Rujan

Roditelji imaju posebnu čast da odgajaju svoju djecu “stegom Jehovinom” i pomažu im da “usvoje njegov način razmišljanja” (Psal. 127:3). Za razliku od djece u starom Izraelu, današnja djeca ne postaju predani Jehovini sluge čim se rode. Osim toga, ljubav prema Bogu i istini nije nešto što se nasljeđuje. Roditelji se od samog djetetovog rođenja trebaju truditi pomagati mu da postane Kristov sljedbenik, odnosno da se preda Jehovi i krsti. Ima li išta važnije od toga? Uostalom, predanje, krštenje i vjerna služba Jehovi omogućit će nam da dobijemo spasenje kad uskoro dođe velika nevolja (Mat. 24:13). Roditelji, nadamo se da ćete i vi osjetiti koliko je divno kad vaše dijete postane predani i kršteni Jehovin sluga! (w18.03 12 odl. 16-17).

Kad starješine na temelju Biblije ukoravaju druge — bilo u obitelji bilo u skupštini — to uvijek trebaju činiti po uzoru na Krista. Tako pokazuju da žele slijediti vodstvo Jehove Boga i njegovog Sina. Ako prihvaćamo Božje ukore i postupamo po uzoru na Jehovu i Isusa kad dajemo ukor drugima, doživjet ćemo nebrojene blagoslove. Naše obitelji i skupštine bit će oaze mira. Svatko će se osjećati voljeno, cijenjeno i sigurno. No to je samo nagovještaj blagoslova koje ćemo dobiti u budućnosti (Psal. 72:7). Da, možemo reći da nas Jehova, naš brižan nebeski Otac, ukorava kako bi nas već sad pripremio da u svu vječnost živimo u miru i slozi kao prava obitelj (Iza. 11:9). Ako na ukor koji dobivamo od Boga gledamo iz te perspektive, tada ćemo uvijek biti svjesni da je to divan dokaz Božje neopisive ljubavi prema nama (w18.03 26 odl. 15; 27 odl. 17, 19).

On je krštavao sve koji su željeli pokazati da su se pokajali za djela kojima su se ogriješili o Mojsijev zakon (Mat. 3:1-6). No zanimljivo je zapaziti da najvažnije krštenje koje je Ivan izvršio nije imalo nikakve veze s pokajanjem. Ivan je dobio jedinstvenu čast da krsti Isusa, savršenog Božjeg Sina (Mat. 3:13-17). Isus nije imao grijeha, pa se nije trebao pokajati (1. Petr. 2:22). On je krštenjem pokazao da je spreman posvetiti svoj život vršenju Božje volje (Hebr. 10:7). Tijekom Isusove službe na Zemlji njegovi su učenici također krštavali ljude (Ivan 3:22; 4:1, 2). Kao i Ivan Krstitelj, učenici su krštavali one koji su se pokajali za grijehe kojima su prekršili Mojsijev zakon. Međutim, nakon Isusove smrti i uskrsnuća krštenje je poprimilo drugačije značenje (w18.03 4-5 odl. 6-7).

Što znači biti “duhovni čovjek”? Za razliku od tjelesnih ljudi, duhovnim osobama istinski je stalo do njihovog odnosa s Bogom i one slijede vodstvo svetog duha. One se nastoje ugledati na Boga (Efež. 5:1). To znači da se trude usvojiti Jehovin način razmišljanja i gledati na stvari iz njegove perspektive. Njima je Bog itekako stvaran. Oni nastoje sve svoje stavove i postupke dovesti u sklad s Jehovinim mjerilima (Psal. 119:33; 143:10). Ne čine “djela tijela”, nego se trude pokazivati plodove duha (Gal. 5:22, 23). Duhovna osoba duboko cijeni duhovne vrijednosti (w18.02 19 odl. 3, 6).

Danijel je bio kao zarobljenik odveden u Babilon, grad pun idola i okultizma. Babilonci su prezirali Židove te su se izrugivali i njima i njihovom Bogu, Jehovi (Psal. 137:1, 3). To je sigurno jako pogađalo vjerne Židove poput Danijela! Čak im je bilo propisano kakvu će hranu jesti! Ustvari, zbog toga su se našli na kušnji jer jela koja im je kralj odredio nisu bila u skladu s Jehovinim zakonom. Danijel je čvrsto “odlučio da se neće okaljati probranim jelima kraljevim” (Dan. 1:5-8, 14-17). Danijel se možda našao u još jednoj, čak podmuklijoj, kušnji. Naime, zbog njegovih iznimnih sposobnosti kralj mu je ukazao posebnu čast (Dan. 1:19, 20). Ali Danijel se zbog toga nije umislio niti se smatrao pametnijim od drugih, nego je ostao ponizan i skroman, a zaslugu za svoj uspjeh uvijek je pripisivao Jehovi (Dan. 2:30). Zanimljivo je da je Danijel još bio mladić kad ga je Jehova uz Nou i Joba spomenuo kao primjer pravedne osobe (Ezek. 14:14). Je li Danijel iznevjerio Božje povjerenje? Nipošto! Sačuvao je vjeru i ostao poslušan Bogu sve do kraja svog života (w18.02 5 odl. 11-12).

Isus je imao savršeno uravnoteženo gledište o užicima. Biblija izvještava da je prisustvovao jednoj velikoj gozbi i da je bio na jednoj svadbi (Ivan 2:1-10). Na svadbi je ponestalo vina, pa je čudom pretvorio vodu u vino. Međutim, Isusu se život nije okretao oko užitaka. Njemu je na prvom mjestu bio Jehova i neumorno je pomagao drugima. Čak je bio spreman umrijeti mučeničkom smrću kako bi spasio čovječanstvo. Onima koji su ga željeli slijediti rekao je: “Sretni ste kad vas zbog mene vrijeđaju i progone i lažno vam pripisuju kojekakva zla. Radujte se i kličite, jer je velika nagrada vaša na nebesima!” (Mat. 5:11, 12). Ako uistinu volimo Boga, klonit ćemo se ne samo onoga za što znamo da mu nije po volji nego i onoga za što pretpostavljamo da mu se ne bi svidjelo (Mat. 22:37, 38; w18.01 26 odl. 16-18).

Mi dajemo Jehovi zato što smo mu zahvalni i volimo ga. Kad razmišljamo o svemu što čini za nas, ne možemo ostati ravnodušni. Kralj David je priznao da sve što imamo dolazi od Jehove i da smo sve što mu dajemo zapravo primili od njega (1. Ljet. 29:11-14). Davanje je vrlo korisno za nas, i zato je dobro da naučimo velikodušno davati, a ne da uvijek samo primamo. Naprimjer, lijepo je kad dijete od svog malog džeparca roditeljima kupi neki poklon. Oni su sigurno jako sretni kad vide da njihovo dijete uči biti nesebično. Mladi pionir koji živi kod kuće mogao bi davati roditeljima dio svog novca kako bi lakše pokrili troškove. Oni to možda ne očekuju, ali ipak bi mogli prihvatiti novac jer znaju da im on na taj način želi pokazati zahvalnost za sve što čine za njega. Slično tome Jehova zna da je korisno za nas da dio svog “imetka” dajemo njemu (w18.01 18 odl. 4, 6).

Nije dovoljno samo reći djeci što je ispravno, a što nije. Bilo bi dobro da ih potakneš da razmisle o pitanjima kao što su: Zašto Biblija zabranjuje ono što je mnogim ljudima privlačno? Zašto sam ja uvjeren da su biblijska načela uvijek za moje dobro? (Iza. 48:17, 18). Djetetu koje se želi krstiti trebalo bi pomoći da razmisli o još nečemu — kako gleda na odgovornosti koje ima svaki kršćanin. Koje su prednosti kršćanskog načina života? Na koje žrtve treba biti spreman? Zašto možemo reći da blagoslovi daleko nadmašuju sve žrtve? (Mar. 10:29, 30). To su pitanja s kojima se suočava svaki kršteni Božji sluga. Stoga je izuzetno važno dobro razmisliti o njima prije krštenja. Roditelji, pomozite djetetu u tome. Tada je veća vjerojatnost da će se dijete uvjeriti da su biblijska mjerila uvijek u njegovom najboljem interesu (w17.12 21 odl. 14-15).

Mnoga naša draga braća i sestre bore se s teškim bolestima. Drugi se brinu o ostarjelim članovima obitelji iako su i sami već u godinama. Treći pak muku muče kako bi svojoj obitelji priskrbili ne neke luksuzne stvari, nego ono osnovno za život. A znamo i da se mnogi suočavaju ne s jednim, nego s više takvih problema istovremeno. Ako Jehova pokazuje zanimanje za svoja neživa djela stvaranja, kako li tek gleda na tebe, koji mu služiš ne zato što si programiran da to činiš, nego zato što ga voliš! (Psal. 19:1, 3, 14). Tvoj dragi Otac zna sve o tebi! Biblija kaže: “Vama je i svaka vlas na glavi izbrojena” (Mat. 10:30). A psalmist nam jamči: “Pozna Jehova život čestitih” (Psal. 37:18). Da, Jehova zna što proživljavaš, vidi tvoje kušnje i može ti dati snage da izdržiš baš svaku od njih (w18.01 7 odl. 1; 8 odl. 4).

Zahvaljujući Petrovom zadivljujućem uskrsnuću Tabite “mnogi su povjerovali u Gospodina”. Nakon toga mogli su drugima govoriti ono što su općenito znali o Isusu, ali i da Jehova može uskrsavati mrtve jer su to vidjeli na vlastite oči (Djela 9:36-42). Drugi su bili očevici jednog drugog uskrsnuća. Apostol Pavao jednom je prilikom bio na sastanku u sobi na katu neke kuće u Troadi, gradu na sjeverozapadu današnje Turske. Pavao je govorio sve do ponoći. Među prisutnima je bio i mladić po imenu Eutih, koji je sjedio na prozoru. No on je utonuo u san i pao s drugog kata. Možda je liječnik Luka prvi došao do Eutiha i utvrdio da mladić nije samo ozlijeđen i bez svijesti, nego da je mrtav. Pavao je sišao dolje, zagrlio beživotno tijelo i, na iznenađenje svih, objavio da je Eutih živ. To je sigurno bilo iskustvo koje očevici tog događaja nikad nisu zaboravili! Kad su shvatili što se dogodilo, da su bili svjedoci uskrsnuća, bili su “neizmjerno utješeni” (Djela 20:7-12; w17.12 5 odl. 10-11).

Je li čovjek napokon našao rješenje za probleme s kojima se već tisućljećima bori? Znamo da rat nije uspio iskorijeniti. Neke vrste kriminalnih djela, kao što su računalni kriminal, obiteljsko nasilje i terorizam, u alarmantnom su porastu. Smrtonosne bolesti i dalje uzimaju maha. Iza trgovačkih i političkih sustava stoje moćnici koji se vode sebičnim interesima. Jasno je da oni ne mogu ukloniti rat, kriminal, bolesti i siromaštvo — to može samo Božje Kraljevstvo. Što će sve Jehova učiniti za ljudski rod? Ratovi: Božje Kraljevstvo uklonit će temeljne uzroke rata, kao što su sebičnost, korupcija, domoljublje, kriva religija i Sotona (Psal. 46:9). Kriminal: Božje Kraljevstvo već danas uči milijune ljudi da se vole i da imaju povjerenja jedni u druge, što ne može nijedna druga vlast (Iza. 11:9). Bolesti: Jehova će blagosloviti svoj narod savršenim zdravljem (Iza. 35:5, 6). Siromaštvo: Jehova će iskorijeniti siromaštvo, a svojim će slugama omogućiti da uživaju u materijalnom i duhovnom blagostanju (Psal. 72:12, 13; w17.11 23-24 odl. 14-16).

Jedna od glavnih uloga gradova-utočišta bila je zaštititi Izraelce od krivnje koju bi snosili ako bi prolili nevinu krv. Jehova duboko cijeni život, a mrzi “ruke koje prolijevaju krv nevinu” (Izr. 6:16, 17). On je pravedan i svet, te ne može ignorirati ubojstvo, čak i ako se dogodilo slučajno. Za razliku od Jehove, pismoznanci i farizeji pokazali su da nimalo ne cijene tuđi život. Po čemu se to vidjelo? “Uzeli [ste] ključ znanja”, rekao im je Isus. “Sami niste ušli, a one koji bi htjeli ući sprečavate!” (Luka 11:52). Vjerski vođe trebali su ljudima tumačiti Božju Riječ i pomoći im da idu putem koji vodi u vječni život. Umjesto toga, oni su Izraelce odvraćali od Isusa, “Glavnog Zastupnika života”, i vodili ih putem koji je mogao završiti vječnim uništenjem (Djela 3:15). Pismoznanci i farizeji bili su toliko ponosni i sebični da nisu nimalo marili za život i dobrobit svojih bližnjih. Doista su bili okrutni i bešćutni! (w17.11 15 odl. 9-10).

Kad smo počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima, možda to nismo odmah rekli članovima svoje obitelji. No naša je vjera s vremenom rasla, pa smo shvatili da im trebamo reći da želimo služiti Jehovi. Ako je zbog tvog hrabrog stava došlo do zategnutih odnosa između tebe i članova tvoje obitelji koji ne služe Jehovi, nastoj razumjeti kako se oni osjećaju . Mi smo presretni što smo upoznali biblijske istine, no naša obitelj možda misli da smo zavedeni ili da smo se pridružili nekoj čudnoj sekti. Isto tako, naši najbliži možda misle da ih više ne volimo zato što ne slavimo blagdane s njima. Možda se čak boje da nas nakon smrti čeka Božja kazna. Nastojmo razumjeti kako se osjećaju i pažljivo ih slušajmo kako bismo shvatili zašto su zabrinuti za nas (Izr. 20:5). Apostol Pavao trudio se razumjeti “sve vrste ljudi” kako bi im mogao prenijeti dobru vijest, a takav pristup i nama može pomoći da svojoj obitelji na prikladan način govorimo o istini (1. Kor. 9:19-23, bilješka; w17.10 15 odl. 11-12).

Možda se ustručavaš pjevati zato što ne znaš kako. No primjenjivanjem nekih jednostavnih savjeta možeš naučiti bolje pjevati. Ispravno disanje može ti pomoći da pjevaš glasnije i sigurnije. Kao što struja aktivira žarulju, tako i dah aktivira tvoj glas kad govoriš ili pjevaš. Dobro je da pjevaš jednako glasno kao što govoriš ili čak glasnije. Ustvari, Biblija ponekad poziva Jehovine sluge da prilikom pjevanja hvalospjeva radosno kliču (Psal. 33:1-3). Pokušaj sljedeće: Odaberi jednu od svojih najdražih pjesama iz pjesmarice. Naglas pročitaj tekst pjesme i pritom pazi da govoriš snažnim i sigurnim glasom. Zatim jednako glasno sve riječi jednog stiha izgovori u jednom dahu. Potom istim takvim snažnim glasom otpjevaj taj stih (Iza. 24:14). Dok budeš tako pjevao, glas će ti postati puniji, što je zapravo jako dobro. Možda ćeš isprva sam sebi zvučati neobično, ali nemoj se obeshrabriti (w17.11 5-6 odl. 11-13).

Na putu iz Babilona u Jeruzalem Židovi su sigurno proveli sate i sate razmišljajući o zemlji u koju idu i o životu koji ih ondje čeka. Od svojih vremešnih sunarodnjaka čuli su kako je Jeruzalem nekad bio lijep i kako je veličanstveno izgledao prijašnji hram (Ezra 3:12). Kako bi se ti osjećao da si putovao s njima i da si nakon mnogo prevaljenih kilometara najzad ugledao Jeruzalem, svoj novi dom? Bi li te steglo oko srca kad bi vidio razrušene građevine obrasle korovom? Bi li se prisjetio masivnih babilonskih zidina kad bi vidio porušen jeruzalemski zid i velike rupe koje zjape na mjestima na kojima su nekad bila vrata i stražarske kule? No Židovi nisu klonuli duhom. Na dugom putu prema domovini već su se osvjedočili da je Jehova uz njih i da ih štiti. Kad su stigli u Jeruzalem, najprije su načinili žrtvenik na mjestu na kojem se nekad nalazio hram te su počeli svakodnevno prinositi žrtve Jehovi (Ezra 3:1, 2; w17.10 26-27 odl. 2-3).

Salamun je sigurno puno naučio o hrabrosti od svog oca. David je pokazao je izvanrednu hrabrost kad je krenuo na Golijata, koji je bio prekaljeni ratnik. Uz Božju pomoć David je pobijedio tog diva. Glatkim kamenom pogodio ga je ravno u čelo i tako ga ubio (1. Sam. 17:45, 49, 50). Budući da je i sam bio vrlo odvažan, David je kasnije s pravom mogao potaknuti Salamuna da bude hrabar i počne graditi hram. Kralj David podsjetio je Salamuna da će Jehova biti s njim sve dok gradnja hrama ne bude završena. Salamun je sigurno duboko razmišljao o onome što mu je otac rekao te nije dopustio da ga mladost i neiskustvo spriječe da obavi zadatak koji je dobio. Pokazao je veliku hrabrost, dao se na posao te je uz Jehovinu pomoć za sedam i pol godina sagradio veličanstven hram. Jehova i nama može pomoći da budemo hrabri i izvršimo sve svoje zadatke i odgovornosti, kako u obitelji tako i u skupštini (Iza. 41:10, 13). Ako hrabro služimo Jehovi, možemo biti sigurni da će nas blagosloviti već sada, ali i u budućnosti (w17.09 28 odl. 3; 29 odl. 4; 32 odl. 20-21).

Kao Jehovini sluge, uvjereni smo da je Božja riječ, odnosno Božja poruka upućena ljudskom rodu, “živa i djelotvorna”. Mnogi od nas živi su dokaz da Biblija ima moć mijenjati ljude. Neki naši suvjernici nekad su krali, drogirali se ili su se upuštali u spolni nemoral. Drugi su u ovom svijetu stekli bogatstvo ili istaknut položaj, ali su imali osjećaj da im nešto nedostaje u životu (Prop. 2:3-11). Oni su nekada bili nesretni i osjećali su se posve izgubljeno, ali Biblija im je pomogla da pronađu pravi smisao života i dobiju nadu u divnu budućnost. Vjerojatno si uživao čitajući mnoga takva iskustva u člancima iz rubrike “Biblija mijenja živote ljudi”, koja izlazi u Stražarskoj kuli. Naravno, čak i nakon što upoznamo istinu i postanemo kršćani, moramo nastaviti duhovno napredovati uz pomoć Biblije (w17.09 23 odl. 1).

Taj događaj iz Lotovog života jasno pokazuje da je Jehova itekako svjestan da se njegovi vjerni sluge ponekad nalaze u vrlo teškim situacijama (Iza. 63:7-9; Jak. 5:11; 2. Petr. 2:9). Jehova je i svoj narod poučio da pokazuje samilost. Uzmimo za primjer jedan od zakona koji je dao Izraelcima. Prema tom zakonu, zajmodavac je onome kome je posudio novac mogao uzeti haljinu, koja je služila kao jamstvo da će pozajmljeni novac biti vraćen (2. Mojs. 22:26, 27). No nemilosrdni zajmodavac mogao je doći u iskušenje da mu ne vrati haljinu prije zalaska Sunca, što bi značilo da se dužnik ne bi imao čime pokriti kad pođe na spavanje. Međutim, Jehova je poučio svoje sluge da ne smiju biti tako bezdušni. On je od njih očekivao da pokazuju samilost. Čemu nas uči načelo na kojem se temelji spomenuti zakon? Ono nas uči da trebamo pomagati svojoj braći. Ako možemo na neki način pomoći bratu u nevolji, sigurno ga ne bismo ostavili na cjedilu, zar ne? (Kol. 3:12; Jak. 2:15, 16; 1. Ivan. 3:17; w17.09 9 odl. 4-5).

Isus je molio svog Oca da oprosti onima koji su ga pribili na stup. U tim izuzetno bolnim i teškim trenucima pokazao je blagost i strpljivost. Time nam je pružio doista izvanredan primjer! (1. Petr. 2:21-23). Kako možemo pokazivati blagost i strpljivost? Pavao je naveo jedan način na koji to možemo činiti kad je svojim suvjernicima napisao: “Podnosite jedni druge i spremno opraštajte jedni drugima ako tko ima pritužbu na koga. Kao što je Jehova spremno oprostio vama, tako činite i vi” (Kol. 3:13). Doista trebamo biti blagi i strpljivi da bismo postupali po toj zapovijedi. No ako spremno opraštamo drugima, time gradimo i čuvamo jedinstvo skupštine. Jehova očekuje od nas da se obučemo u blagost i strpljivost. Te su nam osobine neophodne za spasenje (Mat. 5:5; Jak. 1:21). Što je još važnije, pokazivanjem tih osobina iskazujemo čast Jehovi i pomažemo drugima da postupaju po biblijskim savjetima i uputama (Gal. 6:1; 2. Tim. 2:24, 25; w17.08 10 odl. 7; 11 odl. 12).

U Bibliji su opisane mnoge situacije u kojima je Jehova učinio nešto posve neočekivano. Naprimjer, za vladavine kralja Ezekije asirski kralj Sanherib napao je Judu i osvojio sve njene utvrđene gradove osim Jeruzalema (2. Kralj. 18:1-3, 13). A onda je odlučio napasti i Jeruzalem. Što je kralj Ezekija učinio kad se suočio s tom prijetnjom? Pomolio se Jehovi i obratio se za savjet Jehovinom proroku Izaiji (2. Kralj. 19:5, 15-20). Ujedno je pokazao razboritost tako što je platio danak koji je Sanherib zatražio od njega (2. Kralj. 18:14, 15). Nakon toga Ezekija se pripremio za dugotrajnu opsadu (2. Ljet. 32:2-4). No što se na koncu dogodilo? Jehova je poslao anđela koji je u jednoj noći pobio 185 000 Sanheribovih vojnika. Tome se zasigurno ni Ezekija nije nadao! (2. Kralj. 19:35; w17.08 10-11 odl. 7, 12).

Kako se možeš pripremiti za punovremenu službu? Da bi služio Jehovi najbolje što možeš, najvažnije je da razvijaš duhovne kvalitete. Zato marljivo proučavaj Božju Riječ, duboko razmišljaj o njoj i na skupštinskim sastancima koristi prilike kako bi komentarima izrazio svoju vjeru. Trudi se steći iskustvo u propovijedanju i postati vještiji propovjednik još dok ideš u školu. Nauči pokazivati zanimanje za ljude tako da ih taktično pitaš za mišljenje i potom ih pažljivo slušaš. Možeš se ponuditi i da obavljaš neke zadatke u skupštini, naprimjer da pomažeš oko čišćenja i održavanja dvorane. Jehova rado povjerava zadatke onima koji su ponizni i spremni staviti se na raspolaganje (Psal. 110:3; Djela 6:1-3). Apostol Pavao pozvao je Timoteja da mu se pridruži u misionarskoj službi zato što su “o njemu (...) dobro govorila braća” (Djela 16:1-5; w17.07 23 odl. 7; 26 odl. 14).

Dokle god si ljudi ili anđeli postavljaju pitanje ima li Jehova pravo biti vrhovni vladar, ne može postojati pravi mir među narodima, rasama, plemenima, obiteljima i pojedincima. No kad konačno bude potvrđeno da Jehova ima pravo biti vrhovni vladar, svi će se jednom zauvijek podložiti njegovoj pravednoj vlasti. U čitavom svemiru ponovno će zavladati mir (Efež. 1:9, 10). Nema nikakve sumnje, Božje pravo da bude vrhovni vladar bit će potvrđeno, a Sotonina vlast i sve ljudske vlasti propast će i biti uklonjene. Vlast koju će Bog provoditi putem svog Mesijanskog Kraljevstva pokazat će se uspješnom, a njegovi vjerni sluge dokazat će da ljudi mogu nepokolebljivo podupirati njegovu vlast (Iza. 45:24). Želiš li i ti biti među njima? Naravno da želiš! No da bismo ostali vjerni Bogu, ne smijemo izgubiti iz vida sporno pitanje u koje smo uključeni i moramo razumjeti koliko je ono značajno (w17.06 23 odl. 4-5).

Proces tugovanja nije kod svakoga jednak i može se jako razlikovati od osobe do osobe. Zato je važno da ožalošćenoj osobi podršku pružamo ne samo prvih nekoliko dana, dok su uz nju mnogi prijatelji i članovi obitelji, nego i u narednim mjesecima, kad se drugi vrate svojoj svakodnevici. Suvjernike koji tuguju trebamo tješiti dokle god im treba pomoć da se nose sa svojim gubitkom (1. Sol. 3:7). Godišnjice, glazba, fotografije, određene aktivnosti, pa čak i neki mirisi, zvukovi ili godišnje doba mogu probuditi uspomene na voljenu osobu i izazvati tugu u srcu. Onome tko je izgubio bračnog druga može biti izuzetno bolno kad mora prvi put sam učiniti nešto što je dotad uvijek radio s voljenom osobom, naprimjer prisustvovati nekom većem skupu ili obilježavanju Kristove smrti. Međutim, dobro je imati na umu da onima koji tuguju utjeha ne treba samo u nekim posebnim situacijama (w17.07 16 odl. 17-19).

Kad se zaokupimo pomaganjem drugima, to nam može pomoći da zaboravimo na vlastite probleme. Naše sestre, i udane i neudane, znaju iz vlastitog iskustva koliko im radosti donosi propovijedanje dobre vijesti i spoznaja da su Božje suradnice. Sretne su što vrše Jehovinu volju i tako mu iskazuju čast. Neke čak kažu da im je služba poput terapije. Zapravo, svi mi možemo pokazati da nam je stalo do ljudi na području tako da im propovijedamo dobru vijest. A kad činimo dobro svojoj braći i sestrama i surađujemo s njima u službi, to nas još više zbližava. Apostol Pavao bio je izvrstan primjer u tome. On se za članove skupštine u Solunu brinuo “kao majka koja hrani i njeguje svoju djecu”, a bio im je i duhovni otac (1. Sol. 2:7, 11, 12). Mladi koji zavole pravog Boga i slušaju njegove savjete mogu biti velika utjeha i podrška svojoj obitelji. Oni poštuju svoje roditelje i pružaju im praktičnu i materijalnu pomoć. Djeca i u duhovnom pogledu mogu biti veliko ohrabrenje (w17.06 7 odl. 13-14; 8 odl. 17).

Nitko ne dovodi u pitanje činjenicu da milijarde ljudi žive u krajnjem siromaštvu, dok drugi imaju toliko novca da bi mogli zbrinuti nekoliko naraštaja svojih potomaka. Isus je znao da će takav ekonomski sustav, koji počiva na pohlepi, postojati sve dok ne dođe Božje Kraljevstvo. Biblija otkriva da taj sustav, koji je u Otkrivenju 18:3 predočen “trgovcima”, zajedno s političkim i vjerskim sustavom čini Sotonin svijet u kojem živimo. Božji sluge prekinuli su sve veze s politikom i krivom religijom. No od trgovačkog dijela Sotoninog svijeta većina nas ne može se potpuno odvojiti. Budući da smo kršćani, dobro je da razmislimo o tome kako gledamo na trgovački svijet. Možemo si postaviti sljedeća pitanja: Kako korištenjem svojih materijalnih sredstava mogu pokazati vjernost Bogu? Što mogu učiniti kako bih bio što manje povezan s trgovačkim svijetom? (w17.07 7-8 odl. 1-3).

Isus je dobro znao koliko nas mogu opteretiti brige koje donosi život u ovom svijetu. U svojoj usporedbi o sijaču rekao je da će neki prihvatiti “riječ o kraljevstvu” i u početku napredovati, ali da će “brige ovoga svijeta i zavodljivo bogatstvo [ugušiti] riječ” (Mat. 13:19-22; Mar. 4:19). Da, ako nismo oprezni, svakodnevne aktivnosti mogle bi nas zaokupiti i navesti da posustanemo u duhovnom pogledu. Mi možemo pokazati da ljubimo Krista tako da nam zadatak koji nam je povjerio bude na prvom mjestu u životu. Što možemo učiniti kako bismo zadržali takav stav? S vremena na vrijeme moramo se pitati: Što me najviše veseli u životu — svjetovne ili duhovne aktivnosti? (w17.05 23 odl. 3-4).

Ako “došljaci” žive daleko od drugih Jehovinih svjedoka koji govore njihov jezik, trebaju se pridružiti skupštini na domaćem jeziku (Psal. 146:9). Ali ako u blizini postoji skupština koja održava sastanke na njihovom jeziku, koju je onda skupštinu najbolje odabrati? O tome će odlučiti glava obitelji nakon što pažljivo razmisli, moli se Jehovi za vodstvo te se posavjetuje sa svojom suprugom i djecom (1. Kor. 11:3). Roditelji moraju realno procijeniti potrebe svoje djece. Naravno, da bi dijete usvojilo biblijsku istinu, bez obzira na to koji jezik govori, potrebno mu je puno više od nekoliko sati duhovne pouke tjedno na sastancima. Ali dobro je uzeti u obzir sljedeće: Ako se sastanci održavaju na jeziku koji dijete najbolje razumije, ono može upijati pouku već samim time što im prisustvuje i može naučiti puno više nego što to roditelji misle. No to neće biti slučaj ako dijete slabo razumije jezik na kojem se sastanak održava (1. Kor. 14:11; w17.05 10 odl. 10-11).

Svatko od nas trebao bi se upitati: Jesam li spreman upotrijebiti svoju snagu, vrijeme i materijalna sredstva kako bih izvršio jasnu Jehovinu zapovijed? Ako razmišljam o preseljenju u drugi grad ili zemlju zato što smatram da ću ondje imati bolji standard, jesam li pod molitvom razmislio kako će se taj korak odraziti na moju obitelj i skupštinu? Jehova nam iskazuje čast time što nam pruža priliku da podupremo njegovu vlast. Ðavo od samog početka pokušava pridobiti ljude na svoju stranu. Ako podržiš Jehovinu vlast, Sotoni jasno i glasno daješ do znanja na čijoj si strani. Jehova je sretan kad vidi da te vjera i odanost potiču da mu se spremno staviš na raspolaganje (Izr. 23:15, 16). Svojom podrškom pružaš mu priliku da odgovori Sotoni koji mu se ruga (Izr. 27:11). Dakle, kad si vjeran i poslušan Jehovi, daješ mu nešto što on smatra dragocjenim i što ga jako raduje (w17.04 32 odl. 15-16).

U Mojsijevom je zakonu stajalo: “Ako se koji čovjek zavjetuje Jehovi ili zakletvom obaveže dušu svoju (...), ne smije prekršiti svoju riječ. Neka učini sve što izađe iz usta njegovih” (4. Mojs. 30:2). Kasnije je Salamun pod nadahnućem napisao riječi današnjeg citata. I Isus je istaknuo ozbiljnost davanja zavjeta kad je rekao: “Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne kuni se lažno, nego ispuni zavjete svoje Jehovi’” (Mat. 5:33). Dakle, jasno je da su obećanja Bogu vrlo ozbiljna stvar. Naš stav prema zavjetima koje smo dali utječe na naš odnos s Jehovom. David je napisao: “Tko može uzići na goru Jehovinu i tko može stati na svetome mjestu njegovu? ‘Onaj (...) koji ne omalovažava dušu [Jehovinu] i ne zaklinje se lažno’” (Psal. 24:3, 4; w17.04 3-4 odl. 3-4).

Ako kršćanin smatra da mu je učinjena nepravda, mora paziti kako ne bi o tome pričao drugima ili nekoga ogovarao. Naravno, sasvim je na mjestu potražiti pomoć starješina i obavijestiti ih ako je neki član skupštine počinio težak grijeh (3. Mojs. 5:1). No ako se ne radi o nečem ozbiljnijem, često je moguće riješiti nesuglasicu, a da se pritom ne uključuje druge, pa čak ni starješine (Mat. 5:23, 24; 18:15). Budimo vjerni Jehovi i svojim suvjernicima i riješimo takve nesporazume u skladu s biblijskim načelima. Ponekad ćemo možda uvidjeti da nam zapravo i nije učinjena nepravda. Tada će nam sigurno biti jako drago što nismo oklevetali svog suvjernika i tako još dodatno pogoršali stvari! Imajmo na umu da ogovaranje ili ružne riječi nikad neće popraviti situaciju, bez obzira na to jesmo li u pravu ili u krivu. Budemo li vjerni Jehovi i svojoj braći, nećemo upasti u tu zamku (w17.04 21 odl. 14).