Ljudski planovi za međunarodnu sigurnost

“Kad se ovo sve završi, mi želimo biti liječnici. Želimo učiniti sve što možemo da omogućimo ono što bih s optimizmom mogao nazvati novim svjetskim poretkom” (George Bush, predsjednik SAD, siječnja 1991, ubrzo nakon početka rata s Irakom).

“Koncept predsjednika Busha o Novom svjetskom poretku naglašava važnost vladavine zakona i uvjerenje da nacije imaju kolektivnu odgovornost za slobodu i pravdu. Sa završetkom hladnog rata, pomalja se nova era” (ambasador SAD u Australiji, kolovoza 1991).

“Večeras, kad vidim kako se drama demokracije odvija širom svijeta, možda — možda se više nego ikad prije nalazimo bliže tom novom svijetu” (George Bush, predsjednik SAD, rujna 1991).

MNOGI svjetski vođe, poput predsjednika Busha, s optimizmom govore o budućnosti. Postoji li dobar razlog za njihov optimizam? Pružaju li događaji od drugog svjetskog rata naovamo temelj za takav optimizam? Smatraš li da su političari u stanju ostvariti međunarodnu sigurnost?

Čovjekov veliki plan

“U toku posljednje dvije godine drugog svjetskog rata”, objašnjeno je u dokumentarnoj televizijskoj emisiji Goodbye War, “svakog mjeseca je ubijeno preko milijun ljudi.” Tada su nacije osjetile hitnu potrebu za planom koji bi spriječio da ponovo dođe do takvog rata. Dok je rat još trajao, predstavnici 50 nacija su stvorili najveći plan za međunarodnu sigurnost koji je čovjek ikad smislio: Povelju Ujedinjenih naroda. Preambula Povelje izražavala je odlučnost “sačuvati naredne naraštaje od ratnog biča”. Budući članovi Ujedinjenih naroda su trebali “ujediniti [svoje] snage da održe međunarodni mir i sigurnost”.

Četrdeset i jedan dan kasnije, avion je bacio atomsku bombu na Hiroshimu u Japanu. Eksplodirala je iznad središta grada, odnoseći živote 70 000 ljudi. Tom eksplozijom, i onom koja je potom, tri dan kasnije, uslijedila u Nagasakiju, okončan je rat s Japanom. Pošto se japanski saveznik, Njemačka, predala 7. svibnja 1945, drugi svjetski rat je tako bio završen. No, je li to bio kraj svih ratova?

Ne. Čovječanstvo je od drugog svjetskog rata vidjelo preko 150 manjih ratova koji su uzeli više od 19 milijuna života. Jasno je da veliki plan UN još nije doveo do međunarodne sigurnosti. Što je krenulo naopako?

Hladni rat

Stvaraoci plana UN nisu predvidjeli suparništvo koje se ubrzo razvilo između doskorašnjih saveznika iz drugog svjetskog rata. Mnoge države su se u toj borbi za moć, nazvanu hladnim ratom i koja je djelomično bila borba između komunizma i kapitalizma, opredijelile za ovu ili onu stranu. Umjesto da ujedine svoje snage da zaustave rat, dva bloka nacija su u regionalnim sukobima podupirala suprotstavljene strane, i tako se međusobno borile u Aziji, Africi i obje Amerike.

Krajem 1960. se hladni rat počeo odmrzavati. Odmrzavanje je dostiglo vrhunac 1975, kad je 35 država potpisalo takozvani Helsinški sporazum. Među potpisnicima su se nalazili Sovjetski Savez i Sjedinjene Države, zajedno sa svojim evropskim saveznicima. Svi su obećali da će raditi na postizanju “mira i sigurnosti” i da će se “uzdržavati (...) od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili na bilo koji drugi način nespojiv s namjerama Ujednjenih naroda”.

No, te ideje nisu urodile plodom. Do 1980. su se odnosi između supersila opet zaoštrili. Stvari su postale tako loše da je 1982. novoizabrani glavni tajnik Ujedinjenih naroda, dr. Javier Pérez de Cuéllar priznao neuspjeh svoje organizacije i upozorio na “novu međunarodnu anarhiju”.

Ipak, glavni tajnik UN i ostali vođe danas izražavaju optimizam. Novinski izvještaji govore o ‘eri nakon hladnog rata’. Kako je došlo do te promjene?

“Era nakon hladnog rata”

Značajan činilac bio je sastanak 35 nacija na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i suradnji. U rujnu 1986. su potpisali takozvani Stockholmski dokument, potvrđujući svoju obavezu prema helsinškom dogovoru iz 1975.a Stockholmski dokument sadrži mnoga pravila za upravljanje nadgledavanja vojnih aktivnosti. “Rezultati posljednje tri godine su ohrabrujući i ono što je postignuto počinje nadilaziti pisane obaveze Stockholmskog dokumenta”, izvještava SIPRI (Stockholm International Peace Research Institute) u svom godišnjaku za 1990.

Zatim, 1987, supersile su ostvarile značajni sporazum o uništenju svih svojih projektila koji se lansiraju sa zemlje s dometom između 500 i 5 500 kilometara. “Fizičko uništenje projektila i lansirnih rampi teče po planu i svaka strana ispunjava pogodbe ugovora”, izvještava SIPRI.

Poduzete su i druge mjere za smanjivanje rizika nuklearnog rata. Primjerice, 1988. supersile su potpisale sporazum o “interkontinentalnim balističkim projektilima i balističkim projektilima koji se lansiraju s podmornica”. Prije nego lansira neki takav projektil, jedna strana mora upozoriti drugu “najmanje dvadeset četiri sata unaprijed, o planiranom datumu, području s kojeg će se lansirati i području udara”. Prema SIPRI-ju, takvi sporazumi “praktički eliminiraju mogućnost da lokalni incidenti prerastu u svjetski nuklearni rat”.

U međuvremenu se ubrzavaju planovi za poboljšanje međunarodne sigurnosti. U svibnju 1990, u toku summita supersila u Washingtonu, D.C., tadašnji sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov je predložio da dva bloka evropskih nacija potpišu mirovni sporazum. U srpnju se u Londonu sastalo 16 zapadnih nacija NATO (Atlantski pakt). Njihov odgovor na prijedlog Mihaila Gorbačova bio je taj da su obje strane potpisale “zajedničku deklaraciju u kojoj svečano izjavljujemo da više nismo neprijatelji i potvrđujemo našu namjeru da se uzdržimo od prijetnje ili upotrebe sile”. Naslov na prvoj stranici jednih afričkih novina nazvao je to ‘ogromnim korakom ka svjetskom miru’.

Tada, na pragu summita supersila u Helsinkiju u Finskoj, govornik vlade SAD je rekao da “mogućnost rata [na Srednjem istoku] potiče novi grupni plan za svjetski mir”. Mir je zastao kad je Irak napao Kuwait, a cijeli Srednji istok se našao u opasnosti ratnog požara. No, pod autoritetom Ujedinjenih naroda, međunarodne snage pod vodstvom Sjedinjenih Država potisnule su napadačke snage nazad u njihovu vlastitu zemlju. Međunarodno jedinstvo namjere iskazano u tom ratu ohrabrilo je neke u nadi da je svanula nova era suradnje.

Od tada su se svjetski događaji još više razvili. Osobito se sama priroda onoga što je nekad bio Sovjetski Savez dramatično promijenila. Baltičkim državama je dozvoljeno da proglase svoju nezavisnost, a druge republike u Sovjetskom Savezu slijedile su njihov primjer. Nasilni etnički sukobi pojavili su se u mnogim zemljama koje su pod centraliziranom komunističkom vlašću izgledale monolitne. Krajem 1991. Sovjetski Savez je službeno prestao postojati.

Ove radikalne promjene na svjetskoj političkoj sceni otvorile su vrata mogućnosti za organizaciju Ujedinjenih naroda. U The New York Timesu je s obzirom na to stajalo: “Popuštanje svjetskih napetosti i novi duh suradnje između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza mogli bi za svjetsku organizaciju značiti novu, snažniju ulogu u međunarodnim zbivanjima.”

Je li konačno došlo vrijeme da ta 47 godina stara organizacija pokaže što može? Ulazimo li zaista u, kako su ga nazvale Sjedinjene Države, “novo stoljeće, i novi milenij mira, slobode i napretka”?

[Bilješke]