Siječanj

Svi vjerni Božji sluge žele znati kako mogu “potpuno izvršiti” službu koja im je povjerena (2. Tim. 4:5). Uostalom, taj je zadatak važniji i hitniji od bilo kojeg drugog posla kojim bismo se mogli baviti. No možda ne uspijevamo službi posvetiti onoliko vremena koliko bismo željeli. Imamo i druge važne obaveze kojima trebamo posvetiti vrijeme i energiju. Možda velik dio dana provodimo na poslu kako bismo svojoj obitelji i sebi priskrbili ono osnovno za život. Možda nam je teško udovoljiti nekim drugim obiteljskim obavezama ili smo bolesni, borimo se s depresijom ili se suočavamo sa staračkim tegobama. Ako zbog svojih okolnosti možemo samo ograničeno vrijeme provesti u službi Jehovi, nemojmo se obeshrabriti. Isus je znao da nećemo svi moći u jednakoj mjeri donositi “plod”, odnosno propovijedati dobru vijest (Mat. 13:23). Jehova jako cijeni sve što činimo u njegovoj službi, dokle god dajemo sve od sebe (Hebr. 6:10–12; w19.04 14:1–3).

Sotonine laži o mrtvima ocrnjuju Jehovu. Naprimjer, on je proširio laž da se mrtvi muče u paklenoj vatri. To je učenje čista kleveta koja blati Jehovu! U kom smislu? Ono Jehovi, koji je Bog ljubavi, pripisuje Ðavlove osobine (1. Ivan. 4:8). Kako se ti osjećaš zbog toga? No još je važnije pitanje kako se osjeća Jehova, koji mrzi okrutnost svake vrste! (Jer. 19:5). Sotonine laži o smrti potkopavaju vjeru u Kristovu otkupnu žrtvu (Mat. 20:28). Još jedna Sotonina laž je da ljudi imaju besmrtnu dušu. Kad bi to bila istina, svi bi živjeli vječno. Tada ne bi bilo potrebe da Krist da svoj život kao otkupninu kako bismo dobili vječni život. Sjeti se da je Kristova žrtva najveći izraz ljubavi prema čovječanstvu (Ivan 3:16; 15:13). Zamisli kako se Jehova i njegov Sin osjećaju kad vide da Sotonina učenja obezvređuju taj dragocjeni dar! (w19.04 16:1, 8-9).

Gdje su zapisana Isusova učenja? U četiri evanđelja zapisano je mnogo toga što je Isus govorio i činio dok je bio na Zemlji. No i ostale knjige grčkog dijela Biblije pomažu nam da upoznamo Isusov način razmišljanja jer su ih pod nadahnućem svetog duha napisali muškarci koji su imali “Kristov um”. Isusova učenja primjenjiva su na sve aspekte našeg života. Dakle, Kristov zakon treba utjecati na naše ponašanje kod kuće, na poslu, u školi i u skupštini (Gal. 6:2). Da bismo se upoznali s tim zakonom, moramo čitati grčki dio Biblije i razmišljati o mislima koje smo pročitali. A da bismo ga se držali, moramo svoj život uskladiti s uputama, zapovijedima i načelima koja su zapisana u tim biblijskim knjigama. Kad smo poslušni Kristovom zakonu, poslušni smo Jehovi, našem Bogu punom ljubavi od kojeg potječe sve što je Isus naučavao (Ivan 8:28; w19.05 18:6–7).

Žalosno je što je Ðavo uspio navesti ljude da rade ono što on želi. Međutim, on ne može prevariti Jehovu svojim taktikama. Jehova itekako vidi svu našu bol i može nam pružiti potrebno ohrabrenje. Sretni smo što služimo “Bogu svake utjehe”. On nas “tješi u svakoj našoj nevolji, da bismo mi mogli tješiti one koji su u kakvoj god nevolji istom utjehom kojom nas same tješi Bog” (2. Kor. 1:3, 4). Utjeha je naročito potrebna onima koje roditelji nisu zaštitili od zlostavljanja, iako su znali za to, ili su ih napastovale njima bliske osobe. Psalmist David znao je da je Jehova najpouzdaniji izvor utjehe (Psal. 27:10). Bio je uvjeren da će Jehova prigrliti one koje je iznevjerila njihova obitelj. Kako Jehova to čini? Preko ljudi koji mu vjerno služe. Nama su braća i sestre u skupštini poput obitelji. Naprimjer, Isus je za svakoga tko zajedno s njim služi Jehovi rekao: “Taj mi je brat i sestra i majka” (Mat. 12:48–50; w19.05 20:8–9).

Čemu bismo trebali dati prioritet? Svaki dan svakako trebamo odvojiti vrijeme za čitanje Božje Riječi i razmišljanje o njoj. Na rasporedu za tjedno čitanje Biblije sada je manje poglavlja kako bismo imali više vremena za razmišljanje i dodatno istraživanje. Cilj nam ne bi trebao biti samo pročitati predviđena poglavlja nego i dopustiti biblijskoj poruci da dirne naše srce, a to će nas još više zbližiti s Jehovom (Psal. 19:14). Razmatranje Stražarske kule pomaže nam da bolje razumijemo Bibliju. Stoga posebnu pažnju posveti biblijskim recima, naročito onima koji će se čitati na sastanku. Zapazi kako su ključne riječi ili izrazi iz redaka povezani s glavnom misli odlomka. Uzmi si vremena kako bi duboko razmišljao o tim recima i o tome kako ih ti osobno možeš primijeniti u životu (Još. 1:8; w19.05 22:5, 9).

Isus nam je svojim stavom prema službi propovijedanja dao izvanredan primjer. Njemu je propovijedanje o Božjem Kraljevstvu bilo najvažnije u životu. Pješice je prešao stotine kilometara kako bi dobru vijest prenio što većem broju ljudi. Koristio je svaku priliku da razgovara s njima na javnim mjestima i u njihovom domu. Služba propovijedanja bila je središte njegovog života. Mi se možemo ugledati na Isusa tako da stvaramo prilike za svjedočenje gdje god i kad god je to moguće. Spremni smo žrtvovati vlastitu udobnost kako bismo sudjelovali u propovijedanju (Mar. 6:31–34; 1. Petr. 2:21). Neki članovi skupštine služe kao specijalni, stalni ili pomoćni pioniri. Drugi su naučili neki strani jezik ili su se preselili na područje na kojem je potrebno više propovjednika. Međutim, velik dio propovjedničkog zadatka izvršavaju objavitelji koji ne mogu biti pioniri, ali daju najviše što mogu. U svakom slučaju, Jehova ne traži od nas više nego što možemo dati (w19.04 14:7–8).

Upitaj se: Ima li u mom srcu imalo zavisti ili ljubomore? (1. Petr. 2:1). Jesam li u nekoj mjeri ponosan na svoju nacionalnost, obrazovanje ili financijski status? (Izr. 16:5). Gledam li svisoka na one koji u materijalnom pogledu imaju manje od mene ili su druge rase? (Jak. 2:2–4). Privlači li me ono što nudi Sotonin svijet? (1. Ivan. 2:15–17). Privlači li me nemoralna ili nasilna zabava? (Psal. 97:10; 101:3; Amos 5:15). Odgovori na ta osobna pitanja mogu otkriti na čemu još trebaš poraditi. Ljudi s kojima se družimo snažno utječu na nas (Izr. 13:20). Na poslu ili u školi vjerojatno smo okruženi osobama koje nam neće pomoći da razmišljamo poput Jehove. No na kršćanskim sastancima možemo naći najbolje društvo. Ondje nas naši suvjernici potiču “na ljubav i dobra djela” (Hebr. 10:24, 25; w19.06 24:13-14).

Jehovin naum nije bio da se bilo tko od nas nosi s problemima i pritiscima kakve imamo danas. Zato je posve razumljivo da će neki vjerni Božji sluge reći nešto nepromišljeno kad se nađu pod velikim stresom (Job 6:2, 3). Čak i ako o Jehovi ili nama kažu nešto što nije istina, ne bismo se trebali odmah naljutiti ili ih osuditi zbog takvih riječi. Ponekad je osobi koja je opterećena nekim problemom potreban savjet ili opomena (Gal. 6:1). Kako joj starješine mogu pomoći? Bilo bi dobro da se ugledaju na Elihua, koji je s puno suosjećanja slušao Joba (Job 33:6, 7). Dao mu je savjet tek nakon što je shvatio kako Job gleda na situaciju u kojoj se našao. Starješine koji slijede Elihuov primjer pažljivo će slušati svog suvjernika i nastojati se uživjeti u njegovu situaciju. Tada je veća vjerojatnost da će mu svojim savjetima doprijeti do srca (w19.06 26:10–11).

Kako možeš nastaviti služiti Jehovi i pod zabranom? Podružnica će skupštinskim starješinama dati upute i praktične prijedloge. Ako podružnica ne može stupiti u kontakt sa starješinama, tada će starješine pomoći tebi i ostalim članovima skupštine da nastavite služiti Jehovi. Dat će vam upute u skladu sa smjernicama iz Biblije i naših publikacija (Mat. 28:19, 20; Hebr. 10:24, 25). Jehova je obećao da će njegovi sluge biti duhovno siti (Iza. 65:13, 14; Luka 12:42–44). Stoga možemo biti sigurni da će njegova organizacija dati sve od sebe kako bi nam pružila potrebnu duhovnu hranu. A što ti možeš poduzeti? Kad nastupi zabrana, nađi dobro skrovište u kojem ćeš sakriti Bibliju i druge publikacije koje imaš. Pazi da ih ne stavljaš negdje gdje se lako mogu pronaći, bez obzira na to radi li se o tiskanim publikacijama ili elektroničkim uređajima. Svatko od nas mora učiniti svoj dio kako bi ostao duhovno jak (w19.07 28:10–11).

Tisućama godina većina svjetskog stanovništva pripadala je nekoj religiji. No u posljednjih nekoliko desetljeća situacija se drastično promijenila. Sve više ljudi za sebe kaže da nisu religiozni. Zapravo, u nekim zemljama većina stanovništva ne pripada nijednoj religiji (Mat. 24:12). Zašto? Nekima se život vrti oko užitaka ili su opterećeni problemima (Luka 8:14). Neki su postali ateisti. Drugi pak vjeruju u Boga, ali misle da religija nije za modernog čovjeka, da je beskorisna i da se kosi sa znanošću i zdravim razumom. Možda često čuju kako njihovi prijatelji, nastavnici ili pak medijske ličnosti tvrde da je život nastao evolucijom, ali rijetko kad imaju priliku čuti logične razloge za vjerovanje u Boga. Neki pak preziru svećenike koji pohlepno žele novac i moć. Osim toga, u nekim zemljama vlasti su zakonski ograničile aktivnost vjerskih organizacija (w19.07 30:1-2).

Ne moraš biti fizički jak da bi nastavio napredovati u kršćanskoj trci. Zapravo, mnogi naši suvjernici koje fizička snaga pomalo izdaje još se uvijek gorljivo trude davati sve od sebe u službi Jehovi (2. Kor. 4:16). Možda već godinama služiš Jehovi, ali sada zbog slabog zdravlja ne možeš činiti ono što si nekad mogao. Ne daj da te to obeshrabri. Budi siguran da Jehova cijeni ono što si u prošlosti učinio za njega (Hebr. 6:10). A što se tiče tvojih trenutnih okolnosti, imaj na umu da se naša odanost Jehovi ne mjeri po tome koliko činimo u svetoj službi. Zapravo, svoju odanost dokazujemo tako da mu radosno služimo i činimo ono što nam zdravlje dopušta (Kol. 3:23). Jehova razumije naša ograničenja i ne traži od nas više nego što možemo dati (Mar. 12:43, 44; w19.08 31:6, 11-12).

Jehova privlači ljude putem dobrih djela koja čine članovi kršćanske skupštine (Mat. 5:14, 15; 1. Petr. 2:12). Ako tvoj bračni drug nije Jehovin svjedok, je li upoznao članove tvoje skupštine? Možeš ga pozvati da s tobom prisustvuje sastancima (1. Kor. 14:24, 25). Mi bismo voljeli da cijela naša uža obitelj i svi naši rođaci zajedno s nama služe Jehovi. Ipak, usprkos svim našim naporima da im pomognemo u tome, oni možda nikad neće upoznati istinu. Ako se to dogodi, nema razloga da krivimo sebe. Uostalom, nikoga ne možemo prisiliti da prihvati naša vjerovanja. No ne zaboravi: kad tvoja obitelj vidi koliko si sretan što služiš Jehovi, to može snažno utjecati na njih. Moli se za njih. Taktično razgovaraj s njima te im i dalje ustrajno pomaži! (Djela 20:20). Budi siguran da će Jehova blagosloviti tvoj trud. I ako te članovi tvoje obitelji poslušaju, bit će spašeni! (w19.08 33:15-17).

Što je Isus time želio reći? Htio je istaknuti da nam život treba biti jednostavan, odnosno da trebamo biti usredotočeni na jedan cilj te da ne smijemo dopustiti da nam išta drugo odvrati pažnju. Sam Isus pokazao je što to u praksi znači jer je cijeli njegov život bio usredotočen na službu propovijedanja. Osim toga, poučavao je svoje učenike da ostanu fokusirani na službu Jehovi i na njegovo Kraljevstvo. Mi ga možemo oponašati tako da službi propovijedanja damo prioritet, odnosno da tražimo “najprije kraljevstvo i Božju pravednost” (Mat. 6:33). Da bismo se mogli usredotočiti na svoju službu, dobro je da pojednostavimo svoj život. Tako ćemo se moći više posvetiti pomaganju ljudima da upoznaju i zavole Jehovu. Naprimjer, možemo li prilagoditi svoje radno vrijeme tako da tijekom tjedna imamo više vremena za službu? Možemo li reducirati rekreaciju i zabavu koja nam oduzima puno vremena? (w19.04 14:12–13).

U zadnje vrijeme mnoga braća koja iza sebe imaju desetljeća iskustva dobila su nove zadatke i našla se u novim okolnostima. Toj braći i sestrama nije bilo lako prilagoditi se takvoj promjeni. Sigurno su jako voljeli službu koju su dotad izvršavali, mnogi od njih čak dugi niz godina. Neki su morali proći period “žalovanja” dok su se trudili priviknuti na nove okolnosti. Što im je pomoglo da s vremenom ipak uspiju u tome? Prije svega, ljubav prema Jehovi. Oni znaju da su se predali Bogu, a ne nekoj vrsti službe, tituli ili zadatku (Kol. 3:23). Sretni su što mogu nastaviti služiti Jehovi u bilo kojem svojstvu. Oni su “sve svoje brige [bacili] na njega” znajući da se on brine za njih (1. Petr. 5:6, 7). Kada razvijamo poniznost, tu divnu osobinu, to koristi i nama i drugima. Ona nam pomaže da se lakše nosimo sa životnim izazovima. A što je najvažnije, bliskiji smo sa svojim nebeskim Ocem (w19.09 35:15–17).

Jehova je Davida postavio za poglavara ne samo njegove obitelji nego i čitavog izraelskog naroda. Kao kralj, David je imao veliku moć. U nekim ju je situacijama zloupotrijebio i učinio ozbiljne greške (2. Sam. 11:14, 15). No pokazao je da je podložan Jehovi tako što je prihvatio njegov ukor. Isto tako, u molitvi mu je otvorio srce i rekao mu kako se osjeća (Psal. 51:1–4). A bio je i dovoljno ponizan da prihvati dobre savjete, bez obzira na to je li ih dobio od muškarca ili od žene (1. Sam. 19:11, 12; 25:32, 33). David je učio iz svojih grešaka i služba Jehovi bila mu je na prvom mjestu u životu. Znao je da podložnost Jehovi donosi mnoge blagoslove. Razlika između onih koji su podložni Jehovi i onih koji odbijaju njegove očinske savjete itekako je vidljiva. Oni koji su mu podložni imaju razloga “klicati zbog radosti u srcu” (Iza. 65:13, 14; w19.09 37:15, 21).

Godine 1935. Jehovini svjedoci shvatili su da pripadnici velikog mnoštva ne moraju doslovno biti na nebu da bi stajali “pred prijestoljem i pred Janjetom”. Taj izraz ima simbolično značenje. Iako žive na Zemlji, oni stoje “pred prijestoljem” u tom smislu što priznaju Jehovu za Vladara i podložni su njegovoj vlasti (Iza. 66:1). A “pred Janjetom” stoje tako što pokazuju vjeru u Isusovu otkupnu žrtvu. Sličan izraz upotrijebljen je u Mateju 25:31, 32, gdje se za “sve narode” – uključujući i zle ljude – kaže da će se skupiti pred Isusom koji sjedi na svom slavnom prijestolju. Sasvim je jasno da se ti narodi ne nalaze na nebu, nego na Zemlji. Objašnjenje koje je objavljeno 1935. itekako ima smisla. U svjetlu tog objašnjenja jasno je zašto Biblija nigdje ne spominje da je veliko mnoštvo uzeto na nebo. Samo je jednoj grupi obećan vječni život na nebu – grupi od 144 000 kršćana, koji će zajedno s Isusom kraljevati “nad zemljom” (Otkr. 5:10; w19.09 39:9).

Jehova očekuje od svojih slugu da se odvoje od Babilona Velikog. No nije dovoljno samo prekinuti veze s krivom religijom. Moramo odlučno podupirati pravu religiju, odnosno služiti Jehovi, pravom Bogu. Navedimo dva načina kako to možemo činiti. Kao prvo, moramo odlučno podupirati Jehovina pravedna moralna mjerila. Ne smijemo prihvaćati svjetovna mjerila i vrijednosti. Naprimjer, mi ne odobravamo spolni nemoral bilo koje vrste, pa tako niti homoseksualni način života ili istospolne brakove (Mat. 19:4, 5; Rim. 1:26, 27). Kao drugo, moramo nastaviti služiti Bogu zajedno sa svojim sukršćanima. Mi se sastajemo gdje god možemo – u našim dvoranama, u privatnim kućama, kad je to potrebno, ili čak na nekim tajnim mjestima. Što god da se dogodi, ne smijemo prestati redovito ići na sastanke. Ustvari, moramo to činiti “tim više što [vidimo] da se približava dan” (Hebr. 10:24, 25; w19.10 41:6-7).

Jehova želi da uživamo u životu, a zabava nam može biti pravi užitak. Ustvari, Božja Riječ kaže da “nema čovjeku ništa bolje nego da jede i pije i da mu duša uživa u dobru od truda svojega” (Prop. 2:24). Međutim, dobar dio svjetovne zabave može loše utjecati na nas. Ona kvari moralna mjerila ljudi te ih potiče da toleriraju – ili da čak zavole – postupke koje Božja Riječ osuđuje. Budući da želimo biti odani isključivo Jehovi, ne možemo istovremeno jesti sa “stola Jehovina” i sa “stola demonskoga” (1. Kor. 10:21, 22). Zajednički obrok često je znak prijateljstva. Ako izaberemo zabavu koja promiče nasilje, spiritizam, nemoral ili druge tjelesne želje i stavove, mi zapravo jedemo obrok u društvu Božjih neprijatelja, i to obrok koji su oni pripremili. Time nanosimo štetu sami sebi, a ujedno ugrožavamo svoje prijateljstvo s Jehovom (w19.10 43:2, 11-12).

Da bi imao koristi od vjetra, pomorac mora učiniti dvije stvari. Kao prvo, mora brod dovesti onamo gdje puše vjetar. Uostalom, njegov se brod neće kretati ako ostane u luci, gdje nema vjetra. Kao drugo, on mora podignuti jedra i što više ih rastvoriti. Čak i kad ima vjetra, njegov će brod ploviti jedino ako vjetar puše u jedra. Slično tome mi ćemo ustrajno služiti Jehovi samo uz pomoć svetog duha. No da bismo dobili pomoć tog duha, moramo učiniti dva koraka. Kao prvo, moramo, slikovito govoreći, doći onamo gdje djeluje Božji duh, odnosno moramo sudjelovati u aktivnostima koje će nas izložiti njegovom utjecaju. Kao drugo, moramo što više “rastvoriti svoja jedra”, odnosno posvetiti se tim aktivnostima dajući sve od sebe (Psal. 119:2). Ako to učinimo, sveti duh davat će nam vjetar u leđa dok se borimo s valovima kušnji i protivljenja i pomoći nam da nastavimo ustrajno “ploviti” (w19.11 45:8, 11).

Posljednjeg dana svog života na Zemlji Isus je bio tjeskoban. Znao je da će ga bezakonici uskoro pogubiti na okrutan način. No skora smrt nije bilo jedino što ga je mučilo. On je svim srcem volio svog Oca i želio mu je ugoditi. Znao je da je jako važno da ostane vjeran u teškoj kušnji koja ga je čekala jer će time doprinijeti opravdanju Jehovinog imena. Osim toga, Isus je volio ljude i bio je svjestan da naši izgledi za vječni život ovise o tome hoće li on ustrajati do kraja. Unatoč takvom pritisku Isus je imao mir. Imao je “mir Božji”, spokoj koji proizlazi iz bliskog odnosa s Jehovom. Taj mir odagnao je tjeskobu iz njegovih misli i srca (Filip. 4:6, 7). Nitko od nas neće se suočiti s takvim pritiskom, ali svi Isusovi sljedbenici doživljavaju kušnje (Mat. 16:24, 25; Ivan 15:20). Poput Isusa, i nas ponekad obuzme tjeskoba (w19.04 15:1-3).

Svi bismo se trebali upitati: Jesam li zahvalan što surađujem sa zemaljskim dijelom Jehovine organizacije? Imamo obilje dokaza da Jehova blagoslivlja svoj narod. Doista imamo puno razloga biti zahvalni što smo dio te organizacije! (1. Sol. 5:18). Kako možemo pokazati da je podupiremo? Tako da slušamo biblijske upute koje dobivamo u našim publikacijama te na skupštinskim i pokrajinskim sastancima i kongresima. Osim toga, podršku izražavamo i tako što dajemo sve od sebe u propovijedanju i činjenju učenika (1. Kor. 15:58). Steknimo Jehovino odobravanje kako bi on prihvatio naše žrtve. Služimo mu iz zahvalnosti. Dajmo mu uvijek najbolje od sebe zato što ga volimo svim srcem. I zdušno podupirimo organizaciju koju on blagoslivlja. Čineći sve to, pokazat ćemo da cijenimo čast što možemo biti njegovi svjedoci! (w19.11 47:17-18).

Isus nije želio reći da će njegovi učenici poput njega činiti čuda, nego da će propovijedati na većem području, većem broju ljudi i tijekom duljeg razdoblja. Ako si zaposlen, postavi si sljedeća pitanja: Jesam li među kolegama poznat kao marljiv radnik? Trudim li se dovršiti posao na vrijeme i obaviti ga najbolje što mogu? Ako možeš potvrdno odgovoriti na ta dva pitanja, vjerojatno ćeš zadobiti povjerenje svog poslodavca, a i veća je vjerojatnost da će te kolege saslušati kad im budeš svjedočio. A kad je riječ o propovijedanju i poučavanju, dobro je da razmisliš o sljedećem: Znaju li me braća kao marljivog propovjednika? Trudim li se dobro pripremiti za prvi razgovor? Dolazim li brzo u ponovni posjet osobama koje su pokazale zanimanje? Sudjelujem li redovito u različitim oblicima propovijedanja? Ako su tvoji odgovori potvrdni, služba će ti donositi radost (w19.12 49:14-15).

Par koji odluči imati djecu trebao bi razgovarati o dva bitna pitanja: Kao prvo, kada žele dobiti djecu? Kao drugo, koliko djece žele imati? No zašto su ta dva pitanja toliko značajna? I kada bi bilo dobro razgovarati o njima? Obično je najbolje da par razgovara o djeci još prije vjenčanja. Zašto? Zato što je važno da muž i žena o tome imaju isti stav. Osim toga, trebaju promisliti jesu li spremni za roditeljstvo. Neki parovi odluče pričekati s djecom barem godinu ili dvije nakon vjenčanja zato što roditeljske odgovornosti zahtijevaju puno vremena i energije. Na taj se način imaju vremena priviknuti na bračni život i još se više zbližiti (w19.12 52:4-5).

Mnogi Jehovini sluge diljem svijeta suočavaju se sa stresnim ili čak tragičnim situacijama. Neki se kršćani bore s teškom bolešću ili tuguju zbog smrti voljene osobe. Drugima veliku bol zadaje to što je neki član njihove obitelji ili blizak prijatelj prestao služiti Jehovi. Neki pak trpe strašne posljedice prirodnih katastrofa. Svoj toj braći i sestrama potrebna je utjeha. Kako im možemo pomoći? Budimo im vjerni prijatelji. Takvi prijatelji spremni su činiti žrtve kako bi pomagali svojoj braći i sestrama. Naprimjer, našem bratu Petru bio je dijagnosticiran vrlo agresivan oblik jedne smrtonosne bolesti. Njegova žena Katarina rekla je: “Jedan bračni par iz naše skupštine odvezao nas je na liječnički pregled na kojem smo saznali za Petrovu dijagnozu. Istog trena odlučili su da neće dopustiti da tu tešku situaciju proživljavamo sami. I stvarno, uvijek su uz nas kad god ih trebamo.” Doista je lijepo znati da imamo prave prijatelje koji nam mogu pomoći da izdržimo kušnje! (w20.01 2:1, 5-6).

Da si ti bio među učenicima koji su se na Pedesetnicu 33. godine okupili u Jeruzalemu, ne bi ni najmanje sumnjao u to da si pomazan svetim duhom (Djela 2:5–12). No dešava li se nešto tako spektakularno svima koji su pomazani svetim duhom? Dobivaju li svi pomazanje u posve isto vrijeme i na posve isti način? Ne. Razmotri kada kršćani dobivaju pomazanje. Na Pedesetnicu 33. godine Jehova nije svetim duhom pomazao samo onih 120 učenika. Kasnije tog istog dana obećani sveti duh dobilo je i 3000 drugih učenika. Oni su bili pomazani kad su se krstili (Djela 2:37, 38, 41). No u narednim godinama nisu svi kršćani koji su dobili nebeski poziv bili pomazani prilikom svog krštenja. Naprimjer, Samarićani su bili pomazani nakon što su već neko vrijeme bili kršteni (Djela 8:14–17). A izniman slučaj bili su Kornelije i njegovi ukućani, koji su bili pomazani čak i prije krštenja (Djela 10:44–48; w20.01 4:2-4).

Samo u četiri evanđelja Isus je Jehovu oko 165 puta nazvao Ocem. Zašto je toliko govorio o Jehovi kao svom Ocu? Između ostalog, zato da bi ljudi jasno razumjeli da je Jehova Otac pun ljubavi (Ivan 17:25). Što učimo o Jehovi iz načina na koji se on ophodio sa svojim Sinom, Isusom? Jehova je uvijek slušao njegove molitve. No nije ih samo slušao – on ih je i uslišavao (Ivan 11:41, 42). U kakvim se god kušnjama Isus našao, uvijek je osjećao ljubav i podršku svog Oca (Luka 22:42, 43). Kao Otac pun ljubavi, Jehova je Isusu uvijek davao do znanja da ima njegovu podršku (Mat. 26:53; Ivan 8:16). Istina, on nije zaštitio Isusa od svake nevolje i boli, no pomogao mu je da podnese kušnje koje su ga zadesile. Isus je dobro znao da će sve patnje koje bi ga mogle snaći brzo proći (Hebr. 12:2). Jehova je pokazao da mu je stalo do Isusa tako što ga je slušao, brinuo se za njegove potrebe, poučavao ga i pomagao mu da izdrži kušnje (Ivan 5:20; 8:28; w20.02 6:6-7, 9).

Kad odlučujemo hoćemo li sudjelovati u nekom običaju, trebali bismo razmisliti kako će naša odluka utjecati na savjest drugih, posebno naših suvjernika. Nipošto ne želimo nekoga pokolebati u vjeri! (Mar. 9:42). No ne želimo niti nepotrebno povrijediti ljude koji ne dijele naša uvjerenja. Ljubav nas potiče da im se obraćamo s poštovanjem, kako bismo proslavili Jehovu. Naravno, nećemo se svađati s ljudima ili ismijavati njihove običaje. Ne zaboravi da ljubav ima veliku moć! Kada je pokazujemo drugima, svojom obzirnošću i poštovanjem mogli bismo smekšati čak i protivnike. Ljudima u svojoj sredini daj do znanja da si Jehovin svjedok (Iza. 43:10). Napete situacije vjerojatno ćeš lakše riješiti ako tvoji rođaci i susjedi znaju da služiš Jehovi Bogu. Nemojmo se nikada sramiti svojih uvjerenja, nego odvažno branimo istinu o smrti! (Rim. 1:16; w19.04 16:14-16).

Dvanaestorica apostola bila su s Isusom tijekom njegove službe na Zemlji, ali apostol Pavao postao je kršćanin tek nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Istina, s vremenom je postao “apostol poslan drugim narodima”, ali nije dobio čast biti jedan od dvanaestorice (Rim. 11:13; Djela 1:21–26). Pavao nije zavidio apostolima na tome što su pripadali toj posebnoj grupi niti na njihovom bliskom odnosu s Isusom. On je bio zadovoljan svojom službom. Ako smo ponizni i zadovoljni onim što imamo, bit ćemo poput Pavla i poštovati one kojima je Jehova povjerio autoritet (Djela 21:20–26). Jehova se pobrinuo da u kršćanskoj skupštini postoje starješine koji je predvode. Iako su nesavršeni, to su ljudi koje nam je on “dao (...) na dar” (Efež. 4:8, 11). Budemo li poštovali imenovanu braću i ponizno slijedili njihovo vodstvo, ostat ćemo bliski s Jehovom i biti u miru sa svojim sukršćanima (w20.02 8:13-14).

Možda si i prije nego što si počeo proučavati s Jehovinim svjedocima duboko cijenio Bibliju. Možda si zavolio i Isusa. Sada kad si upoznao Jehovine svjedoke, možda se voliš družiti s njima. To je doista lijepo. No sve to što smo naveli ne mora te samo po sebi potaknuti da se predaš Jehovi i krstiš. Na krštenje te prvenstveno treba potaknuti ljubav prema Jehovi Bogu. Ako Jehovu voliš više od svega, nećeš dopustiti da te bilo tko ili bilo što spriječi da mu služiš. Ljubav prema Jehovi dovest će te do krštenja, a nakon što učiniš taj korak, služit će ti kao zaštita kako ne bi zašao s pravog puta i prestao služiti Bogu. Isus je rekao da Jehovu trebamo voljeti svim srcem, dušom, umom i snagom (Mar. 12:30). Kako možeš toliko snažno zavoljeti Jehovu i razviti duboko poštovanje prema njemu? Razmišljanje o tome koliko nas Jehova voli potiče nas da i mi volimo njega (w20.03 10:4-5).

Što znači potpuno izvršiti svoju službu? Jednostavno rečeno, da bismo potpuno izvršili svoju službu, moramo propovijedati i poučavati ljude koliko god nam je to moguće. No nije važno samo koliko vremena posvećujemo tome. Jehovi je bitan i motiv iz kojeg to činimo. Budući da volimo njega i bližnje, svoju kršćansku službu vršimo cijelom dušom (Mar. 12:30, 31; Kol. 3:23). Služiti Bogu cijelom dušom znači ulagati trud i koristiti svoju snagu za službu koju nam je povjerio, i to najviše što možemo. Ako uviđamo kolika je čast sudjelovati u djelu propovijedanja, davat ćemo sve od sebe da dobru vijest prenesemo što većem broju ljudi. Možda propovijedanju ne možemo posvetiti onoliko vremena koliko bismo željeli. No to je nešto što jako volimo. Trudimo se postati još bolji propovjednici kako bismo uspjeli ljudima prenijeti dobru vijest tako da im ona dopre do srca. Propovijedanju dajemo prioritet (w19.04 14:3-4, 6).

Sotonine laži nanose ljudima bol i patnje. Ponekad se roditeljima koji tuguju zbog smrti djeteta kaže da im je Bog uzeo dijete zato da bude anđeo na nebu. Da li ta sotonska laž ublažava njihovu bol ili samo dodaje sol na ranu? Lažno učenje o paklenoj vatri koristilo se kao opravdanje za mučenje onih koji su se protivili crkvenim vjerovanjima. Između ostalog, spaljivalo ih se na lomači. U jednoj knjizi koja govori o španjolskoj inkviziciji stoji da su neki koji su pribjegavali toj okrutnoj metodi vjerovali da hereticima time pružaju priliku da “osjete kako će im biti kad se budu vječno mučili u paklenoj vatri”. Nadali su se da će ih to potaknuti da se prije smrti pokaju i budu spašeni od pakla. U mnogim zemljama ljudi misle da su dužni štovati svoje mrtve pretke, iskazivati im čast i tražiti blagoslov od njih. Drugi žele umiriti svoje pretke jer se boje da će ih oni inače na neki način kazniti. Nažalost, vjerovanja koja počivaju na sotonskim lažima ne pružaju ljudima pravu utjehu. Baš naprotiv, ona izazivaju tjeskobu i strah (w19.04 16:1, 10).