Odluka u korist izbora

Ni manje ni više nego sama najslavnija Osoba u čitavom svemiru podržava informirani izbor. To je naš Stvoritelj. Budući da posjeduje neograničeno znanje o potrebama čovjeka, on velikodušno pruža pouku, upozorenje i vodstvo o tome koji mudar korak poduzeti. Pa ipak, on ne zanemaruje slobodnu volju kojom je obdario svoja inteligentna stvorenja. Božji prorok Mojsije prikazao je njegovo gledište: “Stavio [sam] pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo; za to iz[a]beri život, da budeš živ ti i sjeme tvoje” (5. Mojsijeva 30:19).

To načelo utječe na područje medicine. Pojam informiranog izbora, ili informiranog pristanka, postepeno se prihvaća u Japanu i u drugim zemljama u kojima prije i nije baš bio uobičajen. Dr. Michitaro Nakamura ovim je riječima opisao informirani pristanak: “To je zamisao da liječnik jednostavnim riječima pacijentu objasni od čega boluje, kakvi su mu izgledi, metodu liječenja i moguće popratne pojave, poštujući pravo pacijenta da sam izabere metodu liječenja” (Japan Medical Journal).

Liječnici su u Japanu godinama navodili razne razloge zbog kojih su odbijali takav način ophođenja s pacijentima, a sudovi su bili skloni stati na stranu medicinske prakse. Stoga je 9. veljače 1998. bio prekretnica budući da je vrhovni sudac Visokog suda u Tokyu, Takeo Inaba, donio odluku u korist informiranog izbora. Koja je to bila odluka i zbog čega se taj slučaj povlačio po sudovima?

Šezdesettrogodišnja Misae Takeda, Jehovin svjedok, još je u srpnju 1992. stupila u kontakt s bolnicom Instituta medicinske znanosti na Sveučilištu u Tokyu. Dijagnosticiran joj je maligni tumor jetre, pa se trebala podvrći kirurškom zahvatu. Žarko želeći poslušati biblijsku zapovijed koja zabranjuje zloupotrebu krvi, svojim je liječnicima jasno rekla da želi samo beskrvni način liječenja (1. Mojsijeva 9:3, 4; Djela apostolska 15:29). Liječnici su prihvatili obrazac o oslobađanju odgovornosti koji je njih i bolnicu oslobodio svake odgovornosti koja bi mogla uslijediti zbog njene odluke. Obećali su joj da će ispuniti njen zahtjev.

Međutim, nakon kirurškog zahvata, dok je Misae još bila pod sedativima, dali su joj transfuziju krvi — što je bilo sasvim suprotno njenim jasno izraženim zahtjevima. Izgleda da su pokušaji da nedopuštena transfuzija ostane tajna propali kada je jedan bolničar razotkrio stvar nekom novinaru. Kao što možete zamisliti, ta je iskrena kršćanka bila skrhana kad je saznala za neovlaštenu transfuziju. Vjerovala je medicinskom osoblju, misleći da će održati svoju riječ i poštovati njena religiozna uvjerenja. Zbog emocionalne boli koju je doživjela uslijed te strašne povrede odnosa liječnik/pacijent i nadajući se da će stvoriti presedan zbog kojeg će drugi biti pošteđeni sličnih medicinskih zlostavljanja, stvar je predala na sud.

Javni red i moral

Tri suca Okružnog suda u Tokyu saslušala su slučaj i presudila u korist liječnika, ustvari protiv prava na informirani pristanak. U svojoj su odluci, donesenoj 12. ožujka 1997, izjavili da je svaki pokušaj sklapanja ugovora oko apsolutnog beskrvnog liječenja bio nevažeći. Smatrali su kako bi liječnik svojim sudjelovanjem u posebnom sporazumu da ne da krv čak i u kritičnoj situaciji prekršio kojo ryozoku,a ili društvena mjerila. Prema njihovom mišljenju, glavna je obaveza liječnika spasiti život onako kako on to najbolje zna, bez obzira na religiozna uvjerenja pacijenta, što takav ugovor čini nevažećim od samog početka. Naposljetku su odlučili da bi profesionalno mišljenje liječnika trebalo nadilaziti bilo koji medicinski zahtjev koji pacijent može iznijeti prije liječenja.

Štoviše, suci su izjavili da iz istih razloga liječnik, iako treba objasniti temeljnu proceduru, posljedice i rizike predložene operacije, “ne mora reći namjerava li dati krv ili ne”. Njihova je presuda glasila: “Ne može se tvrditi da je nezakonito ili neispravno to što su liječnici kao Optuženici razumjeli želje Tužiteljice da bez obzira na okolnosti ne prihvaća transfuziju krvi i to što su se ponašali kao da će poštivati njene želje te je tako potaknuli da prihvati operaciju o kojoj je riječ.” Smatrali su da je pacijentica, da su liječnici postupili drugačije, mogla odbiti kirurški zahvat i napustiti bolnicu.

Sudska je odluka šokirala i uznemirila zagovarače informiranog pristanka. Komentirajući odluku u slučaju Takeda i posljedice koje će to ostaviti na informirani pristanak u Japanu, profesor Takao Yamada, istaknuti stručnjak građanskog prava, napisao je: “Ukoliko se dozvoli da zaključak ove odluke ostane na snazi, odbijanje transfuzije krvi i zakonsko načelo informiranog pristanka bit će poput svijeće koja treperi na vjetru” (pravni časopis Hogaku Kyoshitsu). Snažnim je riječima osudio prisilno davanje transfuzije krvi kao “strašno narušavanje povjerenja koje je slično iznenadnom napadu”. Profesor Yamada dodao je da takav postupak koji razara povjerenje ne bi “apsolutno nikada trebalo dozvoliti”.

Misaei je zbog njene nenametljive osobnosti bilo teško stati u središte pažnje javnosti. No shvaćajući da može sudjelovati u obrani Jehovinog imena i pravednih mjerila u pogledu svetosti krvi, odlučila je učiniti svoj dio. Svom je pravnom savjetniku napisala: “Ja sam obična prašina, čak i manje od toga. Pitam se zašto koriste nekompetentnu osobu kao što sam ja. No budem li nastojala raditi upravo ono što Jehova — onaj koji može kamenje natjerati da poviče — kaže, on će mi dati snage” (Matej 10:18; Luka 19:40). Prilikom svjedočenja na tom suđenju, drhtavim je glasom opisala emocionalnu traumu koju je iskusila zbog te izdaje. “Osjećala sam se zlostavljeno, poput silovane žene.” Tog je dana u sudnici, nakon njenog svjedočenja, bilo malo onih koji nisu zaplakali.

Neočekivano ohrabrenje

Zbog odluke Okružnog suda, Visokom je sudu odmah uložena žalba u vezi sa slučajem. U srpnju 1997. započela je uvodna rasprava na apelacionom sudu na kojoj je blijeda, ali odlučna Misae prisustvovala u invalidskim kolicima. Rak se ponovno pojavio i ona je bila sve slabija. Misae je bila jako ohrabrena kad je vrhovni sudac na jedan neobičan način razjasnio što sud namjerava poduzeti. Jasno je rekao da se apelacioni sud nije složio s odlukom nižeg suda — da je liječnik imao pravo ignorirati želje pacijentice, praveći se da će ih ispuniti, ali je tajno odlučio učiniti nešto drugo. Vrhovni je sudac rekao da sud neće podržati paternalističku etiku “Shirashimu bekarazu, yorashimu beshi”,b što znači “Drži ih u neznanju i ovisnima” o medicinskom osoblju. Misae je kasnije rekla: “Vrlo sam sretna jer sam čula sučevu pravednu izjavu koja se u potpunosti razlikuje od prijašnje odluke Okružnog suda.” Dodala je: “Za ovo sam se molila Jehovi.”

Sljedećeg je mjeseca Misae umrla, okružena obitelji koja ju je voljela i medicinskim osobljem jedne druge bolnice u kojoj su pokazivali razumijevanje i poštovanje prema njenim iskrenim uvjerenjima. Njen sin, Masami, i drugi članovi obitelji, iako ih je njena smrt jako ražalostila, odlučili su se pobrinuti da se slučaj privede kraju, u skladu s njenim željama.

Odluka

Konačno su 9. veljače 1998. tri suca Visokog suda donijela svoju odluku poništivši odluku nižeg suda. Mala je sudnica bila prepuna reportera, akademika i drugih koji su pažljivo pratili suđenje. Većina novina i televizijskih mreža izvijestila je o toj odluci. Neki su naslovi glasili: “Sud: Pacijenti mogu odbiti liječenje”; “Visoki sud: Transfuzija je povreda prava”; “Liječnik koji je izvršio prisilnu transfuziju krvi gubi na sudu” i “Jehovin svjedok dobiva odštetu zbog transfuzije”.

Izvještaji o toj odluci bili su točni i izuzetno pozitivni. The Daily Yomiuri je izvijestio: “Sudac Takeo Inaba rekao je da je bilo neispravno to što su liječnici izvršili postupke koje je pacijentica odbila.” Također je jasno izjavio: “Liječnici koji su dali [transfuziju krvi] oduzeli su joj priliku da izabere svoj način liječenja.”

Novine Asahi Shimbun istaknule su da se suci nisu složili s nižim sudom o legitimnosti tog ugovora iako su smatrali kako u ovom slučaju ne postoji dovoljno dokaza o postojanju ugovora prema kojem su se obje strane složile da se neće koristiti krv, čak ni u situaciji opasnoj po život: “Ako postoji dobro smišljen sporazum između sudionika o tome da se transfuziju krvi ne smije dati pod bilo kojim okolnostima, ovaj Sud ne smatra da se on suprotstavlja javnom redu niti da je nevažeći.” Nadalje, te su novine istaknule sučevo gledište da “svaki čovjek mora umrijeti jednog dana, a razvoj događaja do trenutka smrti odlučit će svatko za sebe”.

Jehovini svjedoci su zapravo ispitali to pitanje i uvjereni su da biraju najbolji način života. To uključuje izbjegavanje poznatih opasnosti povezanih s transfuzijom krvi i umjesto toga prihvaćanje beskrvnih postupaka koji se naširoko primjenjuju u mnogim zemljama, a u skladu su s Božjim zakonom (Djela apostolska 21:25). Jedan je poznati japanski profesor ustavnog prava istaknuo: “Odbijanje liječenja [transfuzijom krvi] o kojem je riječ u biti nije stvar izbora ‘kako umrijeti’ nego, za razliku od toga, kako živjeti.”

Odluka Visokog suda trebala bi upozoriti liječnike na to da njihova diskreciona prava nisu toliko sveobuhvatna koliko su to neki možda mislili. A zbog toga bi još više bolnica trebalo uvesti etičke smjernice. Tu sudsku odluku nisu srdačno primile sve strane iako su je uglavnom prihvatili pacijenti koji nisu baš imali pravo glasa u pogledu svog liječenja i koje je ona ohrabrila. Državna bolnica i tri liječnika Vrhovnom su sudu uložili žalbu na ovaj slučaj. Dakle, mi moramo čekati da vidimo hoće li i japanski najviši sud podržati prava pacijentice, kao što to čini Suveren svemira.

[Bilješke]