Studeni

Samodisciplina nam pomaže da “ukoravamo” sami sebe, odnosno da kontroliramo i korigiramo svoje ponašanje i način razmišljanja. Samodisciplina nije nešto s čim se rađamo, nego vještina koju moramo naučiti. Kada roditelji dosljedno i strpljivo poučavaju djecu “stegom Jehovinom” i pomažu im da “usvoje njegov način razmišljanja”, uče ih da razvijaju samodisciplinu i stječu mudrost (Efež. 6:4). Slično je i s onima koji upoznaju Jehovu kao odrasle osobe. Istina, oni su u nekoj mjeri možda već izgradili samodisciplinu, no nisu stekli duhovnu zrelost. Novi učenik postupno sazrijeva kad počne oblačiti “novu osobnost” i trudi se postupati poput Krista (Efež. 4:23, 24). Samodisciplina ima važnu ulogu u tom sazrijevanju (w18.03 29 odl. 3-4).

Jehova i njegova organizacija pozivaju nas na sastanke. Mi želimo iskazati dobrodošlicu svima koji prihvate taj poziv, a posebno onima koji su tek počeli dolaziti (Rim. 15:7). I oni su Jehovini gosti, pa im moramo pomoći da se ugodno osjećaju, bez obzira na njihovu odjeću ili izgled (Jak. 2:1-4). Ako vidiš da je neki posjetitelj sam, možeš li mu predložiti da sjedne kraj tebe? Sigurno će mu biti drago ako mu pomogneš da prati program i pronađe biblijske retke. Na taj ćeš mu način pokazati gostoljubivost. Kad u našu skupštinu dođe predavač iz druge skupštine, pokrajinski nadglednik ili pak predstavnik podružnice, to su prilike da im ukažemo gostoprimstvo (3. Ivan. 5-8). Možemo li ih tada pozvati u goste, možda na kavu ili ručak? (w18.03 15 odl. 5, 7).

Razmotrimo primjer jednog Židova koji je progonio kršćane. On se rodio kao pripadnik naroda koji je bio predan Bogu. Međutim, Židovi su dotad već bili izgubili svoj poseban odnos s Jehovom. Taj se čovjek gorljivo držao židovske tradicije, ali je spoznao da nije na ispravnom putu. Naime, s neba mu se ukazao sam uskrsnuli Isus Krist. Kako je on reagirao? Spremno je prihvatio pomoć kršćanina Ananije te je nakon toga “ustao (...) i krstio se” (Djela 9:17, 18; Gal. 1:14). Sigurno si odmah prepoznao da se radi o apostolu Pavlu. Zapazi da je Pavao poduzeo konkretne korake čim je shvatio istinu o Isusovoj ulozi u Božjem naumu. Krstio se bez odlaganja (Djela 22:12-16). I danas slično reagiraju oni koji proučavaju Bibliju, bez obzira na to jesu li mladi ili stari (w18.03 5-6 odl. 9-11).

Jakovu život nipošto nije bio lak. Morao je podnositi svog brata Ezava, koji je bio tjelesna osoba i želio ga je ubiti. Osim toga, imao je tasta koji ga je uvijek iznova pokušavao prevariti i iskoristiti. Iako je bio okružen tjelesnim ljudima, Jakov je bio duhovan čovjek (1. Kor. 2:14-16). Vjerovao je obećanju koje je Bog dao Abrahamu te se posvetio brizi za svoju obitelj, koja je trebala imati posebnu ulogu u ispunjenju Jehovinog nauma (1. Mojs. 28:10-15). Jakovljeve riječi i djela otkrivaju da se u životu vodio Božjim mjerilima i da je uvijek imao na umu njegovu volju. Naprimjer, kad je bio u strahu da će ga Ezav napasti, rekao je Bogu: “Izbavi me, molim te! (...) Ti si mi sam rekao: ‘Zaista ću ti biti dobrostiv i učinit ću da potomstva tvojega bude kao pijeska morskoga’” (1. Mojs. 32:6-12). Jakov se očito uzdao u Jehovina obećanja te je želio postupati u skladu s njegovom voljom i naumom (w18.02 20 odl. 9-10).

Job se nekoliko puta u životu suočio s velikim promjenama. Prije nego što su ga snašle teške nevolje, bio je “najveći od svih ljudi na Istoku” (Job 1:3). Taj imućan i ugledan čovjek uživao je veliko poštovanje drugih (Job 29:7-16). Unatoč tome nije postao umišljen niti je zaključio da mu ne treba Bog. Zapravo, Jehova ga je nazvao svojim slugom. Sotona je više puta napao Joba. Njegovi zlobni napadi naveli su Joba na zaključak da je Bog kriv za njegove patnje (Job 1:13-21). A potom su Joba posjetila tri lažna tješitelja, koji su se okrutnim riječima okomili na njega govoreći kako mu je Bog dao zasluženu kaznu (Job 2:11; 22:1, 5-10). Usprkos svemu tome Job je ostao vjeran Bogu. Kad je Jobova kušnja došla svom kraju, Jehova mu je udvostručio sve što je prije imao, a dao mu je i da poživi još 140 godina (Jak. 5:11). Cijelo to vrijeme Job je nastavio svim srcem služiti Jehovi (w18.02 6 odl. 16; 7 odl. 18).

Oni koji imaju te osobine žude za tim da im se drugi dive. Jedan je bibličar ovako opisao ponosnog čovjeka: “On u svom srcu ima mali oltar pred kojim se klanja samom sebi.” Neki znaju reći da je ponositost tako ružna osobina da je čak i ponosnim ljudima odbojna kad je vide kod drugih. Jehova prezire ponos. On mrzi “oči ohole” (Izr. 6:16, 17). Ponos sprečava ljude da se približe Bogu (Psal. 10:4). To je osobina koju pokazuje sam Ðavo (1. Tim. 3:6). Nažalost, čak su se i neki vjerni Jehovini sluge uzoholili. Naprimjer, Judin kralj Uzija godinama je bio vjeran Jehovi. No Biblija kaže: “Kad je postao moćan, srce mu se toliko uzoholilo da je sam sebe u zlo svalio. Postao je nevjeran Jehovi, Bogu svojemu, i ušao je u hram Jehovin da pali kad.” Kasnije je i kralj Ezekija nakratko dopustio da ga obuzme oholost (2. Ljet. 26:16; 32:25, 26; w18.01 28 odl. 4-5).

U Bibliji ima puno primjera koji pokazuju da su Jehovini sluge svojom imovinom podupirali svetu službu. U nekim slučajevima davali su priloge za konkretne projekte (2. Mojs. 35:5; 2. Kralj. 12:4, 5; 1. Ljet. 29:5-9). A kad su kršćani u 1. stoljeću saznali da su se njihovi suvjernici zbog gladi našli u teškoj situaciji, odlučili su, “svatko prema svojim mogućnostima, (...) poslati pomoć da se tako posluži braći koja žive u Judeji” (Djela 11:27-30). Naravno, prilozi su dolazili iz različitih izvora. U 1. stoljeću neki su kršćani prodavali svoju imovinu, naprimjer polja ili kuće, te su dobiveni novac donosili apostolima. Apostoli su ga zatim davali onima kojima je bilo potrebno (Djela 4:34, 35). Drugi su stavljali na stranu nešto novca i redovito davali priloge kako bi podupirali djelovanje kršćanske skupštine. Tako su svi — i oni vrlo bogati i oni vrlo siromašni — mogli dati svoj doprinos (Luka 21:1-4; w18.01 18 odl. 7; 19 odl. 9).

Kakve god vještine ili talente imali, ne možemo vlastitom snagom učiniti sve što bismo željeli. To je činjenica koju svi moramo prihvatiti. Apostol Pavao bio je vrlo sposoban čovjek, ali ipak je imao određena ograničenja zbog kojih nije mogao ostvariti sve što je želio. Kad je iznio svoje osjećaje Bogu, on mu je rekao: “Moja se snaga u potpunosti pokazuje kad si slab.” Pavao je shvatio što mu Jehova želi reći. Zaključio je: “Kad sam slab, onda sam jak” (2. Kor. 12:7-10). Što znače te riječi? Pavao je uvidio da ne može učiniti sve što bi volio bez pomoći onoga tko je puno moćniji od njega. Božji sveti duh mogao mu je dati snagu koju sam nije imao. Pomoću tog duha Pavao je mogao izvršiti zadatke koji bi mu inače bili nedostižni. Isto vrijedi i za nas. Ako naša snaga dolazi od Jehove, bit ćemo uistinu snažni! (w18.01 9 odl. 8-9).

Kad ti dijete kaže da bi se voljelo krstiti, iskoristi informacije koje je Jehovina organizacija stavila na raspolaganje roditeljima. To će ti pomoći da na ispravan način ukažeš djetetu na to da svojim predanjem i krštenjem čini korak koji je vrlo ozbiljan, ali ujedno donosi mnoge blagoslove. Ti kao roditelj imaš veliku čast, ali i ozbiljnu odgovornost odgajati svoju djecu “stegom Jehovinom” i pomoći im da “usvoje njegov način razmišljanja” (Efež. 6:4). Djecu nije dovoljno samo poučavati o Bibliji već im treba pomoći i da se uvjere da je ono što uče istina. Da, ona trebaju steći snažnu vjeru koja će ih potaknuti da se predaju Jehovi i služe mu svim srcem. Neka Jehovina Riječ, njegov duh i tvoj ustrajan trud pomognu tvojoj djeci da steknu mudrost koja vodi do spasenja! (w17.12 22 odl. 17, 19).

Danijel je tada već imao skoro 100 godina i bližio se kraj njegovog života. Hoće li se Danijel vratiti u život? Naravno! Na kraju njegove knjige zapisane su riječi koje mu je Bog uputio: “Ti idi prema svome kraju. Počivat ćeš.” Ostarjeli Danijel znao je da mrtvi počivaju, jer u grobu, kamo je uskoro trebao otići, nema “ni razmišljanja ni znanja ni mudrosti” (Prop. 9:10). No to nije bio njegov kraj. Jehova mu je obećao divnu budućnost. Anđeo mu je rekao riječi današnjeg citata. Danijelu nije bilo rečeno kada će to biti niti koliko će dugo morati čekati. On je trebao zaspati smrtnim snom i počivati. No anđeo mu je rekao da će ustati da dobije svoju baštinu, čime mu je zapravo obećao da će uskrsnuti. Kada? Nakon što prođe puno vremena, “na kraju danâ” (w17.12 7 odl. 17-18).

Jehova je izraelskim starješinama zapovjedio da se pridržavaju njegovih visokih mjerila pravde. Starješine su najprije morali utvrditi činjenice. Zatim su trebali pažljivo procijeniti je li ubojica imao neki motiv za ubojstvo, kakav je njegov stav prema onome što se dogodilo i kako se ranije ponašao. Tada su mogli odlučiti treba li mu iskazati milosrđe. Da bi postupili u skladu s Božjom pravdom, morali su utvrditi je li ubojstvo bilo učinjeno “iz mržnje” i je li ubojica žrtvi “htio nanijeti zlo” (4. Mojs. 35:20-24). Ako su se razmatrali iskazi svjedoka, najmanje su dva svjedoka morala potvrditi da se radilo o namjernom ubojstvu. Nakon što su utvrdili činjenice, starješine su se trebali usredotočiti na osobu, a ne samo na ono što je učinila. Trebali su biti pronicljivi kako bi vidjeli i ono što nije očito na prvi pogled. Iznad svega, bio im je potreban Jehovin sveti duh, koji bi im omogućio da pokažu razboritost, milosrđe i pravednost po uzoru na Jehovu (2. Mojs. 34:6, 7; w17.11 16 odl. 13-14).

Neke od dragocjenih istina otkrili smo kad smo tek počeli proučavati Bibliju. Saznali smo da je Jehova naš Stvoritelj, da naš život ovisi o njemu te da on ima prekrasan naum s ljudima. Saznali smo i da je Bog s ljubavlju poslao svog Sina na Zemlju kako bi svojom smrću platio otkupninu i oslobodio nas grijeha i smrti. Osim toga, naučili smo da će njegovo Kraljevstvo okončati sve patnje te da imamo priliku pod njegovom vlašću vječno živjeti u miru i sreći (Ivan 3:16; Otkr. 4:11; 21:3, 4). S vremena na vrijeme naše se razumijevanje nekog biblijskog proročanstva, izvještaja ili retka može promijeniti. Kad dobijemo nova objašnjenja, trebali bismo odvojiti vrijeme kako bismo ih pažljivo proučili i duboko razmišljali o njima (Djela 17:11). Cilj bi nam trebao biti jasno razumjeti ne samo veće promjene nego i sitne razlike između starog i novog tumačenja. Kad se na taj način detaljno upoznamo s novim objašnjenjem, ono postaje dio naše duhovne riznice (w17.06 12-13 odl. 15-16).

Posebno je važno biti oprezan kad se nađemo u situacijama u kojima bismo mogli doći u iskušenje da prekršimo Jehovina moralna mjerila. Naprimjer, mudro je da brat i sestra koji počnu hodati od samog početka veze odrede jasne granice kad je riječ o dodirivanju, poljupcima i situacijama u kojima ne bi bilo dobro da budu sami (Izr. 22:3). Kršćanin bi se mogao naći u iskušenju da učini nešto neispravno i kad je na nekom poslovnom putu ili kad mora raditi s osobom suprotnog spola (Izr. 2:10-12, 16). Moramo biti naročito oprezni kad smo potišteni i emocionalno ranjivi. Možda čak počnemo toliko žudjeti za emocionalnom podrškom da smo spremni prihvatiti bilo čiju pažnju. Ako se i ti ikad nađeš u takvim okolnostima, traži pomoć od Jehove i svojih suvjernika (Psal. 34:18; Izr. 13:20; w17.11 26 odl. 4-5).

Jehova je svako krvoproliće u drevnom Izraelu shvaćao vrlo ozbiljno. Namjernog ubojicu trebao je pogubiti najbliži muški rođak žrtve, koji se nazivao “krvni osvetnik” (4. Mojs. 35:19). Na taj je način ubojica vlastitim životom platio za nevinu krv koju je prolio. Kaznu je trebalo izvršiti bez odlaganja kako se Obećana zemlja ne bi onečistila. Jehova je zapovjedio: “Nemojte onečistiti zemlju u kojoj živite, jer [prolijevanje ljudske krvi] onečišćuje zemlju” (4. Mojs. 35:33, 34). No kako se postupalo s onim tko je nenamjerno ubio nekoga? Iako je on nehotice počinio ubojstvo, ipak je prolio krv nedužnog čovjeka (1. Mojs. 9:5). Međutim, Jehova je smatrao da takvoj osobi treba iskazati milosrđe te je dopustio da ona pobjegne u jedan od šest gradova-utočišta i ondje se skloni od krvnog osvetnika. Nenamjerni ubojica morao je ostati u tom gradu sve do smrti velikog svećenika (4. Mojs. 35:15, 28; w17.11 9 odl. 3-5).

Jedna sestra iz Australije ispričala je: “Moj se svekar jako protivio istini. Prije nego što bismo ga nazvali da čujemo kako je, moj muž i ja molili smo Jehovu da nam pomogne kako mu ne bismo uzvratili istom mjerom kad nam on svadljivim tonom kaže nešto ružno. Isto tako, dogovorili bismo se koliko ćemo dugo razgovarati s njim jer smo znali da dugi razgovori obično prerastu u žučne rasprave o religiji.” Kad dođe do razmirica, mogao bi te mučiti osjećaj krivnje jer ih voliš i želiš im ugoditi. No nemoj zaboraviti da tvoja vjernost Jehovi mora biti jača od ljubavi prema članovima obitelji. Svojim odlučnim stavom možeš im pomoći da uvide kako je izuzetno važno služiti Jehovi. Ipak, imaj na umu da ne možeš prisiliti druge da prihvate istinu. Umjesto toga daj im priliku da vide kako tebi koristi postupanje po Jehovinim načelima. Naš Bog pun ljubavi i njima i nama nudi priliku da sami odlučimo koji ćemo put u životu odabrati (Iza. 48:17, 18; w17.10 15-16 odl. 15-16).

Ljubav moramo pokazivati ne samo riječima nego i djelima, naročito kad okolnosti nalažu da nešto poduzmemo. Naprimjer, ako neki naš suvjernik nema ono što mu je najnužnije za život, nije dovoljno da mu samo kažemo nekoliko lijepih riječi (Jak. 2:15, 16). Slično tome ako ljubimo Boga i svoje bližnje, nećemo samo moliti Jehovu da “pošalje radnike u žetvu” nego ćemo i sami revno propovijedati (Mat. 9:38). Apostol Ivan napisao je da moramo voljeti “djelom i istinom”. Prema tome, naša ljubav ne smije biti licemjerna (Rim. 12:9; 2. Kor. 6:6). To znači da ne možemo pokazivati pravu ljubav, a istovremeno se pretvarati da smo nešto što zapravo nismo, kao da se skrivamo iza maske. Ako netko pokazuje licemjernu ljubav, to onda nije prava ljubav, nego tek bezvrijedna imitacija ljubavi (w17.10 8 odl. 5-6).

Da bi Božja Riječ utjecala na nas, trebamo je čitati redovito — ako je moguće, svaki dan (Još. 1:8). Istina, većina nas u životu ima jako puno obaveza. Ipak, nemojmo ničemu — pa čak ni važnim obavezama — dopustiti da nas odvrati od redovitog čitanja Biblije! (Efež. 5:15, 16). Mnogi Jehovini sluge uspjeli su dobro isplanirati vrijeme kako bi mogli svaki dan čitati Bibliju. Neki je čitaju ujutro, neki navečer, a neki obično odvoje vrijeme za to tijekom dana. Oni se osjećaju poput psalmista koji je napisao: “Kako ljubim zakon tvoj! Cijeli dan razmišljam o njemu” (Psal. 119:97). No nije dovoljno samo čitati Bibliju. Važno je i razmišljati o onome što smo pročitali (Psal. 1:1-3). Tek ćemo tada moći primijeniti mudre biblijske savjete, koji nikad ne zastarijevaju. Ono što piše u Bibliji za nas ne smije ostati tek mrtvo slovo na papiru. Bez obzira na to čitamo li Božju Riječ u tiskanom ili elektroničkom obliku, trebamo joj dopustiti da utječe na naše srce (w17.09 24 odl. 4-5).

Samilost ne treba pokazivati u svim prilikama. Naprimjer, kralj Šaul nije ispravno postupio kad je poštedio Agaga, neprijatelja Božjeg naroda. On je možda mislio da time pokazuje samilost, ali zapravo je bio neposlušan Bogu. Jehova ga je stoga odbacio te je odlučio da više neće kraljevati nad Izraelom (1. Sam. 15:3, 9, 15). Naravno, Jehova je pravedan sudac. On može vidjeti što je u čovjekovom srcu i zna kad nije na mjestu pokazati samilost (Tuž. 2:17; Ezek. 5:11). On će uskoro kazniti sve koji mu ne žele biti poslušni (2. Sol. 1:6-10). Tada više neće biti vrijeme da samilosno postupa prema zlima. Zapravo, time što će uništiti zle, na primjeren će način pokazati samilost pravednim ljudima, koje će sačuvati na životu. Naravno, nije na nama da sudimo koga treba pogubiti, a koga ostaviti na životu. Naprotiv, sada bismo trebali činiti sve što možemo kako bismo pomogli ljudima (w17.09 10-11 odl. 10-12).

Samosvladavanje je dragocjena osobina koja krasi Božju osobnost. Jehova savršeno vlada svojim mislima, osjećajima i postupcima. No nesavršenim ljudima to nije uvijek lako. U biti, mnogi problemi s kojima se ljudi danas suočavaju posljedica su nedostatka samosvladavanja. Zbog pomanjkanja samosvladavanja i samodiscipline ljudi su skloni odugovlačenju, slabo uče i loše obavljaju svoj posao. To što nisu u stanju vladati svojim osjećajima i postupcima može dovesti i do raznih drugih problema, kao što su verbalno zlostavljanje, pijanstvo, nasilje, razvod braka, nepotrebni dugovi, razne vrste ovisnosti, zatvorske kazne, emocionalne traume, spolno prenosive bolesti i neželjena trudnoća (Psal. 34:11-14). Nedostatak samosvladavanja problem je koji poprima sve veće razmjere. Kad se usporede rezultati istraživanja koja su provedena 40-ih godina prošlog stoljeća i nekih novijih istraživanja, dolazi se do zaključka da danas ljudi kudikamo manje pokazuju samosvladavanje. To ne iznenađuje nas koji proučavamo Božju Riječ. Govoreći o obilježjima po kojima će se moći prepoznati posljednji dani, Biblija je prorekla da će ljudi biti “neobuzdani”, odnosno da neće pokazivati samosvladavanje (2. Tim. 3:1-3; w17.09 3 odl. 1-2).

Kad imamo “mir Božji”, u našem srcu i umu vlada spokoj. Mi znamo da je Jehovi stalo do nas i da on želi da budemo istinski sretni (1. Petr. 5:10). Ta nas spoznaja štiti kako nas ne bi shrvale brige ili obeshrabrenje. Uskoro će se čovječanstvo suočiti s najvećom nevoljom svih vremena (Mat. 24:21, 22). Mi ne znamo točno što će se dogoditi svakome od nas. Međutim, ne trebamo biti pretjerano zabrinuti. Istina, ne znamo što će sve Jehova učiniti, ali dobro znamo kakav je naš Bog. Na temelju onog što je činio u prošlosti znamo da on uvijek ostvari ono što je naumio, i to ponekad na sasvim neočekivan način. Svaki put kad Jehova učini nešto kako bi nam pomogao, imamo priliku na nov način iskusiti “mir Božji koji nadilazi svaku misao” (w17.08 12 odl. 16-17).

“Dokle, Jehova?” To su pitanje postavili Izaija i Habakuk, vjerni Božji proroci (Iza. 6:11; Hab. 1:2). Čak je i naš Gospodin Isus Krist postavio to pitanje kad je vidio da ljudi kojima je okružen nemaju nimalo vjere (Mat. 17:17). Stoga nije ništa neobično ako se ono ponekad i nama pojavi u mislima. Možda moramo podnositi neku vrstu nepravde. Možda se borimo sa staračkim tegobama, bolešću ili pritiscima koje sa sobom nose “naročito teška vremena” u kojima živimo (2. Tim. 3:1). Nije lako ni biti okružen ljudima koji neispravno razmišljaju i postupaju. U svakom slučaju, utješno je znati da se vjerni Božji sluge iz prošlosti nisu ustručavali postaviti Bogu to pitanje te da ih on zbog toga nije osudio. No što nam može pomoći kad se nađemo u teškim okolnostima? Učenik Jakov dao je odgovor na to pitanje u današnjem citatu (w17.08 3 odl. 1-3).

Isus je svoje sljedbenike potaknuo da koriste “nepravedno bogatstvo” kako bi stekli prijatelje na nebu. Jedan od načina na koje možemo “postupati vjerno s nepravednim bogatstvom” svakako je davanje priloga za djelo propovijedanja koje je Isus prorekao (Mat. 24:14). Naprimjer, jedna djevojčica iz Indije imala je kutijicu u koju bi s vremena na vrijeme stavila nekoliko kovanica. Skupljala je taj novac iako je to značilo da si neće moći kupiti igračke koje je željela. Kad se kutijica napunila, dala je taj novac kao prilog za djelo propovijedanja. Jedan brat iz Indije koji uzgaja kokosove orahe poklonio je veliku količinu oraha prevoditeljskom uredu koji prevodi literaturu na malajalamski. Budući da braća koja rade u tom uredu često nabavljaju kokosove orahe, brat je smatrao da je mudrije da im on pokloni orahe nego da im da novčani prilog. Slično tome braća u Grčkoj redovito poklanjaju betelskoj obitelji maslinovo ulje, sir i druge namirnice (w17.07 8 odl. 7-8).

Židovima koji su bili prognani u Babilon nije bilo do pjesme. Oni su čeznuli za utjehom. No Bog im je dao nadu. Prorekao je da će ih izbaviti iz ropstva, a tako je i bilo. Perzijski kralj Kir osvojio je Babilon te izdao proglas u kojem je stajalo: “Jehova (...) mi je naložio da mu sagradim dom u Jeruzalemu (...). Tko je god među vama od svega naroda njegova, neka Jehova, Bog njegov, bude s njim, pa neka ide!” (2. Ljet. 36:23). To je sigurno jako utješilo Izraelce. Jehova nije pružao utjehu samo izraelskom narodu kao cjelini nego i svakom pojedinom Izraelcu. Slično je i danas. Bog “liječi one koji su srca slomljena i povija rane njihove” (Psal. 147:3). Da, Jehova se brine za nas kad nas snađu problemi, primjerice kad smo bolesni ili potišteni. On nas rado tješi i svim srcem želi nam ublažiti emocionalnu bol (Psal. 34:18; Iza. 57:15). Daje nam potrebnu mudrost i snagu kako bismo se mogli nositi sa svakom nevoljom u kojoj se nađemo (Jak. 1:5; w17.07 18 odl. 4-5).

U čitavom svemiru nitko nije bogatiji od Jehove (1. Ljet. 29:11, 12). On je darežljiv Otac i velikodušno dijeli svoje duhovno blago sa svima koji prepoznaju njegovu vrijednost. Mi smo mu uistinu zahvalni što ga je podijelio i s nama! To blago, između ostaloga, uključuje (1) Božje Kraljevstvo, (2) službu propovijedanja, kojom se spašavaju ljudski životi, i (3) dragocjene istine iz njegove Riječi. Međutim, ako nismo oprezni, mogli bismo prestati cijeniti duhovno blago i tako ga, zapravo, odbaciti. Zato je važno da se stalno podsjećamo koliko je ono vrijedno te da produbljujemo svoje cijenjenje prema njemu. Istina, mnogi od nas drastično su promijenili svoj život da bi postali podanici Božjeg Kraljevstva (Rim. 12:2). No time naša borba nije završena. Moramo biti oprezni kako težnja za materijalnim stvarima, nemoralne spolne želje niti bilo što drugo ne bi ugrozilo našu ljubav prema Kraljevstvu (Izr. 4:23; Mat. 5:27-29; w17.06 9 odl. 1; 10 odl. 7).

Jehova nigdje nije konkretno Jobu naveo razlog za njegove patnje. On mu nije objašnjavao zašto mora toliko trpjeti, kao da mu se mora opravdavati. Umjesto toga htio je pomoći Jobu da uvidi koliko je neznatan u usporedbi s njim. Isto tako, pomogao mu je shvatiti da postoje daleko važnije stvari od njegovih osobnih problema (Job 38:18-20). Zahvaljujući tome Job je svoju situaciju uspio sagledati u pravom svjetlu. Je li Jehova bio previše oštar prema Jobu nakon svega što je taj njegov sluga doživio? Nije. A ni Job nije smatrao da je Jehovin izravan savjet bio prestrog. Usprkos teškim kušnjama koje su ga snašle Job je zahvalno prihvatio Jehovin ukor. Čak je izjavio: “Povlačim sve što sam rekao i kajem se u prahu i pepelu.” Otvoren savjet koji mu je Jehova s ljubavlju dao očito je dobro utjecao na njega (Job 42:1-6). Nakon što je Job prihvatio Božji ukor i promijenio svoj stav, Jehova ga je pred drugima pohvalio zbog njegove vjernosti u kušnjama (Job 42:7, 8; w17.06 24-25 odl. 11-12).

Kako bismo utvrdili imamo li uravnoteženo gledište o svom poslu i duhovnim odgovornostima, bilo bi dobro da se pitamo: Je li mi posao uzbudljiv i zanimljiv, a duhovne aktivnosti obavljam više rutinski i preko volje? Razmišljanje o tome može nam pomoći da utvrdimo čemu naginje naše srce. Isus nas je poučio što bi nam trebao biti prioritet u životu. On je jednom prilikom došao u posjet Mariji i njenoj sestri Marti. Dok se Marta zaokupila pripremom obroka, Marija je odlučila sjesti kraj Isusa i slušati ga. Kad se Marta požalila da joj Marija ne pomaže, Isus joj je rekao riječi današnjeg citata (Luka 10:38-42). Time joj je pružio važnu pouku. Da bismo svoje obaveze zadržali na ispravnom mjestu i dokazali da ljubimo Krista, uvijek moramo izabrati “bolji dio”, odnosno prednost dati duhovnim stvarima (w17.05 24 odl. 9-10).

Jehova je roditeljima povjerio odgovornost da svoju djecu odgajaju u istini, a ne bakama i djedovima niti bilo kome drugome (Izr. 31:10, 27, 28). Ipak, roditeljima koji ne znaju domaći jezik možda će trebati pomoć da bi svojoj djeci doprli do srca. Ako zatraže takvu pomoć, to ne znači da se odriču odgovornosti da poučavaju svoju djecu o Jehovi. Zapravo, to im može olakšati da odgoje svoju djecu “stegom Jehovinom” i pomognu im da “usvoje njegov način razmišljanja” (Efež. 6:4). Naprimjer, roditelji mogu zamoliti starješine da im daju prijedloge za obiteljsko proučavanje i da im pomognu pronaći dobro društvo za djecu. Osim toga, ponekad mogu pozvati druge obitelji da im se pridruže na obiteljskom proučavanju. Osim toga, na mnoge mlade vrlo pozitivno djeluje društvo duhovno stabilnih osoba s kojima mogu ići u službu propovijedanja ili provoditi slobodno vrijeme (Izr. 27:17; w17.05 11-12 odl. 17-18).

Nakon što je Jehovin anđeo upozorio Josipa da kralj Herod namjerava ubiti Isusa, on je sa svojom obitelji pobjegao u Egipat. Živjeli su u izbjeglištvu sve do Herodove smrti (Mat. 2:14, 19-21). Nekoliko desetljeća kasnije prvi Isusovi učenici zbog progona su se “raspršili po krajevima judejskim i samarijskim” (Djela 8:1). Božji Sin prorekao je da će mnogi njegovi sljedbenici biti prisiljeni napustiti svoj dom. Rekao je: “Kad vas budu progonili u jednom gradu, bježite u drugi” (Mat. 10:23). To je doživjelo na tisuće Jehovinih svjedoka. Mnogi su izgubili svoje voljene i gotovo svu svoju imovinu. Neki naši suvjernici mogu se naći u opasnosti dok bježe, ali i kad počnu živjeti u izbjegličkom kampu. Ljudi koji ondje žive ogovaraju druge, piju, kockaju, kradu i žive nemoralno. No naša su braća i sestre sačuvali su pozitivan stav jer su imali na umu da neće zauvijek živjeti u izbjegličkom kampu, kao što ni Izraelci nisu zauvijek ostali u pustinji (2. Kor. 4:18; w17.05 3-4 odl. 2-5).

U rijetkim situacijama mi ili netko koga znamo mogli bismo u skupštini doživjeti ili vidjeti nešto što može djelovati kao nepravda. Nemojmo dopustiti da nam to bude kamen spoticanja. Radije ostanimo vjerni svom Bogu, molimo ga da nam pomogne i oslonimo se na njega. Isto tako, budimo spremni skromno priznati da nam vjerojatno nisu poznate sve činjenice i da bi slika koju smo stekli mogla biti pogrešna. Trebamo se kloniti ogovaranja i ružnih riječi, znajući da bismo time samo još pogoršali već ionako tešku situaciju. I na kraju, nemojmo uzeti stvari u svoje ruke, nego ostanimo vjerni Jehovi i strpljivo čekajmo da on ispravi nepravdu. Takvim ćemo stavom steći Jehovinu naklonost i blagoslov. Da, možemo biti sigurni da će Jehova, “Sudac cijele zemlje”, uvijek činiti ono što je pravo “jer su svi putevi njegovi pravda” (1. Mojs. 18:25; 5. Mojs. 32:4; w17.04 22 odl. 17).

Što će biti s onima koji se ne žele promijeniti i koji će podupirati ovaj svijet sve dok ne dođe velika nevolja? Jehova je obećao da će sa Zemlje jednom zauvijek ukloniti zle ljude (Psal. 37:10). Oni možda misle da ih ta kazna neće stići. Mnogi su naučili lukavo skrivati svoja zlodjela i u ovom svijetu često uspijevaju umaknuti pravdi i izbjeći posljedice (Job 21:7, 9). No od Jehove se nitko ne može sakriti. Biblija o njemu kaže: “Oči su njegove na puteve čovjekove upravljene, sve korake njegove on vidi. Nema mraka ni tame guste gdje bi se zlotvori mogli sakriti” (Job 34:21, 22). Nijedan varalica ne može obmanuti Jehovu. Nema te tame kroz koju njegov pogled ne bi mogao prodrijeti. Da, nakon Harmagedona zlih više nigdje neće biti. Nestat će, i to zauvijek! (Psal. 37:12-15; w17.04 10 odl. 5).