Dela apostolska

Glava IV.

4 A kad oni govorahu narodu, naiđoše na njih sveštenici i vojvoda crkveni i sadukeji;

2 I rasrdiše se, što oni uče ljude i javljaju u Isusu vaskrsenije iz mrtvijeh.

3 I digoše na njih ruke, i metnuše ih u zatvor do ujutru: jer već bješe veče.

4 A od onijeh koji slušahu riječ mnogi vjerovaše, i postade broj ljudi oko pet hiljada.

5 A kad bi u jutru, skupiše se knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim.

6 I Ana poglavar sveštenički i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda svešteničkoga;

7 I metnuvši ih na srijedu pitahu: Kakom silom ili u čije ime učiniste vi ovo?

8 Tada Petar napunivši se Duha svetoga reče im: Knezovi narodni i starješine Izrailjeve!

9 Ako nas danas pitate za dobro djelo koje učinismo bolesnu čovjeku te on ozdravi:

10 Da je na znanje svima vama i svemu narodu Izrailjevu da u ime Isusa Hrista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvijeh, stoji ovaj pred vama zdrav.

11 Ovo je kamen koji vi zidari odbaciste, a postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugom spasenija.

12 Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojijem bi se mi mogli spasti.

13 A kad vidješe slobodu Petrovu i Jovanovu, i znajući da su ljudi neknjiževni i prosti, divljahu se, a znadijahu ih da bijahu s Isusom.

14 A videći iscijeljenoga čovjeka gdje s njima stoji ne mogahu ništa protivu reći.

15 Onda im zapovjediše da iziđu na polje iz savjeta, pa pitahu jedan drugoga

16 Govoreći: Šta ćemo činiti ovijem ljudima? Jer veliki znak što učiniše oni poznat je svima koji žive u Jerusalimu, i ne možemo odreći;

17 Ali da se dalje ne razilazi po narodu, da im oštro zaprijetimo da više ne govore za ime ovo nikome.

18 I dozvavši ih zapovjediše im da ništa ne spominju niti uče u ime Isusovo.

19 Petar i Jovan odgovarajući rekoše im: Sudite je li pravo pred Bogom da vas većma slušamo nego li Boga?

20 Jer mi ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.

21 A oni zaprijetivši im pustiše ih, ne našavši ništa kako bi ih mučili, naroda radi; jer svi hvaljahu Boga za ono što se bješe dogodilo.

22 Jer onome čovjeku bješe više od četrdeset godina na kom se dogodi ovo čudo zdravlja.

23 A kad ih otpustiše, dođoše k svojima, i javiše šta im rekoše glavari sveštenički i starješine.

24 A oni kad čuše, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše: Gospode Bože, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima;

25 Koji ustima Davida sluge svojega reče: za što se bune neznabošci, i narodi izmišljavaju prazne riječi?

26 Sastaše se carevi zemaljski, i knezovi se sabraše u jedno na Gospoda i na Hrista njegova.

27 Zaista se sabraše u ovome gradu na svetoga sina tvojega Isusa, kojega si pomazao, Irod i Pontijski Pilat s neznabošcima i s narodom Izrailjevijem,

28 Da učine što ruka tvoja i savjet tvoj naprijed odredi da bude.

29 I sad Gospode! pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama svojima da govore sa svakom slobodom riječ tvoju;

30 I pružaj ruku svoju na iscjeljivanje i da znaci i čudesa bivaju imenom svetoga sina tvojega Isusa.

31 I pošto se oni pomoliše Bogu zatrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i napuniše se svi Duha svetoga, i govorahu riječ Božiju sa slobodom.

32 A u naroda koji vjerova bješe jedno srce i jedna duša; i ni jedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bješe zajedničko.

33 I apostoli s velikom silom svjedočahu za vaskrsenije Gospoda Isusa Hrista; i blagodat velika bješe na svima njima:

34 Jer ni jedan među njima ne bješe siromašan, jer koliko ih god bijaše koji imadijahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce što uzimahu za to,

35 I metahu pred noge apostolima; i davaše se svakome kao što ko trebaše.

36 A Josija, prozvani od apostola Varnava, koje znači sin utjehe, Levit rodom iz Kipra,

37 On imadijaše njivu, i prodavši je donese novce i metnu apostolima pred noge.