Zašto su crkve šutjele
DANA 8. prosinca 1993. dr. Franklin Littell sa Sveučilišta u Bayloru govorio je u Memorijalnom muzeju Holocausta u Sjedinjenim Državama o mučnoj “konačnoj istini”. Kako je ona glasila?
Istina je, rekao je Littell, to da je “šest milijuna Židova bilo na udaru i sistematski pogubljeno u srcu kršćanstva od strane krštenih rimokatolika, protestanata i pravoslavaca koji nikada nisu bili ni ukoreni, a kamoli izopćeni”. Međutim, jedan je glas ipak neprestano javno govorio o suradnji svećenstva s Hitlerovim režimom. A taj je glas, kao što smo vidjeli, bio glas Jehovinih svjedoka.
Hitler je bio kršteni rimokatolik, kao i mnogi glavari u njegovoj vladi. Zašto nisu bili izopćeni? Zašto Katolička crkva nije osudila strahote koje su činili ti ljudi? Zašto su protestantske crkve također šutjele?
Jesu li crkve stvarno šutjele? Postoje li dokazi da su podupirale Hitlerove ratne pothvate?
Uloga Katoličke crkve
Katolički je povjesničar E. I. Watkin napisao: “Koliko god bilo bolno priznati, ne možemo u interesu krivog poučavanja ili nepoštene lojalnosti zanijekati ili zanemariti povijesnu činjenicu da su biskupi dosljedno podupirali sve ratove koje su vodile vlade njihove zemlje. (...) Tamo gdje se radilo o zaraćenom nacionalizmu, oni su govorili kao ustima cezara.”
Rekavši da su biskupi Katoličke crkve “podupirali sve ratove koje su vodile vlade njihove zemlje”, Watkin je tu uvrstio i osvajačke ratove koje je vodio Hitler. Kao što je Friedrich Heer, rimokatolički profesor povijesti na Bečkom sveučilištu, priznao: “U krutoj zbilji njemačke povijesti križ i svastika sve su se više zbližavali dok svastika nije objavila pobjedničku poruku sa zvonika njemačkih katedrala, zastave sa svastikom pojavile se oko oltara, a katolički i protestantski teolozi, pastori, svećenici i državnici pozdravili savez s Hitlerom.”
Vođe Katoličke crkve pružili su takvu bezuvjetnu podršku Hitlerovim ratovima da je rimokatolički profesor Gordon Zahn napisao: “Njemački katolik koji bi se obratio svojim religioznim vrhovnicima za duhovno vodstvo i uputu u pogledu služenja u Hitlerovim ratovima dobio bi praktički isti odgovor koji bi dobio i od samog nacističkog vladara.”
Profesor Heer je dokazima potkrijepio činjenicu da su katolici poslušno slijedili upute svojih crkvenih vođa. On je primijetio: “Od oko trideset i dva milijuna njemačkih katolika — među kojima je bilo petnaest i pol milijuna muškaraca — svega je sedam [pojedinaca] otvoreno odbilo vojnu službu. Šestorica od njih bila su Austrijanci.” Dokazi novijeg datuma pokazuju da je još nekoliko drugih katolika, kao i nekoliko protestanata, hrabro pružilo otpor nacističkoj državi zbog svojih religioznih uvjerenja. Neki su čak platili svojim životima, dok su ih njihovi duhovni vođe istovremeno prodavali Trećem Reichu.
Tko je još šutio, a tko nije
Kao što je ranije bilo spomenuto, profesor Heer je i protestantske vođe uvrstio među one koji su “pozdravili savez s Hitlerom”. Je li to točno?
Mnogi su se protestanti bolno previjali od samooptuživanja zato što su šutjeli za vrijeme Hitlerovih osvajačkih ratova. Naprimjer, 11 vodećih svećenika okupilo se u listopadu 1945. kako bi sastavili nacrt takozvanog štutgartskog priznanja krivice. Oni su rekli: “Optužujemo se zato što nismo bili odvažniji u ispovijedanju svojih uvjerenja, vjerniji u izricanju svojih molitvi, radosniji u iskazivanju svoje vjere i revniji u izražavanju svoje ljubavi.”
U knjizi History of Christianity autora Paula Johnsona pisalo je: “Od 17 000 evangeličkih pastora, nikada ni u koje vrijeme nije ih bilo više od pedeset koji su [zbog odbijanja da podupiru nacistički režim] služili duge zatvorske kazne.” Uspoređujući te pastore s Jehovinim svjedocima, Johnson je napisao: “Najodvažniji su bili Jehovini svjedoci, koji su od početka obznanili svoje izravno doktrinarno protivljenje, te su shodno tome trpjeli. Oni su odbili svako surađivanje s nacističkom državom.”
Daleke 1939, godine kad je započeo drugi svjetski rat, časopis Consolation je citirao protestantskog propovjednika T. Bruppachera kako govori: “Dok su ljudi koji sebe nazivaju kršćanima pali na tim odlučnim ispitima, ti nepoznati svjedoci Jehove, kao kršćanski mučenici, i dalje se nepokolebljivo opiru prisili protiv savjesti i poganskoj idolatriji. Budući povjesničar morat će jednog dana priznati da oni koji su se prvi usprotivili bjesnilu demona nacizma nisu bile velike crkve, već ti klevetani i ismijavani ljudi. (...) Oni odbijaju obožavati Hitlera i Svastiku.”
Slično je tome, Martin Niemoeller, protestantski crkveni vođa koji je i sam bio u nacističkom koncentracionom logoru, kasnije priznao: ‘Uistinu je moguće prisjetiti se da su kršćanske crkve, u svim povijesnim razdobljima, uvijek pristajale da blagoslivljaju ratove, vojsku i oružje i da su na vrlo nekršćanski način molile za uništenje svojih neprijatelja.’ On je priznao: “Sve je to naša krivica i krivica naših očeva, no očito je da nije Božja krivica.”
Niemoeller je potom dodao: “A kad samo pomislimo da se mi današnji kršćani sramimo takozvane sekte ozbiljnih izučavatelja Biblije [Jehovinih svjedoka], kojih je na stotine i na tisuće otišlo u koncentracione logore i poginulo zato što nisu pristali na to da služe u ratu i što su odbili pucati u ljude.”
Susannah Heschel, profesorica židovskih nauka, pronašla je crkvene dokumente koji dokazuju da je luteransko svećenstvo bilo spremno, štoviše, jedva je čekalo, da podupre Hitlera. Ona je rekla da je svećenstvo molilo za prednost da izvjesi svastiku u svojim crkvama. Velika većina svećenika nije bila prisiljena da bude suradnicima, već su, kao što je njeno istraživanje pokazalo, bili oduševljeni podupiratelji Hitlera i njegovih arijevskih ideala.
Kad iznosi svoja predavanja, članovi crkve često pitaju Heschelovu: “Što smo mogli učiniti?”
“Mogli ste postupati poput Jehovinih svjedoka”, odgovara ona.
Zašto su šutjele
Postaje očito zbog čega su crkve šutjele. Zbog toga što je svećenstvo crkava kršćanstva sa svojim stadima napustilo biblijske nauke u korist podupiranja političke države. Rimokatolička crkva je 1933. sklopila konkordat s nacistima. Rimokatolički kardinal Faulhaber napisao je Hitleru: “Ovo rukovanje s papinstvom (...) jest čin neizmjernog blagoslova. (...) Neka Bog čuva kancelara Reicha [Hitlera].”
Doista, Katolička crkva, kao i druge crkve, postala je sluškinja opake Hitlerove vladavine. Premda je Isus Krist rekao da njegovi pravi sljedbenici “nisu dio svijeta”, crkve i njihovi članovi postali su sastavni dio Hitlerovog svijeta (Ivan 17:16, NW). Zbog toga nisu javno govorili o strahotama koje su u logorima smrti nacisti počinili nad čovječanstvom.
Istina, bilo je nekoliko odvažnih pojedinaca iz katoličke, protestantske i raznih drugih religija koji su se usprotivili nacističkoj državi. No upravo kada su neki od njih plaćali svojim životima, njihovi su duhovni vođe, koji su tvrdili da služe Bogu, služili kao marionete Trećeg Reicha.
Međutim, postojao je jedan glas koji je neprestano javno govorio. Mada su mediji općenito prežmirili činjenicu da su crkve imale veliku ulogu u nacističkoj drami, Jehovini svjedoci su osjetili potrebu da razotkriju izdajstvo i licemjerstvo svećenstva, zajedno s detaljima o njihovom zakulisnom tajnom paktu. Tokom 1930-ih i 1940-ih oni su na stranicama preteče ovog časopisa, kao i u drugim publikacijama, objavljivali snažne optužbe na račun religioznih organizacija koje su postale sluškinje nacizma.
Prepoznavanje pravih Kristovih sljedbenika
Jehovini svjedoci se potpuno razlikuju od religija svijeta. Pošto nisu dio svijeta, oni ne sudjeluju u ratovima nacija. U poslušnosti prema Božjim zapovijedima, ‘raskovali su mačeve svoje na raonike’ (Izaija 2:4). Da, u poslušnosti prema Kristovim zapovijedima, oni se međusobno ljube (Ivan 13:35). To znači da nikada neće ići u rat i namjerno jedan drugoga ozlijediti.
Kada je riječ o prepoznavanju pravih obožavatelja Boga, Biblija veoma jasno govori: “Po tom se poznaju djeca Božija i djeca djavolja: kojigod ne tvori pravde, nije od Boga, i koji ne ljubi brata svojega. Jer je ovo zapovijest, koju čuste iz početka, da ljubimo jedan drugoga. Ne kao što Kain bješe od nečastivoga i zakla brata svojega” (1. Ivanova 3:10-12; naglašeno od nas).
Da, povijest pokazuje da su Jehovini svjedoci uvijek pokazivali ljubav prema svojim bližnjima, čak i kad su bili suočeni s velikim pritiskom. Dok je Hitler ratovao po čitavoj Evropi, Svjedoci su zauzeli čvrst stav kad su se suočili s brutalnim nacističkim pokušajima da ih se natjera da im se priključe u raskalašenom ubijanju. Profesorica Christine King dobro je rezimirala to pitanje: “Jehovini svjedoci su uistinu javno govorili. Od početka su javno govorili. Govorili su javno u jedan glas. A govorili su javno s izuzetnom hrabrošću, što predstavlja lekciju za sve nas.”
Sve dok ovaj svijet ne dođe pod Jehovinu sigurnu vladavinu punu ljubavi i sve dok ne bude oslobođen rata i opakosti, Jehovini svjedoci će nastaviti javno govoriti. Dok je god to volja Suverenog Gospodina Jehove, ovaj će časopis razotkrivati zla ovog sotonskog svijeta i objavljivati jedinu pravu nadu za čovječanstvo, Božje Kraljevstvo (Matej 6:9, 10).
[Slike na stranici 13]
Američka je štampa potvrdila crkvenu podršku nacizmu
The New York Times, od 25. rujna 1939, Late City Edition, stranica 6.
New York Post, od 27. kolovoza 1940, Blue Final Edition, stranica 15.
The New York Times, od 7. prosinca 1941, Late City Edition, stranica 33.
[Slika na stranici 15]
Jehovini svjedoci su, za razliku od crkava, javno govorili protiv nacizma