Listopad

Jehova je izvor mudrosti i on je velikodušno želi podijeliti s drugima. Mudrost od Boga možemo, između ostaloga, dobiti tako da prihvaćamo njegove savjete i ukore. Ta nam mudrost služi kao zaštita u moralnom i duhovnom pogledu (Izr. 2:10-12). Zahvaljujući tome možemo se održati “u ljubavi Božjoj, (...) nadajući se vječnom životu” (Juda 21). Međutim, ponekad nam je zbog grešnih sklonosti, odgoja ili nekih drugih faktora teško prihvatiti ukor ili ga doživjeti kao nešto pozitivno. No kad u svom životu osjetimo koliko nam koriste Božji ukori, uviđamo koliko nas on zapravo voli. Mudre izreke 3:11, 12 kažu: “Sine moj, ne odbacuj opomene Jehovine i neka ti ne bude mrzak ukor njegov, jer koga Jehova ljubi, njega ukorava.” Da, nikad nemojmo zaboraviti da nam Jehova želi samo najbolje (Hebr. 12:5-11). Budući da on zna sve o nama, njegov ukor uvijek je prikladan i u skladu s našim potrebama (w18.03 28 odl. 1-2).

Apostol Petar napisao je te riječi skupštinama u Maloj Aziji čiji su članovi potjecali iz različitih kultura. Njih su zadesile žestoke kušnje. Što je pomoglo kršćanima, gdje god da su živjeli, da izdrže to burno razdoblje? (1. Petr. 4:4, 7, 12). Petar je poticao svoju braću i sestre da gostoljubivo primaju “jedni druge”, dakle one koje su već poznavali i s kojima su se družili. Kako im je gostoljubivost mogla pomoći? Mogla ih je još više zbližiti. Kakva su tvoja iskustva u tom pogledu? Kako si se osjećao kad te netko pozvao u svoj dom? Sigurno ti je to druženje ostalo u lijepom sjećanju. A kad si ti ugostio nekoga iz skupštine, nije li to produbilo vaše prijateljstvo? Kad braći i sestrama ukažemo gostoprimstvo, možemo ih upoznati puno bolje nego u nekim drugim prilikama. Kršćani u Petrovo doba trebali su se zbližiti jer je život postajao sve teži. Isto vrijedi i za kršćane u ovim “posljednjim danima” (2. Tim. 3:1; w18.03 14-15 odl. 1-3).

Biblija kaže da su duhovne osobe sretne. Riječi iz Rimljanima 8:6 pokazuju zašto je važno da budemo duhovni. Ondje stoji: “Razmišljanje svojstveno tijelu donosi smrt, a razmišljanje svojstveno duhu donosi život i mir.” Ako smo usredotočeni na duhovne stvari, već sada možemo biti u miru s Bogom i sami sa sobom, a imamo i nadu u vječni život. Međutim, postoji mnogo toga što bi moglo ugroziti našu duhovnost. Okruženi smo ljudima koji razmišljaju na tjelesan način, pa se trebamo svojski truditi da izgradimo duhovnost, ali i da je sačuvamo. Kad netko izgubi svoju duhovnost, u njegovom umu nastaje svojevrstan moralni vakuum, u koji će brzo nahrupiti zagađen “zrak” ovog svijeta. Juda je napisao da će se neki toliko iskvariti da će izgubiti svoju duhovnost, odnosno više neće imati “duha Božjega” (Juda 18, 19; bilješka; w18.02 19 odl. 5, 7, 8).

Mnogi zdravstveni radnici pomažu ljudima koji su oboljeli od zaraznih bolesti. Brinu se za svoje pacijente zato što im iskreno žele pomoći. No pritom moraju paziti da se i sami ne zaraze bolestima koje pokušavaju izliječiti. Slično tome mnogi od nas žive i rade s ljudima koji su “zaraženi” osobinama i stavovima koji su potpuno suprotni Božjim osobinama. Nije lako nositi se s takvim okolnostima. U ovim posljednjim danima vlada moralni kaos. Apostol Pavao je u svojoj drugoj poslanici Timoteju opisao karakteristike ljudi otuđenih od Boga (2. Tim. 3:1-5). Mi se vjerojatno zgrozimo kad vidimo koliko su se takve loše osobine proširile. Ipak, neispravno ponašanje i stavovi kojima smo okruženi mogli bi utjecati i na nas (Izr. 13:20). Zato se trebamo zaštititi od negativnih utjecaja dok pomažemo drugima u duhovnom pogledu (w18.01 27 odl. 1-2).

Uskrsnuli Isus se 33. godine ukazao mnoštvu u kojem je bilo preko 500 muškaraca i žena, a možda i djece. Moguće je da je baš tom prilikom rekao riječi zapisane u današnjem citatu (1. Kor. 15:6). Dakle, tu je zapovijed vjerojatno čulo na stotine njegovih sljedbenika. Isus je time pokazao da je krštenje preduvjet koji moraju ispuniti svi koji žele uzeti njegov jaram, odnosno postati njegovi učenici (Mat. 11:29, 30). Onaj tko želi služiti Bogu na ispravan način mora priznati i prihvatiti Isusovu ulogu u ispunjenju Jehovinog nauma. Nakon toga može se krstiti u vodi. Bez tog preduvjeta krštenje nije prihvatljivo Bogu. Biblija jasno pokazuje da su novi Kristovi učenici u 1. stoljeću uviđali važnost krštenja i da nisu bespotrebno odlagali taj korak (Djela 2:41; 9:18; 16:14, 15, 32, 33; w18.03 5 odl. 8).

Svijet u kojem danas živimo iskvaren je u moralnom i duhovnom pogledu jer su ljudi pod utjecajem Babilona Velikog. To svjetsko carstvo krive religije Biblija naziva “prebivalište demona” (Otkr. 18:2). Mi smo u ovom svijetu poput stranaca. Ljudi vide da smo drugačiji i zbog toga nam se rugaju (Mar. 13:13). Zato je važno da se, poput Danijela, zbližimo s našim Bogom, Jehovom. Budemo li se ponizno uzdali u njega i bili mu poslušni, i mi ćemo biti dragocjeni u njegovim očima (Hag. 2:7). Današnji roditelji mogu naučiti nešto važno od Danijelovih roditelja. Iako se većina stanovnika Jude jako iskvarila u vrijeme kad je Danijel bio dječak, on je ipak zavolio Boga. Iza toga je stajao dobar odgoj (Izr. 22:6). Danijelovo ime znači “moj sudac je Bog”, što ukazuje na to da su mu roditelji bili bogobojazni. Roditelji, strpljivo poučavajte svoju djecu. Nemojte odustati! (Efež. 6:4). Molite se s njima i za njih. Ako se budete trudili usaditi biblijsku istinu u njihovo srce, Jehova će vas bogato blagosloviti (Psal. 37:5; w18.02 5 odl. 12; 6 odl. 14-15).

Davanje je sastavni dio naše svete službe. Apostol Ivan je u viziji čuo kako Jehovini sluge na nebu govore: “Dostojan si, Jehova, Bože naš, primiti slavu i čast i moć, jer si ti sve stvorio i tvojom voljom sve postoji i stvoreno je” (Otkr. 4:11). Sasvim sigurno, Jehova je dostojan sve slave i časti koju mu možemo iskazati i zato mu spremno dajemo najbolje što imamo. Jehova je preko Mojsija zapovjedio Izraelcima da tri puta godišnje slave blagdan njemu u čast. No bilo im je rečeno: “Nitko neka ne dolazi pred Jehovu praznih ruku” (5. Mojs. 16:16). Slično je i danas. Nesebično davanje u znak cijenjenja i podrške djelu koje provodi zemaljski dio Jehovine organizacije jedno je od temeljnih obilježja naše svete službe (w18.01 18 odl. 4-5).

Isus je rekao: “Uzmite jaram moj na sebe! (...) Jaram je moj ugodan i teret je moj lak” (Mat. 11:29, 30). Koliko su samo istinite te riječi! Ponekad smo možda iscrpljeni kad krenemo na sastanak ili u službu propovijedanja. No kako se osjećamo kad se vratimo kući? Kao da smo dobili novu snagu i spremniji smo uhvatiti se u koštac sa životnim izazovima. Da, Isusov je jaram doista ugodan. Jedna sestra koju ćemo nazvati Karla pati od sindroma kroničnog umora, depresije i migrene. Stoga je posve razumljivo što joj je ponekad teško doći na skupštinski sastanak. Nakon što je jednom prilikom uložila velik trud da dođe na javno predavanje, napisala je: “Predavanje je govorilo o obeshrabrenju. Brat je tako brižno i suosjećajno iznosio misli da me ganuo do suza. Njegov govor podsjetio me na to koliko su mi sastanci potrebni.” Karla je bila jako sretna što je uložila trud da dođe na sastanak! (w18.01 8-9 odl. 6-7).

Što ako se tvoje dijete u nekom trenutku nakon krštenja počne kolebati u vjeri? Naprimjer, možda ga počne privlačiti nešto u svijetu ili počne sumnjati u to da je život po biblijskim načelima doista najbolji put (Psal. 73:1-3, 12, 13). Budi svjestan toga da tvoja reakcija u takvim situacijama može utjecati na to hoće li tvoje dijete nastaviti služiti Jehovi ili će se udaljiti od istine. Daj sve od sebe kako se ne bi svađao s djetetom oko pitanja koja ga muče, bez obzira na to je li ono u tinejdžerskim godinama ili mlađe. Umjesto toga, pokaži mu da ga voliš i da mu želiš pomoći. Naravno, mlada osoba koja se krstila dala je Jehovi svečano obećanje da će ga voljeti i da će joj njegova volja biti važnija od svega drugoga (Mar. 12:30). Jehova to obećanje shvaća vrlo ozbiljno, pa bi ga trebali shvaćati ozbiljno i svi koji su ga dali (Prop. 5:4, 5; w17.12 22 odl. 16-17).

Kao i Marta, Jehovini vjerni sluge znali su da će on u budućnosti uskrsavati mrtve. Sjetimo se što je Abraham trebao učiniti s Izakom, svojim nasljednikom kojeg je dugo morao čekati. Jehova mu je zapovjedio: “Uzmi, molim te, sina svojega, jedinca svojega Izaka kojeg toliko ljubiš, (...) te ga (...) prinesi kao žrtvu paljenicu” (1. Mojs. 22:2). Zamisli kako se osjećao Abraham kad je čuo te riječi! Jehova mu je obećao da će se preko njegovog potomstva blagosloviti svi narodi (1. Mojs. 13:14-16; 18:18; Rim. 4:17, 18). Isto tako, rekao mu je da će blagoslov doći “preko Izaka” (1. Mojs. 21:12). No kako bi se ta obećanja mogla ostvariti ako je Abraham trebao prinijeti Izaka kao žrtvu? Pavao je pod nadahnućem objasnio da je Abraham vjerovao kako Bog može Izaka podignuti iz mrtvih (Hebr. 11:17-19). Abraham nije mogao znati kada će njegov sin uskrsnuti. Ali bio je uvjeren da će ga Jehova vratiti u život (w17.12 6 odl. 12-14).

Poput Pavla, i mi bismo se trebali truditi da na život gledamo Božjim očima. Jehova želi “da svi dođu do pokajanja” (2. Petr. 3:9). Želiš li to i ti? Budeš li u svom srcu razvijao samilost, to će te potaknuti da revnije propovijedaš i pomoći ti da budeš radosniji u službi. Želimo li usvojiti Jehovino gledište o životu, moramo naučiti ispravno gledati na tuđu i vlastitu sigurnost. Moramo paziti na sigurnost u vožnji i kad obavljamo neki posao, između ostalog kad putujemo na naše sastanke ili veće skupove ili kad održavamo ili gradimo naše vjerske objekte. Sigurnost i zdravlje uvijek su važniji od učinkovitosti, novca ili rokova. Naš pravedan Bog uvijek postupa ispravno, a mi želimo biti poput njega. Posebno bi starješine trebali paziti na vlastitu sigurnost, ali i na sigurnost onih s kojima surađuju (Izr. 22:3). Ako te starješina podsjeti na neki sigurnosni propis, poslušaj ga (Gal. 6:1). Gledaj na život onako kako na njega gleda Jehova, pa nećeš biti “kriv za krv” (5. Mojs. 19:10; w17.11 16 odl. 11-12).

Poput apostola Pavla, i današnji duhom pomazani kršćani imaju predivnu nadu. Raduju se “nagradi nebeskog poziva Božjeg” (Filip. 3:14). Oni jedva čekaju vrijeme kad će s Isusom Kristom vladati u njegovom nebeskom Kraljevstvu i zajedno s njim pomagati ljudima da postanu savršeni (Otkr. 20:6). Pred njima stoji doista divan cilj i Bog ih potiče da se trude ostvariti ga. Pripadnike drugih ovaca očekuje drugačija nagrada. Oni se svim srcem raduju vječnom životu na Zemlji (2. Petr. 3:13). Pavao je želio pomoći svojim suvjernicima koji su poput njega bili pomazanici da ostanu vjerni i dobiju nagradu. Zato ih je potaknuo: “Mislite na ono što je na nebu” (Kol. 3:2). Trebali su uvijek imati u mislima dragocjeno nebesko nasljedstvo koje ih je čekalo (Kol. 1:4, 5). Doista, razmišljanje o blagoslovima koje je Jehova namijenio svojim slugama pomaže svima nama da ostanemo usredotočeni na nagradu (1. Kor. 9:24; w17.11 25 odl. 1-2).

Mnoge pjesme iz pjesmarice Pjevajmo radosno Jehovi! napisane su u obliku molitve. Putem njih možemo reći Jehovi kako se osjećamo. Neke nam mogu pomoći da se međusobno potičemo “na ljubav i dobra djela” (Hebr. 10:24). Svi bismo se trebali upoznati s melodijom, ritmom i tekstom naših pjesama. To možemo tako da slušamo zborske izvedbe dostupne na stranici jw.org. Budemo li kod kuće vježbali pjesme, moći ćemo ih pjevati sigurnim glasom i sa srcem. Nemojmo nikada zaboraviti da je pjevanje važan dio naše svete službe. Ono je odličan način da pokažemo Jehovi koliko ga volimo i koliko cijenimo sve što je učinio za nas (Iza. 12:5). Osim toga, svojim radosnim pjevanjem potičemo druge da gorljivo pjevaju. Da, svi u skupštini — mladi, stari i zainteresirane osobe — mogu na taj način slaviti i štovati Jehovu. Stoga, nemoj se ustručavati zdušno pjevati. Da, pjevaj radosno! (w17.11 7 odl. 18-19).

Velik broj izbjeglica dolazi iz zemalja u kojima je naše djelovanje ograničeno. Zahvaljujući revnoj braći u zemljama u koje su došli, na tisuće je ljudi prvi put čulo “riječ o kraljevstvu” (Mat. 13:19, 23). Mnogi koji su “izmoreni i opterećeni” dobili su duhovnu okrepu na našim sastancima te su ubrzo prepoznali istinu i zaključili: “Doista je Bog među vama!” (Mat. 11:28-30; 1. Kor. 14:25). Kada propovijedamo izbjeglicama, moramo biti oprezni i razboriti (Izr. 22:3). Trebamo ih strpljivo saslušati, ali ne bismo se smjeli upuštati u rasprave o politici. Važno je držati se uputa koje smo dobili od podružnice ili državnih službi kako ne bismo ni sebe ni druge izlagali opasnosti. Dobro je upoznati se s vjerskim i kulturnim običajima tih ljudi i pokazati da poštujemo njihova uvjerenja. Naprimjer, izbjeglicama iz nekih zemalja jako je važno da žene budu pristojno odjevene. Zato kad propovijedaš izbjeglicama, pazi da svojim izgledom ne bi povrijedio njihove osjećaje (w17.05 7 odl. 17-18).

Možemo moliti Jehovu da nam pomogne pokazivati plodove svog svetog duha dok razgovaramo s članovima svoje obitelji koji nisu Jehovini svjedoci. Ne bismo se smjeli prepirati s njima, pokušavajući im dokazati da je sve u što vjeruju pogrešno. Ako nas svojim riječima ili postupcima povrijede, možemo postupiti po uzoru na apostole. Pavao je napisao: “Kad nas vrijeđaju, blagoslivljamo. Kad nas progone, strpljivo podnosimo. Kad nas kleveću, odgovaramo ljubazno” (1. Kor. 4:12, 13). To što blago razgovaramo s članovima svoje obitelji pomoći će nam da budemo u miru s njima, no naše dobro vladanje govori više od riječi (1. Petr. 3:1, 2, 16). Svojim primjerom pokaži članovima svoje obitelji i rođacima da Jehovini svjedoci imaju sretne brakove, da su dobri roditelji, da su pošteni i moralni ljudi te da vode smislen život. Čak i ako tvoja obitelj nikad ne prihvati istinu, možeš biti sretan jer znaš da je tvoje vladanje Jehovi po volji (w17.10 15 odl. 13-14).

Treba li nas čuditi to što je proučavanje Božje Riječi mnogima pomoglo da iz temelja promijene svoj život? Nipošto! Takvi primjeri podsjećaju nas na našu braću i sestre iz 1. stoljeća, koji su imali nebesku nadu (1. Kor. 6:9-11). Nakon što je naveo kakve osobe neće naslijediti Božje Kraljevstvo, apostol Pavao dodao je: “Takvi su bili neki od vas.” No Biblija i Božji sveti duh pomogli su im da se promijene. Ipak, čak i nakon što su upoznali istinu, neki su počinili teške grijehe kojima su ugrozili svoj odnos s Jehovom. Biblija spominje jednog pomazanog kršćanina iz 1. stoljeća koji je morao biti isključen, ali je kasnije bio ponovno primljen u skupštinu (1. Kor. 5:1-5; 2. Kor. 2:5-8). Nije li ohrabrujuće znati kakve su sve slabosti i probleme naši suvjernici nadvladali uz pomoć Božje Riječi? Sigurno se želimo služiti njome najbolje što možemo (w17.09 23-24 odl. 2-3).

Ljubav koja se temelji na ispravnim načelima (agápe) najuzvišenija je vrsta ljubavi. Ona potječe od Jehove (1. Ivan. 4:7). Iako takva ljubav može podrazumijevati naklonost i privrženost, ona se prvenstveno prepoznaje po nesebičnim djelima koja činimo misleći na dobrobit drugih. To je ljubav koja nas potiče da činimo dobro drugima. Kad pokazujemo nesebičnu ljubav ili kad je drugi pokazuju nama, to nas čini sretnima i pomaže nam da živimo smislenim životom. Jehova je pokazao ljubav prema ljudima čak i prije nego što je stvorio Adama i Evu. Načinio je Zemlju kako bi ona bila divan dom za ljudski rod. Nije htio da nam se život svodi na puko preživljavanje, nego nam je pružio sve što je potrebno da bismo bili istinski sretni. Jehova to nije učinio radi sebe, već radi nas. Nesebičnu ljubav pokazao je i tako što je svojoj zemaljskoj djeci dao priliku da vječno žive u raju na Zemlji (w17.10 7 odl. 1-2).

Jakov je dodao: “Ako ste pristrani, činite grijeh” (Jak. 2:9). Za razliku od toga, ljubav će nas potaknuti da pazimo kako ni prema kome ne bismo gajili predrasude zbog njegovog obrazovanja, nacionalnosti, boje kože ili društvenog položaja. Ne bi bilo u redu da se samo pravimo da smo nepristrani. Ta osobina mora uistinu biti sastavni dio naše osobnosti. Ljubav je ujedno “dugotrpljiva i dobrostiva” i “ne uzvisuje se” (1. Kor. 13:4). Uistinu trebamo biti strpljivi, dobrostivi i ponizni da bismo svojim bližnjima ustrajno propovijedali dobru vijest o Kraljevstvu (Mat. 28:19). Te nam osobine pomažu i da se dobro slažemo sa svom braćom i sestrama u skupštini. Koji blagoslovi usljeđuju kad pokazujemo takvu ljubav? Naše su skupštine ujedinjene, a to služi na čast Jehovi i privlači novozainteresirane osobe k istini. Stoga biblijski opis nove osobnosti završava ovim upečatljivim i istinitim riječima: “Povrh svega, obucite se u ljubav, jer vas ona savršeno povezuje” (Kol. 3:14; w17.08 26 odl. 18-19).

Ne bismo li i mi trebali osjećati samilost prema ljudima koji još uvijek imaju priliku pokajati se za svoje grijehe i dobiti Božju naklonost? Jehova ne želi da itko bude uništen u predstojećem danu suda (2. Petr. 3:9). Stoga sve dok ne dođe vrijeme da Bog uništi zle, nastavimo objavljivati upozorenje koje on samilosno upućuje ljudima. Isus nam je također pružio odličan primjer u pokazivanju samilosti. Njemu je bilo žao ljudi jer je vidio da su “izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira”. Kako je reagirao kad je vidio taj jadni narod? “Počeo ih je poučavati o mnogočemu” (Mat. 9:36; Mar. 6:34). Isus je na njih gledao potpuno drugačije od farizeja, koji nisu htjeli ni prstom maknuti kako bi pomogli običnom narodu (Mat. 12:9-14; 23:4; Ivan 7:49). Ne osjećaš li i ti, poput Isusa, snažnu želju da pomogneš duhovno izgladnjelim ljudima? (w17.09 9 odl. 6; 10 odl. 9).

Osvrnimo se i na ono što se dogodilo Jakovljevom sinu Josipu. On je kao mladić završio u zatvoru u Egiptu. Je li u to vrijeme mogao i pomisliti da će jednog dana postati izuzetno moćan čovjek, prvi do faraona? Je li očekivao da će se Jehova njime poslužiti kako bi njegovu obitelj spasio od gladi? (1. Mojs. 40:15; 41:39-43; 50:20). Ono što je Jehova učinio sigurno je nadmašilo sva Josipova očekivanja. Je li ostarjela Sara očekivala da će joj Jehova omogućiti da rodi sina? Rođenje Izaka nesumnjivo je nadmašilo sve što je Sara uopće mogla zamisliti (1. Mojs. 21:1-3, 6, 7). Naravno, mi ne očekujemo da će Jehova nekim čudom ukloniti sve naše probleme prije nego što dođe obećani novi svijet. Ne tražimo ni da u našem životu učini neke spektakularne promjene. No znamo da je naš Bog, Jehova, u prošlosti na izvanredne načine pomagao svojim slugama i da se on nije promijenio (Iza. 43:10-12). Ta nam spoznaja pomaže da se uzdamo u njega. Dobro znamo da on može učiniti sve što je potrebno kako bi nam pomogao da vršimo njegovu volju (2. Kor. 4:7-9). Da, Jehova nam može pomoći da savladamo naizgled nesavladive prepreke ako mu ostanemo vjerni (w17.08 11-12 odl. 13-14).

Punovremena služba pružit će ti priliku da surađuješ s drugim punovremenim slugama i pomoći će ti da postaneš zreo kršćanin. Mnogi su uvidjeli da im je to što su u mladosti bili u punovremenoj službi pomoglo i da imaju skladan brak. Osim toga, mnoga braća i sestre koji su započeli s pionirskom službom prije braka nastavili su služiti kao pioniri zajedno s bračnim drugom (Rim. 16:3, 4). Tvoji životni ciljevi trebali bi biti odraz onoga što ti je u srcu. Psalmist je rekao: “Neka ti [Jehova] dade po želji srca tvojega i neka ispuni sve namjere tvoje!” (Psal. 20:4). Čemu bi ti želio posvetiti svoj život? Dok tražiš odgovor na to pitanje, razmisli o svemu što Jehova danas čini i što bi ti osobno mogao učiniti u službi njemu. A zatim si postavi cilj da činiš ono što će radovati Jehovu. Budeš li služio Jehovi najviše što možeš, to će ti donijeti istinsku sreću jer ćeš cijelim svojim životom slaviti Boga. Da, “neka Jehova bude radost tvoja, pa ćeš dobiti od njega što ti srce želi!” (Psal. 37:4; w17.07 26 odl. 15-18).

Kad netko dobro obavi neki zadatak ili pokaže hvalevrijednu kršćansku osobinu, on zaslužuje pohvalu. Koliko tek onda Jehova Bog zaslužuje da ga hvalimo! Možemo ga hvaliti zbog njegove beskrajne moći, koja se očituje u svemu što je stvorio, ili zbog njegove velike ljubavi prema ljudima, koju je pokazao tako što je dao svog vlastitog Sina kao otkupnu žrtvu za nas. Pisac 147. psalma silno je želio hvaliti Jehovu. No poticao je i druge da slave Boga zajedno s njim (Psal. 147:7, 12). Nije poznato tko je bio pisac tog psalma, ali on je očito živio u vrijeme kad su se Izraelci vratili u Jeruzalem nakon što ih je Jehova izbavio iz babilonskog zarobljeništva (Psal. 147:2). Psalmist je hvalio Jehovu jer mu je njegov narod opet mogao služiti u svojoj zemlji. Razmisli zašto i ti imaš razloga klicati: “Aleluja” (Psal. 147:1; 104:35, bilješka; w17.07 17 odl. 1-3).

Isus je znao da će se većina njegovih sljedbenika prije ili kasnije naći u nezavidnoj situaciji jer će im biti teško zbrinuti svoje potrebe u ovom nepravednom svijetu. Isus nije objasnio zašto je bogatstvo nazvao “nepravednim”, ali Biblija jasno pokazuje da Božji naum nije bio da ljudi pohlepno zgrću novac. Dok su Adam i Eva živjeli u edenskom vrtu, Jehova im je davao i više od onoga što im je bilo potrebno (1. Mojs. 2:15, 16). A kad je u 1. stoljeću pomazanim kršćanima dao sveti duh, “nitko nije govorio da je išta što posjeduje njegovo, nego im je sve bilo zajedničko” (Djela 4:32). Prorok Izaija pretkazao je da će doći vrijeme kad će svi ljudi slobodno uživati u plodovima zemlje (Iza. 25:6-9; 65:21, 22). No dok to vrijeme ne dođe, Isusovi sljedbenici trebaju biti mudri i snalažljivi. Moraju živjeti od “nepravednog bogatstva” ovog svijeta i istovremeno se truditi ugoditi Bogu (Luka 16:8; w17.07 8 odl. 5-6).

Koliko je važno imati ispravno gledište o Jehovinoj vlasti jasno pokazuje Knjiga o Jobu, jedna od najstarijih biblijskih knjiga. Iz nje saznajemo da je Sotona tvrdio kako će Job odbaciti Boga ako bude izvrgnut teškim patnjama. Sotona je čak predložio Bogu neka on nanese patnje Jobu. Jehova nije htio to učiniti, ali je dopustio Sotoni da iskuša Joba. Job je ubrzo ostao bez svojih slugu, imovine i desetero voljene djece. Sotona se pobrinuo da Job stekne dojam da je za sve te nevolje koje su ga snašle odgovoran Bog (Job 1:13-19). Nakon toga Sotona je Jobu nanio vrlo neugodnu i mučnu bolest (Job 2:7). A negativni komentari njegove žene i trojice lažnih prijatelja bili su mu kao sol na ranu (Job 2:9; 3:11; 16:2). Je li Sotona uspio dokazati svoju tvrdnju? Naprotiv! Pokazalo se da je njegova optužba čista laž. Job nije okrenuo leđa Bogu (Job 27:5; w17.06 24 odl. 9-10).

Kršćani koji u današnje vrijeme imaju ulogu glave obitelji znaju da su dužni brinuti se za materijalne potrebe svojih ukućana. Moraju naporno raditi kako bi ispunili tu kršćansku dužnost. No u ovim posljednjim danima posao nam često zadaje velike brige. Budući da nezaposlenih ima puno, a radnih mjesta malo, mnogi radnici smatraju da uz takvu žestoku konkurenciju nemaju drugog izbora nego raditi prekovremeno, ponekad čak i za manju plaću. Osim toga, budući da poslodavci stalno forsiraju porast proizvodnje, radnici su izloženi pritisku koji se u fizičkom, psihičkom i emocionalnom pogledu može vrlo loše odraziti na njih. Zaposlenici koji nisu spremni udovoljiti zahtjevima poslodavca lako mogu izgubiti posao. Budući da smo kršćani, mi smo prvenstveno odani Jehovi, a ne poslodavcu (Luka 10:27). Za nas je posao naprosto sredstvo za postizanje cilja. Mi radimo da bismo mogli zbrinuti svoje osnovne potrebe i izvršavati svoju službu. Međutim, moramo paziti kako nas posao ne bi sputavao u svetoj službi (w17.05 23 odl. 5-7).

Novi objavitelji ponekad zamole zrelije da im pomognu poučavati djecu o istini. Ako nas neki roditelj zamoli da proučavamo s njegovim djetetom, dobro je imati na umu da ne bismo smjeli preuzeti ulogu roditelja (Efež. 6:1-4). Naš je zadatak pružiti djetetu duhovnu pomoć, a ne biti mu roditelj. Ponekad objavitelji čak proučavaju s djecom čiji roditelji nisu zainteresirani za istinu. Kad objavitelj poučava tuđe dijete, tečaj bi bilo mudro održavati ili u djetetovom domu kad su ondje roditelji odnosno neki drugi zreli Jehovin svjedok ili na nekom prikladnom javnom mjestu. Tako nitko neće imati razloga krivo protumačiti situaciju. A roditelji će s vremenom možda ipak preuzeti odgovornost koju su dobili od Boga i pobrinuti se za duhovne potrebe svoje djece (w17.06 8 odl. 15-16).

Ako se djeca ne mogu poistovjetiti s kulturom svojih roditelja, u njima bi se mogao stvoriti otpor i prema njihovom jeziku, pa čak i religiji. Kršćanskim je roditeljima duhovna dobrobit djece važnija od onoga što je njima osobno draže (1. Kor. 10:24). Naš brat po imenu Samuel ispričao je: “Supruga i ja promatrali smo svoje troje djece kako bismo prepoznali na kojem jeziku istina najviše dopire do njihovog srca i molili smo se za mudrost. (...) Kad smo shvatili da djeca nemaju puno koristi od sastanaka na našem jeziku, odlučili smo otići u skupštinu na domaćem jeziku. Zajedno smo redovito išli na sastanke i u službu propovijedanja. Osim toga, pozivali smo braću u goste i na izlete. Sve to pomoglo je našoj djeci da se zbliže s braćom i da shvate kako Jehova nije samo njihov Bog nego i Otac i Prijatelj. Smatrali smo da je to puno važnije nego da dobro nauče naš jezik” (w17.05 10 odl. 11-13).

Uskoro će na Zemlji živjeti samo oni koji su uvjereni da je Jehovina vlast bolja od svih drugih. Jedva čekamo da taj dan dođe! I mi želimo da se ostvare riječi Deborine i Barakove pjesme: “Neka tako propadnu svi neprijatelji tvoji, Jehova! A oni koji te ljube neka budu kao sunce kad izlazi u sili svojoj!” (Suci 5:31). Jehova će uslišiti tu molbu kad okonča Sotonin zli svijet. Kad započne harmagedonska bitka, neće biti potrebni dobrovoljci za borbu s neprijateljima. Tada će se ispuniti riječi: “Stojte i gledajte kako će vas spasiti Jehova!” (2. Ljet. 20:17). No dok to vrijeme ne dođe, imamo mnogo prilika hrabro i revno davati svoj doprinos ispunjenju Jehovinog nauma. “Dragovoljno se narod odazvao, blagoslivljajte stoga Jehovu!” Tim su riječima Debora i Barak započeli svoju pjesmu o pobjedi. Nisu dali hvalu ljudima, nego Svevišnjem Bogu (Suci 5:1, 2). Budemo li se i mi stavili na raspolaganje i činili sve što Jehova traži od nas, naša će spremnost potaknuti druge da hvale našeg Boga! (w17.04 32 odl. 17-18).

Josip nije zaboravio kakvo mu je zlo naneseno tijekom 13 godina, ali nije zbog toga postao ogorčen (1. Mojs. 45:5-8). Što je još važnije, nije dopustio da ga mane i neispravni postupci drugih udalje od Jehove. Ostao mu je vjeran, a Jehova je blagoslovio njega i njegovu obitelj te ispravio nepravde koje je Josip doživio. I mi moramo cijeniti i čuvati svoj odnos s Jehovom. Nikad ne smijemo dopustiti da nas mane naše braće udalje od Boga, kojeg ljubimo i štujemo (Rim. 8:38, 39). Ako se dogodi da nam suvjernik učini nešto nažao, ugledajmo se na Josipa — trudimo se još više zbližiti s Jehovom i gledati na tu situaciju njegovim očima. Nakon što poduzmemo sve biblijske korake kako bismo riješili problem, prepustimo stvari Jehovi u ruke, uvjereni da će on u svoje vrijeme i na svoj način ispraviti nepravdu (w17.04 20 odl. 12; 22 odl. 15-16).

Hana je učinila upravo ono što je obećala Bogu. Nije ni pomišljala na to da ne održi riječ. Samuela, koji je tada imao oko tri godine, odvela je velikom svećeniku Eliju u sveti šator u Šilu i rekla mu: “Za ovog sam se dječaka molila, da mi Jehova usliši molitvu koju sam mu uputila. Zato ga sada darujem Jehovi. Sve dane života svojega neka bude posvećen Jehovi” (1. Sam. 1:24-28). Ondje je “dječak Samuel rastao (...) pred Jehovom” (1. Sam. 2:21). No što je to značilo za Hanu? Ona je svim srcem voljela svog sinčića, a sada više nije mogla svaki dan biti s njim. Koliko je samo željela zagrliti ga, igrati se s njim i brinuti se za njega! Kao i svaka brižna majka željela je promatrati svoje dijete kako raste i imati drage uspomene na njegovo djetinjstvo. Ipak, Hana nije požalila što je ispunila svoj zavjet Bogu. Rekla je: “Srce moje kliče zbog Jehove” (1. Sam. 2:1, 2; Psal. 61:1, 5, 8; w17.04 4-5 odl. 7-8).

Nakon što je prorekao da će u naše doba nastati “naročito teška vremena”, apostol Pavao pod nadahnućem je napisao: “Zli ljudi i varalice napredovat će sa zla na gore” (2. Tim. 3:2-5, 13). Jesi li se i ti uvjerio u istinitost tih proročanskih riječi? Mnogi od nas bili su žrtve nasilnika, rasista, opakih kriminalaca i drugih zlih ljudi. Neki od njih otvoreno pokazuju svoje zle namjere, a neki pod krinkom pravednosti licemjerno skrivaju što rade. Čak i ako se nismo osobno našli na meti takvih zlobnika, njihova nas strašna djela ipak pogađaju. Srce nas boli kad čujemo kako zlostavljaju djecu, ostarjele i druge bespomoćne žrtve. Ti bešćutni ljudi postupaju nehumano i pokazuju životinjske, čak demonske osobine (Jak. 3:15). No lijepo je znati da nam dobra vijest iz Jehovine Riječi jamči da takve okolnosti neće potrajati zauvijek (w17.04 10 odl. 4).