Veljača

Prema Bibliji, postupati pravedno u osnovi znači činiti ono što Bog smatra ispravnim i pritom biti nepristran. Razmisli o tome što Isusova djela otkrivaju o njegovom osjećaju za pravdu. U njegovo su vrijeme židovski vjerski vođe mrzili ne-Židove i prezirali običan narod, a prema ženama nisu imali nimalo poštovanja. No Isus je bio pravedan i nepristran prema svima. Pomagao je i ne-Židovima koji su pokazivali vjeru u njega (Mat. 8:5–10, 13). Bez predrasuda je propovijedao svima, i bogatima i siromašnima (Mat. 11:5; Luka 19:2, 9). Prema ženama nikad nije bio grub ili okrutan. Naprotiv, bio je obziran i pokazivao im poštovanje, čak i onima koje su drugi prezirali (Luka 7:37–39, 44–50). Na Isusa se možemo ugledati tako da budemo nepristrani prema drugima i tako da propovijedamo svima koji su spremni slušati, bez obzira na njihov društveni položaj ili vjeroispovijed. Braća oponašaju njegov primjer tako što se sa ženama ophode s poštovanjem (w19.05 18:1, 15-17).

Poput apostola Pavla, današnji vjerni starješine mogu blagim i obzirnim riječima na temelju Biblije pružiti utjehu onima kojima je to potrebno. Jesu li starješine jedini koji mogu tješiti žrtve zlostavljanja? Nisu. Svi mi dužni smo tješiti jedni druge (1. Sol. 4:18). Naročito duhovno zrele kršćanke mogu biti od velike pomoći sestrama koje trebaju podršku. Zanimljivo je da je Jehova sebe usporedio s majkom koja tješi svog sina (Iza. 66:13). Biblija govori o ženama koje su pružale utjehu onima koji su se našli u nevolji (Job 42:11). Jehova je sigurno jako sretan kad vidi kako današnje kršćanke hrabre svoje suvjernice koje proživljavaju veliku emocionalnu bol! U nekim slučajevima starješine mogu diskretno zamoliti neku zrelu kršćanku da pomogne sestri koja se bori s takvim osjećajima. Naravno, kad pomažemo nekom suvjerniku, trebamo paziti kako mu ne bismo postavljali pitanja o privatnim stvarima koje on želi zadržati za sebe (1. Sol. 4:11; w19.05 20:10–12).

Zašto su potrebna najmanje dva svjedoka da bi starješine mogli poduzeti skupštinske pravne korake? Zato što je to u skladu s visokim mjerilima pravde koje navodi Biblija. Ako optuženi nije priznao grijeh, optužbu moraju potvrditi dva svjedoka kako bi starješine mogli oformiti pravni odbor (Pnz. 19:15; 1. Tim. 5:19). Ako optuženi poriče da je učinio grijeh, starješine trebaju razmotriti iskaz svjedoka. Ako onaj tko je iznio optužbu i barem još jedna osoba to potvrde, starješine imaju temelja osnovati pravni odbor. Čak i ako nema dva svjedoka koja mogu potvrditi da je osoba kriva za zlostavljanje djece, to ne znači da optužba nije istinita. Starješine uviđaju da je optuženik možda ipak učinio težak grijeh. Stoga će pružati pomoć i podršku svima koji su pogođeni tim grijehom te će davati sve od sebe kako bi zaštitili skupštinu od moguće opasnosti (Djela 20:28; w19.05 19:15-16).

Važno je da djeca nauče proučavati. Primjerice, trebaju naučiti kako se pripremati za skupštinske sastanke ili kako istražiti pitanje koje im je netko postavio u školi (Hebr. 5:14). Ako kod kuće imaju naviku dio vremena posvetiti proučavanju, bit će im lakše pratiti program na skupštinskim i pokrajinskim sastancima te na kongresima. Naravno, roditelji trebaju procijeniti koliko će proučavanje trajati, uzimajući pritom u obzir dob i temperament djeteta. Osobe s kojima vodimo biblijski tečaj također trebaju naučiti kako se proučava. Lijepo je vidjeti da se netko tko je tek počeo proučavati priprema za tečaj ili skupštinski sastanak tako što podcrtava odgovore. No interesente je važno poučiti i da samostalno proučavaju i dublje istražuju. Tada će, kad iskrsne neki problem, znati sami doći do korisnih savjeta u našim publikacijama (w19.05 22:2, 10-11).

Sotona se svim silama trudi utjecati na naš način razmišljanja. On koristi najrazličitije ideje i gledišta da bi poništio pozitivan utjecaj istine iz Božje Riječi. On i danas postavlja pitanje koje je uputio Evi u edenskom vrtu: “Je li doista Bog rekao da...?” (Post. 3:1). U ovom svijetu kojim Sotona upravlja često čujemo podmukla pitanja kao što su: Da li Bog doista osuđuje istospolne veze? Da li Bog doista traži od tebe da ne slaviš Božić ili rođendane? Zar tvoj Bog doista očekuje od tebe da odbiješ transfuziju krvi? Zar Bog koji je pun ljubavi doista zahtijeva da prekineš kontakte s članovima obitelji i prijateljima koji su isključeni? Jako je važno da smo sigurni u istinitost svojih vjerovanja. Ako takva podmukla pitanja ostanu neodgovorena u našim mislima, ona mogu prerasti u ozbiljne sumnje. A sumnje mogu postupno iskriviti naš način razmišljanja i razoriti nam vjeru (w19.06 24:15-17).

Jehova, naš brižni nebeski Otac, jako nas voli (Ivan 3:16). Mi ga želimo oponašati i zato se trudimo biti “suosjećajni, puni bratske ljubavi [i] samilosni” prema svima, a naročito prema “svojoj braći u vjeri” (Gal. 6:10). Kad se neki naš suvjernik nađe u teškim okolnostima, nastojimo mu pomoći. Kako možemo utješiti osobu kojoj je smrt oduzela bračnog druga? Prije svega, trebamo razgovarati s njom, čak i ako nam je neugodno ili ne znamo što bismo rekli. Paula, kojoj je muž iznenada umro, kaže: “Jasno mi je da je ljudima nelagodno i da ne znaju kako se ophoditi s ožalošćenom osobom. Boje se da će reći nešto krivo. No još je gore ako ti ne kažu baš ništa.” Ožalošćena osoba vjerojatno i ne očekuje da kažemo nešto dubokoumno. Paula je rekla: “Bila sam zahvalna čak i kad bi mi prijatelji rekli: ‘Jako mi je žao’” (w19.06 26:1, 14).

Ako naše djelovanje bude zabranjeno, starješine će organizirati sastanke, no pazit će da sastanci ne privlače pažnju protivnika. Možda će uputiti članove skupštine da se sastaju u malim grupama i možda će često mijenjati vrijeme i mjesto sastanaka. Kad je riječ o propovijedanju, okolnosti se mogu razlikovati od mjesta do mjesta. No mi volimo Jehovu i užitak nam je pričati drugima o njegovom Kraljevstvu, pa ćemo sigurno naći neki način da propovijedamo (Luka 8:1). Komentirajući kako su postupali Jehovini svjedoci u bivšem Sovjetskom Savezu, povjesničarka Emily Baran rekla je: “Kad su im vlasti zabranile da šire svoju vjeru, oni su se preorijentirali na razgovore sa susjedima, kolegama i prijateljima. Kad su zbog toga završili u radnim logorima, tražili su prilike da obrate druge zatvorenike.” Unatoč zabrani ta naša braća nisu prestala propovijedati. Ugledajmo se na njih! (w19.07 28:12-13).

Kako možemo pomoći onima koji nisu religiozni da zavole Boga i postanu Kristovi učenici? Prije svega, moramo biti svjesni da nečija reakcija na dobru vijest može ovisiti o tome gdje je odrastao. Naprimjer, neki Europljanin možda neće reagirati na istinu jednako kao netko iz Azije. Zašto? Mnogi Europljani donekle su upoznati s Biblijom i poznato im je gledište da je Bog sve stvorio. No ljudi iz Azije uglavnom ne znaju gotovo ništa o Bibliji i ne vjeruju da postoji Stvoritelj. Usprkos tome budi pozitivan. Svake godine među onima koji postanu Jehovini svjedoci ima i ljudi koji nekad nisu bili religiozni. Mnogi od njih već su živjeli po visokim moralnim mjerilima i gadilo im se vjersko licemjerje. Drugi su pak živjeli nemoralno ili su imali loše navike koje su morali pobijediti. Možemo biti sigurni da ćemo uz Jehovinu pomoć pronaći one koji “ispravno [gledaju] na vječni život” (Djela 13:48; 1. Tim. 2:3, 4; w19.07 30:3-4).

Bez obzira na to nadamo li se vječnom životu na nebu ili u raju na Zemlji, moramo ustrajno trčati prema cilju. U kakvim god da se okolnostima nalazimo, ne smijemo gledati na ono što je iza nas niti dopustiti da nas bilo što navede da prestanemo služiti Jehovi (Filip. 3:16). Možda nam se čini da već predugo čekamo na ispunjenje Jehovinih obećanja ili nas izdaje fizička snaga. Možda već godinama podnosimo nevolje i progonstvo. U svakom slučaju, nemojmo biti “zabrinuti ni za što”, nego kažimo Jehovi sve što nam leži na srcu, a on će nam dati mir kakav ne možemo ni zamisliti (Filip. 4:6, 7). Poput trkača koji se iz petnih žila trudi otrčati posljednju etapu utrke, i mi se moramo potpuno usredotočiti na to da dovršimo svoju trku za život. Koliko god nam to snaga i okolnosti dopuštaju, dajmo sve od sebe i gorljivo trčimo prema divnim blagoslovima koji nas čekaju (w19.08 31:16-17).

Možda nam je teško pronaći prave riječi za nekoga tko tuguje. No ponekad suze govore više od riječi. Kad je Isusov prijatelj Lazar umro, Marija, Marta i drugi plakali su za svojim voljenim bratom i prijateljem. Kad je četiri dana kasnije stigao Isus, i on je zaplakao, premda je znao da će ubrzo uskrsnuti Lazara (Ivan 11:17, 33–35). Isusove suze bile su odraz onoga što je osjećao njegov Otac. Bile su ujedno i dokaz da je Isus jako volio Lazarovu obitelj, što je sigurno utješilo Mariju i Martu. Slično tome kad braća osjete našu ljubav i brigu, znat će da nisu sami i da oko sebe imaju suosjećajne prijatelje koji su im spremni pružiti podršku. Ponekad naprosto trebamo pažljivo slušati svog suvjernika koji tuguje. Dopusti mu da ti se izjada i nemoj se uvrijediti ako pritom kaže nešto nepromišljeno (Job 6:2, 3). Možda mu članovi obitelji koji nisu u istini stvaraju dodatni emocionalni pritisak. Zato se moli s njim. Usrdno zamoli Jehovu, “onoga koji sluša molitvu”, da mu da snage i pomogne mu da može bistro rasuđivati (Psal. 65:2; w19.04 16:18-19).

Bez obzira na to služimo li na području ili u Betelu, posve je razumljivo da s vremenom zavolimo ljude kojima propovijedamo ili s kojima surađujemo, a i mjesto gdje služimo. Ako zbog nekog razloga moramo otići, to nam može jako teško pasti. Nedostaju nam braća i sestre i zabrinuti smo za njih, pogotovo ako znamo da doživljavaju progonstvo (Mat. 10:23; 2. Kor. 11:28, 29). Osim toga, promjena zaduženja, pa čak i povratak kući, često bude pravi kulturni šok. Neki kojima su se promijenile okolnosti mogu se iznenada naći u neočekivanim financijskim problemima. Zbog neizvjesnosti se možda osjećaju nesigurno i obeshrabreno. Što im može pomoći u takvoj situaciji? Ostani blizak s Jehovom (Jak. 4:8). Kako? Moli mu se, s pouzdanjem u to da on “sluša molitvu” (Psal. 65:2). Jehova može “učiniti neizmjerno više od svega što molimo ili zamislimo” (Efež. 3:20). On se neće ograničiti samo na ono za što smo ga konkretno molili. Da bi riješio naše probleme, on može učiniti nešto neočekivano, nešto čega se mi nikad ne bismo ni sjetili (w19.08 34:5-6).

Ljudi ponekad koriste izraz “harmagedon” kad govore o nuklearnom ratu ili ekološkoj katastrofi. No Biblija kaže da je Harmagedon povezan s nečim pozitivnim, nečim što će čovječanstvu donijeti sreću! (Otkr. 1:3). Harmagedon neće dovesti do uništenja ljudskog roda, nego će mu donijeti spasenje. U kom smislu? On će okončati ljudsku vlast. Zli ljudi bit će uništeni, a pravednici će ostati na životu. Osim toga, naš će planet biti spašen od propasti (Otkr. 11:18). Izraz “Harmagedon” u Bibliji se spominje samo jednom, a potječe od hebrejske riječi koja znači “brdo megidsko” (Otkr. 16:16, bilješka). Megido je bio grad u drevnom Izraelu (Još. 17:11). No Harmagedon nije neko doslovno mjesto na Zemlji. Strogo uzevši, taj se izraz odnosi na situaciju koja će zavladati na Zemlji kad se “kraljevi svega svijeta” udruže kako bi napali Božji narod (Otkr. 16:14; w19.09 36:1-3).

Toj je ženi očajnički trebala pomoć. Dotad je već bila kod mnogih liječnika u nadi da će naći lijek. Mučila se već 12 godina, ali nitko joj nije mogao pomoći. Prema Mojsijevom zakonu, ona je bila nečista (Lev. 15:25). Kad je čula da Isus liječi bolesne, otišla ga je potražiti. Kad ga je pronašla, dotaknula je rub njegove haljine i ozdravila istog trena. No Isus je nije samo izliječio. Ophodio se s njom s puno ljubavi i poštovanja, i tako joj vratio njeno dostojanstvo. Naprimjer, kad joj se obratio, upotrijebio je topao izraz “kćeri”. Sve je to sigurno jako ohrabrilo i ojačalo tu ženu! (Luka 8:44–48). Zapazi da je žena bila ta koja je došla k Isusu. Ona je učinila prvi korak. Tako je i danas – mi moramo uložiti trud da bismo “došli” k Isusu. U današnje vrijeme on neće na čudesan način otkloniti naše fizičke bolesti. No ipak nam upućuje poziv: “Dođite k meni (...) i ja ću vas okrijepiti!” (Mat. 11:28; w19.09 38:2-3).

Prorok Zaharija ranije je prorekao nešto slično. Napisao je: “U te će dane deset ljudi iz svih jezika narodnih uhvatiti jednoga Židova za skut, uhvatit će ga, govoreći: ‘Idemo s vama, jer smo čuli da je Bog s vama!’” (Zah. 8:23). Jehovini svjedoci uvidjeli su da se ljudi “iz svakoga jezika” mogu skupiti samo ako se dobra vijest bude propovijedala na mnogim jezicima. Danas prevodimo na više jezika nego ikad prije u povijesti – čak na preko 900. Sasvim je jasno da je skupljanje velikog mnoštva iz svih naroda čudo iza kojeg stoji Jehova. Budući da se duhovna hrana objavljuje na toliko jezika, Božji sluge ujedinjeno služe Jehovi iako žive diljem cijele Zemlje. Osim toga, Jehovin narod poznat je po svom revnom propovijedanju i bratskoj ljubavi. Sve to doista nam jača vjeru! (Mat. 24:14; Ivan 13:35; w19.09 39:16-17).

Tijekom velike nevolje ljudi će biti u šoku kad vide da se počinju rušiti sve institucije za koje su dotad smatrali da ih ništa ne može poljuljati. Obuzet će ih tjeskoba i bit će u strahu za vlastiti život jer će nastupiti najmračnije razdoblje ljudske povijesti (Sef. 1:14, 15). U to vrijeme život će vjerojatno postati teži čak i Jehovinim slugama. Budući da ni tada nećemo biti dio svijeta, možda ćemo doživjeti neke nevolje. Možda nećemo imati čak ni neke osnovne stvari za život. “Vjerni i razboriti rob” već nas godinama priprema kako bismo mogli ostati vjerni tijekom velike nevolje (Mat. 24:45). On to čini na razne načine, naprimjer putem pravovremenih kongresa. Na kongresima koje smo imali od 2016. do 2018. bili smo potaknuti da izgradimo osobine koje će nam biti potrebne kad započne Jehovin dan (w19.10 41:2, 10, 12).

Nakon što zalogaj progutamo, pokreću se automatski procesi na koje više ne možemo utjecati te različiti sastojci hrane postupno postaju dio našeg tijela. Dobra ishrana može pospješiti naše zdravlje, a loša ga može narušiti. Posljedice se možda neće vidjeti preko noći, ali s vremenom će doći do izražaja. Slično je i s odabirom zabave. Mi sami odlučujemo što ćemo staviti u svoj um. No nakon toga aktiviraju se automatski procesi te primljene informacije utječu na naše misli i srce. Dobra zabava može nas osvježiti i opustiti, a loša nam može naštetiti (Jak. 1:14, 15). Posljedice loše zabave možda neće biti odmah vidljive, no s vremenom će izbiti na površinu. Zato nas Biblija upozorava: “Što čovjek sije, to će i požeti. Tko sije u svoje tijelo, od tijela će požeti propast” (Gal. 6:7, 8). Stoga je jako važno da odbacimo svu zabavu koja promiče ono što Jehova mrzi! (Psal. 97:10; w19.10 43:12-14).

Jehova je dokazao koliko nas voli time što je dao svog Sina kao otkupnu žrtvu za nas (Ivan 3:16). Kako mi možemo pokazivati ljubav po uzoru na Jehovu? Tako da svu svoju braću i sestre cijenimo i smatramo dragocjenima i tako da srdačno primimo svaku izgubljenu ovcu koja se vrati Jehovi (Psal. 119:176; Luka 15:7, 10). Ljubav prema suvjernicima dokazujemo time što spremno žrtvujemo svoje vrijeme i energiju kako bismo im pomogli, pogotovo kad se nađu u problemima (1. Ivan. 3:17). Isus je zapovjedio svojim sljedbenicima da pokazuju samopožrtvovnu ljubav (Ivan 13:34, 35). Ta je zapovijed nova zato što traži od Božjih slugu nešto što Božji zakon nije tražio od Izraelaca – moramo voljeti svoje suvjernike kao što je Isus volio nas. Takva ljubav podrazumijeva samopožrtvovnost. Trebamo voljeti svoju braću i sestre više od sebe, pa čak biti i spremni dati život za njih, kao što je to Isus učinio za nas (w19.05 18:11-13).

Da bismo dobili pomoć svetog duha, moramo se uporno moliti za to (Luka 11:8, 13). Iz Isusove usporedbe zapisane u Luki 11:5–9 učimo zašto će nam Jehova dati sveti duh. Čovjek iz usporedbe želio je biti dobar domaćin. Osjećao se dužnim nahraniti gosta koji je usred noći došao k njemu, ali nije mu imao što ponuditi. Isus je rekao da je susjed tom čovjeku dao kruha zato što ga je on uporno molio za to. Što je time želio reći? Ako je nesavršen čovjek spreman pomoći svom upornom susjedu, koliko je onda tek naš brižni nebeski Otac spreman pomoći onima koji ga uporno mole za sveti duh! Dakle, možemo biti sigurni da će Jehova uslišiti naše usrdne molitve za sveti duh (Psal. 10:17; 66:19). Iako nas Sotona neumorno pokušava slomiti, možemo biti uvjereni da ćemo ustrajati (w19.11 45:17-19).

Isus je znao da je njemu i apostolima povremeno potreban odmor. No mnogi ljudi u ono doba bili su slični bogatom čovjeku iz Isusove usporedbe, a jednako je i s mnogima danas. Taj je čovjek sam sebi rekao: “Počivaj, jedi, pij i uživaj!” (Luka 12:19; 2. Tim. 3:4). Njemu se život vrtio oko odmora i užitaka. No Isus i apostoli razmišljali su drugačije. Njima osobna udobnost i užici nisu bili u središtu života. Božji sluge u današnje vrijeme trude se ugledati na Isusa. Zato svoje slobodno vrijeme ne koriste samo za odmor nego i za službu propovijedanja i kršćanske sastanke. Zapravo, te duhovne aktivnosti smatramo toliko važnim da činimo sve što je u našoj moći kako bismo redovito sudjelovali u njima (Hebr. 10:24, 25). Čak i kad smo na godišnjem odmoru, redovito prisustvujemo sastancima gdje god da se nalazimo i tražimo prilike da s osobama koje sretnemo razgovaramo o Bibliji (2. Tim. 4:2; w19.12 49:16-17).

Jehova nam daje slobodu da odaberemo svoj životni put. Uči nas kako donositi dobre odluke i pomaže nam da odluke koje smatra ispravnima provedemo u djelo (Psal. 119:173). Što više uzimamo u obzir mudre savjete iz Božje Riječi, to nam je lakše donositi dobre odluke (Hebr. 5:14). No čak i kad donesemo mudru odluku, možda nam je teško dovršiti ono što smo započeli. Navedimo nekoliko primjera. Mladi brat odluči pročitati cijelu Bibliju. Nekoliko tjedana dobro mu ide, a onda iz nekog razloga odustane. Sestra odluči služiti kao stalni pionir, ali stalno odgađa datum kada će početi s tom službom. Starješinstvo jedne skupštine donese jednoglasnu odluku da će se više posvetiti pastirskim posjetima, ali mjesecima ne poduzima ništa u vezi s tim. Te su situacije različite, ali nešto im je ipak zajedničko. Donesene odluke nisu provedene u djelo (w19.11 48:1-2).

Mi živimo u naročito teškim vremenima, koje je Isus usporedio s “Noinim danima” (Mat. 24:37; 2. Tim. 3:1). Svjesni te činjenice, neki su parovi odlučili pričekati s djecom kako bi mogli više vremena posvetiti kršćanskoj službi. Kad par odlučuje hoće li osnovati obitelj i koliko će djece imati, bilo bi mudro da “izračuna trošak” (Luka 14:28, 29). Roditelji iz iskustva znaju da podizanje djece puno košta, a zahtijeva i puno vremena i energije. Stoga je važno da par razmotri pitanja poput ovih: Hoćemo li oboje morati raditi da bismo zadovoljili osnovne potrebe svoje obitelji? Imamo li isto mišljenje o tome što su naše “osnovne potrebe”? Ako oboje budemo radili, tko će čuvati djecu? Tko će utjecati na njihovo razmišljanje i ponašanje? Parovi koji smireno razgovaraju o takvim pitanjima postupaju u skladu s riječima iz današnjeg citata (w19.12 52:6-7).

Apostol Pavao mnogo se puta našao u životnoj opasnosti (2. Kor. 11:23–28). Morao je podnositi i “trn u tijelu”, što je vjerojatno bio neki zdravstveni problem (2. Kor. 12:7). Usto je doživio razočaranje kad ga je Dema, njegov nekadašnji suradnik, napustio “zato što je zavolio sadašnji svijet” (2. Tim. 4:10). Pavao je bio pomazani kršćanin, bio je odvažan i nesebično je pomagao drugima, ali ponekad je čak i on bio obeshrabren (Rim. 9:1, 2). Pavao je dobio potrebnu utjehu i podršku. Kako? Naravno, Jehova ga je jačao svojim svetim duhom (2. Kor. 4:7; Filip. 4:13). No pomagao mu je i preko njegovih suvjernika. Pavao je za neke od svojih suradnika rekao: “Oni su mi pomagali i jačali me”, ili kao što kaže jedan drugi prijevod: “Oni su mi bili utjeha” (Kol. 4:11; Croatian Bible, Biblica, internetsko izdanje). Među onima koje je spomenuo po imenu bili su Aristarh, Tihik i Marko. Ta trojica kršćana hrabrila su Pavla i pomagala mu da ostane ustrajan (w20.01 2:2-3).

Isus je istaknuo da je nekome tko nije pomazan nemoguće u potpunosti objasniti kako se osjeća kršćanin koji je “ponovno rođen”, ili “rođen od duha” (Ivan 3:3–8). Nakon pomazanja kršćani počinju razmišljati na drugačiji način. U kom smislu? Prije nego što ih je Jehova pomazao, oni su se nadali da će vječno živjeti na Zemlji. Svim srcem iščekivali su vrijeme kad će Jehova ukloniti sve zlo i Zemlju pretvoriti u raj. Možda su čak zamišljali svoj susret s nekim voljenim članom obitelji ili dragim prijateljem koji je umro. No nakon pomazanja počeli su drugačije razmišljati. Zašto? Jesu li iznenada postali nezadovoljni zemaljskom nadom? Jesu li se predomislili zato što su bili pod velikim stresom ili su se našli u nekoj teškoj životnoj situaciji? Jesu li iznenada zaključili da bi im vječni život na Zemlji bio dosadan? Nipošto! Do promjene je došlo zato što je Jehova svojim svetim duhom promijenio njihov način razmišljanja i dao im drugačiju nadu (w20.01 4:9-11).

Pod Zakonom koji je Bog dao Izraelcima imenovani muškarci nisu rješavali samo vjerska pitanja nego i kaznene postupke te druge vrste sporova. No prema Kristovom zakonu uloga starješina isključivo je duhovne prirode (Gal. 6:2). Oni su svjesni da je Bog rješavanje građanskih sporova i kaznenih postupaka povjerio svjetovnim vlastima. To znači i da im je dao pravo da određuju novčane ili zatvorske kazne (Rim. 13:2–4). Koje korake poduzimaju starješine kad netko iz skupštine učini težak grijeh? Oni istražuju slučaj vodeći se biblijskim načelima i potom donose odluke. Uvijek imaju na umu da je ljubav temelj Kristovog zakona. Ljubav ih potiče da se pitaju: Što je potrebno učiniti da se pomogne onima kojima je prijestupnik nanio nepravdu ili zlo? Da li se prijestupnik kaje? Možemo li mu pomoći da obnovi svoj odnos s Jehovom? (w19.05 18:23-24).

Isus je tim riječima priznao da mu je njegov Otac podario život te da zahvaljujući njemu i dalje živi. Isus se svim srcem uzdao u svog Oca, Jehovu, a on mu je davao sve što mu je u materijalnom pogledu bilo potrebno za život. Što je još važnije, Jehova se brinuo za njega u duhovnom pogledu (Mat. 4:4). Jehova se brine da i mi u duhovnom pogledu imamo sve što nam treba. U svojoj Riječi otkrio nam je istinu o sebi, svom naumu, smislu života i budućnosti. Kad smo tek počeli upoznavati istinu, pokazao je da mu je stalo do nas tako što se poslužio našim roditeljima ili nekim drugim svojim slugom kako bi nas poučavali i pomogli nam da ga dobro upoznamo. Da bismo i dalje bili bliski s njim, pruža nam pomoć preko brižnih starješina te druge zrele braće i sestara. Osim toga, Jehova nas poučava na skupštinskim sastancima, na kojima učimo o njemu zajedno s ostalim članovima naše duhovne obitelji. Na te i razne druge načine Jehova pokazuje očinsku brigu za sve nas (Psal. 32:8; w20.02 6:8, 13).

Mir ne može opstati ondje gdje cvjeta zavist. Zato moramo iskorijeniti zavist iz vlastitog srca i paziti da sjeme te ružne osobine ne posijemo u tuđe srce. Što konkretno možemo učiniti kako bismo pomogli drugima da se bore protiv zavisti i kako možemo promicati mir? Naši stavovi i postupci mogu snažno utjecati na druge. Svijet nas potiče da se hvalimo onim što imamo (1. Ivan. 2:16). No takav je stav plodno tlo za zavist. Manja je vjerojatnost da ćemo kod drugih izazvati zavist ako pazimo da ne pričamo stalno o onome što imamo ili što planiramo kupiti. Isto tako, nećemo poticati zavist u drugima ako uvijek ostanemo skromni i ponizni iako su nam u skupštini povjerena određena zaduženja. Ako stalno ističemo službu koju vršimo, stvara se atmosfera u kojoj bi zavist lako mogla pustiti korijen. No ako pokazujemo iskreno zanimanje za druge i pohvalimo ih za dobra djela koja čine, pomažemo im da budu zadovoljni svojom službom te promičemo jedinstvo i mir u skupštini (w20.02 8:15-16).

Jehovu možeš bolje upoznati učeći o onome što je stvorio (Otkr. 4:11). Razmišljaj o tome kako je divno stvorio biljke i životinje i kako se u tome očituje njegova mudrost. Saznaj nešto više o čudesno stvorenom ljudskom tijelu (Psal. 139:14). Promisli i o tome koliku je energiju Jehova pohranio u Sunce, a ono je tek jedna od mnogo milijardi zvijezda koje postoje u svemiru! (Iza. 40:26). Budeš li razmišljao o Jehovinim djelima stvaranja, osjećat ćeš sve veće poštovanje prema njemu. Međutim, da bi se zbližio s Jehovom i iskreno ga zavolio, nije dovoljno samo znati da je on mudar i moćan. Trebaš još nešto naučiti o njemu. Trebaš se uvjeriti da je Jehovi stalo do tebe osobno. Ne zaboravi da on obećava da će ti pomoći da ga nađeš ako ga budeš tražio (1. Ljet. 28:9). Jehova te privukao k sebi (Jer. 31:3). Što više budeš svjestan toga koliko je Jehova učinio za tebe, to ćeš ga više voljeti (w20.03 10:6-7).

Apostol Pavao dao nam je dobar primjer jer mu je služba bila na prvom mjestu u životu. Kad je tijekom svog drugog misionarskog putovanja boravio u Korintu, morao je izrađivati šatore da bi se uzdržavao. Tim se zanatom bavio kako bi mogao zbrinuti svoje potrebe i Korinćanima objavljivati dobru vijest “bez ikakve naplate” (2. Kor. 11:7). Iako je morao raditi, služba mu je i dalje bila prioritet te je propovijedao svake subote. No kad su mu se okolnosti promijenile, on se “potpuno posvetio propovijedanju riječi, svjedočeći Židovima da je Isus doista Krist” (Djela 18:3–5; 2. Kor. 11:9). Kasnije, dok je u Rimu dvije godine bio u kućnom pritvoru, Pavao je svjedočio posjetiteljima i pisao poslanice (Djela 28:16, 30, 31). Nije dopustio da mu išta odvrati pažnju od službe (w19.04 14:9).