Kolovoz

Ako želimo biti dobri učitelji, najprije moramo biti dobri učenici (1. Tim. 4:15, 16). Drugim riječima, ako nas je Jehova ovlastio da ukoravamo druge, i sami moramo biti spremni uvijek se podložiti njegovom vodstvu. Zbog takve poniznosti drugi će nas poštovati i moći ćemo sa slobodom govora poučavati i ispravljati druge. Pogledajmo što o tome možemo naučiti od Isusa. Isus je uvijek bio poslušan svom Ocu, čak i kad mu je to bilo veoma teško. Priznao je da sve ono što naučava i mudrost koju ima zapravo potječe od njegovog Oca (Ivan 5:19, 30). Bio je ponizan i poslušan, pa su oni koji su iskreno željeli upoznati Boga voljeli biti u njegovom društvu. Isto tako, te su mu osobine pomogle da bude suosjećajan i obziran učitelj (Mat. 11:29). Svojim toplim riječima vraćao je snagu onima koji su bili poput zgažene trske ili stijenja za svjetiljku koji samo što se nije ugasio (Mat. 12:20). Bio je ljubazan i blag čak i kad su drugi iskušavali njegovo strpljenje. To je posebno došlo do izražaja kad je trebao ukoriti svoje apostole, koji su pokazali sebičnost i uporno željeli istaknut položaj (Mar. 9:33-37; Luka 22:24-27; w18.03 26 odl. 15-16).

Petar je govorio o Noinoj gradnji arke. Ona je bila nepobitan dokaz da Noa svim srcem vrši Božju volju. On je vjerno izvršio zadatak koji je dobio od Jehove. Da, djela koja je Noa činio potaknut vjerom omogućila su njemu i njegovoj obitelji da prežive potop. Arka je bila dokaz Noine vjere. Krštenje pred svjedocima također služi kao vidljiv dokaz. Ono dokazuje da se kršćanin predao Jehovi na temelju vjere u Isusa Krista. Poput Noe, oni koji se krste poslušno izvršavaju zadatak koji su dobili od Boga. Kao što je Noa preživio potop, tako će i kršteni Božji sluge koji ostanu vjerni preživjeti kraj ovog zlog svijeta (Mar. 13:10; Otkr. 7:9, 10). Dakle, izuzetno je važno predati se Jehovi i krstiti. Osoba koja nepotrebno odgađa krštenje mogla bi izgubiti priliku da dobije vječni život (w18.03 4 odl. 3-4).

Neki roditelji možda misle: “Ako moje dijete nije kršteno, ne može biti isključeno.” Zašto je takav način razmišljanja pogrešan? (Jak. 1:22). Naravno, kršćanski roditelji ne žele da se njihovo dijete krsti prije nego što je dovoljno zrelo da preda svoj život Jehovi. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da Jehova neće dijete smatrati odgovornim za njegove postupke ako nije kršteno. Zašto? Zato što naša odgovornost pred Jehovom ne ovisi o tome jesmo li kršteni ili nismo. Naprotiv, dijete je odgovorno pred Bogom čim nauči što je ispravno, a što neispravno u njegovim očima (Jak. 4:17). Zato razboriti roditelji neće odvraćati dijete od krštenja, nego će davati sve od sebe da mu pruže dobar primjer. Još dok je dijete malo, nastojat će mu pomoći da iskreno cijeni Jehovina visoka moralna mjerila (Luka 6:40). Takvo cijenjenje bit će najbolja zaštita za dijete jer će samo željeti držati se Jehovinih pravednih načela (Iza. 35:8; w18.03 11 odl. 12-13).

Tako je bilo i tijekom narednih 350 godina nakon potopa (1. Mojs. 9:28). Svojom vjerom i poslušnošću dao nam je doista divan primjer! Da bismo pokazivali vjeru i poslušnost po uzoru na Nou, trebamo zastupati Božja pravedna mjerila, ne smijemo biti dio Sotoninog svijeta i Kraljevstvo nam uvijek treba biti na prvom mjestu u životu (Mat. 6:33; Ivan 15:19). Naravno, zbog svog načina života mi nismo omiljeni u ovom svijetu. Naprimjer, budući da se čvrsto držimo Božjih zakona, primjerice onih koji se tiču braka i spolnih odnosa, u nekim zemljama mediji negativno govore o nama (Mal. 3:17, 18). No poput Noe, mi se bojimo Jehove, a ne ljudi. Znamo da nam samo on može dati vječni život (Luka 12:4, 5). No kako je s tobom osobno? Hoćeš li i ti činiti ono što je pravedno u Božjim očima čak i kad ti se drugi rugaju ili te kritiziraju? Hoćeš li se uzdati u to da će se Jehova brinuti za tvoje materijalne potrebe čak i kad jedva spajaš kraj s krajem? Budeš li se poput Noe uzdao u Jehovu i bio mu poslušan, možeš biti siguran da će se on brinuti za tebe (Filip. 4:6, 7; w18.02 4 odl. 4, 8; 5 odl. 9-10).

Način razmišljanja ovog svijeta usredotočen je na tjelesne želje. Pavao takav način razmišljanja naziva “duhom koji sada djeluje u sinovima neposlušnim” (Efež. 2:2). Pod utjecajem tog duha većina se ljudi naprosto povodi za masom. Zbog toga uglavnom rade ono što se njima čini ispravnim i ne trude se živjeti po Božjim mjerilima. Osobama koje tjelesno razmišljaju često je najvažnije steći ugled i bogatstvo te se nastoje pošto-poto izboriti za ono što smatraju svojim pravom. One čine “djela tijela” (Gal. 5:19-21). Takve osobe uzrokuju podjele i sukobe, uzdižu određene pojedince, vode svoje suvjernike pred sudove, ne poštuju teokratski autoritet te pridaju preveliku pažnju jelu i piću. Kad se nađu u iskušenju da učine nešto neispravno, nemaju snage oduprijeti se (Izr. 7:21, 22; w18.02 19 odl. 3-5).

Nema ništa loše ni u tome da na uravnotežen način uživamo u životu. Jehova ne želi da se odreknemo svih užitaka niti da se prestanemo baviti aktivnostima koje su primjerene i koje nas raduju. Biblija potiče vjerne Božje sluge: “Hajde, s radošću jedi kruh svoj i vesela srca pij vino svoje” (Prop. 9:7). Izraz koji je Pavao upotrijebio u 2. Timoteju 3:4 ukazuje na one koji toliko vole užitke da su zbog njih iz svog života isključili Boga. Izvorni tekst mogao bi se prevesti i kao “voljet će užitke, a ne Boga”. Jedan bibličar smatra da se tim izrazom ne želi reći da će oni u nekoj mjeri ipak voljeti Boga, nego da ga uopće neće voljeti. To je doista ozbiljno upozorenje onima koji su razvili neumjerenu ljubav prema užicima. Biblija za njih kaže da su “odvučeni (...) užicima ovog života” (Luka 8:14; w18.01 25-26 odl. 14-15).

Jehova je velikodušan Bog. Sve što imamo dobili smo od njega. On posjeduje sve zlato, srebro te sva druga Zemljina prirodna bogatstva i koristi ih kako bi podržavao život na njoj (Psal. 104:13-15; Hag. 2:8). Naprimjer, dok su Izraelci 40 godina boravili u pustinji, Jehova im je davao manu i vodu (2. Mojs. 16:35; Neh. 9:20, 21). Preko svog proroka Elizeja Jehova je za jednu bogobojaznu udovicu učinio čudo tako što je od male količine ulja načinio veliku. Taj Božji dar omogućio joj je da otplati dugove te su nakon toga ona i njezini sinovi imali od čega živjeti (2. Kralj. 4:1-7). A Isus je uz Jehovinu podršku čudom stvarao hranu, pa čak i novac kad je to bilo potrebno (Mat. 15:35-38; 17:27). Jehova može upotrijebiti što god poželi da bi vodio brigu o svojim zemaljskim stvorenjima. Ipak, on poziva svoje sluge da materijalnim sredstvima podupiru djelovanje njegove organizacije (2. Mojs. 36:3-7; w18.01 17-18 odl. 1-3).

Biblija pokazuje da su vjerni Božji sluge u prošlosti često imali osjećaj da se više nemaju snage boriti (Job 7:7). No oni nisu odustali, nego su molili Jehovu da im da snage. I on ih nije razočarao jer naš Bog “vraća snagu umornome” (Iza. 40:29). Nažalost, neki Božji sluge u današnje vrijeme zaključili su da će se lakše nositi sa svojim problemima ako se “malo odmore od istine”, kao da su kršćanske aktivnosti teret, a ne blagoslov. Zato su prestali čitati Božju Riječ, dolaziti na sastanke i ići u službu propovijedanja — zbog čega Sotona zadovoljno trlja ruke. Ðavo dobro zna da nam revno sudjelovanje u kršćanskim aktivnostima daje snagu, a on ne želi da budemo snažni. Zato, kad si iscrpljen u fizičkom i emocionalnom pogledu, nemoj se udaljiti od Jehove. Naprotiv, nastoj se još više zbližiti s njim, jer on će te učvrstiti i ojačati (Jak. 4:8; 1. Petr. 5:10; w18.01 7-8 odl. 2-3).

Drugo uskrsnuće o kojem govori Biblija izvršio je prorok Elizej. Jedna ugledna Izraelka koja je živjela u Šunemu bila je izrazito gostoljubiva prema Elizeju. Ona i njezin ostarjeli muž nisu imali djece, no Bog ih je preko svog proroka nagradio tako što im je podario sina. Nekoliko godina kasnije dječak je umro. Možemo samo zamisliti koliko je njegova majka bila shrvana! Zatraživši dopuštenje svog muža, uputila se k Elizeju, koji se tada nalazio na gori Karmelu udaljenoj oko 30 kilometara. Kad je prorok čuo što se dogodilo, poslao je svog slugu Gehazija da požuri u Šunem i dijete vrati u život, no on to nije uspio učiniti. Na koncu je u Šunem stigla i ožalošćena majka s Elizejem (2. Kralj. 4:8-31). Elizej je ušao u njenu kuću i pomolio se kraj dječakovog tijela. A onda se dogodilo čudo. Umrli dječak vratio se u život. Njegova majka bila je presretna što ponovno uz sebe ima svog sina! (2. Kralj. 4:32-37). Time što je dječaka iz Šunema podignuo iz groba, Bog je nepobitno dokazao da ljude može vratiti u život (w17.12 4-5 odl. 7-8).

Logično je zaključiti da je mudrost — koja je suprotna ludosti — jedan od pokazatelja zrelosti. Duhovna zrelost ne određuje se prvenstveno po nečijoj dobi, već po tome ima li osoba zdrav strah pred Jehovom i je li spremna slušati njegove zapovijedi (Psal. 111:10). Mladi koji su u određenoj mjeri stekli duhovnu zrelost nisu više “mala djeca koju kao da bacaju valovi i koju nosi amo-tamo svaki vjetar”. Oni se neće brzo pokolebati zbog tjelesnih želja ili pritiska vršnjaka (Efež. 4:14). Umjesto toga, zreli mladi izoštravaju svoju “moć zapažanja” kako bi bila “izvježbana za razlikovanje dobra i zla” (Hebr. 5:14). Oni pokazuju da napreduju prema zrelosti tako što donose mudre odluke. Takva je mudrost neophodna za spasenje (Izr. 24:14). Stoga svojoj djeci jasno daj do znanja koliko ti cijeniš biblijska načela. Riječima i primjerom pokaži im da se trudiš živjeti po tim načelima (Rim. 2:21-23; w17.12 20-21 odl. 12-13).

Ideja da ljudi mogu sami riješiti probleme čovječanstva mnogima zvuči privlačno. Zašto? Kad bi ona bila istinita, to bi značilo da čovjek ne treba Božje vodstvo i da može raditi što god želi. Također, ona može zvučati uvjerljivo zato što, prema nekim istraživanjima, u svijetu ima sve manje ratova, kriminala, bolesti i siromaštva. U jednom je izvještaju stajalo: “Čovječanstvu je krenulo nabolje zato što su ljudi odlučili učiniti svijet boljim mjestom za život.” Ako čuješ neku svjetovnu ideju koja se kosi s tvojim uvjerenjima, istraži što o tome kaže Božja Riječ i razgovaraj s nekim iskusnim suvjernikom. Razmisli zašto bi ta ideja nekome mogla zvučati privlačno, zašto ona nije ispravna i kojim bi je argumentima mogao opovrgnuti. Da, svi se mi možemo zaštititi od svjetovnog načina razmišljanja ako poslušamo savjet koji je Pavao dao u današnjem citatu (w17.11 23-24 odl. 14, 17).

Zašto je farizejima bilo tako teško pokazivati milosrđe? Biblija kaže da su podcjenjivali druge ljude (Luka 18:9-14). Naravno, mi se trebamo ugledati na Jehovu, a ne na farizeje. Zato budi suosjećajan i pokazuj samilost (Kol. 3:13). Budi pristupačna osoba kojoj će se drugi lako obratiti i ispričati se (Luka 17:3, 4). Upitaj se: Da li spremno opraštam drugima, čak i ako su me više puta povrijedili? Je li mi stalo do toga da se što prije pomirim s osobom koja mi je učinila nešto nažao ili me povrijedila? Opraštanje je zapravo ispit poniznosti. Farizeji su pali na tom ispitu zato što su sebe smatrali boljima od drugih. No mi kao kršćani trebamo biti ponizni i druge smatrati “većima od sebe”, osobama koje su dostojne našeg oproštenja (Filip. 2:3). Hoćeš li se ugledati na Jehovu i položiti ispit poniznosti? Slikovito govoreći, neka put do tebe bude otvoren i u dobrom stanju, odnosno budi pristupačan da bi onome tko te želi zamoliti za oprost to bilo što lakše učiniti. Budi spreman pokazati milosrđe i nemoj se brzo vrijeđati (Prop. 7:8, 9; w17.11 14-15 odl. 6-8).

Možda se obeshrabriš kad svoj glas usporediš s tuđim glasovima. No to te ne bi smjelo sprečavati da pjevaš hvalospjeve Jehovi. Imaj na umu da je to odgovornost koju imamo svi mi. Zato, visoko podigni svoju pjesmaricu, digni glavu i zapjevaj svim srcem! (Ezra 3:11). U novije vrijeme u mnogim našim dvoranama tekst pjesama prikazuje se na ekranu ili platnu, pa je prisutnima lakše pjevati punim glasom. Zanimljivo, pjevanje teokratskih pjesama uvršteno je u nastavni program za starješine koji pohađaju Tečaj za imenovanu braću. Time se ističe koliko je važno da starješine budu primjer u pjevanju na skupštinskim sastancima. Mnogi se boje pjevati punim glasom zato što misle da njihovo pjevanje neće drugima zvučati ugodno. Međutim, trebamo imati na umu da i u govoru “svi često griješimo” (Jak. 3:2). No to nas ne sprečava da govorimo. Zašto bi nas onda to što naš glas nije savršen sprečavalo da pjevamo Jehovi u čast? (w17.11 4-5 odl. 9-10).

Nakon što je dobio sedmu viziju, prorok Zaharija sigurno je imao o čemu razmišljati. Jehova je obećao da će od nepoštenih ljudi tražiti da mu polože račun za svoja zla djela. To je obećanje nesumnjivo ojačalo Zahariju. No nakon toga zapravo se ništa nije promijenilo. Mnogi su i dalje bili nepošteni te su činili zlo, a gradnji Jehovinog hrama još se nije nazirao kraj. Zašto su Židovi tako brzo dignuli ruke od zadatka koji im je Bog povjerio? Jesu li se vratili u svoju domovinu samo zato da bi sebi priuštili bolji život? Jehova je znao što je potrebno njegovom narodu. U posljednjoj viziji koju je dao proroku Zahariji Židovima je pokazao da ih ljubi i da cijeni sve što su dotad već učinili. Osim toga, obećao im je da će ih štititi budu li ponovno prionuli na posao koji im je povjerio. Zajamčio im je i da će hram biti ponovno izgrađen, rekavši riječi iz današnjeg citata (w17.10 26 odl. 1; 27 odl. 5).

Braća koja hrabro preuzimaju dodatne odgovornosti pravi su blagoslov za skupštinu (1. Tim. 3:1). No neki možda oklijevaju to učiniti. Možda su u prošlosti učinili neke greške, pa sada misle da nisu dostojni služiti kao sluge pomoćnici ili starješine. A neki se boje da ne bi mogli dobro obavljati tu službu. Ako se i ti tako osjećaš, Jehova ti može pomoći da postaneš hrabar (Filip. 4:13). Sjeti se da se i Mojsije osjećao nedoraslim zadatku koji je dobio od Boga (2. Mojs. 3:11). No Jehova mu je pomogao i s vremenom je Mojsije stekao hrabrost koja mu je bila potrebna da izvrši taj zadatak. Kako kršteni brat može steći hrabrost? Tako da usrdno moli Boga za pomoć i svakodnevno čita Bibliju. Može mu pomoći i duboko razmišljanje o biblijskim ličnostima koje su pokazale veliku hrabrost. Brat može ponizno zamoliti starješine da ga osposobe za izvršavanje raznih zadataka i pokazati da je spreman raditi u skupštini što god bude potrebno (w17.09 32 odl. 19).

Biblija je napisana pod Božjim nadahnućem. No to ne znači da su Septuaginta, Wycliffeova Biblija, prijevod King James ili bilo koji drugi prijevod nadahnuti od Boga. Međutim, kad se osvrnemo na to kako su nastali ti i mnogi drugi prijevodi, sasvim je jasno da je Jehova održao svoje obećanje i pobrinuo se da njegova Riječ ostane sačuvana. Ne jača li ta spoznaja tvoju vjeru u to da će se ispuniti i sva druga Jehovina obećanja? (Još. 23:14). Osim što nam jača vjeru, razmišljanje o tome kako je Biblija opstala kroz povijest produbljuje našu ljubav prema Jehovi. No zašto nam je Jehova uopće dao svoju Riječ? I zašto nam je zajamčio da će je sačuvati? Zato što nas voli i želi nas poučiti da činimo ono što je za naše dobro (Iza. 48:17, 18). To nas potiče da Jehovi uzvratimo ljubav i da se držimo njegovih zapovijedi (1. Ivan. 4:19; 5:3; w17.09 22 odl. 13-14).

Naučiti djecu da slušaju tu zapovijed može biti poseban izazov ako si u braku s osobom koja nije u istini. Pružaj svojoj djeci dobar primjer tako da pokazuješ poštovanje prema svom bračnom partneru. Razmišljaj o njegovim dobrim osobinama i daj mu do znanja da cijeniš sve što čini za vašu obitelj. Nemoj pred djecom ružno govoriti o svom bračnom partneru. Naprotiv, objasni djeci da svatko treba sam odlučiti hoće li služiti Jehovi. Ako svoju djecu učiš da poštuju roditelja koji nije u istini, njihovo lijepo ponašanje moglo bi ga privući k Jehovi. Nekim kršćankama muževi ne dopuštaju da poučavaju djecu na temelju Biblije ni da ih vode na kršćanske sastanke. No kršćanka će i u takvoj situaciji učiniti sve što može kako bi djecu poučavala o biblijskoj istini (Djela 16:1; 2. Tim. 3:14, 15). Ona treba poštovati njegovu odluku, ali ipak može govoriti djeci o svojim vjerovanjima kad god joj se pruži prilika za to. Na taj način djeca mogu učiti o Jehovi i usvojiti njegova visoka moralna mjerila (Djela 4:19, 20; w17.10 14 odl. 9-10).

Bog je ljude načinio na svoju sliku. Budući da je on samilostan, i mi smo po prirodi samilosni i stalo nam je do dobrobiti drugih. Tu osobinu pokazuju čak i oni koji ne poznaju pravog Boga (1. Mojs. 1:27). U Bibliji nalazimo mnoge izvještaje u kojima je došla do izražaja ljudska samilost. Uzmimo za primjer izvještaj o dvije bludnice koje su se pred Salamunom prepirale oko toga koja je od njih majka novorođenog djeteta. Kako bi saznao što je prava istina, Salamun je naredio da se dijete rasiječe na dva dijela. Prava majka sažalila se na dijete. Samilost ju je potaknula da zamoli kralja neka da dijete drugoj ženi (1. Kralj. 3:23-27). Samilost je pokazala i faraonova kći kad je spasila malog Mojsija. Iako joj je bilo jasno da je pronašla hebrejsko dijete i da bi ga trebalo ubiti, “ona se sažalila na njega” te ga je odlučila odgojiti kao vlastitog sina (2. Mojs. 2:5, 6; w17.09 8-9 odl. 2-3).

Svi pravi Božji sluge trebaju biti ponizni (Izr. 22:4). Pokazivanje te osobine donosi velike blagoslove. Poniznost nam pomaže da u skupštini gradimo mir i jedinstvo. Osim toga, kad se trudimo biti ponizni, Bog nam iskazuje nezasluženu dobrotu. Apostol Petar rekao je: “Svi se u međusobnom ophođenju opašite poniznošću, jer Bog se suprotstavlja oholima, a nezasluženu dobrotu ukazuje poniznima” (1. Petr. 5:5). U današnjem svijetu ljude koji su blagi i strpljivi obično se smatra slabićima. No takav način razmišljanja potpuno je pogrešan! Te divne osobine potječu od najmoćnije osobe u svemiru, Jehove Boga. On nam je pružio najbolji primjer u pokazivanju blagosti i dugotrpljivosti, odnosno strpljivosti. Sjeti se kako je Jehova reagirao i što je rekao preko svojih anđeoskih zastupnika kad je Abraham preispitivao njegovu odluku i kad ga je Lot zamolio da promijeni naredbu koju je izdao (1. Mojs. 18:22-33; 19:18-21). Osim toga, Jehova je više od 1 500 godina strpljivo podnosio buntovan izraelski narod (Ezek. 33:11; w17.08 25 odl. 13-14).

Molite se i dobit ćete mir Božji. No zanimljivo je da je Pavao rekao da “mir Božji (...) nadilazi svaku misao”. Što to znači? Neki prevoditelji prevode taj izraz riječima “nadilazi i ono o čemu maštamo” ili “nadmašuje sve ljudske zamisli”. Pavao je zapravo kazao da je “mir Božji” toliko čudesan da mi to jednostavno ne možemo pojmiti. Zato, iako mi iz svoje ljudske perspektive možda ne vidimo izlaz iz svojih problema, Jehova zna kako ih riješiti i može učiniti nešto čemu se ni najmanje ne nadamo (2. Petr. 2:9). Kako možemo sačuvati “mir Božji” čak i kad se suočimo s problemima? Tako da ostanemo u dobrom odnosu s našim Bogom, Jehovom. Takav odnos moguće je ostvariti samo “preko Krista Isusa”, koji je dao svoj život kao otkupnu žrtvu za nas. To što se naš Otac pobrinuo da bude plaćena otkupnina još je jedno od njegovih zadivljujućih djela. Jehova nam na temelju otkupnine oprašta grijehe, omogućavajući nam tako da imamo čistu savjest i da budemo bliski s njim (Ivan 14:6; Jak. 4:8; 1. Petr. 3:21; w17.08 10 odl. 7; 12 odl. 15).

Neke ožalošćene razdire takva bol da je jednostavno ne mogu opisati riječima. Čak i kad ožalošćena osoba kaže kako se osjeća, drugima može biti teško razumjeti kroz što točno ona prolazi. Sasvim je razumljivo da je ponekad teško naći prave riječi za osobu koja tuguje. No najbolje je da primijenimo sljedeći savjet: “Plačite s onima koji plaču!” (Rim. 12:15). Ako ti je teško osobno razgovarati s ožalošćenom osobom, možda bi joj mogao poslati pisamce, SMS poruku ili e-mail. Mogao bi jednostavno citirati neki utješni biblijski redak, spomenuti neku osobinu pokojnika po kojoj ćeš ga uvijek pamtiti ili ispričati neku lijepu uspomenu. Suvjernicima koji tuguju možemo puno pomoći i tako da se molimo s njima i za njih (w17.07 14-16 odl. 13-16).

Što ako muž i žena ustanove da im je zajednički život donio više izazova nego što su očekivali? Što ako su se čak razočarali u svom braku? Dobro je razmisliti kako se Jehova ophodio s Izraelom. On je sebe nazvao mužem tog drevnog naroda (Iza. 54:5; 62:4). Premda je to bio jako težak “brak”, Bog nije brzo digao ruke od Izraelaca. Uvijek im je iznova iskazivao milosrđe i bio je vjeran savezu koji je sklopio s njima (Psal. 106:43-45). Tko ne bi želio biti blizak s Bogom koji pokazuje takvu vjernu ljubav? Kršćani koji ljube Jehovu trude se postupati po uzoru na njega. Ako se u njihovom braku pojave problemi, oni se ne odlučuju na razvod ukoliko nemaju biblijskog temelja za to. Oni shvaćaju da ih je Jehova združio i da on želi da ostanu zajedno. Ako nije počinjen spolni nemoral, bračni partneri nemaju biblijskog temelja za razvod i ponovno sklapanje braka (Mat. 19:5, 9). Kad kršćani čine sve što mogu kako bi sačuvali i poboljšali svoj brak, oni podupiru Jehovinu vlast (w17.06 31 odl. 17-18).

Sotona Ðavo doveo je u pitanje Jehovino pravo da bude vrhovni vladar. Optužio je Boga da je nepošten i da svojim stvorenjima uskraćuje nešto dobro. Tvrdio je da bi ljudima bilo puno bolje i da bi bili puno sretniji kad bi sami vladali nad sobom (1. Mojs. 3:1-4). Isto tako, Sotona je neizravno rekao da će svi ljudi odbaciti Jehovinu vlast kad se nađu pod dovoljno snažnim pritiskom (Job 2:4, 5). Jehova je dopustio da protekne određeno vrijeme kako bi se na ljudskom rodu dokazala gorka istina da život bez Božje pravedne vlasti ne donosi istinsku sreću. Naravno, Jehova zna da su Ðavlove optužbe lažne. Zašto mu je onda dao vremena da ih pokuša dokazati? Odgovor na to pitanje tiče se svih razumom obdarenih stvorenja (Psal. 83:18). Prvi ljudski par odbacio je Jehovinu vlast, a to su učinili i mnogi drugi nakon njih. Zbog toga bi se netko mogao pitati ima li možda istine u Ðavlovim tvrdnjama (w17.06 22-23 odl. 3-4).

Sudjelovanje u djelu činjenja učenika pomaže nam da steknemo dobre radne navike i komunikacijske vještine, da izgradimo samopouzdanje i da naučimo biti taktični (Izr. 21:5; 2. Tim. 2:24, bilješka). No ono je posebno korisno zato što nam pruža priliku da naučimo svoja uvjerenja potkrijepiti biblijskim recima. A istovremeno učimo blisko surađivati s Jehovom (1. Kor. 3:9). Propovijedanje nas može radovati čak i ako malo ljudi na našem području prihvaća dobru vijest. Činjenje učenika je timski rad. Cijela skupština traži osobe koje žele upoznati Boga. Iako možda samo jedan objavitelj pronađe osobu koja na kraju postane učenik, svi se raduju tome jer su svi sudjelovali u potrazi. Brandon je devet godina služio kao pionir na području na kojem većinu ljudi nije zanimala dobra vijest. On kaže: “Istina, nisam pronašao nijednu osobu koja bi napredovala do krštenja, ali drugi objavitelji jesu. Sretan sam što sam svoj život odlučio posvetiti propovijedanju” (Prop. 11:6; w17.07 23 odl. 7; 24 odl. 9-10).

Hana nije mogla imati djecu, dok je Elkanina druga žena, Penina, imala mnogo sinova i kćeri (1. Sam. 1:4-7). Hana je iz godine u godinu morala podnositi Peninino izrugivanje. Zbog toga je bila vrlo tjeskobna i uznemirena. Željna utjehe, obratila se Bogu (1. Sam. 1:12). Uzdala se u to da će joj Jehova ili podariti dijete ili na neki drugi način popuniti prazninu koju je osjećala. Dokle god smo nesavršeni i živimo u svijetu kojim vlada Sotona, doživljavat ćemo kušnje i probleme (1. Ivan. 5:19). No nije li divno znati da je Jehova “Bog svake utjehe”? (2. Kor. 1:3). Možemo mu se moliti kako bismo izdržali kušnje i svladali izazove s kojima se suočimo. Hana je Jehovi izlila svoje srce. I mi to možemo učiniti. Kad imamo neki problem, nije dovoljno da to samo spomenemo Jehovi. Moramo mu se moliti usrdno, iz dubine srca, i konkretno mu reći kako se osjećamo (Filip. 4:6, 7, bilješka; w17.06 6 odl. 10-11).

Uskrsnuli Isus znao je da njegovi učenici nisu ulovili ništa ribe pa im je rekao: “Bacite mrežu s desne strane lađe i naći ćete!” Kad su bacili mrežu, više je “nisu mogli izvući od mnoštva ribe” (Ivan 21:1-6). Nakon što im je pripremio doručak, Isus se obratio Šimunu Petru i postavio mu pitanje iz današnjeg citata. Na što je Isus time mislio? Petar je jako volio ribarenje. Zato je logično zaključiti da ga je Isus zapravo pitao do čega mu je više stalo — do ribarenja ili pak do njega i istina koje je on naučavao? Petar mu je odgovorio: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim” (Ivan 21:15). To nisu bile samo prazne riječi. Petar je djelima dokazao da ljubi Krista time što se otada nadalje posvetio propovijedanju te je postao jedan od stupova prve kršćanske skupštine (w17.05 22 odl. 1-2).

Čvrsto pouzdanje u to da ga Jehova voli i da mu je stalo do njega pomoglo je Pavlu da se uhvati u koštac sa životnim problemima. Nije dopustio da zbog teških okolnosti klone duhom. Što mu je pomoglo da sačuva žarku ljubav? Uvijek se oslanjao na Jehovu, za kojeg Biblija kaže da je “Bog svake utjehe” i da nas “tješi u svakoj našoj nevolji” (2. Kor. 1:3, 4). Komunicirati s Bogom putem molitve neophodno je ako želimo izgraditi blizak odnos s njim (Psal. 86:3; 1. Sol. 5:17; Rim. 12:12). Ako odvojimo dovoljno vremena kako bismo svom nebeskom Ocu iznijeli svoje najdublje misli i osjećaje, sigurno ćemo se već samim time zbližiti s njim. Biblija nam jamči da on “sluša molitvu” (Psal. 65:2). Osim toga, kad vidimo kako nam Jehova uslišava molitve, još ćemo ga više zavoljeti. Tako ćemo se uvjeriti da je on “blizu svih koji ga prizivaju” (Psal. 145:18). Pouzdanje u to da nas Jehova voli i da nam je spreman pružiti podršku dat će nam snage da se nosimo s kušnjama koje su pred nama (w17.05 19 odl. 9-10).

Kako ćeš reagirati ako starješine donesu odluku koju ne razumiješ ili s kojom se ne slažeš? Takva situacija može iskušati našu vjeru u Jehovu i njegovu organizaciju. Kako ti poniznost tada može pomoći? Razmotrimo dva načina. Kao prvo, ako smo ponizni, priznat ćemo da ne znamo sve činjenice. Koliko god da smo dobro upoznati s nekom situacijom, samo Jehova vidi što je nekome u srcu. Budemo li imali na umu tu nepobitnu istinu, ponizno ćemo priznati da ne znamo sve okolnosti i ispravit ćemo svoj stav o tome. Kao drugo, poniznost nam pomaže da budemo podložni i strpljivi dok čekamo da Jehova ispravi nepravdu, ako je ona uistinu učinjena. Kao što je mudri Salamun rekao: “Zlome neće biti dobro i neće produžiti dane svoje” (Prop. 8:12, 13). Nema nikakve sumnje, ako ostanemo ponizni, bit će to na dobrobit sviju (1. Petr. 5:5; w17.04 25 odl. 10-11).

Josip je bio žrtva nepravde. Peharniku je rekao da nije kriv za zločin zbog kojeg se našao u zatvoru. Potom ga je zamolio: “Spomeni [me] faraonu, i izvedi me iz zatvora ovoga!” (1. Mojs. 40:14). Jesu li to riječi pasivnog čovjeka koji se naprosto pomirio sa sudbinom? Nipošto! Josip je jako dobro znao da mu je nanesena nepravda, i to ne jednom. On je peharniku jasno opisao svoju situaciju, znajući da bi mu on u budućnosti mogao pomoći. No zanimljivo je zapaziti da ništa u Bibliji ne upućuje na zaključak da je Josip ikome rekao da su ga otela njegova braća. To očito nije znao čak ni faraon. Naime, kad su Josipova braća došla u Egipat i pomirila se s njim, faraon ih je rado primio te ih je pozvao da se nastane u Egiptu i da uživaju u svemu “što je dobro u zemlji” (1. Mojs. 45:16-20; w17.04 20-21 odl. 12-13).

Jehova je s pravom vrhovni vladar i zato što ima potrebno znanje i mudrost da se brine o svemu što je stvorio. To se vidi, između ostalog, po tome što je svom Sinu dao moć da liječi bolesti koje liječnici nisu mogli izliječiti (Mat. 4:23, 24; Mar. 5:25-29). Za Jehovu ta izlječenja nisu bila nikakvo čudo. On razumije kako naše tijelo funkcionira i može ukloniti svaku bolest i tjelesno oštećenje. Isto tako, može vratiti mrtve u život i spriječiti prirodne katastrofe. Ljudi koji žive pod Sotoninom vlašću još uvijek ne nalaze rješenje za međunarodne ili građanske sukobe. Samo Jehova zna kako uspostaviti mir u svijetu (Iza. 2:3, 4; 54:13). Budući da svaki dan sve više otkrivamo koliko je neiscrpno Jehovino znanje i mudrost, potpuno se slažemo s riječima apostola Pavla, koji je pod nadahnućem napisao riječi današnjeg citata (w17.06 28 odl. 6-7).

Mnogi ljudi u svijetu brak shvaćaju vrlo olako. Kad se u njihovoj vezi jave napetosti, oni naprosto dignu ruke od svega i ostave svog bračnog druga. No kršćani tako ne postupaju (1. Kor. 7:27). Onaj tko pogazi svoj bračni zavjet zapravo laže Bogu, a on mrzi lažljivce! (3. Mojs. 19:12; Izr. 6:16-19). Jehova ujedno mrzi kad se netko razvede od svog bračnog partnera zato što želi stupiti u brak s nekim drugim (Mal. 2:13-16). Isus je rekao da je preljub koji nedužni partner ne želi oprostiti jedini biblijski razlog za razvod braka (Mat. 19:9; Hebr. 13:4). A kako je s razdvajanjem? Biblija i o tome daje jasne smjernice (1. Kor. 7:10, 11). Ona ne navodi konkretno što bi mogao biti temelj za razdvajanje. Međutim, neki su kršćani zaključili da u određenim okolnostima postoje opravdani razlozi za razdvajanje. Naprimjer, to bi mogle biti ekstremne situacije u kojima je kršćaninu ugrožen život ili duhovnost zato što je njegov bračni partner izrazito nasilan ili pak otpadnik (w17.04 7 odl. 14-16).