Odgovarajuće stanke

U GOVORU je važno napraviti stanke na odgovarajućim mjestima. To vrijedi bilo da iznosiš predavanje bilo da razgovaraš samo s jednom osobom. Bez stanki govor neće zvučati kao jasno izražavanje misli već kao da je netko uključio govorni aparat. Odgovarajuće stanke čine tvoj govor jasnijim. Osim toga, zahvaljujući njima glavne točke govora mogu ostaviti trajan utisak.

Kako odrediti gdje treba napraviti stanku? Koliko bi stanke trebale trajati?

Stanke zbog interpunkcijskih znakova. Interpunkcijski znakovi važan su dio pismenog izražavanja. Oni mogu pokazati gdje završava neka izjava ili pitanje. U nekim jezicima njima se ističu citati. Neki interpunkcijski znakovi pokazuju kako se određeni dio rečenice odnosi prema njenim drugim dijelovima. Kad osoba čita u sebi, vidi interpunkcijske znakove. No kad glasno čita drugima, svojim glasom mora prenijeti značenje svakog interpunkcijskog znaka koji se pojavljuje u pisanom tekstu. (Daljnje informacije potraži u prvoj lekciji, “Točno čitanje”.) Ukoliko se ne napravi stanka tamo gdje to zahtijeva neki interpunkcijski znak, drugima će možda biti teško razumjeti što čitaš ili će se zbog toga čak i iskriviti značenje teksta.

Osim interpunkcijskih znakova, način na koji se izražavaju misli u nekoj rečenici pokazat će nam gdje je prikladno napraviti stanku. Jedan je poznati muzičar jednom rekao: “Ja u notama nisam bolji od mnogih drugih pijanista. No stanke između nota, e, tu se krije umjetnost.” S govorenjem je slično. Prikladne će stanke pridonijeti tome da dobro pripremljeno gradivo ljepše zvuči i istaknut će njegovu važnost.

Dok se budeš pripremao za javno čitanje, možda ćeš vidjeti da je dobro u tekst koji ćeš čitati staviti određene oznake. Povuci vertikalnu crtu tamo gdje treba napraviti kratku stanku, možda samo na trenutak zastati kao da oklijevaš što reći. Dvjema vertikalnim crtama označi dužu stanku. Budeš li vidio da neki izraz teško čitaš i da stalno radiš stanku na krivom mjestu, nekakvom oznakom poveži one riječi koje tvore taj težak izraz. Zatim ga pročitaj od početka do kraja. Mnogi iskusni govornici postupaju tako.

Stanke u svakodnevnom govoru obično nisu problem, jer uglavnom znaš što želiš reći. Ipak, ako već po navici svako toliko radiš stanke ne obraćajući pažnju na to zahtijeva li to neka misao ili ne, tvoj govor neće biti ni dovoljno snažan ni jasan. Prijedlozi za poboljšanje nalaze se u četvrtoj lekciji, “Tečno izlaganje”.

Stanke prilikom prelaska na novu misao. Kad s jedne glavne misli prelaziš na drugu, stankom možeš slušateljima dati vremena da razmisle, prepoznaju promjenu misli i prilagode joj se te da bolje shvate sljedeću misao koju ćeš iznijeti. Napraviti stanku prilikom prijelaza s jedne misli na drugu jednako je važno kao i usporiti korak kad iz jedne ulice skrećeš u drugu.

Neki govornici brzo prelaze s jedne na drugu misao i pritom ne prave stanke zato što, između ostalog, nastoje obraditi previše gradiva. Ta je navika kod nekih odraz njihovog svakodnevnog govora. Možda svi oko njih govore na sličan način. No to nije put do kvalitetnog poučavanja. Ako želiš reći nešto što je vrijedno da se čuje i zapamti, onda uzmi dovoljno vremena kako bi tu misao jasno istaknuo. Imaj na umu da su stanke neophodno potrebne ako želiš da slušatelji jasno razumiju misli tvog govora.

Ako ćeš iznositi govor na temelju predloška, gradivo trebaš sastaviti tako da se jasno vidi gdje napraviti stanku između glavnih točaka. Ukoliko ćeš čitati gotovo predavanje, označi prijelaze s jedne glavne misli na drugu.

Stanke koje označavaju prijelaz s jedne misli na drugu obično su dulje nego stanke zbog interpunkcijskih znakova — ali ne tako dugačke da zbog njih izlaganje postane razvučeno. Predugačke stanke ostavljaju dojam da se nisi dobro pripremio i da se pokušavaš sjetiti što sljedeće reći.

Stanke za naglašavanje. Stanke za naglašavanje često mogu doprinijeti izražajnosti, one prethode izjavi ili pitanju koji se iznose s nešto snažnijim osjećajima ili ih slijede. Takve stanke slušateljima daju priliku da razmisle o onome o čemu se upravo govorilo ili da pobude zanimanje za ono što slijedi. Te dvije metode nisu jednake. Odredi koja je prikladna za određenu situaciju. No imaj na umu da stanke za naglašavanje treba koristiti samo kod doista značajnih izjava. U protivnom će se vrijednost tih izjava izgubiti.

Kad je Isus u sinagogi u Nazaretu naglas čitao iz Pisama, djelotvorno je koristio stanke. Najprije je iz svitka proroka Izaije pročitao kakav ga zadatak očekuje. Ali prije nego je objasnio primjenu tih riječi, smotao je svitak, vratio ga poslužitelju i sjeo. Zatim je, u trenutku kad su oči svih u sinagogi bile uprte u njega, rekao: “Danas se ovaj odlomak iz Pisma koji ste upravo čuli ispunio” (Luka 4:16-21).

Stanke kad to nalažu okolnosti. Ponekad se desi da u govoru trebaš napraviti stanku zbog nekih smetnji. Naprimjer, buka koju stvara promet ili dijete koje plače može te ometati u razgovoru sa stanarom u službi propovijedanja. Ako na mjestu gdje se održava sastanak buka nije prevelika, možda ćeš moći nastaviti budeš li govorio malo glasnije. No ako je buka dosta velika i traje duže, moraš napraviti stanku. Slušatelji te ionako neće čuti. Zato koristi odgovarajuće stanke s ciljem da slušateljima pomogneš izvući punu korist iz dobrih misli koje im želiš reći.

Stanke koje slušateljima daju vremena da reagiraju. Premda možda iznosiš točku u kojoj nije predviđeno da slušatelji komentiraju, važno je dozvoliti im da reagiraju, ne komentarom, već u mislima. Ako postaviš pitanja koja slušatelje trebaju navesti na razmišljanje, a ne napraviš dovoljno dugu stanku, ta će pitanja izgubiti svoju stvarnu vrijednost.

Naravno, stanke nisu važne samo kad govoriš s podija nego i kad svjedočiš drugima. Neki ljudi kao da nikad ne prave stanke. Ako je to i tvoj problem, marljivo se trudi razvijati tu osobinu. Tako ćeš poboljšati kvalitetu svojih razgovora i službe propovijedanja. Stanka je trenutak šutnje i točno je kad se kaže da taj trenutak nakratko prekida govor, naglašava misli, privlači pažnju i godi uhu.

Svakodnevni razgovori dvosmjerna su izmjena misli. Drugi će biti spremniji slušati ako i ti slušaš njih te pokažeš zanimanje za ono što govore. Zbog toga trebaš napraviti dovoljno dugu stanku koja će im omogućiti da se izraze.

U službi propovijedanja svjedočenje je često djelotvornije ako s osobom razgovaramo. Mnogi Svjedoci smatraju da je, nakon što pozdrave osobu, dobro reći o čemu žele razgovarati, a zatim postave neko pitanje. Tada naprave stanku da bi osobi dali priliku da odgovori, nakon čega uzimaju u obzir što je rekla. Tijekom razgovora možda stanaru daju više prilika da izrazi svoje mišljenje. Znaju da obično mogu bolje pomoći osobi ako znaju njene stavove o onome o čemu razgovaraju (Priče 20:5).

Dakako, neće svi pozitivno reagirati na naša pitanja. No to Isusa nije spriječilo da napravi dovoljno duge stanke kojima je čak i svojim protivnicima davao priliku da govore (Mar. 3:1-5). Ukoliko se osobi dozvoli da nešto kaže, time je se potiče na razmišljanje i ona zbog toga može otkriti što joj je u srcu. Ustvari, jedan od ciljeva naše službe je potaknuti ljude na iskrenu reakciju, a to činimo prenoseći im važne misli iz Božje Riječi u vezi s kojima oni moraju donijeti određene odluke (Hebr. 4:12).

Korištenje odgovarajućih stanki u službi pravo je umijeće. Kad se stanke koriste djelotvorno, misli se prenose jasnije i često ih se bolje pamti.