Težnja za ciljem postavljenim u šestoj godini života

ISPRIČALA SANDRA COWAN

Mnogi roditelji biraju zvanje za svoju djecu, kao što je glazba ili balet, te ih počinju obučavati u veoma ranoj dobi. Upravo to je moja majka učinila za mene. Od vremena kad sam imala samo dva tjedna, nosili su me na sve kršćanske sastanke i u službu propovijedanja.

KAD sam imala četiri godne, mama je smatrala da sam spremna da sama propovijedam. Živo se sjećam svog prvog pokušaja. Odvezli smo se do velikog farmerskog gazdinstva i, dok su mama i drugi čekali u automobilu, ja sam izišla i otišla do vrata. Jedna prijazna gospođa slušala je dok sam joj nudila deset brošura. Da bi mi platila, dala mi je veliki komad sapuna. Morala sam ga nositi sa obje ruke. Bila sam uzbuđena!

Te iste godine, 1943, Biblijska škola Gilead Društva Kula stražara otvorila je svoja vrata za poučavanje punovremenih slugu pionira za misionarsko djelo. Mama me ohrabrila da misionarsku službu učinim svojim životnim ciljem. U Evropi je tada bjesnio drugi svjetski rat, a mama bi mi govorila o mladoj djeci Svjedoka koja su u Evropi bila odvojena od svojih roditelja. Željela je da budem dovoljno jaka da odolim svakom ispitu.

U ljeto 1946. krstila sam se na međunarodnom kongresu u Clevelandu, Ohio. Iako sam imala samo šest godina, bila sam odlučna da ispunim svoje predanje Jehovi. Tog ljeta sam po prvi put služila kao pionir. Sjećam se da sam jednog jutra ljudima koji su sjedili na Plazi u San Diegu, Kalifornija, uručila 40 časopisa. Sigurna sam da je razlog bio to što sam bila malena i razgovorljiva.

Često smo propovijedali blizu Beth-Sarima, gdje je bolesni predsjednik Društva Kula stražara, brat Rutherford, provodio zime prije svoje smrti 1942. Redovito smo posjećivali to mjesto i večerali sa punovremenim slugama. Takvi sretni posjeti učvrstili su moju odluku da je to zaista bio život kakvog sam željela. Tada sam Gilead školu i misionarsku službu učinila svojim životnim ciljem.

Sljedeće godine moji roditelji su se razveli, ali promijenjena obiteljska situacija nije umanjila našu duhovnost. Mama je bila pionir i veoma brižna u vezi pouke mog brata i mene. Naša mala prikolica bila je puna života zbog posjeta kršćanske braće i sestara. Mama je poduzela posebne napore da se sastajem sa apsolventima Gileada. Dvoje takvih apsolvenata bili su Lloyd i Melba Barry, koji su obavljali putujuću službu dok su čekali na svoj dodijeljeni zadatak u Japanu. Uzeli su vremena da ohrabre mene — malu djevojčicu koja je čeznula da bude misionar — a to me zaista dojmilo.

Kad sam imala deset godina, mama se udala za divnog Svjedoka koji je bio i pionir-propovjednik. On je usvojio mog brata i mene ne samo na papiru, nego i u svom srcu. Njegova ljubav prema Jehovi i revnost za službu bili su veoma priljepčivi.

Mama i tata radili su kao tim kako bi nas vodili kroz teške tinejdžerske godine. Naš dom bio je duhovna luka koje se rado prisjećam. Nije im bilo lako da s malim prihodom budu pioniri i podižu dvoje djece; to je zahtijevalo samopožrtvovnost. No, mama i tata su se oslanjali na Jehovu i na prvo mjesto su stavljali interese Kraljevstva.

Kako se samo dobro sjećam međunarodnog kongresa u New York Cityju 1950! Tata je dobio zajam od banke, te smo uzeli tri putnika u automobil da smanjimo troškove. Mama, tata, moj brat i ja sjedili smo na prednjem sjedištu cijelo vrijeme od San Diega do New Yorka, dok su drugi sjedili otraga. Zato što mu je poslodavac odbio dati dva slobodna tjedna, tatu je prisustvovanje tom kongresu koštalo namještenja. Ali, kao što nam je tata jamčio, Jehova će se pobrinuti za naše potrebe i On je to i učinio. Tata je prodao automobil da otplati bankovni zajam, a zatim je dobio bolji posao. Kad smo se ja i moj suprug godinama kasnije suočavali sa teškim situacijama, ovo i slična iskustva pokazala su se neprocjenjivima.

Na povratku iz New Yorka posjetili smo Kraljevsku Farmu, gdje sam prvi put vidjela Gilead školu. Sjećam se kako sam stajala u jednoj od učionica i govorila sama sebi: ‘Nemam još 11 godina. Nikad neću doći ovdje. Prije će doći Harmagedon.’ No, taj posjet učinio me odlučnijom nego ikada da Gilead učinim svojim ciljem.

Rad na postizanju svog cilja

Za vrijeme svakog školskog praznika tijekom školovanja, od prvog razreda nadalje, bila sam u pionirskoj službi. Zatim sam, dva tjedna nakon završetka srednje škole, u lipnju 1957, postala opći pionir.

Sastanak za one koji su zainteresirani za Gilead na oblasnom kongresu u Los Angelesu 1957. bio je za mene nešto posebno. Dok sam ulazila u šator na taj sastanak, srela sam Billa, mladog brata koga sam poznavala od svoje šeste godine. Proteklih godina bio je odsutan, služeći tamo gdje je bila veća potreba u Louisiani. Bili smo iznenađeni kad smo ustanovili koliko smo oboje zainteresirani za misionarsku službu. Šest mjeseci kasnije odlučili smo da to učinimo zajedničkim pothvatom. Pisali smo Društvu tražeći dodjelu i mjesec dana prije našeg vjenčanja dobili smo dodjelu u Romneyu, West Virginia.

Tamo smo preselili na putu na kongres u New Yorku 1958. Dok smo bili na tom kongresu, prisustvovali smo sastanku za one koji su zainteresirani za Gilead. Bile su prisutne stotine njih. Gledajući to mnoštvo, osjećali smo da su naši izgledi da nas pozovu u Gilead zaista mali. Ipak smo predali molbu, iako smo bili vjenčani tek 11 tjedana. Sljedeće godine na oblasnom kongresu u Philadelphiji predali smo drugu molbu.

Bill i ja smo u Romneyu naučili oslanjati se na Jehovu da nam pomaže u teškim situacijama. Romney je bio grad od oko 2 000 stanovnika. Bilo je nemoguće pronaći posao. Živjeli smo u prikolici dugoj 5 metara kućne izrade i konstruiranoj za kalifornijsko podneblje. Nismo imali tekuću vodu, grijanje i hladnjak. Unutra je bilo tako hladno da smo morali lomiti led u vjedru da bismo došli do vode. Braća su nam pomagala koliko su god mogla, dijeleći hranu koju su pribavili u lovu. Jeli smo jelene, rakune i vjeverice. Više puta smo mislili da nećemo imati što jesti tog dana, a zatim, kad bismo se vratili iz službe, pronašli bismo nešto jabuka ili sira ispred svojih vrata.

Devet mjeseci smo živjeli boreći se sa sredstvima koja su ponekad bila više nego oskudna. Konačno smo odlučili da bi bilo mudro preseliti u Baltimore, Maryland, gdje bi Bill mogao dobiti posao. Kad smo braći saopćili svoju odluku, plakali su zajedno s nama. Stoga smo odlučili da ustrajemo još malo.

Odmah nakon toga, Svjedok koji je bio poslovođa u supermarketu u Westernportu, Maryland, udaljenom oko 60 kilometara, ponudio je Billu posao sa skraćenim radnim vremenom. Istog mjeseca jedna osoba s kojom smo proučavali Bibliju ponudila nam je zgodnu malu opremljenu kuću sa velikim štednjakom na ugljen. Tada je Malahija 3:10 postao moj omiljeni redak. Jehova je na nas izlio blagoslov iznad naših očekivanja.

Konačno Gilead!

Jedan od najuzbudljivijih dana u našem životu bio je dan u studenom 1959. kad smo dobili poziv za Gilead. Bili smo pozvani u 35. razred, posljednji koji je održan na Kraljevskoj farmi. Dok sam stajala u istoj učionici koju sam posjetila kao dijete, osjećala sam se tako oduševljeno i sretno da se to riječima ne može prikladno opisati.

Gilead je bio duhovna oaza. Bilo je to poput petomjesečnog života u novom svijetu. Rijetko u životu godinama čekamo na nešto i tada otkrijemo da je to bolje od onoga čemu smo se nadali. No, Gilead je bio upravo takav.

Bili smo određeni za Indiju, ali su nam na koncu bile uskraćene vize. Zato nas je Društvo Kula stražara, nakon što smo godinu dana čekali u New Yorku, poslalo u Maroko, Sjeverna Afrika.

Misionari u Maroku

U Maroku smo proveli 24 radosne godine, zavoljevši ljude čim smo stigli. Naučili smo i francuski i španjolski, jezike koji su nam pomogli da komuniciramo s mnogim narodnostima koje tamo žive. Na vijest Kraljevstva odazivali su se većinom oni koji su došli iz drugih zemalja.

Jedna žena s kojom sam proučavala Bibliju bila je igračica španjolskog flamenca zaposlena u jednom cabaretu u Casablanci. Nakon što je saznala za biblijska načela, napustila je vlasnika cabareta s kojim je živjela i vratila se u Španjolsku. Tamo je svjedočila svima u svojoj obitelji, a neki od njih prihvatili su biblijske istine koje im je ona prenijela. Nakon toga vratila se u Casablancu, gdje je ostala vjerna Bogu do svoje smrti 1990.

U prvih nekoliko godina našeg boravka u Maroku, došlo je do porasta broja objavitelja Kraljevstva. Međutim, kad su stranci počeli teško dobivati posao i dozvole boravka, došlo je do odlaska Svjedoka u Evropu. Neki od onih s kojima smo proučavali sada su na Novom Zelandu, u Kanadi, Sjedinjenim Državama, Rusiji, Bugarskoj i Francuskoj, a neki od njih sudjeluju u punovremenoj službi.

U travnju 1973. naše djelo propovijedanja u Maroku je iznenada bilo zabranjeno. Kakav je to bio udarac! U četvrtak navečer bili smo sretno mnoštvo u Kraljevskoj dvorani, razgovarajući sve dok se svjetla nisu pogasila dajući nam na znanje da je vrijeme da pođemo kući. Nismo ni slutili da više nikad nećemo vidjeti kako ta svjetla obasjavaju takvo slobodno kršćansko druženje. Pod uvjetima zabrane, naši sastanci i pokrajinski sastanci bili su ograničeni na male grupe u privatnim domovima. Da bi prisustvovali oblasnim kongresima, Svjedoci su putovali u Francusku ili Španjolsku.

Budući da se naš broj smanjio, nekoliko Svjedoka koji su ostali u Maroku postali su dosta vezani jedni uz druge. Kad je stoga Društvo Kula stražara konačno odlučilo zatvoriti podružnicu i poslati nas na drugi zadatak, svi smo prolili mnogo suza.

Dalje u centralnu Afriku

Naš novi zadatak bila je Centralnoafrička Republika. Kako ogromna razlika od Sjeverne Afrike! Dok je Maroko imao klimu sličnu Kaliforniji, sada smo se našli u toplim, vlažnim tropima.

Trebalo se suočiti sa novim problemima. Naprimjer, sada sam morala svladavati svoj strah od gmižućih stvorenja. Tri puta mi je na glavu pao gušter dok sam prolazila kroz vrata. Ponekad, dok smo vodili biblijski studij, neki štakor bi odlučio pridružiti nam se! Iako sam željela ustati i pobjeći, naučila sam da se svladavam, ne skidajući pogled sa g. Štakora i držeći svoju torbu za knjige i noge iznad poda dok on ne odluči otići. Ustanovila sam da se možete naviknuti na sve samo ako se ne predate.

Nakon tri mjeseca našeg boravka, preko radija je izdana obavijest da je naše djelo zabranjeno. Tako su naše Kraljevske dvorane zatvorene, a od misionara se tražilo da napuste zemlju. Samo smo mi i još jedan par uredili da još tri godine ostanemo u podružnici. Jednog nedjeljnog jutra za vrijeme studija Kule stražare, ušla je naoružana policija i odvela nas u policijsku upravu. Oslobodili su žene i djecu, ali su zadržali 23 braće, uključujući i mog supruga Billa. Nakon šest dana pustili su ga kući da se spakira; i tri dana kasnije, u svibnju 1989, po vladinoj naredbi napustili smo zemlju. Bio je to još jedan žalostan rastanak na aerodromu, gdje su mnoga naša divna braća došla oprostiti se s nama.

Konačno, za Sierra Leone

Naš sadašnji zadatak je Sierra Leone, Zapadna Afrika, prekrasna zemlja sa divnim pješčanim plažama. Ljudi su veoma prijateljski nastrojeni, a služba propovijedanja je zadovoljstvo. U svakoj kući pozivaju nas da sjednemo, često u sjeni drveta manga ili kokosove palme. Ljudi vole razgovarati o Bogu i uzimaju svoj primjerak Biblije kako bi pratili.

I Bill i ja radimo u betelskom domu u Freetownu. Ja služim kao recepcionarka i brinem o pretplatama i skupštinskim računima. Nakon 16 godina služenja u zemljama u kojima je naše djelo propovijedanja zabranjeno, divno je biti u zemlji gdje je djelo slobodno i gdje napreduje.

U lipnju 1991. napunila sam 30 godina misionarske službe. Zaista, mama je pred mene postavila vrijedan cilj! Da je još živa, voljela bih joj ponovo reći: “Hvala ti, mama!” Još uvijek nasreću mogu reći: “Hvala ti, tata!”

[Slika na stranici 28]

Kongres u New Yorku 1958

[Slika na stranici 29]

35th class — July, 1960

[Slika na stranici 30]

Bill i Sandra Cowan 1991