj redak. Rekao je bratu da je njemu i njegovoj ženi jako potrebna utjeha. Riječi koje mu je brat pročitao pobudile su u njemu želju da bolje upozna Bibliju. Nije li istina da Božja Riječ može snažno djelovati na ljude kojima propovijedamo? (Djela 19:20; w17.09 26 odl. 9-10).

Optužbe koje je Ðavo iznio nesumnjivo su izazvale zgražanje, srdžbu i gnušanje među vjernim Božjim slugama na nebu. No Jehova nije reagirao brzopleto. Njegova reakcija bila je odmjerena i sasvim prikladna. On je “spor na gnjev” i pravedno rješava posljedice Sotonine pobune (2. Mojs. 34:6; Job 2:2-6). Zašto tako postupa? Jehova dopušta da prođe određeno vrijeme zato što ne želi da itko bude uništen, nego da “svi dođu do pokajanja” (2. Petr. 3:9). Jehovin primjer uči nas da trebamo dobro promisliti prije nego što nešto kažemo ili učinimo. Kad se nađeš pred nekom važnom odlukom, nemoj nagliti. U miru razmisli što bi bilo najpametnije učiniti. Moli se za mudrost kako bi pronašao prave riječi i znao ispravno postupiti (Psal. 141:3). Kad smo ljuti ili jako uzbuđeni, lako bismo mogli burno reagirati. Malotko može reći da nikad nije rekao ili učinio nešto nepromišljeno zbog čega je kasnije požalio (Izr. 14:29; 15:28; 19:2; w17.09 4 odl. 6-7).

Je li time što mu je na glavu stavljena kruna veliki svećenik Jošua postao kralj? Nije. Naime, Jošua nije potjecao iz Davidove kraljevske loze i stoga nije mogao biti kralj. Njegova je krunidba imala proročansko značenje. Ukazivala je na dolazak nekoga tko će zauvijek biti kralj i svećenik, a zvat će se Izdanak. Biblija jasno pokazuje da Izdanak nije nitko drugi nego Isus Krist (Iza. 11:1; Mat. 2:23, bilješka). Kao kralj i veliki svećenik Isus predvodi Jehovinu nebesku vojsku. On daje sve od sebe kako bi Božji narod kao cjelina bio siguran i zaštićen iako živi usred neprijateljski raspoloženog svijeta (Jer. 23:5, 6). U bliskoj budućnosti Krist će poraziti narode te tako podržati Božju vrhovnu vlast i obraniti Jehovin narod (Otkr. 17:12-14; 19:11, 14, 15). No prije nego što izvrši kaznu nad Božjim neprijateljima, Izdanak treba još mnogo toga učiniti (w17.10 29 odl. 12-14).

Što bi učinio da ti se odjeća zaprlja i možda čak poprimi neugodan miris? Sigurno bi je htio što prije skinuti. Slično tome ako vidimo da smo usvojili neke navike koje Bog mrzi, trebamo ih čim prije odbaciti. Govoreći o takvim neispravnim postupcima, Pavao je svojim suvjernicima rekao: “Sada odbacite sve ovo.” Važno je da poslušamo taj izravan Pavlov savjet. Jedan od grijeha koja je naveo Pavao je blud, odnosno spolni nemoral (Kol. 3:5-9). Izvorna grčka riječ koja je u Bibliji prevedena s “blud” odnosi se, između ostalog, na seksualne odnose između osoba koje nisu zakonito vjenčane jedna s drugom i na seksualne odnose između osoba istog spola. Pavao je svojim suvjernicima rekao: “Usmrtite (...) ono što je zemaljsko u udovima vašim.” To je značilo da trebaju iskorijeniti sve želje koje bi mogle dovesti do bluda, to jest spolnog nemorala. Pavlove slikovite riječi jasno pokazuju da trebamo poduzeti odlučne korake kako bismo odbacili takve neispravne želje. To nije lako, ali mi možemo dobiti bitku protiv grešnih želja (w17.08 18 odl. 5-6).

Prorok Mihej suočavao se sa sličnim problemima kao i mi danas. On je služio za vladavine zlog kralja Ahaza, kada je korupcije bilo na svakom koraku. Ustvari, Mihej je ovako opisao svoje suvremenike: “Ruke su se njihove na zlo dale da bi ga spretno činile” (Mih. 7:1-3). Prorok je bio svjestan da on ne može promijeniti te okolnosti. Ako i mi poput Miheja imamo snažnu vjeru, spremno ćemo čekati na Jehovu. Mi nismo poput zatvorenika koji u svojoj ćeliji čeka pogubljenje. On je prisiljen čekati i ne raduje se konačnom ishodu. No mi smo u posve drugačijoj situaciji! Mi spremno čekamo na Jehovu jer znamo da će on u pravo vrijeme, u najboljem trenutku, ispuniti svoje obećanje i dati nam vječni život. Zato želimo ustrajati i biti “dugotrpljivi s radošću” (Kol. 1:11, 12). Dok čekamo na Jehovu, ne bismo smjeli prigovarati i gunđati da je on previše spor. Njemu se to nipošto ne bi svidjelo (Kol. 3:12; w17.08 4 odl. 6-7).

Što trebamo činiti kako bismo dobili Božju pomoć? Moramo graditi dobar odnos s njim. Da bismo to mogli, trebamo razvijati krotkost (Sef. 2:3). Krotke osobe spremne su čekati da Bog ispravi svaku nepravdu i nadoknadi štetu koju su pretrpjele. Jehova jako cijeni takve pojedince. S druge strane, Biblija kaže da Bog “zle do zemlje ponizuje” (Psal. 147:6b). To su doista snažne riječi! Nitko od nas ne želi iskusiti Jehovinu srdžbu. Naprotiv, želimo da nam on pokaže vjernu ljubav. Zato moramo mrziti ono što on mrzi (Psal. 97:10). Naprimjer, moramo mrziti spolni nemoral. To znači da se trebamo kloniti svega što bi nas moglo navesti da se upustimo u takvo neispravno postupanje, a to uključuje i pornografiju (Psal. 119:37; Mat. 5:28). Možda ćemo morati voditi tešku borbu sami sa sobom, ali Jehovin blagoslov vrijedan je svakog truda. Jako je važno da se u borbi protiv grešnih želja oslanjamo na Jehovu, a ne na sebe. Jehova želi da mu se obraćamo i usrdno ga molimo za pomoć (w17.07 19-20 odl. 11-13).

Davanjem priloga za djelo Kraljevstva podupiremo druge. Možda ne možemo biti u punovremenoj službi ili se preseliti u neku drugu zemlju, ali možemo iskoristiti svoje okolnosti da prilozima podupiremo službu onih koji to mogu. Dobrovoljnim prilozima financira se i proizvodnja literature te propovijedanje dobre vijesti na područjima gdje su ljudi jako siromašni, ali ih puno prihvaća istinu. U zemljama kao što su Kongo, Madagaskar i Ruanda Biblije su jako skupe, pa je ponekad za jedan primjerak potrebno izdvojiti tjednu ili mjesečnu plaću. Mnogoj našoj braći u tim zemljama godinama nije bilo lako jer su često morala birati hoće li kupiti hranu za svoju obitelj ili nabaviti Bibliju. No danas nije tako. Jehovina organizacija prima mnogobrojne priloge i pazi da se ta financijska sredstva pravilno rasporede “u svrhu izjednačavanja”. Prilozi se koriste za prevođenje i tiskanje Biblija, pa svoj primjerak može besplatno dobiti svaki član obitelji, a i sve duhovno gladne osobe (2. Kor. 8:13-15; w17.07 9 odl. 11).

Zašto nam razmišljanje o tome koliko je naša vjernost dragocjena može pružiti utjehu? Zato što će nas to podsjetiti da naše kušnje imaju određenu svrhu. One nisu znak Jehovinog negodovanja, već nam pružaju priliku da pokažemo kako podupiremo njegovu vlast. Osim toga, naša ustrajnost vodi do prokušanosti i jača našu nadu (Rim. 5:3-5). Izvještaj o Jobu potvrđuje da je “Jehova pun samilosti i milosrdan” (Jak. 5:11). Zato možemo biti sigurni da će nagraditi i nas i sve druge koji podupiru njegovu vlast. Ta nam spoznaja pomaže da uvijek budemo ustrajni i “dugotrpljivi s radošću” (Kol. 1:11). Istina, nije lako razmišljati o opravdanju Jehovine vlasti kad se suočavamo s problemima. Zato se moramo redovito podsjećati na to koliko je važno da čak i u teškim okolnostima podupiremo Božju vlast (w17.06 25-26 odl. 15-16).

Danas su mnogi opsjednuti najnovijim modnim trendovima, elektroničkim uređajima i sličnim stvarima. Zato svaki kršćanin treba redovito preispitivati svoje srce razmišljajući o pitanjima kao što su: Jesu li mi materijalne stvari postale previše važne? Da li više vremena trošim na informiranje o najnovijim automobilima ili modnim trendovima nego na pripremu za sastanke? Jesam li se toliko zaokupio svakodnevnim aktivnostima da sve manje vremena posvećujem molitvi ili čitanju Biblije? Ako ustanovimo da je ljubav prema materijalnim stvarima zasjenila našu ljubav prema Kristu, trebamo razmisliti o njegovim riječima iz današnjeg citata. Isus je rekao da “nitko ne može robovati dvojici gospodara”. Zatim je dodao: “Ne možete robovati Bogu i bogatstvu.” Objasnio je da oba “gospodara” zahtijevaju potpunu odanost (Mat. 6:24). Budući da smo nesavršeni, svi se moramo boriti sa “željama svojega tijela”, između ostalog i s materijalizmom (Efež. 2:3; w17.05 25-26 odl. 15-16).

Mi smo nesavršeni, poput krhkih glinenih posuda, ali poruka koju propovijedamo može donijeti vječni život i nama i onima koji nas slušaju. Ljubav prema službi poticala je apostola Pavla da ulaže puno truda kako bi činio učenike (Rim. 1:14, 15; 2. Tim. 4:2). Ona mu je pomogla da ustrajno propovijeda usprkos žestokom protivljenju (1. Sol. 2:2). Kako mi možemo pokazati da imamo takvu ljubav prema službi propovijedanja? Pavao je svoje cijenjenje za službu pokazao i tako što je koristio svaku priliku da razgovara s drugima. Poput apostola i prvih kršćana, i mi propovijedamo neformalno, na javnim mjestima i od kuće do kuće (Djela 5:42; 20:20). Koliko nam to okolnosti dopuštaju, nastojimo proširiti svoju službu, naprimjer tako da služimo kao pomoćni ili stalni pioniri. Neki uče strani jezik ili su se radi dobre vijesti preselili u drugi kraj ili čak u drugu zemlju (Djela 16:9, 10; w17.06 10-11 odl. 8-9).

Iza mnogih zlodjela koja se danas čine ne stoje pojedinci, već organizacije. Sjetimo se samo religija koje ljudima govore laži o Bogu, o pouzdanosti Biblije, o tome što će se u budućnosti dogoditi sa Zemljom i ljudima te o mnogim drugim pitanjima. Tu su još i potkupljive i pristrane vlasti koje huškaju na rat i etničko nasilje te tlače nezaštićene i siromašne. A da ne govorimo o pohlepnim korporacijama koje zagađuju okoliš, crpe prirodna bogatstva i iskorištavaju lakovjernost potrošača kako bi nekolicini osigurali basnoslovno bogatstvo, dok milijuni drugih žive u krajnjoj bijedi. Božja Riječ proriče da će državne vlasti i organizacije koje funkcioniraju pod njihovim okriljem biti uzdrmane iz temelja. Bit će uništene i one i svi koji se zajedno s njima protive Božjem Kraljevstvu (Jer. 25:31-33; w17.04 11 odl. 7-8).

Jehova, koji “ispituje srca”, iskazao je Ahabu milosrđe (Izr. 17:3). Kako su na Jehovinu odluku gledali oni koji su znali za Ahabov gnjusni zločin? Lako je moguće da je to poljuljalo vjeru Nabotove obitelji i prijatelja. Što im je moglo pomoći u toj neočekivanoj situaciji? Poniznost. Ta ih je osobina mogla potaknuti da nastave vjerno služiti svom Bogu, sigurni da on naprosto ne može postupiti nepravedno (5. Mojs. 32:3, 4). Jehova će u budućnosti uskrsnuti Nabota, njegove sinove i druge pravedne ljude i tada će pravda biti savršeno zadovoljena (Job 14:14, 15; Ivan 5:28, 29). Ponizni Božji sluge uvijek imaju na umu i sljedeće obećanje: “Pravi će Bog donijeti sud o svakome djelu i o svemu što je skriveno, i reći je li ono dobro ili zlo” (Prop. 12:14). Dakle, kad Jehova nekome sudi, on uzima u obzir i ono što nama nije poznato. Ako doživimo nepravdu, poniznost će nam pomoći da ne izgubimo vjeru u njega (w17.04 24 odl. 8-9).

Zbog stanja u svijetu mnoga naša braća žive u izbjeglištvu. Nije nimalo lako nositi se sa svim tim promjenama. Zamisli da istovremeno moraš svladati novi jezik, upoznati se s novim zakonima i ispuniti očekivanja nove sredine. Odjednom moraš naučiti kako se ponašati u društvu, kako planirati vrijeme, kako plaćati račune i poreze, kako funkcionira školski sustav, pa čak i što se smatra prikladnim kad je riječ o odgoju djece! Jesi li spreman strpljivo i s poštovanjem pomagati braći i sestrama koji se nalaze u takvoj situaciji? (Filip. 2:3, 4). Osim toga, državne institucije toj braći otežavaju ponekad da budu u kontaktu sa skupštinom. Neke su državne službe zaprijetile da će im oduzeti socijalnu pomoć ili im odbiti zahtjev za azil ako ne prihvate posao zbog kojeg bi morali propuštati sastanke. Neka su braća zaključila kako nemaju drugog izbora, pa su iz straha popustila pod pritiskom. Zato je jako važno da čim prije stupimo u kontakt sa suvjernicima koji stignu u naš kraj. Oni moraju osjetiti da nam je stalo do njih. Naša suosjećajnost i praktična pomoć mogu im ojačati vjeru (Izr. 12:25; w17.05 5 odl. 9-10).

Kad je Isus govorio o znaku “svršetka ovoga poretka”, rekao je da će “kod većine ohladnjeti ljubav” (Mat. 24:3). Upravo se to u 1. stoljeću dogodilo Židovima, koji su tvrdili da su Božji narod. Oni su dopustili da njihova ljubav prema Bogu ohladni. No većina kršćana u to doba imala je drugačiji stav. Oni su revno “objavljivali dobru vijest o Kristu” te su se trudili pokazivati ljubav prema Bogu, suvjernicima i drugim ljudima (Djela 2:44-47; 5:42). Ipak, i među njima je bilo onih koji su dopustili da njihova ljubav prema Bogu splasne. Uskrsnuli Isus Krist kršćanima u Efezu rekao je: “Ovo imam protiv tebe: ostavio si svoju prvu ljubav” (Otkr. 2:4). Što je možda bio razlog tome? Ti rani Kristovi učenici možda su potpali pod utjecaj ljudi kojima je bilo najvažnije ugađati sebi (Efež. 2:2, 3; w17.05 17 odl. 1-3).

On je bio smion vođa, a ona podložna žena. On je bio hrabar ratnik, a ona ponizna kućanica. Što su sudac Jiftah i Elkanina žena Hana imali zajedničko, osim što su služili istom Bogu? Oboje su Bogu dali zavjet i oboje su ga vjerno ispunili. Time su pružili izvanredan primjer svim muškarcima i ženama koji u današnje vrijeme odluče dati zavjet Jehovi. U Bibliji se izraz “zavjet” odnosi na svečano obećanje koje netko daje Bogu. Osoba se njime obavezuje da će nešto učiniti, da će dati neki dar, da će stupiti u neku vrstu službe ili da će se od nečega suzdržavati. Iako ona to čini dobrovoljno, zato što je to sama odlučila, zavjet je nešto sveto u Božjim očima i on smatra da je osoba dužna izvršiti ga. Za Jehovu je zavjet ravan zakletvi kojom se netko obavezao da nešto hoće ili neće učiniti (1. Mojs. 14:22, 23; Hebr. 6:16, 17; w17.04 3 odl. 1-2).